|
TI DIVNI CRKVENI OCI
.
Sv. ATANAZIJE
... rođen je 295. u Aleksandriji. Djetinjstvo mu pada u doba Dioklecijanova progonstva.
Slušao je o hrabrim svjedočenjima vjere mučenika i progonjenih kršćana. Kao đakon pratio je biskupa Aleksandra na sabor u Niceju. I on, đakon, posta najslavniji otac tog prvog općeg sabora (325. godine). Branio je Kristovo božanstvo pred Arijevim krivovjerjem (za Arija Isus je samo najsavršeniji čovjek, nipošto Bog). Pravovjerni na sobom tvrdili su da je Isus istobitan s Ocem, a krivovjerci da je samo sličan s Ocem. Carevi su branili ispočetka pravovjerje, a kad im je odgovaralo i krivovjerje. Divovi iz Kapadocije, dva Grgura i Bazilije Veliki zajedno s Atanazijem spasili su Crkvu od krivovjerja. Atanazije je vječni progranik, kao biskup od 46 godina biskupovanja 20 je proveo u progonstvu. Bio je pet puta proganjan iz svoje biskupije radi pravovjerja. Doista, čovjek je Crkve jer mu je bilo sveto sve što Crkva uči. Volio je narod koji mu je uvijek ostao vjeran, dok su udarci dolazili ili od države ili od krivovjernika. Trpio je i žrtvovao se za Crkvu, ispravnu nauku o Kristu Bogočovjeku. Uspio je sačuvati svoje stado u pravoj vjeri. U progonstvu upoznao je glasovitog sveca tog vremena, sv. Antuna pustinjaka i napisao njegov životopis. Umro je 373. godine.
Crkva ga slavi 2. svibnja.
.
Pogledajmo malo kako se Atanazije bori protiv krivovjerja. U pismu biskupima, 340. godine piše:
.....Najprije ih podsjeća na strašan zločin u Gibei, događaju kojemu
je uzrok pokvarenost. Događaj je odjeknuo u cijelom Izraelu koji se sav digao smatrajući to svojom zajedničkom sramotom. Atanazije nastavlja: Vi, braćo moja, znadete što ovo znači i ja neću ni pokušati nešto tumačiti pametnijima od sebe. Želim vas samo upozoriti na ono što se sada događa u Crkvi... Danas cijela Crkva trpi strašne nepravde. Bezboštvo progoni Boga... Danas gledamo kako Crkvu razdiru. Uzbudite se, zaklinjem vas, kao da je to vaša vlastita patnja. Ako to ne učinite, u najkraće vrijeme red u Crkvi i vjera u Crkvu posve će se soriti. To dvoje nam prijeti, ako Bog po vama ne uspostavi red, ako vaše trpljenje ne iskupi Crkvu. Braćo, prenite se, vidite li kako nas uništavaju.
Zahvaljujući njemu i drugim pravovjernima, sabor u Niceji je definirao: I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.
Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.
Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.....
Sv. BAZILIJE VELIKI (+ 380).
........Možda jedinstven slučaj: tri brata, tri biskupa- Bazilije, Petar i Grgur.
Sva trojica sveci! Imao je pobožnu baku, majku i sestru. Divna sredina iz koje je niknuo Bazilije.
Nakon raskošnog života i velike naobrazbe krstio se. Vidjevši čudesnu svjetlost u pustinji, ode u samoću da tu s nekolicinom započme za jednički monaški život molitve i pokore. Sastavlja pravila pustinjačkog života. Kada je pozvan da bude svećenik, uviđa da je vlast prepredena, a protivnici nemilosrdni i da među ljudima caruje nepovjerenje. Po činje raditi! Brine se za socijalnu pravdu. Grmi na bogataše: Posjedovati više nego što ti treba, znači izrabljivati sirotinju, pljačkati je!
Vodio je povjereni narod deset godina kao biskup u jasnoći, ljubavi i odlučnosti. Svojom je jakošću i karakternošću uspio otkloniti carevo uplitanje u Crkvu. Car je odgovorio tada drugačije: razdijelio je pokrajine na pravovjerne i heretičke pa je Baziliju omeđio djelovanje. Svetac je doživio težak udarac kad mu je vjeran prijatelj, svećenik, otišao među heretike. Spasio ga je vjerni i pobožni puk za koji je radio svom dušom. Gradio im je kuće, naselja, brinuo se za njihova prava, branio ih na sudu Bio je doista otac siromaha (riječ pop = pater omnium pauperorum = otac svih (mnogih) siromaha).
Umro je u 50-toj godini života. Crkva ga slavi kao crkvenog naučitelja, 2. siječnja. Pročitati u knjizi Zvijezde koje ne zalaze Protiv bogatstva, str. 115-117.
Sv. IVAN ZLATOUSTI (+ 407)
... rodio se u Antiohiji od bogatih roditelja.
Ostavši rano bez oca, majka je odgojila Ivana u pravoj vjeri i poštenju. Krstio se u osamnaestoj godini. Mnogo je čitao Sveto Pismo, osobito poslanice sv. Pavla. Ubrzo odlazi u pustinju gdje se napunja milošću i revnošću. Kao đakon i svećenik puno propovjeda. Znao je tako divno govoriti da je zavrijedio nadimak Zlatousti. Uviđa: mnogi kršćani žive poganskim životom. Duhom je bio reformator, propovjedajući šibao je opačine, pa je stekao mnogo neprijatelja. Stil mu je živ, slikovit, uvjerljiv te je privlačio kao magnet. Imao je što reći, znao je kazati. Poznavao je čovjeka u dušu, pa grmi protiv raskoši, nepravde i pohlepe. Ljudi ga slušaju, za njim se traga kao za biserom.
Odveden je i na carski dvor. Odmah tu odstranjuje suvišno iz biskupske kuće izabravši skromnost. Od svećenika traži duhovni život, disciplinu, predanje Bogu, apostolat i čistoću. Podiže kuće sirotinji, bolnice a protiv heretika poziva i policiju. Neustrašivo šiba raskošan život pa se carica Eudoksija nalazi pogođena i dade ga uhapsiti u crkvi, na sam Uskrs. Otjeran je u progonstvo, vraća se slavodobitno dočekan s ovacija ma. Ne povlači se od svojih principa, nastavlja i dalje šibati pohlepu i raskošan život. Opet je protjeran, ovaj put čak na Kavkaz gdje je i umro. Zadnje su mu riječi: Bogu hvala za sve. Glasovita mu je misao: Evanđelje se ne uči, nego živi.
Crkva ga časti kao crkvenog naučitelja i slavi ga 13. rujna.
.
Pogledajmo kako sv. Ivan Zlatousti poziva kršćane na čašćenje Kristova tijela govoreći im o Kristovoj prisutnosti u siromasima.
Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga golo: niti ga ovdje časti svilenim odijelima, niti ga vani ne zanemari kad je udaren studeni i golotinjom. Onaj koji je rekao: ' Ovo je tijelo moje', i riječju je stvar potvrdio, rekao je i: 'Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili' i 'Što niste učini/i jednome od ovih najmanjih, meni niste učini/i'. Za ovo sigurno ne treba odijela, nego čista duša, a za ono treba puno mara i briga.
Učimo se razmišljati i slaviti Krista kako to On želi. Njemu je, naime, najugodnija ona čast koju sam želi, a ne ona za koju mi mislimo. Tako je Petar mislio da će ga počastiti ako mu ne da da mu opere noge. No to što je htio nije bila čast nego sasvim suprotno. Tako mu i ti iskazi čast kako je zakonom zapovjedio i svoja dobra dijeli siromasima. Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše. To kažem, ne da bih zabranio da se takvi darovi daju, nego tražim da se s tim i prije tih darova daje milostinja. To doista on rado prima, ali mnogo više milostinju, to koristi samo onome koji daje, a ona i onome koji prima. ...
.
Koja korist ako je Kristov stol prepun zlatnih čaša, a on sam umire od gladi? Najprije gladnoga nahrani, a tek onda od suviška ukrasi njegov stol. Činiš zlatnu čašu, a čašu vode ne daš? Zašto treba pripravljati zlatom vezene pokrivače za stol, ako njemu ne damo niti potrebno odijelo? Koja korist od toga? Reci mi: Ako koga vidiš bez nužne hrane i ostaviš ga tako pa samo ukrasiš stol zlatom, zar će ti zahvaliti, ili se nasuprot rasrditi? A ako ga vidiš obučena u pod rte haljine i ukočena od studeni a ne daš mu odijelo nego mu podigneš zlatne stupove govoreći da to činiš u njegovu čast, zar se neće osjetiti ismijan i uvrijeđen najvećom grdnjom. Tako i o Kristu razmišljaj dok kao lutalica i putnik ide naokolo bez krova, a ti ga ne primaš kao gosta, nego ukrašavaš pod i zidove.... Dapače smatram da prije treba učiniti ovo, pa onda ono. Tko ovo nije učinio nije nikada bio optužen, a koji su ono zanemarili određeni su za pakao i neugasivi oganj da podnose muku s davlima. Dok ureduješ zgradu ne preziri bijednoga brata. On je dragocjeniji hram od bilo koje zidane zgrade. ("Čašćenje Kristova tijela i siromasi", Brevijar, str. 2664.)
.
Sv. JERONIM (+ 420)
...Dalmatinac, rodom iz Stridona, čovjek silovitog karaktera i vulkanske riječi.
Ponosan i raspaljiv, izvrsna pamćenja piše: Rođeni sam kršćanin, od kršćanskih roditelja. Od kolijevke sam othranjen katoličkim mlijekom. Krstio se tek za studija u Rimu,s 18 godina, uskrsne noći. Vatrene ćudi prihvaća život s radostima i užicima, no nikad se ne udaljuje od Boga. Tražit će ga cijelog života u molitvi, studiju, pokori pa i u svađama. Opredjeljuje se za monaštvo. Pobjegavši od svijeta, , nije pobjegao od sebe i svoje naravi. Lupao se kamenom u prsa, molio je i radio da se oslobodi napasti i strasti. Naučio je hebrejski jezik da bi mogao prevoditi sv. Pismo. Dospio je do tajnika pape Damaza koji ga upućuje da prevede sv. Pismo na latinski jezik. Jeronim je to odlučno prihvatio i učinio. Nakon dvadeset godina rada prijevod je bio gotov. Prijevod se zove Vulgata.
Šuškalo se da bi mogao postati i papa, no uništiše ga klevete svećenika makar ništa nije bilo grešno u prijateljevanju Jeronimovom s rimskim damama. Optužiše ga čak da je pretjeranim postovima usmrtio mladu Rimljanku. Ne brani se, nego odlazi na Istok, u Betlehem, jer je u Rimu ostao bez jedine zaštite i podrške. Naima papa Damaz je umro pa se Jeronim sklonio iz Rima. Ogovaranja nisu prestajalai Proveo je u Betlehemu trideset godina u razmatranju, molitvi, pokoru i radu. Samostance je zadužio da prepisuju knjige što je spasilo klasičnu kulturu. Nije bio bez mana, pogotovo u odnosu s drugima, no imao je bezgraničnu vjeru i osjećaj za pravovjernost. Opravdava se: Pas laje da obrani svoga gospodara, zašto ne bih i ja obranio svoga Boga. Glasovita mu je misao: Tko ne pozna Sveto Pismo, ne pozna ni Krista. I druga: Naši grijesi učinili su jakim naše neprijatelje.
Spomendan ovog sveca je 30. rujna.
………………………..
Za život
Čovjek bez vjere - biljka je bez vode. Svijet bez Boga vojska je bez vojskovođe. Što je čovjek pametniji i bolji, to više vidi dobra u ljudima. Živjeti s Bogom znači graditi svoju kuću na stijeni, i nevolje života neće je srušiti. Bez Boga znači graditi svoju kuću na pijesku.
Bog je svjetlo svakoj duši. Tko nema Boga u duši, prazan je. I nesretan. I nemiran. I očajan. Nije dosta samo reći ja vjerujem i misliti da je time sve svršeno.
U vjeri je ljubav, u vjeri je mir, u vjeri je snaga: vjeruj, vjeruj, vjeruj, spasit će te vjera. (I. Mažuranić)
................................
VELIKI GREŠNIK - JOŠ VEĆI SVETAC
.......................
Krivi pojmovi:
- ljubav je slatka pustolovina, avantura, ljubav je osvajanje tuđe ljepote i tijela
- ljubav je hirovita vatra i čudesna strast
- ljubav je prvotno uzbuđenje tijela koje prati osjećaj srca
- ljubav je varka, laž, iluzija koja brzo prolazi
- ljubav je velika igra i zabava mladosti.
S gorčinom slušam kako mladi svijet trabunja o ljubavi. Tvrdim: nijednu ljepotu nisu danas tako unakazili kao ljubav, nijednu svetu riječ tako profanirali. Nijednu vrednotu tako masakrirali. Kao da čovjeku ogoliš kožu pa miješaš njegovu nutrinu. Odvratno.Danas se u ime ljubavi čini svašta: poštenje se baca u blato, vjernost se ismijava, rastave obitelji u ime ljubavi, raspojasanost i sloboda na svim područjima, krv nevinih u ime ljubavi, jednom riječju: najgore sebičnosti u ime ljubavi. Ne treba mudrosti da se zaključi da na granici tjelesne raspojasanost i kraljuje očaj; kultura propada kad se pojavi potpuna tjelesna sloboda.
Pravi pojmovi
- ljubav je sveta čovjekova zadaća
- ljubav je međusobno darivanje i usrećivanje
- ljubav je doživotno djelo na koje se spremam kroz mladost
- ljubav je uzbuđenje duha koje prati doživljaj tijela
- ljubav je smisao života kome treba posvetiti sve godine
- ljubav je veliko Božje djelo na koje se spremam cijelog života. Ona di Bogu, ona je najveća krepost. Zamislimo se na trenutak na divnom hvalospjevu ljubavi.
Sv. AUGUSTIN (354-430).
...Velik grešnik, još veći svetac.
Mi svoje ljubimce volimo promatrati u časti i slavi bez ikakve sjene. Otac mu je bio poganin, majka kršćanka; otac nevjeran, majka sveta. Rastao je u nesretnoj sredini i čitav život nosio te rane. Za oca je imao prezir pomijesan sa strahom. Kad mu je majka govorila o dobrom Ocu nebeskom, bistrom se dječaku otac toliko zamjerio da je prezirao jednog i drugog čekajući da se osamostali. Nestašan u školi, nije mislio na Boga osim u nevolji. Kad se razbolio na smrt, poželio je da se krsti. Ozdravivši zabora vio je tu želju. Nemaran učenik postaje izvrstan student iz ljubavi prema latinskom jeziku.
U mladosti dao se na grešno uživanje. Griješio je mnogo - grešni će ga život udaljiti i od majke koja je vapila i molila ga da se toga okani. Punih 18 godina molila je za obraćenje svoga sina. Činilo se, što se više moli, sin postaje sve gori i gori. Biskup je utješio sv. Moniku, Augustino vu majku rekavši joj da nije moguće da propadne sin tolikih suza. Nevjenčano je živio sa ženom, imao je s njom i sina Adeodata. Tražio je istinu u studiju, govorništvu i nasladama života, ali nigdje nije bio potpuno sretan. Dugo se otimao vječnoj Istini, Bogu, da bi Ga prigrlio svom dušom. Čitajući Sveto Pismo, osobito poslanice sv. Pavla, slušajući propovijedi spremao se na obraćenje. Odgađao je: Gospodine, daj mi milost da budem čist, ali ne još. Pod ruku mu je došao i životopis sv. Antuna Pustinjaka, čuo je za mnoge koji su se posvetili Bogu pa je rekao: Ako su mogli ovi i oni, zašto ne bi i ti mogao Augustine. Obratio je i krstio u Milanu. Obraćenje je ubrzalo i prijateljevanje s učenim milanskim biskupom svetim Ambrozijem.
.
Sv. Augustin je postao svećenik, poslije biskup živeći sveto i savršeno. Jedan je od najvećih umova Katoličke Crkve i jedan od stupova zapadne kulture. Govornik, pisac, psiholog, filozof, teolog - svetac! Napisao je djela trajne vrijednosti. Osobito su ga zanimale pojave nutarnjeg života. Prodro je u ljudsku dušu dublje no bilo koji mislilac. Divne su njegove misli: Za sebe si nas Bože stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi! U Tebi živimo, mičemo se i jesmo! Ljubi i čini što hoćeš! Gospodine, ovdje me reži, sijeci, pali, samo me u vječnosti poštedi!. U njemu se sjedinio snažan um i golema volja.
Pobrinuo se i za svećenički podmladak, biskupski dvor je preuredio u sjemenište. Brinuo se i za duhovno dobro svojih vjernika, pokazujući posebnu ljubav prema siromasima, dijalogiziranje s krivovjernima. Knjiga Ispovijesti, njegovo autobiografsko djelo, već petnaest stoljeća dijeli snagu razočaranom, grešnome nadu da se i on može posvetiti.
Crkva slavi ovog sveca 28. kolovoza, a dan prije je spomendan sv. Monike, njegove majke. Augustin je divan primjer kako se može iz grešnosti vinuti u svetost.
...................................
SVECI KOJI SU PROMIJENILI SVIJET
................
Sv. ANTUN PUSTINJAK.
.........Svi veliki ljudi odgojeni su u samoći, u pustinji, tako i ovaj svetac.
Ostavši bez roditelja s priličnim bogatstvom odazvao se Kristovu pozivu. Kad je jednom slušao riječ Božju u crkvi, čuo je: Ako netko želi biti savršen, neka proda sve što ima i neka ide za mnom. Pobrinuo se za sestru, razdao svoje imanje i s dvadeset godina krenuo u pustinju. Tu je u tišini slavio Boga molitvom, pokorom, razmatranjem i radom. Na početku pustinjačkog života uzdiše: Gospodine, htio bih biti savršen ali ne mogu. Moje su mi misli propast. Tada začuje nutarnji glas: Ako se hoćeš Bogu dopasti, moli; ako ne možeš moliti, radi!
Doživljavao je nevjerojatne đavolove napasti. Mučio ga je do iznemoglosti. Antun se branio zazivanjem Božjeg imena, molitvom i pokorom. Jedne noći, nakon duge borbe opazi u odrazu mjesečine mladu, neobično lijepu djevojku. Počela je razotkrivati vrat i grudi, skinula odijelo i legla pokraj grmlja ... Cijelu ga je noć izazivala. Bježao je, ona je dolazila; zatvarao je oči, i opet ju je vidio; dozivao je Boga i anđele ali prikaza je i dalje bila tu. Nestala je u zoru i pojavila se druga - odvratna slika đavla koji se cerio ...
.
Proživljavajući silne napasti, odlučio se skloniti u neku grobnicu. U jednoj napuštenoj grobnici živio je punih 16 godina. Čim se smjestio, začuo je glas iz mraka: Sto hoćeš ovdje u prebivalištu mrtvih? Počeo je moliti, ali tisuće glasova uz riku je bučilo psujući. Spopao ga je užas i strah. No, Bog je tu! Molitva daje snagu. Molio je i molio - paklena graja se dizala, psovke i đavolski svmijeh nije prestajao. Jednog dana čuo je viku:'Ubit ćemo u tebi volju za molitvu'. I mnoštvo đavola navale da ga tuku. Onesvješćen ležao je na podu. Takvog ga je našao prijatelj koji mu je donosio hranu. Zvao ga je, nije se odazivao... ušao je u grobnicu i našao Antunovo tijelo na podu. Odnio ga je u crkvu i stavio u lijes. Noću se svetac osvijestio, izišao iz lijesa i vratio se u svoju grobnicu.
Već su čuli za njega. Antunu slava nije udarila u glavu. On se povlači još dublje u pustinju. Đavao ga je putem napastvovao: nudio mu zlatan grumen, srebrni kolut, no sv. Antun Pustinjak prolazio je kao da to ne vidi. Čak je đavle izazivao rugajući im se: Slabi ste kad vas je mnogo. Moja je obrana križ Kristov! Izgovorivši te riječi, đavli bi netragom ne stajali.
.
Ljudi su osjetili tko je sv. Antun Pustinjak, pa povučeni njegovim primjerom krenuše u pustinju. Bilo ih je oko 5 000 ljudi. Sv. Antun je dva puta otišao među svijet da tješi i ohrabri zatvorene kršćane u tamnicama prvi put: Sinci moji, ostanite jaki u vjeri! Ne bojte se! Pobjeda je vaša! Okovi će pasti. Naše je Nebo! Stražari su uzmicali pred tim čovjekom... Drugi put je došao na Nicejski sabor da obrani Isusovo božanstvo. Kad je čuo da neki niječu Isusovo božanstvo, došao je na sabor i rekao jednu kratku rečenicu: Ja sam ga vidio i sabor je bio zaključen. Umro je u 105-oj godini života. Spomendan mu je 17. siječnja.
.
SVETI BENEDIKT (480-547) (benedictus = blagoslovljeni)
...otac je redovništva na Zapadu i preporoditelj kršćanskog duha.
On i njegov veliki učenik, sv. Grgur papa, stvorili su novi svijet i sazdali temelje naše današnje kulture i civilizacije. Zato ga s pravom zovu Ocem Zapada.
U 18-oj godini života prekinuo je nauke u Rimu jer mu se zgadio nemoralni život grada i otišao u samoću, blizu grada Subiaco. Tu su već živjeli mnogobrojni pustinjaci. Potražio je visoku planinu i smjestio se u dubokoj spilji. Neki mu je redovnik krišom donosio hrane nekoliko puta na tjedan. Benedikt je tu proveo tri godine upijajući Božju riječ u sebe. Da svlada napast koja ga je spopala (sjetio se neke zgodne djevojke iz školskih dana) bacio se u trnje pred spiljom. Kad je prošlo vrijeme kušnje, izišao je iz spilje i utjecao na sve oko sebe. Pastiri iz obližnjih sela grnuli su k njemu. Osnovao je prvu samostansku zajednicu i razdijelio je u 12 grupa. Uskoro su počeli pristizati plemići iz Rima, Goti s germanskog područja. Oživjeli su klanci i spilje od njegovih sljedbenika.
.
Imao je što reći svijetu svojom pojavom. Velikan Božjeg duha, svetac molitve, pouzdanja, poniznosti i pregalaštva. Njegov strogi život bio je trajan ukor slobodnom ponašanju monaha koji ga izabraše za opata.
Tražio je od njih istinski život u čistoći, poslušnosti i siromaštvu. Htjeli su ga se riješiti pa su ga dva puta pokušali otrovati. Svetac se sklonio s izabranom grupicom odatle i smjestio se na uzvisine Montecassina, koji će postati izvor benediktinske duhovnosti. Montecassino će postati maica tisućama samostana u svijetu. U njemu će se odgojiti tisuće znamenitih i svetih muževa. Tu je sv. Benedikt napisao glasovito Pravilo redovničkog života. Njegov je moto: ORA ET LABORA - MOLI I RADI. Te su dvije riječi stvorile našu zapadnu kršćansku civilizaciju i kulturu.
Poput sv. Antuna Pustinjaka, i on se borio protiv sotone. Braća su čula kako ga je sotona noću zvao, a kad on nije odgovarao, bjesneći je vikao:Ti nisi Benedikt (blagoslovljeni) nego Maledikt (prokleti). Beskrajno pouzdanje u Gospodina, žarka ljubav prema njemu i bližnjemu, donijela mu je pobjedu nad sotonom. Gospodin ga je obdario darom čudesa i proroštva. Skrušeno se pripremio na smrt, znao je kad će umrijeti. Umro je na rukama svojih duhovnih sinova.
Proglašen je zaštitnikom Europe, a spomendan mu je 11. srpnja.
.
Njegovi će redovnici krenuti Evropom i raditi, zidati, podizati bolnice, samostane, crkve, ceste ... Benedikt je posvetio rad i oslobodio ga od tisućljetnoga rimskog prezira. Ujedinio je molitvu i rad. Oci benediktinci obraćali su naše pređe i bilo je u našim krajevima i do stotinjak njihovih samostana. Knez Trpimir poziva učenog benediktinca Gottschalka u naše krajeve. Osim ovih radova, neki će se benediktinci baviti naukom, otvarati škole, prepisivati knjige, biti će prve kulturne osobe na kraljevskim dvorovima. Mnogi od njih postali su velikani svetosti. Red sv. Benedikta dao je Crkvi 30 Papa, 200 kardinala, 4 cara, 46 kraljeva, 51 kraljicu, 1 600 nadbiskupa, 2 4000 plemića, 15 000 opata, 17 000 učenjaka. Eto, što je učinio Božji čovjek, kome je uspjelo nadvladati napast i potpuno se posvetiti Bogu i bližnjemu.
………………………..
Za život
Danas: mladež se kvari, obitelj ruši, razuzdanost mladeži proglašava se zakonom prirode, propovjeda se slobodna ljubav bez obaveze. Cijelo se čovječanstvo guši u baruštini nemorala i bluda. Može se u tome prepoznati đavla, jer on je nečisti duh. Đavao je jeziva stvarnost, krvava zbilja: osoba mračna, lukava, pakosna, zlobna, zavodljiva, pokvarena i prokleta.
Prije se rat protiv Boga i Crkve Vodio progonstvima, sada ideologijom psovkom i mržnjom na Boga. Najveća pobjeda đavla i njegovih slugu je u tome što je uvjerio svijet da ne postoji đavao, pakao ...
Nama kršćanima teška je pokora, odreći se mesa u petak, teško nam je izmoliti molitve, otići nedjeljom na sv. Misu. Stalno naglašavamo: rad, rad, rad... prezaposlenost - nemam vremena. A ovi nas sveci uče da treba moliti i raditi.
U danu ima 1 440 minuta. Koliko od toga posvetiš Bogu?
Sto je čovjek više primio u vrijeme šutnje, to više daje u vrijeme rada. Čovjek je najjači na koljenima. Prikloniti koljena pred Bogom - to je najbolje sredstvo da uvijek ostaneš uspravan pred ljudima (Bessieres)
………………………..
VELIKANI NA PETROVOJ STOLICI
..............................
GRGUR VELIKI
(540-604)
.... najsavršeniji je uzor kako treba upravljati Crkvom.
Tražeći smisao života usavršio se u pravu i diplomaciji. Čeznuo je za redovništvom, jer ga je sv. Benedikt silno privlačio. Razdijelivši golemo imanje, odlazi u samostan i tako se počela ostvarivati njegova velika želja. No, Papa ga je zaredio za đakona i poslao kao poslanika u Carigrad. Uvidio je da je na visokom položaju teže biti pošten čovjek nego na nizini, pa se zato vratio u samostan. Kada je imenovan papom, pobjegao je ali ga primoraše da prihvati vodstvo Crkve.
.
Svom se dušom dao da se ukloni kuga. Pokrenuo je narod na molitvu, procesije za ozdravljenje i kuge je nestalo. U tim je procesijama hodao bosonog. Kada se jednom spremao za Misu, neki je čovjek pao od gladi pred crkvom, skinuo je misno odijelo i rekao: Ako netko u Rimu umire od gladi, to znači da papa nije dostojan služiti sv. Misu. Nahranivši gladnoga čovjeka započeo je služiti sv. Misu. Sredio je biskupije, crkvene obrede, osobito crkveno pjevanje - koral (gregorijansko pjevanje). Brinuo se za misije. Poslao je 40 misionara u Englesku, preko misionara obratio je Langobarde, uspostavio diplomatske odnose sa Zapadom. Ovaj je Papa postavio kamen temeljac budućoj Evropi. U pravi trenutak. Bio je otac siromaha. Svakog je dana 12 siromaha ručalo zajedno s njim. Ponizan i blag prvi je u povijesti Papa uzeo naziv servus servorum Dei - sluga slugu Božjih. Postao je velik jer je bio ponizan.
Crkva ga slavi 3. rujna.
..........
GRGUR VII (+ 1085)
... formirao se u Clunvju, glasovitom samostanu koji je odigrao odlučujuću ulogu u reformi Crkve toga vremena. S papom Aleksandrom II organizirao je lateranski koncil. Nakon smrti Pape, puk ga je aklamacijom izabrao a kardinali potvrdili taj izbor za papu. Bio je zvjezdani papa, čovjek koji je svoju vulkansku i eruptivnu snagu uložio u obnovu Crkve. Neustrašiv duhovni vođa, čovjek koji je rimskoj aristokraciji i nevrijednom visokom kleru bio strah i trepet prije izbora trajno govori i piše o moralnoj obnovi, pravima Crkve, o prokletoj simoniji (kupovanje svećeničkih časti za novac). Bio je doista najjača snaga u obnoviteljskoj struji Crkve, koja je poštujući svjetovnu vlast, tražila i zahtjevala da ona nema nikakvih upliva u Crkvi. Grgurovska obnova donijela je Crkvi pravu svijet o sebi i svom poslanju.
.
Mnogi ga pamte samo po Canossi, po sudaru s carem Henrikom IV. Nije želio sudar s njim, sve je učinio da do njega ne dođe. Sukob s carem došao je kad je car izabrao u Milanu biskupa ne obavijestivši papu, tj. ignorirao ga je. Papa mu napiše pismo zaprijetivši mu izopćenjem. Car sazove 26 državnih biskupa na sastanak na kome skinu Grgura s papinske stolice i okleveću ga. Papa ga tada javno izopći a podanike oslobodi obveze poslušnosti i vjernosti caru. Car bi prisiljen zatražiti opro-štenje od pape. Papa je krenuo u Njemačku, car s vojskom u Italiju. Dočekao ga je u Canossi i pustio ga čekati dva dana bosog u snijegu. Car je napisao servilno pismo u kojem moli papu da ga oslobodi izopćenja jer pristaje na sve što papa traži. Primljen je više na nagovor opata i drugih. Henrik će se htjeti osvetiti papi Grguru pa krene s vojskom u Rim. Rim će spasiti Normani ali će postupati okrutno da će papa pobjeći iz Rima. Prije smrti je rekao: Ljubio sam pravdu, a mrzio bezakonje. Zato umirem u progonstvu. Pao je jer i veliki padaju pred nasiljem, ali njegovo djelo nije srušeno.
Spomendan mu je 25. svibnja.
.................
PIO V,
....dominikanac, došao je na papinsku stolicu u sretnom trenu.
Obnova potaknuta Tridenstskim koncilom je krenula i trebao je sveti zanos za Božje djelo i dobar primjer. U svojoj revnosti malo je i pretjerao, osobito u pitanju javnog morala. Njegov najkobniji potez bijaše ekskomunikacija engleske kraljice Elizabete. Time je položaj katolika samo otežao. Postao je slavan po bitci kod Lepanta i porazu dotada nepobjedive turske vojske. Naime, pozvao je kršćanki Zapad u borbu za spas Evrope. Odazvaše se Španjolska i Venecija i u bitci kod Lepanta 7. X. 1571. poraziše tursku vojsku. Kršćanski je zapad pripisao pobjedu molitvi svete krunice pa se od tada 7. listopad slavi kao blagdan krunice. Sv. Pio V je sveto živio i sveto umro. U teškim bolima vapio je: Gospodine, slobodno povećaj moje bolove, ali umnoži i moju strpljivost.
Spomendan mu je 30. travnja.
………………………..
Za život
Na Petrovoj stolici bilo je do sada 261 papa. Papa je ime od milja, znači otac, tata. Svaki je papa utkao svoj dio u veliki mozaik Petrovih nasljednika. Često se čuje da je na kormilu Crkve bilo nedostojnih papa. Prihvaćamo. Bilo ih je, ali ne zaboravimo: njih su postaviji zločinci nasiljem ili makinacijama boreći se za prevlast. No nikada se Božje svjetlo nije u Crkvi ugasilo. Ako je i bilo nedostojnih, mogu se na prste izbrojiti. Grešnici na ostalim prijestoljima su česti, ovdje rijetki. I oni se primjete. Nije čudo da grijesi pape izgledaju strašno. Jedna poslovica kaže da grijehe liječnika prekrije ledina, a grijehe svećenika raznosi vjetar.
Povijesne činjenice izgledaju ovako:
od 261 pape njih 77 je poglašeno svetima, 7 blaženim, 31 papa su bili mučenici, 2 crkvena naučitelja, s nazivom Veliki dvojica. Dakle(ne računajući današnjeg Benedikta XVI) od 261 11 je proglašeno lošima.
------------------------------------------
PISANI I KAMENI SPOMENICI - NAJJAČE SVJEDOČANSTVO KRŠĆANSTVA U HRVATA
.......................
Narod bez povijesti narod je bez svijesti. Tko ne pozna svoju povijest, povijest svog naroda, ne pozna ništa. Mi smo često sramežljivi i neuporni, zaboravljamo i ono najslavnije iz svoje povijesti a o svojim junacima često ništa ili malo znamo.
Pradomovina Hrvata bili su Zakarpati, tj. južna Poljska. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u djelu o upravljanju carstvom tvrdi da je car Heraklije početkom VII. stoljeća pozvao Hrvate u pomoć protiv Avara. Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su danas Bjelohrvati.
Jedan od njihovih rodova, naime petero braće: Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli A vare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati...
O prvim vezama Hrvata s rimskim biskupom - papom, izvješćuje nas papinski ljetopis Liber pontifica/is. Ondje piše du papa Ivan IV poslao 641., u Dalmaciju i Istru opata Martina s velikom svotom novca da otkupi zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika iz tih krajeva donese u Rim.
.
O pokrštenju Hrvata Konstantin VII piše da je ono započelo u to vrijeme.
Prema drugim izvorima Hrvati su se krštavali mnogo kasnije. Ne možemo navesti godinu kad su se krstili ni vladara koji je vodio pokrštavanje. Imamo dokaza da su od VII do XII stoljeća u Hrvatskoj živjeli s kršćanima i pogani. To znači da nije ovdje bili prisilnog pokrštavanja. Vjera je polako rasla i sazrijevala, te se duboko ukorijenila u naš narod. .
Pokrštenjem naš narod ulazi u krug kulturnih evropskih naroda, počinje razvijati svoju pismenost i kulturu uopće. Mi smo kroz povijest izgubili samostalnost, zemlja nam je bila zapljuskivana valovima raznih kultura, politika i jezika, borili smo se i ginuli za tuđe probitke. A nismo nestali. Ispaćeni naš narod i dalje živi. Nismo svojatali tuđe, voljeli smo svoje. Ivan Meštrović reče: Molimo Gospoda, da nam dade vjeru jer tko vjeruje u Njega taj je s Njime, tko je s Njime, taj je nepobjediv! A Petar Preradović nadodaje: Čuvstva tko nema za narod i zemlju naroda svoga, ne zna na zemlji za slast koja nadilazi sve!
.
Hrvatima su u današnjoj postojbini vladali najprije knezovi. Ističe se isprava na latinskom jeziku kneza Trpimira (845-864) kojom dariva splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Jurja u Putalju. U njoj se 852. godine prvi puta spominje hrvatsko ime (Terpimirus, dux Croatorum, iuvatus munere divino - Trpimir, milošću Božjom, knez Hrvata) Kameni spomenici su jača i trajnija svjedočanstva kršćanstva. Natpisi su uglavnom na latinskom jeziku, osim Bašćanske ploče koja je napisana glagoljicom. Najstariji kameni spomenik iz doba hrvatskih vladara je latinski natpis na vratima kapelice sv. Križa u Ninu, 790. godine. Na hrvatskom jeziku prijevod glasi: Godeslav župan koji je sagradio ovaj dom! Uz starohrvatske crkvice sv. Križa u Ninu, sv. Trojice i sv. Martina u Splitu, sv. Barbare u Trogiru, sv. Petra u Priku, sv. Krševana i Donata na Krku i u Zadru od neprocjenjive vrijednosti naše žive starine je Višeslavova krstionica iz 800-te godine. Natpis u prijevodu glasi:
Ovo vrelo prima nemoćne da ih prosvijetli. Ovdje se čiste duše od zločina koji poprimiše od prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo krsno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti i na čast sv. Ivana Krstitelja da zagovara njega i njegova štićenika. Višeslavova se krstionica sada čuva u Muzeju hrvatskih starina u Splitu.
U Dalmatinskoj Hrvatskoj od 879-892 vlada knez Branimir, za kojega je Hrvatska postala nezavisna država. U crkvenom pogledu hrvatski se narod pridružio katoličkoj Crkvi i Papi jer savez s njim za Hrvate je zalog nezavisnosti. Knez Branimir obratio se pismom papi Ivanu VIII. Sačuvao se dragocjen Papin odgovor koji nosi datum 7. VI. 879. Papa priznaje Branimira nezavisnim knezom i piše mu da je na Spasovo 21. V. 879. služeći Misu nad grobom sv. Petra blagoslovio hrvatski narod. (Pismo Ivana VI11 - vidi: Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, 250 str.) U Rimu je hrvatski narod 30. IV. 1979. posvjedočio svoju vjeru i prošla vio vrijedan jubilej -jedanaest stoljeća vjernosti Hrvata Katoličkoj Crkvi. Tom prilikom papa Ivan Pavao II predvodio je sv. Misu na hrvatskom jeziku i izrekao divan govor (vidi: Veritas 5/1979, str. 7).
Domovinska proslava Branimirove godine bila je u Ninu 2. rujna 1979. godine, bila je izraz žive vjere i zavjeta:
-hrvatska katolička obitelj dnevno moli
-hrvatska katolička obitelj nedjeljom slavi sv. Misu.
-zavjetni križ u svaku kuću.
.
U Istri je sačuvan najznačajniji spomenik vjerskog života - Eufrazijeva bazilika iz VI. stoljeća. Sačuvani mozaici svjedoče da su ti naši preci štovali Bogodoricu. Na mozaiku je Isus odjeven kao vladar, sjedi na krilu Marije a odozgo Očeva ruka kruni Mariju vijencem pobjede. Sačuvan je i mozaik navještenja, na kojem Gospa prede kad anđeo dolazi.
Najstarija svetišta Majci Božjoj u našoj domovini podiže kraljica Jelena.
Crkva Gospe od Otoka u Solinu dragulj je našeg kršćanstva, kolijevka naše vjere. Uz crkvu sagradila je i crkvicu sv. Stjepana za mauzolej hrvatskih vladara. Crkvu su srušili Turci, drugu je uništio požar a današnja je sagrađena 1878. točno iznad grobova hrvatskih vladara. Kada su 1898. god. počeli kopati temelje za zvonik, naiđoše na stare temelje. Don Frane Bulić, glasoviti hrvatski arheolog, zajedno s profesorom Josipom Barač i dr Ivanom Kržanićem mukotrpno su sastavili i pročitali natpis:
U ovom grobu počiva Jelena službenica Božja, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana koja je bila vladarica. 8. listopada umre u miru. Ovdje bi pokopana godine od upućenja Gospodnjega 976, indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte 17, cikla sunčanoga V, dana petoga koji pada sa šestim. Ona koja je za života bila majka kraljevstva, postade (majkom) sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci: Bože, smiluj joj se duši! U Solinu, 12. rujna 1976. sabrana Crkva Hrvata dostojanstveno, zahvalno s posvetnim činom proslavila je dvostruki jubilej: 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata i 10 stoljeća Gospine crkve.
.
Nedaleko Baške, kraj sela Jurandvora, povijesna je crkvica sv. Lucije. Ona nam je sačuvala dvije dragocjenosti: umjetnički glavni oltar i Baščansku ploču . Nju je našao mjesni klerik Petar Dorčić 1851., i upozorio hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića, a ovaj Pavla Šafarika. Ploču je pročitao povjesničar i kanonik dr Franjo Rački. Natpis je na Predaka pisan glagoljicom. Na današnjem hrvatskom jeziku glasi:
7 100. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja, opat Držiha pisah ovo o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u svoje dane svetoj Luciji. I svjedok mi župan Desimir Krbave, (i) župan u Luki Prbnebga (?). Ovaj posla Vitoslava na otok, da: tko to porekne, da ga prokune Bog i Božja sila i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen (i) da tko ovdje živi, moli Boga za njih. - Ja, opat Dobrovit, sazidah ovu crkvu sa svojom braćom s devetoricom u vrijeme kneza Kuzme koji ovlada cijelom Krajinom. I bješe u to vrijeme Mikula (samostan sv. Nikole) u Otočcu sa svetom Lucijom (crkvicom svete Lucije (jedno) tj. pod jednim opatom).
Veliko je povijesno značenje Bašćanske ploče jer dokazuje da je naš najstariji spomenik pisan glagoljicom; da Krk pripada Hrvatskoj; da se glagoljica upotrebljava u javnom životu te da je kralj Zvonimir pomagao i glagoljaše. Najvrednije, što se prvi put spominje hrvatsko ime na hrvatskom jeziku. Bašćanska ploča je do 1934. god. stajala u crkvici sv. Lucije da bi otada bila predana na čuvanje Jugoslavenskoj Akademiji u Zagrebu gdje je i danas. U crkvici sv. Lucije danas je sadrena kopija ploče.
.
Hrvati su već u VIII stoljeću imali svoju kroniku na hrvatskom jeziku, a po zaključcima sabora u Duvanjskom polju 753. godine i priručnik na hrvatskom jeziku Methodus. Zato sinjski guslar ovako pjeva:
Mi bili smo što jesmo i jesmo što smo bili s božanskih izvora svoju snagu pili. Vjera nam je bila život u životu hrabrost i viteštvo prodor u ljepotu. Legende će slavit našu povijest davnu a mi ćemo čuvat tradiciju slavnu.
U našim krajevima u 9. stoljeću postoje dva ili tri samostana, u 10. ih ima desetak, a u 11. gotovo pedeset. Sačuvani nazivi samostanskih crkava pokazuju da su naši benediktinci osobito štovali Majku Božju, svetog Mihaela arkanđela i svetog Petra apostola.
.
Odgajajući narod u pravoj pobožnosti prema Majci Božjoj, benediktinci su odgajali narod u pravoj vjeri. Jer kršćanin koji dobro poznaje crkvenu nauku o Majci Božjoj poznaje u tome i sve glavne kršćanske vjerske istine: o Presvetom Trojstvu, o utjelovljenju Sina Božjega, o muci, uskrsnuću i vječnom životu.
Štovanje svetog arkanđela Mihovila, nepobjedivog vojvode dobra protiv zla, krijepilo je narod u nadi da unatoč svim političkim i društvenim nepravdama pravda mora pobijediti, a štovanje je također bilo zaštita od svakog straha od tajanstvenih mračnih sila, zlih duhova, protiv praznovjerja i čarolija.
Pobožnost prema svetom Petru apostolu odgajala je narod za pravo jedinstvo Katoličke Crkve okupljene oko Petrova nasljednika, Pape.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
