PISANI I KAMENI SPOMENICI ....................... Narod bez povijesti narod je bez svijesti. Tko ne pozna svoju povijest, povijest svog naroda, ne pozna ništa. Mi smo često sramežljivi i neuporni, zaboravljamo i ono najslavnije iz svoje povijesti a o svojim junacima često ništa ili malo znamo. Pradomovina Hrvata bili su Zakarpati, tj. južna Poljska. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u djelu o upravljanju carstvom tvrdi da je car Heraklije početkom VII. stoljeća pozvao Hrvate u pomoć protiv Avara. Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petero braće: Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli A vare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati... O prvim vezama Hrvata s rimskim biskupom - papom, izvješćuje nas papinski ljetopis Liber pontifica/is. Ondje piše du papa Ivan IV poslao 641., u Dalmaciju i Istru opata Martina s velikom svotom novca da otkupi zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika iz tih krajeva donese u Rim. . O pokrštenju Hrvata Konstantin VII piše da je ono započelo u to vrijeme. Prema drugim izvorima Hrvati su se krštavali mnogo kasnije. Ne možemo navesti godinu kad su se krstili ni vladara koji je vodio pokrštavanje. Imamo dokaza da su od VII do XII stoljeća u Hrvatskoj živjeli s kršćanima i pogani. To znači da nije ovdje bili prisilnog pokrštavanja. Vjera je polako rasla i sazrijevala, te se duboko ukorijenila u naš narod. . Pokrštenjem naš narod ulazi u krug kulturnih evropskih naroda, počinje razvijati svoju pismenost i kulturu uopće. Mi smo kroz povijest izgubili samostalnost, zemlja nam je bila zapljuskivana valovima raznih kultura, politika i jezika, borili smo se i ginuli za tuđe probitke. A nismo nestali. Ispaćeni naš narod i dalje živi. Nismo svojatali tuđe, voljeli smo svoje. Ivan Meštrović reče: Molimo Gospoda, da nam dade vjeru jer tko vjeruje u Njega taj je s Njime, tko je s Njime, taj je nepobjediv! A Petar Preradović nadodaje: Čuvstva tko nema za narod i zemlju naroda svoga, ne zna na zemlji za slast koja nadilazi sve! . Hrvatima su u današnjoj postojbini vladali najprije knezovi. Ističe se isprava na latinskom jeziku kneza Trpimira (845-864) kojom dariva splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Jurja u Putalju. U njoj se 852. godine prvi puta spominje hrvatsko ime (Terpimirus, dux Croatorum, iuvatus munere divino - Trpimir, milošću Božjom, knez Hrvata) Kameni spomenici su jača i trajnija svjedočanstva kršćanstva. Natpisi su uglavnom na latinskom jeziku, osim Bašćanske ploče koja je napisana glagoljicom. Najstariji kameni spomenik iz doba hrvatskih vladara je latinski natpis na vratima kapelice sv. Križa u Ninu, 790. godine. Na hrvatskom jeziku prijevod glasi: Godeslav župan koji je sagradio ovaj dom! Uz starohrvatske crkvice sv. Križa u Ninu, sv. Trojice i sv. Martina u Splitu, sv. Barbare u Trogiru, sv. Petra u Priku, sv. Krševana i Donata na Krku i u Zadru od neprocjenjive vrijednosti naše žive starine je Višeslavova krstionica iz 800-te godine. Natpis u prijevodu glasi: Ovo vrelo prima nemoćne da ih prosvijetli. Ovdje se čiste duše od zločina koji poprimiše od prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo krsno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti i na čast sv. Ivana Krstitelja da zagovara njega i njegova štićenika. Višeslavova se krstionica sada čuva u Muzeju hrvatskih starina u Splitu. U Dalmatinskoj Hrvatskoj od 879-892 vlada knez Branimir, za kojega je Hrvatska postala nezavisna država. U crkvenom pogledu hrvatski se narod pridružio katoličkoj Crkvi i Papi jer savez s njim za Hrvate je zalog nezavisnosti. Knez Branimir obratio se pismom papi Ivanu VIII. Sačuvao se dragocjen Papin odgovor koji nosi datum 7. VI. 879. Papa priznaje Branimira nezavisnim knezom i piše mu da je na Spasovo 21. V. 879. služeći Misu nad grobom sv. Petra blagoslovio hrvatski narod. (Pismo Ivana VI11 - vidi: Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, 250 str.) U Rimu je hrvatski narod 30. IV. 1979. posvjedočio svoju vjeru i prošla vio vrijedan jubilej -jedanaest stoljeća vjernosti Hrvata Katoličkoj Crkvi. Tom prilikom papa Ivan Pavao II predvodio je sv. Misu na hrvatskom jeziku i izrekao divan govor (vidi: Veritas 5/1979, str. 7). Domovinska proslava Branimirove godine bila je u Ninu 2. rujna 1979. godine, bila je izraz žive vjere i zavjeta: -hrvatska katolička obitelj dnevno moli -hrvatska katolička obitelj nedjeljom slavi sv. Misu. -zavjetni križ u svaku kuću. . U Istri je sačuvan najznačajniji spomenik vjerskog života - Eufrazijeva bazilika iz VI. stoljeća. Sačuvani mozaici svjedoče da su ti naši preci štovali Bogodoricu. Na mozaiku je Isus odjeven kao vladar, sjedi na krilu Marije a odozgo Očeva ruka kruni Mariju vijencem pobjede. Sačuvan je i mozaik navještenja, na kojem Gospa prede kad anđeo dolazi. Najstarija svetišta Majci Božjoj u našoj domovini podiže kraljica Jelena. Crkva Gospe od Otoka u Solinu dragulj je našeg kršćanstva, kolijevka naše vjere. Uz crkvu sagradila je i crkvicu sv. Stjepana za mauzolej hrvatskih vladara. Crkvu su srušili Turci, drugu je uništio požar a današnja je sagrađena 1878. točno iznad grobova hrvatskih vladara. Kada su 1898. god. počeli kopati temelje za zvonik, naiđoše na stare temelje. Don Frane Bulić, glasoviti hrvatski arheolog, zajedno s profesorom Josipom Barač i dr Ivanom Kržanićem mukotrpno su sastavili i pročitali natpis: U ovom grobu počiva Jelena službenica Božja, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana koja je bila vladarica. 8. listopada umre u miru. Ovdje bi pokopana godine od upućenja Gospodnjega 976, indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte 17, cikla sunčanoga V, dana petoga koji pada sa šestim. Ona koja je za života bila majka kraljevstva, postade (majkom) sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci: Bože, smiluj joj se duši! U Solinu, 12. rujna 1976. sabrana Crkva Hrvata dostojanstveno, zahvalno s posvetnim činom proslavila je dvostruki jubilej: 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata i 10 stoljeća Gospine crkve. . Nedaleko Baške, kraj sela Jurandvora, povijesna je crkvica sv. Lucije. Ona nam je sačuvala dvije dragocjenosti: umjetnički glavni oltar i Baščansku ploču . Nju je našao mjesni klerik Petar Dorčić 1851., i upozorio hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića, a ovaj Pavla Šafarika. Ploču je pročitao povjesničar i kanonik dr Franjo Rački. Natpis je na Predaka pisan glagoljicom. Na današnjem hrvatskom jeziku glasi: 7 100. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja, opat Držiha pisah ovo o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u svoje dane svetoj Luciji. I svjedok mi župan Desimir Krbave, (i) župan u Luki Prbnebga (?). Ovaj posla Vitoslava na otok, da: tko to porekne, da ga prokune Bog i Božja sila i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen (i) da tko ovdje živi, moli Boga za njih. - Ja, opat Dobrovit, sazidah ovu crkvu sa svojom braćom s devetoricom u vrijeme kneza Kuzme koji ovlada cijelom Krajinom. I bješe u to vrijeme Mikula (samostan sv. Nikole) u Otočcu sa svetom Lucijom (crkvicom svete Lucije (jedno) tj. pod jednim opatom). Veliko je povijesno značenje Bašćanske ploče jer dokazuje da je naš najstariji spomenik pisan glagoljicom; da Krk pripada Hrvatskoj; da se glagoljica upotrebljava u javnom životu te da je kralj Zvonimir pomagao i glagoljaše. Najvrednije, što se prvi put spominje hrvatsko ime na hrvatskom jeziku. Bašćanska ploča je do 1934. god. stajala u crkvici sv. Lucije da bi otada bila predana na čuvanje Jugoslavenskoj Akademiji u Zagrebu gdje je i danas. U crkvici sv. Lucije danas je sadrena kopija ploče. . Hrvati su već u VIII stoljeću imali svoju kroniku na hrvatskom jeziku, a po zaključcima sabora u Duvanjskom polju 753. godine i priručnik na hrvatskom jeziku Methodus. Zato sinjski guslar ovako pjeva: Mi bili smo što jesmo i jesmo što smo bili s božanskih izvora svoju snagu pili. Vjera nam je bila život u životu hrabrost i viteštvo prodor u ljepotu. Legende će slavit našu povijest davnu a mi ćemo čuvat tradiciju slavnu. U našim krajevima u 9. stoljeću postoje dva ili tri samostana, u 10. ih ima desetak, a u 11. gotovo pedeset. Sačuvani nazivi samostanskih crkava pokazuju da su naši benediktinci osobito štovali Majku Božju, svetog Mihaela arkanđela i svetog Petra apostola. . Odgajajući narod u pravoj pobožnosti prema Majci Božjoj, benediktinci su odgajali narod u pravoj vjeri. Jer kršćanin koji dobro poznaje crkvenu nauku o Majci Božjoj poznaje u tome i sve glavne kršćanske vjerske istine: o Presvetom Trojstvu, o utjelovljenju Sina Božjega, o muci, uskrsnuću i vječnom životu. Štovanje svetog arkanđela Mihovila, nepobjedivog vojvode dobra protiv zla, krijepilo je narod u nadi da unatoč svim političkim i društvenim nepravdama pravda mora pobijediti, a štovanje je također bilo zaštita od svakog straha od tajanstvenih mračnih sila, zlih duhova, protiv praznovjerja i čarolija. Pobožnost prema svetom Petru apostolu odgajala je narod za pravo jedinstvo Katoličke Crkve okupljene oko Petrova nasljednika, Pape.
|