www.tebe-trazim.com

Evo još jednog ulomka iz knjige, a za ovoga mislim da je pomalo nerealan.

Posebno u trenutcima trpljenja važno je nastojati živjeti svaki trenutak kakav jest, predajući prošlost i budućnost u ruke blagog Božjeg smilovanja, po riječima Bernanosa. Evo što je rekla Terezija iz Liseuxa u vrijeme svoje bolesti: “Ja trpim samo jedan časak. Čovjek se obeshrabruje i očajava samo zato što misli na prošlost i na budućnost”. Čovjek ne može trpjeti cijelog života, može samo trpjeti časak za časkom. Nitko nema sposobnost trpjeti deset ili dvadeset godina, ali imam milost nositi danas trpljenje koje je sada moje. Ono što nas mrvi, to je najčešće projiciranje u budućnost. To nije trpljenje, nego ono što si mi o njemu predočujemo. „Velika prepreka je uvijek predodžba a ne stvar nost. Stvarnost uzimamo na sebe sa svim trpljenjem i svim poteškoćama koje su uz nju vezane - uzme mo je na sebe, natovarimo je na svoja leđa, i noseći je rastemo u izdržljivosti. Ali predodžba trpljenja - koja nije trpljenje, jer trpljenje je plodno i može život učiniti dragocjenim - nju treba slomiti. Lomeći te predodžbe koje zarobljuju život iza svojih rešetaka, oslobađamo u sebi stvarni život i sve njegove snage i postajemo sposobni podnositi stvarno trpljenje, u svom životu i u životu čovječanstva.” (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

On pokušava tu odvojiti trpljenje od pomisli na budućnost koja te čeka u tom trplenju. I onda kaže 'ja trpim samo časak', i to citirajući time sv. Malu Tereziju. No, to 'trpim samo časak' upravo ima konotacije koje ima, jer podrazumijeva da nakon tog časka trpljenje prestaje. Ako tog nema, onda to 'trpim samo časak' ne zvuči jednako. U principu, bilo bi dobro kad bi čovjek u takvim trenutcima mogao ne misliti, ali mislim da je to nemoguće. To bi jednostavno značilo zanijekati razum koji nešto spoznaje, pa dakle zanijekati i čovjeka.

počeo sam čitati njegovu knjigu 'unutarnja sloboda'. piše iz-vr-sno.

Je, ta knjiga mu je najbolja od svih koje sam prolistala, i čini mi se da tu lomi srž. Ostale su više kao nekakve upute i smjernice.

Inače, u toj knjizi piše o stvarima o kojima pišu Ivančić, Torkington, itd., i moja osobna procjena je da to čini puno bolje od njih. Budem stavljala još citata, a koji su mi zapeli za oko u jednom od čitanja (polako je preživam ), ali ne stignem od posla.

mislim da samo živi u sadašnjosti,što ne mora nužno značiti očekivanje da nakon tog časa trpljenje prestaje...ne očekuje ona to..jednostavno živi sad..da je teško-da,vjerujem da je..ali nije nemoguće..barem ne onome ,tko je upoznao Isusovu ljubav i želi na nju odgovoriti dobrovoljno..inače trpljenje ima negativni predznak,jer ga ljudi gledaju kroz ego koji otežava,kvari sliku koliko je trpljenje divno..al bez ljubavi ono nema smisla..

inače,čini mi se da cijelo vrijeme pišeš o unutarnjoj slobodi ali kao da se radi o onoj izvanjskoj..unutarnja je ipak nešto drugo..ne?

Ako ne očekujemo da nakon tog sadašnjeg 'časka' trpljenje prestane, onda to 'trpim samo časak' nema više konotacije koje autor nastoji progurati. Jer on nastoji progurati filozofiju 'trpim samo časak, pa dakle trpljenje više nije tako strašno'. E to onda ne stoji. Jer ako tog časka trpljenje ne prestaje onda to 'trpim samo časak' zvuči jednako grozno kao 'trpim dvadeset godina'.


Trpljenje nije divno, a ja ne želim nikad doći u fazu da uvjeravam sebe kako je divno.


Unutarnja i vanjska sloboda su povezani. Ako meni netko siječe nogu na živo, to je vanjska vezanost, no ta vanjska vezanost uzrokuje unutarnju vezanost boli. Ovaj lik upravo pokušava odvojiti vanjsko i unutarnje stanje, ali vrlo klimavim argumentom. Bar za moj pojam.

ti djevojko jako sterilno pristupas patnji i trpljenju.
osjecaj koji imam kada sviram neku "zahtjevniju" kompoziciju, i kada osjetim cistu harmoniju (sklad), je neopisiv!!! to je nesto tako lijepo i divno, da mi je iskreno zao, sto neki taj osjecaj nisu dozivjeli. besmislena je svaka rasprava o tome.
a trpio sam jako, da bih u tome mogao uzivati. prsti su mi se doslovno kocili, od svakodnevnog i dugotrajnog vjezbanja. ledja su mi se iskrivila, i bole me cesto, od nepravilnog drzanja. jagodice su mi znale cesto i krvariti od konstantnog pritiskanja po zicama, koje su tanke i od celika, i lako se urezu u tkivo. da ti ne napominjem cinjenicu, da su u jagodicama zavrseci zivaca, i da posjekotine cesto duze traju.
nemas pojma sto propustas. prodji kroz patnju, i uzivat ces kao nikada do sad. ugoda, je krajnji rezultat trpljenja.

Mislim da sam negdje pročitala da Pogorelić npr. uopće ne uživa u glazbi. Ako se čak i krivo sjećam, poanta je ista - postoje možda ljudi koji trud vježbanja ne smatraju vrijednim rezultata.


Prošla sam kroz patnju, i nikakve uživancije tu nisam našla. Nikakva ugoda nije bila krajnji rezultat trpljenja. Dakle, još uvijek sam kratka za odgovor što je to toliko dobro u životu da bi bilo vrijedno patnje.

ja sam je sa vjezbanjem isto tako prosao, da bih samo na trenutak, na milisekund, osjetio samo dio cistoce koju harmonijski sklad uzrokuje. ako ne vjezbam samo jedan dan, treba mi barem 2,3 dana da nadoknadim to izgubljeno vrijeme. prvi put, kada sam osjetio taj sklad, samo na milisekund, postalo mi je jasno, i dovoljno da smatram, da bi mi zivot bez glazbe mozda bio uzaludan. taj osjecaj mi je dakle prouzrocio samo daljnju patnju od koje jos ne odustajem. da bih ponovo dozivio taj osjecaj, moram svaki dan, i sve vise vjezbati, trpiti, muciti se. na nerazumijevanje okoline nailazim svakodnevno, a uvjeren sam da su ti ljudi, dozivjeli kroz glazbu ono sto ja konkretno jesam, ne bi me sprjecavali u daljnjem vjezbanju, dakle trpljenju. dosta mi je sto se mucim sam sa sobom, a jos manje mi treba netko tko ce mi popovat, kako to nije ok, sto ne uzmem knjigu, sto se ne zenim, sto sviram u 3 ujutro kad svi spavaju, nema od tog kruha, ti si kocijas, nekakav buntovnik, zivot ce ti u kafani proci, zavrsit ces ko nekakv boem, pijanac, kurvas se, psujes, sto ne zivis normalno ko sav ostali svijet, itd. pogorelic je mozda odustao od milisekunde cistoce, koju je kroz glazbu dozivio, jer mu je prevelik teret stvorilo okruzenje u kojem se nalazi, a nije bas ni ugodno svaki dan provesti 10h uz instrument, koliko je potrebno za rezultate koje je on postigao. ima dovoljno novca, kurve, i alkohol su mu dostupni. sasvim dovoljno da "uziva" ostatak zivota u hedonizmu i egoisticnosti. nikada tako nece biti istinski sretan i zadovoljan. pitaj ga, i ako si iole pametna, skontat ces da je to tako kako ti govorim. jedino kroz konstantnu patnju, i trpljenje, moguce je biti istinski sretan i zadovoljan.

jednostavno se poslije ovog pitam, "zasto uvijek ***** sviram"

Počnimo sa sobom i recimo nekoliko riječi o polaganom učenju ljubavi prema samom sebi. Radi se o nužno potrebnom radu na tome da potpuno prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo.
...
Duh Sveti može potpuno djelovati na moju stvarnost samo ako ju ja prihvaćam: Duh Sveti nikad ne djeluje bez suradnje s mojom slobodom. Ako sebe ne prihvaćam kakav jesam, ne dopuštam Duhu Svetom da me poboljša!
Na sličan način, ako ne prihvatim druge kakvi jesu (ako se na primjer ljutim što ne odgovaraju mojim očekivanjima), tada isto tako ne dopuštam Duhu Svetom da pozitivno djeluje na moje odnose s njima, i da od tih odnosa učini prigodu za njihovu promjenu.

o.Jacques Philippe: Unutarnja sloboda (Snaga vjere, ufanja i ljubavi)

'Bog te ljubi takvog kakav jesi'. ne smijemo pasti u zamku takvu izjavu naopako shvatiti, kao prihvaćanje svoje grješnosti bez potrebe da se borimo protiv grijeha ...na sličan bismo način pogriješili shvaćajući augustinovu 'ljubi i čini što hoćeš' kao poziv na razuzdanost.