www.tebe-trazim.com

Spomenuli smo potrebu "prihvaćanja onog što jesmo" sa svom svojom bijedom i ograničenjima. Mogli bismo tome prigovoriti i reći: zar to nije pasivnost, lijenost? Što je s našom željom za rastom, za promjenom, za nadilaženjem samih sebe da bismo se popravili? Zar nas Evanđelje ne poziva na obraćenje: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"
Naravno da je prijeko potrebna želja za poboljšanjem, za neprestanom težnjom za nadilaženjem samih sebe da bismo rasli u savršenstvu, i nema govora o tome da se nje odreknemo: prestati napredovati znači prestati živjeti. Tko nema želju postati svet neće to ni postati. Na kraju krajeva, Bog nam daje ono što želimo, ni više ni manje. Pa ipak, da bismo postali sveti moramo prihvatiti sebe onakve kakvi jesmo. Ta dva držanja samo su prividno suprotna; oba su potrebna, međusobno se nadopunjuju stvarajući tako ravnotežu: valja nam prihvaćati svoje granice, ali neka to ne bude prihvaćanje osrednjosti; valja nam željeti promjenu, ali neka to ne bude neko, više ili manje svjesno, odbijanje priznavanja svojih granica i neprihvaćanje sebe samih.
Tajna je sasvim jednostavno u slijedećem: shvatiti da ne možemo na plodan način mijenjati stvarnost ako je najprije ne prihvatimo. Tajna je i u tome da priznamo da se ne možemo mijenjati svojim snagama, već da je svako napredovanje, svaka pobjeda nad nama samima, dar božanske milosti. Ako ne želim promjenu, tu milost neću ni primiti; isto tako treba, da bih primio preobražavajuću milost, prihvatiti sebe samog i to onakva kakav jesam.

o.Jacques Philippe: Unutarnja sloboda (Snaga vjere, ufanja i ljubavi)

komentar suvišan. to je to.

Da, komentar je suvišan. To je čisti, najčišći sofizam. Da bismo postali sveti moramo se prihvatiti "onakvi kakvi jesmo" i raditi na tome da ne budemo "onakvi kakvi jesmo" (tj. moramo omogućiti djelovanje Božje milosti, što opet ovisi o našoj volji). Što onda uopće prihvaćamo ako sve želimo mijenjati?

Morao sam hitno odjuriti poslom pa nisam završio. Dakle, svi mi prihvaćamo sami sebe kao biće, jer svi sami sebi želimo dobro. Svaki psihički zdrav čovjek ima sasvim dovoljno "ljubavi prema samome sebi", neovisno o trenutnim osjećajima. Vidio si što kaže Kreeft:

We don't always have tender, comfortable feelings about ourselves; sometimes we feel foolish, stupid, asinine, or wicked. But we always love ourselves: we always seek our own good. Indeed, we feel dislike toward ourselves, we berate ourselves, precisely because we love ourselves; because we care about our good, we are impatient with our bad.

Trabunjanje o tome kako trebamo prihvatiti sebe "onakve kakvi jesmo" samo unosi zabunu, kao i tvrdnja da nas Bog ljubi "onakve kakvi jesmo". Dovoljno je reći da nas Bog ljubi, da nam želi dobro. A ljubi nas zauzetom očinskom ljubavlju koja vrlo često uopće nije ugodna:

Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje
i ne kloni kad te on ukori.
Jer koga Gospodin ljubi,
onoga i stegom odgaja,
šiba sina koga voli.

Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. (Heb 12,5-8)

Na žalost, danas ima koliko hoćeš obitelji u kojima očevi djecu uopće ne odgajaju, a pogotovo ne stegom, nego ih prihvaćaju "onakvima kakvi jesu" i na taj način upropaštavaju. Imam takvih primjera i u široj obitelji. Uh, što mrzim tu suvremenu psihologiju koja se uvukla u sve pore društva i kako kakva zaraza ("meme") kontaminirala psihu golemog većine današnjih ljudi.

prijatelju predragi i brate u Kristu
ja ti želim dobro ali ti si tvrdoglav ko mazga. samo dereš po svome. nije bitno da ja budem u pravu nego da je moguće da ti ovo što ti pišem sasvim život promijeni, iz temelja, pa ti budi stoput u pravu.
znam da si čovik koji sve kuha, o svemu duboko misli, sve preispituje. nemoj prijeći preko ovoga tek tako. zastani. prebitno je.
kad bi mi Bog da da nacrtam osjećaje i doživljaje...ali to se ne može.

moze... umjetnost!
bilo bi jako interesantno, da se moze nekako vidjeti Isusov rad u drvetu...

Hajde, Kleofa, ne misliš valjda da mi je to što si citirao nekakva novost? Razmišljam ja već godinama o svemu tome i ne dam se samo tako preveslat.

kakvom drvetu?

nema druge nego gasi mozak i pali motore.

pa radio je kao tesar, stolar, radio je s drvetom...
inace, rad sa drvetom jako opusta... neznam do cega je konkretno, ali kroz price sa majstorima (graditeljima) instrumenata, moze se svasta cutu o drvetu, i obradi drveta. osobno, obozavam miris drveta, recimo u pilanama ili sl.
vecina glazbenih instrumenata se radi od drveta, konkretno javor, i smreka (glasnjaca, rezonantna ploca). neobjasnjivo je to, kad cujes "prirodu" kako rezonira... zvuk, "miris", "boja" tona... drvo (glasnjaca) proizvodi ton koji se onda siri kroz prostor... nesto nevjerovatno...

briješ