www.tebe-trazim.com

.
Savjest je svjetlo u kojem razlikujemo dobro od zla. Ima je svaki čovjek i vječno ga prati. Savjest je Božji glas u nama. Bog nas putem savjesti na neki način vodi za ruku, a opet nas pušta da hodamo slobodno sami. Prije djela javlja se kao poticaj na dobro ili zabrana ako je zlo; poslije djela kao pohvala za učinjeno dobro ili grižnja za učinjeno zlo. Tigar razdere plijen i mirno spava. Čovjek ubije čovjeka i bdije (Chateubriand). Evo dvojice velikana kojima je savjest bila vrednija od života i časti.

Sv. IVAN NEPOMUK (1331-1393),
............svetac muškaraca i svetac šutnje, sačuvao je i u grob odnio ispovijednu tajnu, najveću svetinju za svakoga svećenika. Često je kao dijete pobolijevao i bio slabašnog zdravlja. Ozdravila ga je Djevica Marija kojoj se utekao u pomoć. Posvetio se Bogu. Sve mu je u životu išlo lako, školu je završavao bez ikakvih muka, postigao je doktorat i zaređen za svećenika. Bio je omiljeli propovjedni. Narod je hrlio k njemu jer ga je resio svet život i živa, vatrena riječ.
U Češkoj u to vrijeme na kraljevski tron dolazi 16-godišnji Vjenceslav pokvarenjak u kojem se utjelovilo zlo. Imao je pobožnu ženu koja je izabrala Ivana Nepomuka za svog ispovjednika. Ljubomoran kralj tražio je od Ivana da mu kaže što je kraljica sagriješila, tj. što je rekla na ispovijedi. Pokušao je obećanjem da će ga unaprijediti u službi, nastavio mučenjem u tamnici i prividno ga pustio. Ivan Nepomuk je znao da ga čeka smrt. Nije se bojao. Kada se vraćao iz prošteništa Majke Božje, kralj ga dade uhvatiti zatraživši da mu kaže kraljičine grijehe ili ga čeka smrt. Ivan nije htio ni čuti jer je ispovjedna tajna svetinja nad svetinjama za svakoga svećenika. Cijenom vlastitog života sačuvao je tajnu pa ga je kralj dao baciti u Vltavu. Bog ga je proslavio kad mu je tijelo izvađeno iz rijeke, jer se svijetlilo u vodi. Svečano je pokopan u praškoj katedrali. Svaki grad ili mjesto koje ima rijeku časti ovog sveca u reverendi i roketi, s biretom na glavi i prstom na ustima. Crkva ga slavi 16. svibnja.

Sv. TOMA MOR (1478-1535)
............čovjek za sva vremena kako ga nazva režiser istoimenog filma pruža nam svjedočanstvo koliko se može čovjek uspeti visoko vjeran svojoj savjesti. U mladosti je želio postati svećenik i redovnik. Njegov otac, glasoviti pravnik, nije se s tim složio pa je i Toma odustao od te odluke. Nakon završenog studija prava oženio se s Jane Colt s kojom je imao četvero djece. Ona su velikom radošću ispunila njegovo dobro očinsko srce. Nakon rođenja četvrtog djeteta, sina, žena mu ubrzo umire i on se ženi udovicom.
Vjeru je shvatio kao ozbiljan Božji dar. Svakog je dana prisustvovao sv. Misi, s ponosom služeći kod oltara kao ministrant. Znao je reći: Ako služim zemaljskog kralja, još je pravednije i opravdani je služiti Nebeskog gospodara. Često se ispovijedao i pristupao sv. pričesti. U obitelji je njegovao zajedničku molitvu. Rano je lijegao da bi noću, već u 2 sata ustajao, radio, molio i studirao. Na sebi je nosio kostrijet na kojem su se vidjele krvave mrlje. Ljude je osvojio spremnošću za šalu i humor. Kad mu je požar uništio ljetinu, ženi je pisao da se trebaju Bogu zahvaliti jer On bolje zna što nam je potrebno i korisno za život. Proslavio se kao pisac, najpoznatije mu je djelo Utopija, a najviše se proslavio kao čovjek vjeran svojoj savjesti. U svojim djelima smatra da je oholost korijen zla i nepravde, korijen u krvavoj povijesti čovječanstva.
Imenovan je kraljevskim savjetnikom i članom parlamenta. Kralj Henrik VIII branio je neko vrijeme katolicizam pred protestantizmom, ali ga je strast odvojila od Katoličke Crkve. Naime, tražio je od Pape da mu poništi zakoniti brak s Katarinom da bi se mogao vjenčati s Ann Bolevn. Tomas More je iznio kralju nauku Crkve o nerazrešivosti braka i podnio ostavku na mjesto kancelara. Papa Klement VII nije udovoljio kraljevoj molbi nego mu zaprijetio izopćenjem što sam razrešuje ženidbu. Kralj se proglasi potom vrhovnom glavom Crkve u Engleskoj i zatraži od svih podanika vjernost pod zakletvom. Dosljedan svojoj savjesti, Tomas More s junačkim biskupom Fischerom i nekolicinom neustrašivih svećenika odbio je priznati kraljevu supremaciju nad Crkvom. Zatvoren je u tamnicu. Unatoč brojnim nagovaranjima i laskavim obećanjima, Tomas More nije pogazio svoje savjesti: nije htio priznati kralja vrhovnim poglavarom Crkve niti se odreći vjerničke odanosti Papi. Osuđen je na smrt 1. VII. 1535. Primio je to mirno moleći za svoj suce. Prije no što su mu odrubili glavu, skupini svojih štovatelja rekao je: Umirem kao vjerni podanik kraljev, ali u prvom redu Božji. Umirem u Katoličkoj Crkvi i za Katoličku Crkvu. Papa Pio XI proglasio ga je 1925. svetim. Spomendan tog velikana savjesti je 22. lipnja.
Blago progonjenima radi pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!

.
Sv. IVAN KAPISTRAN (1386-1456)
........bio je najprije odvjetnik pa franjevac. Borio se za slobodu Beograda i za pravu vjeru pred muslimanskom najezdom. Zbog svoje sposobnosti i nadarenosti u mladosti, bio je upravitelj Peruggie. U nekoj je građanskoj pobuni ostao vjeran kralju pa ga baciše u tamnicu. To je prvi prodor Boga u njegovo srce, tu razmišlja i odlučuje ostaviti svoje zvanje i otići u samostan te se boriti za Vječnog Kralja. Život je proveo u nevjerojatnoj skromnosti, postu, molitvama apostolskim putovanjima u kojima nije štedio sebe.

Papa Nikola V šalje ga kao misionara u susjedne zemlje da kršćane obrati na pravo Evanđelje. U njihov život ušli su mnogi poroci, bogatstvo, nemoral, licemjerstvo. Obišao je Italiju, Austriju, Njemačku i Moravsku naučavajući pravu vjeru i pravi život. Ljudi su na njegovu riječ pristajali, obraćali se i prekidali s onim što ih je navodilo na grijeh. Zna lo se dogoditi da bi donijeli sve smeće koje im smeta za pravi kršćanski život i to baciti na hrpu i zapaliti. Dospio je k nama u pomoć, u našu zemlju do Beograda. Kad su Turci opsjedali Beograd, Ivanu je uspjelo sabrati 60 000 dobrovoljaca koji su branili grad s žiteljima Beograda. Umiješao bi se među borce, hrabrio ih i tješio, uzeo bi u ruke raspelo i viknuo vojnicima: Napredovali ili nazadovali, uvijek u ime Isusovo. U Njemu je spas! I on se borio s njima. I gle čuda, uspjeli su obraniti grad pred očito nadmoćnijim neprijateljem. No, bilo je i gubitaka, najteži kad se razbolio hrabri branitelj Janko Sibinjanin. Njemu je Ivan nosio sv. Pričest i pripremio ga za kršćansku smrt. Zatim se oprostio od vojnika i krenuo u Italiju. Iscrpljen i bolestan, dospio je do Iloka gdje mu je pozlilo. Sklonio se u franjevački samostan gdje je i umro. Tijelo mu počiva i danas u Iloku.
Slavi se 23. listopada.
.

Sv. JOZAFAT KUNCEWYCZ (1580-1623)
..........biskup i mučenik kršćanskog jedinstva. Rodio se u Ukrajini u pravoslavnoj obitelji. U duhu pravoslavlja bio je pobožno odgojen. Čudesna je stvar u njegovu životu što se kao mladić sam odlučio za katoličku vjeru i prešao k tzv. unijatima, Crkvi u Ukrajini. Pape su znali obasuti te katolike ovlastima: zadržali su svoje običaje, obrede i jezik u liturgiji. Jozafat će postati veliki revni telj za povratak odijeljenih kršćana, pa će ga pravoslavni nazivati otima čem duša.
Krsno mu je ime Ivan. Kad je postao redovnik bazilijanac. dobio je ime starog judejskog kralja Jozafata. S 20 godina ušao je u bazilijanski samostan u Vilni.
Unio je novi žar, nove ideje i život. Postao je 1606. g. svećenik. Kao glavnu zadaću svog života izabrao je rad za jedinstvo s rimskom Crkvom. Propovijedao je, obilazio u apostolskom zanosu. Kijevski ga je metropolita postavio za nadbiskupa u Polotcku. Rad mu je bio olakšan jer je pripadao poljskoj upravi. Ipak, tu je bio zločinački ubijen, 12. XI. I623. godine u Vitebsku u Bijeloj Rusiji. Tek nakon njegove smrti jedinstvo je ojačalo i učvrstilo se. Svetim je proglašen 1867. Tijelo mu počiva u vatikanskoj bazilici ispod oltara sv. Bazilija Velikog, gdje se okupljaju sjedinjeni kršćani Istoka, osobito Ukrajinci.
Spomendan tog mučenika kršćanskog jedinstva je 12. studenog.
............
BL. MARKO KRIŽEVČANIN (1588-1619) ekumenist je XVII stoljeća.
...........Živio je u vrijeme kada se nekoć slavno hrvatsko kraljevstvo našlo u ruševinama. U doba neprestanog straha pred Turcima, sam je krenuo u vojnu školu želeći braniti domovinu. Studira kod isusovaca u Gracu i postaje profesor filozofije. Kad je sklopljen mir, Marko je uvidio da će domovini više koristiti umom i perom nego mačem. Čekala ga je sjajna karijera intelektualca u domovini... Bog ga je čekao također. On iznenada odlazi u Rim na studij i vraća se kao svećenik da pomogne svom narodu duhovno i materijalno. Učeni pastora/ac obnovio je u ljudima osjećaj plemenitosti, vjere i dostojanstva.
Kad ga je mađarski nadbiskup ostrogonski pozvao da pomogne hrvat skim obiteljima, rado se odaziva. Radi kao profesor u sjemeništu, uz to je kanonik i upravlja imanjem blizu Košića. U tom su gradu prevladali krivovjerci (kalvina preko 20 000 a katolika samo 3 000). Izbio je strašan vjerski rat s ciljem da se katolici istrijebe. Kao dobar pastir, Marko sa dvojicom svećenika, o. Stjepanom Pongracom i Melkiorom Gradec-kim hita u pomoć katolicima. Svu trojicu uhvatiše i stadoše ih mučiti (jladu, žeđu i udaranjem. Stjepanu polomiše prste, ruku, odrezaše nos i uši, davili ih konopima oko vrata, objesili za ruke o gredu a na noge privezali utege; potpaljivali ih bakljom sa svih strana da se odreknu vjere. Marko je u tim teškim časovima bio zadivljujuće strpljiv. Nije proklinjao ni osuđivao nego je molio za svoje krvnike. Znao je reći mučiteljima: / ja želim dobro narodu kao i vi, pa se prema tome - slažemo. Napokon mu odrubiše glavu kao i Melkioru, a Stjepana dotukoše udarcima po glavi. Baciše ih u zahodsku jamu. Katolici su uzeli njihova tjelesa i danas se nalaze u uršulinskoj crkvi u Trnavi.
Spomendan našeg blaženika Crkva slavi 7. rujna. Evo jedne njegove divne rečenice: "Za sve blago svijeta tog neću Krista izdati" !

Sv. IGNACIJE LOVOLA (1491-1556)
.........boravio je na španjolskom dvoru kao kraljev dvorjanik. Bio je slavan vitez u ratu protiv Francuza, junački je branio grad dok mu topovsko tane nije smrskalo koljeno. S njim su kao zarobljenikom lijepo postupali diveći se njegovoj hrabrosti. Dok se oporavljao u dvorcu Lovola, tražio je neki viteški roman. U bolesti čekao ga je Bog! Nije bilo viteških romana, pa mu pružiše Život Isusov i životopise svetaca. Najprije radoznalost pa se njegova narav poče lomiti i opirati da bi se posve predao Bogu. Odmah poslije ozdravljenja krene na hodočašće Gospi u Monserrat (pokraj Barcelone). Tu je molio, ostavio mač i oklop do Gospinih nogu, viteško odijelo dao siromahu a sam otišao u spilju kod Monreze. Godina dana oštre pokore, molitava, kao i kušnje i tjeskobe bijaše presudna za njegov život. Kad je sebe pobijedio, doživio je obilje milosti, radosti, utjehe, rasvjetljenje.

Mada neuk u teologiji napisao je knjigu Duhovne vježbe koja je biser duhovnosti uopće. Hodočastio je i u Svetu zemlju idući stopama Isusovim, a po povratku uči latinski da mogne biti svećenik. Za vrijeme studija u Parizu, okupio je devet studenata i utemeljio Družbu Isusovu, kao četu Kristovu za širenje Božjeg kraljevstva. Životno mu je geslo: SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU! Prve zavjete položio je s njima 15. III. 1534. g. Papa Pavao III potvrdio je novi red u Crkvi 1540. godine. Makar je njegova družba (isusovci) ponekad bila progonjena i od Crkve i on neprija telja, dala je mnoge velike učenjake i svece. Jedni su obratili duše k Bogu, drugi su sačuvali Evropu od krivovjerja, treći su se posvetili odgoju mladeži. Papa Grgur XV proglasio ga je svetim 1622. godine.
Crkva ga slavi 31. srpnja.

.......................
Sv. FRANJO KSAVERSKI (1506-1552)
..........nazvan je drugim svetim Pavlom. Kao što je sveti Pavao doprinio širenju kršćanstva iz Palestine u Evropu, tako je sveti Franjo zaslužan za širenje kršćanstva u Aziji. Kao mladić bio je vatrene ćudi, zaljubljen u sport i učenje, slavu i bogatstvo. Sv. Ignacije Lovolski, s kojim je stanovao kao student, htio je pridobiti za Krista ovog gorljivog mladića. Govorio mu je često Kristove riječi: Što čovjeku koristi ako sav svijet dobije, a svoju dušu izgubi.. Dugo se kolebao i opirao dok se nije svim žarom svoje duše obratio i stavio u službu Bogu. Postavši svećenikom, naumi u Svetu zemlju misionariti. No, Bog ga je poslao na Istok.

Deset godina pregalačkog misijskog rada, deset godina živog svjedočenja i zauzetosti za spas duša obraćalo je u hipu pogane. Riječ popraćena istinskim životom najbolja je propovijed. Propovijedao je u Indiji, Šri Lanki (Cejlonu), Japanu, Maleziji. U Japanu se kroz obiteljsku Crkvu sačuvalo sjeme kršćanstva sve do danas. Bio je spreman sve učiniti za spas duša, pa čak otići i k ljudožderima. Duša je čovjekova dragocjena, otkupljena je Kristovom krvlju. Duše treba otimati iz sotonskih pandža, iz tame i neznanja. Po sv. Franji, treba uzeti u ruke sveto Pismo i živjeti po njemu i eto spasenja! Njegovo je životno geslo: Gospodine, daj mi duše, ostalo uzmi! Da je ljubav vrednija od učenosti; spas duše od bogatstva tijela i svijeta; milost Božja od svih ljudskih slasti, sveti je Franjo najbolje osjetio. U radosnim je danima ponavljao: Dosta, Gospodine!, u teškim i patničkim danima: Još Gospodine!.
Crkva ga slavi 3. prosinca.
..............
Sv. ALOJZIJE (Slavko)
.........je bio pravi, jedri mladić, komu se zgadi zrak parfema, dosadni život pokvarenog dvora. Gonzaga je bio mladić koji je u neprestanoj borbi svladavao samoga sebe; koji je nadjačao zlosretnu baštinu krvi, koji je bježao od uživanja da nađe pravu radost, tako je pisao Hunermann. I u njemu je kolala Adamova krv i bješnjela narav, ali je on to uspio nadjačati.
Rođen je 1568. godine kao prvorođenac kastiljonskog margrofa Ferranta Gonzage. Bio je predodređen za očeva nasljednika. Da u tome uspije i da sina rastrese od duhovnih zanosa, vodio ga je u okolnosti koje su za to odlične: kasarne i kraljevski dvorovi. Vojska i dvorska svita najbolje prizemljuju ljude. Međutim, s Alojzijem nisu to uspjeli učiniti. On je ustrajao u svom životnom izboru: sva prava nasljedstva prenio je na mlađeg brata Rudolfa. Otišao je u Rim da uđe u Družbu Isusovu. Tu je proživio svega šest godina. Umro je u Rimu 21. lipnja 1591. god. zahvaćen teškom bolešću kuge. Sam je dvorio okužene. Četrnaest godina nakon smrti blaženim ga je proglasio papa Pavao V, a papa Benedikt XIII proglasio ga je svecem i zaštitnikom mladeži 1726. godine. Alojzijevje život bio povezan s dvojicom velikana: sv. Karlo Boromejski podijelio mu je prvu sv. pričest, a sv. Robert Bellarmin bio mu je ispovjednik i duhovni vođa.
Crkva ga slavi 21. lipnja.

Karmelićani su 1228. preselili u Evropu i prihvatili bezuvjetni ideal siromaštva, čistoće i poslušnosti. Utemeljili su se kao prosjački red 1247. Pet godina nakon toga njima se priključila i ženska grana, karmelićan ke. Iz njihova reda kao zvijezde Crkva časti: sv. Ivana od Križa, sv. Te režiju Avilsku i sv. Tereziju od Djeteta Isusa.
.
Sv. IVAN OD KRIŽA (Juan de la Cruz)
.............rođen je 1542. godine u Fontiverosu kod Avile. Rađa se u jedno karakteristično doba: u vrijeme velikih previranja, povijesnih lomova i kriza. To je vrijeme reformacije i protureformacije; vrijeme velikih geografskih otkrića; vrijeme misija u Kini, Japanu, Indiji ... Prve je nauke završio u Medini del Campo kao sin udovice. Oskudno se uzdržavao jedva sastavljajući kraj s krajem.
Kao karmelićanin nastavlja studije na glasovitom sveučilištu u Salamanci. Studij ga je svestrano obogatio. Pa ipak, tijekom života spoznaje da se prava mudrost i sjedinjenje s Bogom postižu putem križa, simbolu Božje mudrosti i jakosti. Zato i uzma ime - Ivan od Križa te ustrajno korača putem križa, patnje i protivljenja. U karmelski ga je red privukao kontemplativni duh kome je bio sklon.
Ublaženi život Karmela nije zadovoljavao njegovim težnjama prema pokori pa prihvaća reformu sv. Terezije Velike, koja je to započela u ženskoj grani. Reforma muške grane karmelskog reda počela je 1568. u seocu Durvelu.

Ivan od Križa morao je mnogo pretrpjeti da je dovede do kraja. Njegova je revnost krivo shvaćena. Nije li on buntovnik ili u zabludi? Ta u Karmelu vlada mir i zadovoljstvo. Ćemu to remetiti? I morao je u samostanski zatvor - punih devet mjeseci! Samo petkom dolazio je u samostansku blagovaonicu blagovati kruh i vodu uz obilno po-grđivanje subraće. Zahvaljujući njegovoj ustrajnosti, reforma je pobijedila. Papa Grgur XIII odobrio je 1580. g. osnivanje prve provincije bosonogih karmelićana, a papa Klement VIII 1593. g. proglasio je potpunu neovisnost dviju grana karmelskog reda. Ivan od Križa otac je i učitelj bosonogih karmelićana.
Poznat je i kao pisac, mistik. Napisao je djela: Duhovni spjev, Uspon na goru Karmel, Tamna noć, Živi plamen .... U njima je obradio najuzvisenije stanje duhovnog života. Umro je 1591. g. iscrpljen patnjama, kao žrtva ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Spomen dan mu je 14. prosinca.
.
Sv. TEREZIJA AVILSKA (1515-1592)
..........prva je žena koja je u 20-stoljetnoj Crkvi dobila naziv Naučiteljica Crkve. Rođena je kao dvanaesto dijete svojih roditelja. Od malena je pobožna i rado čita životopise mučenika. Bijaše ljubimica sviju, napose očeva. I ona je sve voljela. Čitajući životopise mučenika, u svojoj bezazlenosti sa starijim bratom krenula je u maurske krajeve. Male je zanesenjake sreo ujak i vratio ih kući. Kasnije je pokušala pobjeći u samoću. Te će sklonosti Terezija ugraditi u obnovu karmelskog reda: želju za pregaranjem i mučeništvom te sklonost za molitvom i samoćom.

U 20-oj godini ulazi u Karmelski red. Nakon prvih zavjeta teško je oboljela (teška paraliza) pa su pomislili da je mrtva. Nakon te krize, počela se oporavljati, ali je popustila u svom duhovnom životu što je kasnije teško okajavala. Pravo je obraćenje doživjela nakon viđenja izbičevanog Krista 1556. god. i otada potpuno izlazi iz svoje mlakosti. Energična, upornom voljom i jakošću duha, poniznošću i pokorom uspjela je obnoviti Karmelski red, najprije u ženskoj a onda i u muškoj grani. Nailazila je i na bezbroj poteškoća, što je razumljivo, no imala je upornost i velikane koji su joj pomagali: sv. Ivan od Križa, sv. Franjo Borgia, sv. Petar Alkantarski i drugi.... U duhu njene reforme, u karmelski život uključena je stroga klauzura, siromaštvo i dva sata razmatranja dnevno.

Terezija Avilska ili Velika kći je Crkve u svemu, sluša što joj Crkva naredi. Od svetaca je posebno štovala sv. Josipa kome se utječe svakoga dana osobito u nevolji. Slavna su njezina duhovna djela: Život ili Autobiografija, Misli o Božjoj ljubavi, Put savršenosti, Nutarnji grad. U njima je Terezija majstorica psihologije religije. Njezino bogato iskustvo života s Bogom snažno je obogatilo svu daljnju katoličku duhovnost. Podno njezina kipa u Vatikanskoj bazilici piše: Mater spiritualium, majka svih onih koji njegoju duhovni život. Na samrti, 1582. g. često je ponavljala: Gospodine, ja sam kćerka Crkve.
Blagdan joj je 15. listopada.
.
Sv. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA (Sv. Mala Terezija)
...........rodila se 1873. kao deveto dijete svojih roditelja, Luja i Zelie Martin. Oni su u mladosti htjeli otići u samostan, ali ne otiđoše ... Njihove će kćeri ostvariti njihove želje. Naime, dva sina i dvije kćeri umrli su rano. Preostale kćeri, svih pet, otiđoše jedna za drugom u samostan. Taj divni, blagoslovljeni brak uzor je roditeljima današnjega vremena. Takva sveta obitelj dala je sveticu čiji je život protekao munjevitom brzinom.

Umrla je u 24-oj godini života; u 50-oj postala blažena; u 52-oj sveta, a u 54-oj glavna zaštitnica misija i Francuske. Rođene sestre, starije od nje klečale su pred njom kao sveticom. Postala je zvijezda XIX stoljeća.
Bila je najmlađe dijete i očeva ljubimica. U četvrtoj godini izgubila je majku što je bio veliki udarac njezinoj djetinjoj duši. Otac ju je nazivao malom kraljicom Francuske. U trinaestoj godini rekla je ocu: Ja želim biti sveta. Pobožni odgoj roditelja ulio joj je ljubav prema Bogu pa je s petnaest godina ušla u karmelski samostan. Išla je čak do Pape da joj dopusti ući ranije u samostan. Papa joj je rekao: Drago dijete, ako bude volja Božja, ući ćeš .... I bila je volja Božja. U samostanu je proživjela svega devet godina. Površnim gledanjem, reklo bi se da nije ništa osobito učinila. No, bio je to bogati duhovni život, pun duboke duhovne zrelosti, dobrote, velikodušnosti, žrtve i molitve. To je poznati mali put duhovnog djetinjstva sv. Terezije. K tome je proživjela patnje, krvave sumnje, bolest i napuštenost. Svoj je život opisala u autobiografiji Povijest jedne duše.

Znala je reći: Moje će nebo biti da činim dobro na zemlji i Sve što radite, radite iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Postala je zaštitnicom misija makar nije prekoračila samostanskog praga. U njenom životu bitno je ljubiti Boga kao dijete radosno i radosno živjeti Evanđelje. Prije svoje smrti rekla je: Ja ne umirem, ja ulazim u život. Vratit ću se, sići ću ponovno, ako dobri Bog usliši moje želje. Zadnje su joj riječi: Bože moj, ja te volim. Obično je prikazuju s ružama u naručju jer je rekla da će s neba na zemlju sipati kišu ruža.
Spomendan ove svetice, kojoj je već mala djeca mole je 1. listopada.

BOG JE LJUBAV - Ljubiti znači darivati - to je dar stvaranja. Ljubiti znači razgovarati s ljubljenim - to je objava. Ljubiti znači žrtvovati se za ljubljenoga - to je utjelovljenje. Ljubiti znači postati sličan ljubljenome - to je otkupljenje. Ljubiti znači živjeti uz ljubljenoga - to je euharistija. Ljubiti znači sjediniti se s ljubljenim - to je pričest. Ljubiti znači trajno usrećiti drugoga - to je raj.
……..

Sv. VINKO PAULSKI (1581-1660)
...........rođen je u seocu Pouy u Francuskoj. Djetinjstvo je proveo kao pastir u selu. Već je tada bio iskreno pobožan želeći postati svećenik. Svetac je nježne i plemenite duše, sav zauzet za duše, pravi pastir po uzoru na Dobrog Pastira. Roditelji su ga poslali u franjevački kolegij u Daxu. Bogosloviju je nastavio u Toulou-seu i nakon pet godina školovanja, u 19-oj godini zaređen je za svećenika. Nastavio je kasnije svoju izobrazbu u Rimu gdje je studirao crkveno pravo.

Na povratku iz Rima, zarobiše ga turski gusari i odvedoše u Tunis. Prodali su ga nekom bogatašu. Dvije je godine proveo u zarobljeništvu i svojim svetim životom obratio gospodara. Po povratku u Francusku imenovan je dušobrižnikom zatvorenika i robijaša na galijama. Životni svećenički poziv najviše mu je vezan uz Pariz, uz zapuštenu i siromašnu periferiju i uz dokove Seine. U župi je učinio preobražaj pokorom, molitvom, propovijedanjem i djelima milosrđa. Posebnu ljubav i velikodušnost imao je prema nevoljnicima, siromasima, zapuštenoj djeci, jednom riječju prema svima koji se nađoše na rubu života.
Okupio je nekoliko svećenika za taj posao i to je početak Lazarista.
Osim brige za nevoljne brinuli su se i za odgoj klera. Utemeljio je Družbu sestara milosrdnica koje su u našem narodu učinile mnogo dobra. Životno mu je načelo: Ljubimo Boga radom svojih ruku i znojem lica svoga. Sestrama Milosrdnicama znao je govoriti: Vaš je samostan ulica, vaša klauzura poslušnost rešetke strah Božji a koprena čednost! Ostvario je u svom životu posebno blaženstvo Blago milosrdnima jer će postići milosrđe.
Spomendan ovog sveca djelotvorne ljubavi je 27. rujna.

Sv. JOSIP BENEDIKT COTTOLENGO (1786-1842)
..........svetac je djelotvorne ljubavi, još više svetac Božje providnosti. Kad se kao svećenik u Torinu vraćao iz crkve kući, pozvan je nekoj Francuskinji na smrtnoj postelji. Za nju ne bijaše mjesta u bolnici .. To je na njega djelovalo da je odlučio i osnovao karitativnu ustanovu Mala kuća Božje providnosti u kojoj svatko ima pravo doći. Sve je dobio od drugih, osoblje je radilo besplatno. Cottolengo je bio njegovatelj, dušobrižnik i molitelj te Male kuće. Sve svoje brige stavljao je u ruke Očevoj providnosti. Bio je miran i siguran makar ništa nije imao. Kuća koju je gradio jedino na vjeri u Božju providnost rasla je iz dana u dan.
Duboka vjera u Božju providnost izbija iz njegova životna načela: Mi ne trebamo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršuje Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati. Bio je siguran da Božja providnost nikada neće zakazati. Bog je to svečevo pouzdanje čudesno potvrđivao i vodio ovu kuću. Svetac je odbio ponudu države da se ona brine za ovu kuću, da je financira i uzdržava, želeći da se jedino Vječni Kralj Kraljeva za nju brine. Cottolengo je zato govorio: U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nad odu dotacije.

Bio je i ponizan znajući da je Bog sve, a on ništa. Šalio se: Mi smo kao straža. Ona je uvijek prisutna, dok se stražari mijenjaju. Jednoga dana kada je nestalo brašna i 3 000 ljudi trebalo ostati bez kruha, Cottolengo zamoli sve namještenike da dođu u kapelicu. Kad su došli, svetac im reče da je smočnica zato prazna jer je netko od njih u grijehu. Ako ode grijeh, bit će kruha. I zaista, nedugo iza toga jedan bolničar potraži sveca i zamoli ga za svetu ispovijed. Nakon što se ispovijedio, gle čuda, oglasi se zvonce i stigoše kola s brašnom!
Za posljednjih dana zemaljskog života Cottolengo je često uzdisao: Ružna zemljo, lijepo nebo. Umro je 1842. zazivajući Majku Božju: Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo! i dodavši riječi Obradovah se kad mi rekoše hajdemo u dom Gospodnji usnu u Gospodinu sa smiješkom na usnama. Spomendan ovog velikana je 30. travnja.
Njegovo djelo i danas je vrlo živo. Zbrinjava oko 10 000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu radi oko tisuću časnih sestara svake kongregačije. Dok jedne rade, druge mole...( o djelu svetog Cottolenga danas, vidi Veritas 1974. godine, str. 111, 146 i 182).

Sv IVAN MARIJA VIANIMEV (1786-1859)
..........svetac kome je bila teška škola a nije prezao ni od najtežih pastoralnih djela. Učinio je više od svih koji obećavaju mnogo. Jedini je svetac koji se posvetio isključivo župničkom službom i jedan od rijetkih svetih župnika. Njegovo župnič-ko djelovanje pada u vrijeme Francuske revolucije i Napoleonova vladanja.
Prvu sv. ispovijed obavio je u vlastitoj kući kod nekog svećenika koji se skrivao; prvu sv. Pričest primio je u nekom seoskom štaglju. Učila ga je redovnica u civilu. Zahvaljujući svom prijatelju, svećeniku Ballevu, svladao je najnužnije školske obveze da mogne postati svećnik. Velika mu je radost bila što je dvije godine bio kapelan kod njega. Tu se dao uvesti u apostolski rad. Kad ga je biskup poslao u zabitno selo Ars, dekret je popratio riječima: U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, vi ćete je u nju unijeti. Netko je zlobno rekao za župljane Arsa da ih osim krštenja ništa ne razlikuje od životinja.
Pastiru koji mu je pokazao put u Ars reče: Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću tebi pokazati put u nebo. Rak-rana te župe bijaše alkoholizam. Selo je brojilo oko 230 žitelja a imalo je 4 gostionice. Pijanstvo se širilo kao zaraza. U crkvu nitko ili malo je tko išao. Sto će učiniti sv. Ivan Viannev? Koriti ih? Ne, započeo je molitvom i pokorom. Svojim tihim i ustrajnim svećeničkim radom stvorio je duhovnu revoluciju u svojoj župi i u čitavoj Francuskoj. Župljani su se počeli interesirati što to radi njihov župnik? Nalazili su ga pred tabernakulom u molitvi dane i noći, župni stan u krajnjem siromaštvu. Župnik ih je tako osvojio da se selo promijenilo iz temelja. Počeli su dolaziti ovamo iz drugih mjesta. Ars postaje hodočasničko mjesto, a arški župnik znao je i po 15 sati dnevno ispovijedati. Tu je stvarao kontakte s čovjekovim srcem. Nema mu u tome ravna. Ja nisam znao što je grijeh. To sam istom kasnije saznao iz ustiju svojih pokornika, rekao je jednom zgodom. Čitao je u dušu, i ono najzamršenije, prodirući u dubinu duše. Sve je to učinila Božja milost kojoj se on potpuno otvorio i prepustio Božjem vodstvu.

Tajna njegove svetosti i pobožnosti bila je silna pobožnost prema euharistijskom Isusu i Majci Božjoj. Jednom je zgodom utješio neku udovicu rekavši joj da se njezin muž spasio jer se pokajao dok je padao s mosta u rijeku. Kaže se da je Bog stvorio krompir da i sirotinja ima koga guliti. Možda bi se moglo reći i ovo - Bog je stvorio krompir da Viannev ima što jesti. Umro je više od iscrpljenosti nego od starosti. Viannev je svetac koji je imao silnih borbi s vragom. Đavao ga nije kroz 35 godina pustio da mirno spava. Svetim ga je proglasio papa Pio XI 1925., a prije toga isti Papa proglasio ga je 1905., zaštitnikom svih dušobrižnika.
Spomendan sv. Ivana Marije Vianneva je 4. kolovoza.

UGANDSKI MUČENICI, SV. KARLO LVVANGA I DRUGOVI
.......cvjetovi crne Afrike otvaraju novo doba kršćanstva na tom kontinentu. Papa Pavao VI svoju je prvu kanonizaciju podario crncima. Tko su bili ti sveti mučenici?
U Ugandi su kao misionari radili bijeli oci i za nepunih 6 godina rada njihov je rad urodio prvim mučenicima. Između 1885. i 1887. mladi ugandski kralj Mvvanga dao je pogubiti svoja 22 dvorjanika zbog njihove katoličke vjere. Što se dogodilo? Njegov ministar i plemenski vračevi bili su protiv nove vjere i optuživali kršćane za mnoge nesreće. I kralj se zainteresirao za kršćanstvo ali ga je od njega odbila zabrana besramnih protuprirodnih odnosa s dječacima ... Dao je pogubiti neke katekumene (pripravnke za krštenje).
Na svom je dvoru imao mnogo mladih paževa, među kojima je bilo dosta kršćana. Njihovo im kršćansko uvjerenje nije dopuštalo prihvatiti kraljeve besramne želje pa su se od njega sklanjali. Vračevi i ministar su pleli optužbe izmišljajući i klevećući da oni žele kralja svrgnuti... Prvi mučenik Josip Mukase mirno je pošao na lomaču: Rado umirem za svoju vjeru. Najveća grupa ugandskih mučenika pogubljena je 3. lipnja 1886. u mjestu Namugongo. Trinaestorica mladih kraljevih paževa, među njima Karlo Lvvanga njihov nadstojnik, osuđeni su na smrt. Spalili su ih na lomači i tako su ovi mučenici postali žive baklje Afrike. Crkva ih slavi 3. lipnja moleći njihov zagovor da krv mučenika postane sjeme novih kršćana.
.
Sv. DOMINIK SAVIO (Dominicus=Gospodnji)
..........odnio je svoju krsnu nevinost u grob. Uzor je mladeži našeg vremena. Rodio se 1842. godine. Djetinja povjerljivost prema roditeljima i pobožnost od malena podarila je Crkvi ovog sveca. Sa 7 godina (protivno ondašnjem običaju) primio je Prvu svetu Pričest i tako je nastao dan velikog saveza s Isusom. Oh, to je je za mene zaista bio najljepši dan. Sv. Dominik je bio uvijek živo svetohranište Isusa Krista. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:
1. Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
2. Slavit ću svečano blagdane
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija
4. Radije umrijeti nego sagriješiti.
Susret s Don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na sv. ispovijed, korio ih je kad su nešto pogriješili na pr. gledali neke nečedne slike, kad bi čuo psovku molio bi u sebi: Gospodine, budi hvaljen... Vjerovao je ako ne postane svet ništa neće postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvario je dobrotu svakog dana. Od Don Bosca rastao se radi bolesti (upala pluća) i otišao kući - umrijeti. Umro je 1857. god., ne navršivši ni 15 godina. Ukazao se svom ocu i don Boscu sav preobražen u velikoj svjetlosti. Crkva ga slavi 6. svibnja i moli njegov zagovor za mladež da i oni budu čisti i žive za Gospodina.
"Marijo, dajem ti svoje srce; učini da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo, budite uvijek moji prijatelji. Ah, smilujte mi se, dajte da radije umrem nego li da mi se dogodi nesreća i počinim ma i jedan jedini grijeh". (sv. Dominik Savio)
.
Sv. IVAN BOSCO (1816-1888)
............iskovao je svoju svetost kroz odgoj napuštene djece i mladeži (huligana). Od malena želi raditi s djecom i mladeži i za njih se brinuti, kako duhovno tako i materijalno. Rano je ostao bez oca pa mu je majka Margareta, sveta žena, bila sve. Želio je postati svećenik. Siromaštvo sjedne strane i nerazumijevanje starijeg polubrata Antuna prijetilo je da ne bude ništa od te želje. Njegova je nadarenost i marljivost bila nagrađena u životu. Mukotrpno će se kroz njega probijati. To će mu pomoći da zna cijeniti rad pa će svojim odgajanicima usaditi ljubav prema radu.
Obilazeći četvrtima Torina dok se usavršavao u studiju, susreće siromašnu i napuštenu omladinu kojoj je problem zaposlenja biti ili ne biti. Završivši studij, njegova zajednica luta 18 mjeseci bez krova nad glavom da bi izvan Torina udario temelj svoje buduće zajednice. K sebi dovodi majku Margaretu koja će postati majka svim dječacima. Ona ga je uvijek odgajala u siromaštvu pa mu je rekla da će biti kod njega ako bude siromašan. Don Bosco je imao beskrajno pouzdanje u Boga i Božju providnost, te je pitomcima preporučivao to isto. Osim toga, žarko je častio i ljubio Majku Božju i njoj je utjecao u pomoć. Marija Pomoćnica zvijezda je salezijanske družbe i njihova zaštitnica. Njegova istinska svetost bila je svima poticaj na bolji život. Odgojio je mnoge dječake za dobar kršćanski život i za čestite ljude, a svojim savjetima i vodstvom vodio je k svetosti svetog Dominika Savia.
Njegova pravila za odgoj mladeži su: ljubav, strpljivost i dobrota. Za dobar odgoj potrebno je kap znanja, bure razboritosti i ocean strpljenja (Sv. Franjo Saleški). Uvijek je bio vedar, pun razumijevanja i dobrote. Svojim je odgajanicima omogućio razne zanate, tj. poticaj za samostalni život dostojan čovjeka a uz to i solidan duhovni odgoj da mogu biti i dobri kršćani. Osnivač je reda salezijanaca, družbe koja je nastavila odgajati mladež: za mušku mladež Salezijanci, a za žensku Kćeri Marije Pomoćnice. Spomendan mu je 31. siječnja.

Sv. MARIJA GORETTI (1890-1902)
..........okrvavljeni ljiljan, rano je ostala bez oca, s petero braće i sestara. Majka je teško zarađivala kruh. U Mariju se strasno zaljubio Aleksandar Serenelli koji je dodijavao kako bi je dobio. Bježala je od njega, pogotovo da bude negdje sama. Odlučila je da radije umre nego li sagriješi. Aleksandar je bio nasrtljiv i uporan. I jednoga dana ... dok je majka bila u polju a Marija sama kod kuće uletio je Aleksandar, strast mu je vrebala iz očiju.Otimala se, vikala, zaklinjala ga da to ne čini ... Izbo ju je 14 puta nožem i pobjegao. Prevezena je sva u krvi u bolnicu i prije smrti rekla: Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje! Poradi Isusa koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim vidjeti pokraj sebe u raju. Umrla je oprostivši svom ubojici, 6. srpnja 1902. godine. Svetom je proglašena 1950. g. Njena je majka prisustvovala proglašenju svetom svoje kćerke. Tom je prilikom Papa rekao okupljenim vjernicima da se ugledaju u tu junačku majku i da svoju djecu odgajaju u čestitosti i poštenju. Crkva je slavi 6. srpnja.
.
Aleksandar je bio osuđen na doživotnu robiju. Kad je nakon 20 godina zbog dobrog vladanja pušten, zamolio je Marijinu majku za oproštenje. Bio je to sasvim drugi čovjek. Naime, svetica koju je ubio ukazala mu se u zatvoru pa je on cijelog života okajavao svoj grijeh. Dao je kasnije izgraditi crkvu u čast sv. Marije Goretti, a sam je postao redovnik okajavajući cio život svoj grijeh.

……………………
Za život
Hoćeš li časoviti mir? Osveti se. Hoćeš li trajan mir? Oprosti. Ljubav i opraštanje, to je osveta svetaca.
Danas djevojke za pet ili više poljubaca i hrpu lažnih obećanja gube djevičanstvo. Zbog ljubljenog ili ljubljene ostavljaju i Boga i svoju vjeru, započinju zajednički život bez Božjeg blagoslova....
Čistoća je stvar nesavladive jakosti. Nisu jaki oni koji se isprsavaju nego oni koji nose čisto srce. Isus je rekao: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Ovo blaženstvo daje najveću nagradu - gledanje Boga li cem u lice u nebu. U čovjeku je moguće sve skršiti osim čiste savjesti. Najveći smo kad nam ljudi nemaju što predbaciti.
Otvori li tvoja čista ruka bestidnu knjigu, osjetit ćeš, da Bog umire u tvojoj duši (V. Hugo). Zla je knjiga i zlo štivo oružje sotone (sv. Ivan Zlatousti).
Od vola koji se bode bježi deset koraka; od konja koji se rita bježi sto koraka; od slona bijesna bježi tisuću koraka, a od pokvarenog čovjebježi toliko daleko da ga ne možeš ni vidjeti (indijska poslovica)
Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni!

Sv. LEOPOLD-BOGDAN MANDIĆ (+ 1942)
..........posvetio je sav svoj zi vot za jedinstvo kršćana. Rodio se u Herceg Novom. Bio je dijete ali po ponašanju iznad dječjeg nestašluka. Njegova je majka znala ako ga nema u igri, on je u sobi i tu se moli. Kad je jednom zgodom neki dječak izgovorio nepristojnu riječ, Leopold je problijedio i rekao mu: Adolfe, evuti svi moji patakuni, samo nemoj više nikada takve riječi izustiti. Drugi put je molio majku da mu dadne nešto više kruha kako bi ga mogao dati nekom siromašnom prijatelju. Svi se slažu u ovome: Nikada nismo čuli nepristojne riječi, nije bio kao ostali ljudi. U tome i jest veličina. Najveća tragedija našeg vremena jest u tome što su kršćani kao ostali ljudi

Leopold je živio za druge. Sve je dijelio s drugima, njima je poklonio i svoje zdravlje i svoj život. A ima je prilike da trpi i Bogu prinosi mnoga poniženja. Bio je sitna rasta (135 cm), silno bolježljiv: često su ga napadali čirevi, prištevi, imao je upale zglobova, teške želučane bolove, rak u jednjaku... Želio je propovijedati a upadno je zamuckivao... želio je biti misionar među rastavljenom braćom po vjeri, ali mu zdravlje nije dopustilo. Sve je svoje nevolje prikazao Bogu za one koji su se njemu obraćali. Gotovo sav svoj život proveo je u Padovi, u ispovjedaonici, ispovijedajući i po 15 sati dnevno. Čudili su se kako izdrži. Otkrio je svom prijatelju tajnu jakosti: sv. Misa i pokora. Priznao je da mu je Bog ispunio sve želje što ih je uputio za vrijeme sv. Mise. Mnogo je veća žrtva koju na misi prikazujem nego molba koju Bogu upućujem, pa nije čudo da sam uvijek bio uslišan.

Bio je i rodoljub. Kad su ga prisiljavali da prihvati talijansko državljanstvo, odgovorio je: Moja je duša tamo. Krv nije voda. Krv se ne može izdati. Opraštao je uvrede. Jednom zgodom kad je nehotice povrijedio mladića u tramvaju, ovaj ga ošamari. Leopold mu se nasmiješi i mirno reče: Prijatelju, uljepšaj me i s druge strane jer je vrlo ružno ići po gradu crven samo s jedne strane. Mladić se zbunio, zastidio se i zamolio da mu oprosti. Leopold je to učinio i rekao da su prijatelji kao i prije. Tko ne vlada sobom, nije čovjek! Srdžba uništava čovjekovo zdravlje. Gdje je srdžba, tu ne stanuje Duh Božji (Sv. Ivan Zlatousti)

Častio je svom dušom dragu Gospu, molio Gospin časoslov, krunicu, na Gospinom oltaru služio sv. Mise, Gospi je pisao i pisma tražeći pomoć za svoje prijatelje. Umirao je gledajući Gospu. Izdahnuo je tek onda kad je izgovorio posljednje riječi molitve Zdravo Kraljice : 0 blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo! Njegovo je tijelo preneseno 1963. godine u kapelicu, uz ispovjedaonicu u kojoj je proveo najveći dio svog života. Spomendan ovog strpljivog blaženika je 12. svibnja.
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

MAKSIMILIJAN KOLBE (1894-1941)
.........blaženik je cijele Crkve. Nikad prezren logoraš, usmrćen u bunkeru gladi, a danas svetac. Bez Boljeg posredništva svijet bi bio promašen.
Zvao se Rajmund Kolbe, redovničko mu je ime Maksimilijan. Rodite lji su ga pobožno odgojili u odanosi prema Bogu i ljubavi prema Gospi. Nije ni sanjao da bude svećenik jer su mu roditelji bili siromašni. Bog je posredovao. Župniku i apotekaru bio je žao darovitog dječaka pa su ga privatno poučavali. Roditelji su se šalili: Prije ću ja biti biskup nego ti trgovac, govorio bi otac. A ja kraljica, nadodala bi majka. Rajmund je učio i bio pobožan. Odano je volio Gospu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Presveta Djevica s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju od njih želi. Zbunjeno je dijete odgovorilo: obadvije. I sav će se njegov život odvijati u svjetlu tih dviju kruna.

Završio je bogosloviju u Rimu, postao svećenik i već u 24. godini postao doktor filozofije i teologije. Pregnuo je da se posveti i odabrao žarku molitvu, pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu i Blaženoj Djevici. U njemu susrećemo lik našeg suvremenika čija se veli čin. ostvarila usred dostignuća našeg civiliziranog i tehničkog vremena. Svojim životom i radom uronio je u ovaj svijet i shvatio da je grijeh jedini zlo. Svijet bez grijeha može se sazdati samo po Bezgrešnoj. Treba zato organizirati njezine zanosne štovatelje koji će svim dostignućima širiti njezino štovanje.
Bio je čovjek koji nije skladao žalopojke nad modernim vremenima, nego je pokušao sve prihvatiti, sve posvetiti, sve staviti u službu boljeg svijeta. Zavolio je tehniku i znanost, najmodernije strojeve i aparate, shvatio je važnost pisane riječi. Svime se poslužio da svijetom što brže i što bolje pronese poruku Kristova mira. Bio je zaljubljenik Bezgrešne, njen poklonik pa se prozvao vitezom Bezgrešne. Shvatio je da treba raditi, a ne jadikovati.... Osnovao je goleme strojeve, izdavao listove s milijunskom nakladom. Htio je da se osnuju centri za proizvodnju katoličkih filmova, kazališta, također i katoličke radio stanice .
Tako je već 1917. nastala njegova zajednica Vojska Bezgrešne koja, danas broji preko 2.000.000 članova.

Kad se vratio iz Rima u Poljsku, počeo je realizirati svoje planove. U očima mnogih bio je zanesenjak. Već 1927. , počeo je graditi Niepokalanow - grad Bezgrešne nedaleko od Varšave. Nakon deset godina rada samostan je imao 800 redovnika. Grad je bio golemo štamparsko poduzeće s najmodernijim strojevima. List je prerastao u prvi poljski katolički dnevnik koji je dosegao nakladu od preko milijun primjeraka. U jeku posla, otišao je provincijalu moleći ga da ode u Japan da i tamo osnuje grad Bezgrešne. Neodoljiva pjesma Dalekog istoka odvest će ga u Japanu gdje će pokraj Nagasakija nakon mjesec dana života izdati prvi broj list, Mungenzai no Sono, grad Bezgrešne ostao je čitav i nakon pada atomske bombe. Njegov su rad nastavili njegova subraća. Htio je u Indiju, Po lineziju, Bejrut ... želio je izdavati list na turskom arapskom, perzijskom i židovskom jeziku i svima ponuditi Evanđelje. Dogodilo se nešto što je poremetilo njegove planove. Pozvan je natrag u Poljsku jer je započeo rat.

Prvi odredi njemačkih vojnika ušli su 19. IX. 1939. u Niepokalanovv i istjerali sve redovnike osim dvojice. Pustili su ih da bi im se kasnije teže osvetili. Maksimilijan je primoran izdavati list na njemačkom. U posljednjem broju napisao je rečenicu: Nitko na svijetu ne može promijeniti isinu... Bilo je gotovo, shvatili su to kao izazov i u veljači 1940., odveli ga u zatvor. Udarali su ga, a poslije torture odvezen je u zloglasni logor Osvviecim (Auschvvitz) gdje je više od 5 000 000 ljudi spaljeno.
Konac je srpnja 1941. godine. Iz bloka broj 14 kojem je i Maksimilijan pripadao, pobjegao je jedan zatvorenik. Kad nije pronađen, cijeli je blok postrojen i čitav dan stajao na jarkom suncu bez hrane i kapi vode. Predvečer, pala je odluka i presuda: desetorica će umrijeti u bunkeru gla di umjesto njega. Tišina kao u grobu. Svi znaju što to znači. Zapovjed nik Fritsch obilazi postrojene. Svi su ukočeni, obuzeti dršću smrtnim strahom. Ovaj, ti, ti ... zatim vrisak mladog narednika Jadna moja ženo i dječice A zatim... jedan izlazi iz reda. Nevjerojatno. Tko je, što hoće, kako se usuđuje? Šapat prolazi strojem - to je Maksimilijan Kolbe.

Fritš: "Stoj! Što hoće od mene ova poljska svinja"?
Maksimilijan: "Želim umrijeti umjesto jednoga od ovih osuđenih".
Fritsch: "Zašto"?
Maksimilijan: "Slab sam i star. Od mene više nema koristi. On je još mlad i snažan".
Fritsch: "Za koga hoćeš umrijeti"?
Maksimilijan: "Za ovoga ovdje, i pokaže na Franju Gajovvniczeka. Čuđenje, svima je zastao dah, što će dalje biti...."
Fritsch: Tko si ti"?
Maksimilijan: "Katolički svećenik.
Malo oklijevanje a zatim ...
Fritš: "Neka bude! Pođi s njima"!
I Maksimilijan pođe u bunker gladi. Ovog puta iz bunkera nisu dopirali očajni krici i jezoviti urlici, nego molitva i pjesma. Maksimilijan je molio Boga da zadnji umre kako bi ljude pripremio na smrt. Umro je u bunkeru nakon 21 dana stravične agonije, u predvečerje Velike Gospe, 14. kolovoza 1941. Blaženim je proglašen 1970. godine, a 10. listopada 1982. svetim. Spomendan mu je 14. kolovoza.
U paklu mržnje, egoizma i demonizma, Maksimilijan se odlučio na djelo najveće ljubavi da daruje život za bližnjega. Doista, on je čovjek vjere, čovjek herojske ljubavi i pouzdanja u Bezgrešnu. Čovjek bez obitelji daje život za oca obitelji! Neće propasti Crkva dok ima ovakve junake!
Nekoliko misli Maksimilijana Kolbea:
- Povjerimo svaki dan Bezgrešnoj sebe i svoj apostolski rad, da bi se Ona udostojala sve obaviti, jer mi sami po sebi znamo samo upropastiti i sebe i druge; sebi pripisivati uspjehe, a to znači pljačkati.
- Što je veća naša nemoć da činimo dobro i što nam veće zapreke stoje na putu, to se više očituje moć Bezgrešne.
Samo odvažno, dragi moj brate! Dođi ovamo u Japan umrijeti od gladi, umora, poniženja i trpljenja za Marijinu slavu.
- Smrt žurno dolazi, zato ne smijem izgubiti ni trenutka vremena. A kako? Potpuno zaboravljajući sebe i odričući se vlastite volje; ljubeći svim srcem samo volju Bezgrešne i vršeći je savršeno.
- Nazivajmo je Kraljicom, ali je potrebno nadodati da je ona Kraljica srdaca, Kraljica ljubavi. Njezin je zakon - ljubav. Njezina je moć - majčinska ljubav.
- Dijete koje se udalji od majke, umire od gladi. Tako će umrijeti od duhovne gladi i onaj koji se udalji od Presvete Majke.
- Tko ne želi imati Bezgrešnu Djevicu za Majku, neće moći imati ni Isusa za brata.

Osim ovih kanoniziranih svetaca, Crkva časti mnoge svece i svetice na dan Svih svetih. Milijuni nepoznatih uživaju rajsku slavu. U naše doba ima ljudi koji su svojim životom i svojom porukom zavrijedili da uskoro budu uzdignuti na čast oltara.
Spomenimo samo neke od njih:
Od krčme do oltara. Od dna ljudske bijede MATT TALBOT vinuo se do svetosti. Svojim padovima, odricanjem i borbama i junačkim zaokretima svima je poruka da nikad nije kasno da se čovjek obrati i posveti. Potječe iz obitelji s dvanaestoro djece. Otac je bio teški alkoholičar pa je i Matt krenuo njegovim stopama. Jedina strast u mladosti bilo mu je piće. Već u 25-oj godini života bio je kronični alkoholičar, majci na sramotu a društvu na teret. Majka mu je govorila da mu Bog oprosti što tako postupa s njom. Za piće bijaše spreman sve učiniti, potrošiti odmah zaradu pa i ukrasti. Jednom kad je ostao bez posla a nije imao novaca, čekao je milostinju da ga netko počasti. Nije dočekao, razljutio se i došao kući ranije i trijezan. Majka se začudila. Reče joj Matt: "Majko, neću više piti".
Što je rekao nije porekao. Najprije je položio zavjet da neće piti tri mjeseca, pa godinu dana pa onda cijelog života.
Velika i gorka iskušenja, napasti i pozivanje prijatelja, no Matt je ostao vjeran svom obećanju. Skoro se jednom pokolebao. Već je naručio piće ali konobar nije dugo dolazio. Shvatio je u kakvoj se opasnosti našao pa je pobjegao van i otada nije nosio novac sa sobom da ne bude u napasti. Svakog dana ujutro prije posla išao bi na sv. Misu i pričest. U žrtvi i odricanju razvio je apostolat pomoći siromašnima. Razbolivši se, osjetio je da neće više moći pomagati što mu je bilo vrlo, vrlo žao. Umro je jednog dana pokošen srčanin infarktom 1924. godine na ulici. Očekujemo da ćemo se uskoro moliti Mattu na našim oltarima. Službeni proces za njegovu beatifikaciju je završen i očekujemo službeni pravorijek vrhovnog učiteljstva Crkve.
.
DAMJAN DEVEUSTER
........mučenik ljubavi. Iz malog seoca Tremeloo otisnuo se daleko od rodnog kraja služiti Bogu. Na Havajima postaje đakon pa svećenik, a odatle odlazi na otok Molokaj gubavcima. Neustrašiv i jak, veseo i požrtvovan, duboke pobožnosti i apostolata dolazi k njima da im bude svećenik, otac, majka, jednom riječju, sve. Da ih uvjeri da nisu prezreni, da ih Bog voli. Njih je bio 800, a on sam. Nije se pokole Dao. Podizao je bolnice i sirotišta. Radio je pun nesebičnosti i predanja kad je na sebi primjetio prve znakove gube. Bratu je pisao poslije toga: Ti znaš da me je od nekog vremena Spasitelj naročito odabrao. Dopustio je da i ja budem zahvaćen gubom. Uvijek ću Bogu biti zahvalan za tu milost. Bolest će pospješiti moj put u nebesku domovinu. U toj nadi primam na se križ. Bolest se širila. Bolesnici su ga obilazili tješeći i plačući što će ostati bez svog dobrog oca. Njegov požrtvovni rad donio je ploda: za apostolat i rad s gubavcima ponudili su se drugi, svećenici i časne sestre. Damjan je umro miran jer je njegovo djelo ostalo u dobrim rukama. Umro je 15. travnja 1889. Kad mu je tijelo nakon 40 godina prevezeno u domovinu, Belgiju, dočekan je s najvećim počastima, kao čovjek koji je zadužio svijet i pronio slavu svoje zemlje.
.
EDITH STEIN (18U1-1942)
............karmeličanka uskoro na oltaru. Ljubav jača od plinske komore.
Bog je imao veliki plan s ovom ženom. Sama svjedoči da ono o čemu nije ni sanjala, o tome je odlučio Bog. Uvjerena je da nema slučaja nego je sve u Božjim planovima raspoređeno ... Posljednje je (sedmo) dijete svojih židovskih roditelja i njihova mezimica. Majka je izvanredno odgajala svoju djecu. Edita je u školi bila superinteligentna pa nije ostala nezapažena. Tražila je istinu i žitov po njoj. S 15 godina smatra se ateistkinjom postaje student filozofije i asistentica glasovitog filozofa Husserla Inteligentna, čvrste volje, srca puna topline i velikodušnosti traži istinu kroz filozofiju. Uvida da je filozofija ne može zadovoljiti. Upoznaje neku ženu koja hrabro podnosi nenadanu muževljevu smrt. Edita piše: Bio je to moj prvi susret s križem, moje prvo iskustvo Božje snage koja izvire iz križa i koja jača one koji ga primaju. Bio je to trenutak kad se srušila njena nevjera, kad je Isus Krist zablistao u njezinoj duši. Pročitavši autobiografiju sv. Terezije Avilske, uskliknula je: Tu je istina! Pripremila se na krštenje i krstila se 1922. u Katoličkoj Crkvi.
Htjela je odmah u samostan, ali su joj poglavari rekli da je bolje da ostane još neko vrijeme u svijetu i tu radi za Boga. Nakon nekog vremena života i apostolata u svijetu, ulazi u karmelićanski samostan. Uzela je redovničko ime Benedikta od sv. Križa. Poslana je u Nizozemsku zajedno sa sestrom Rosom da bi bile sigurnije pred Hitlerovim aparatom koji se strahovito okomio na Židove. Da ju spase, poglavari joj isposlovaše vizu za Švicarsku. Nije otišla. Zašto? Za njezinu sestru Rosu nisu to us pjeli učiniti pa je ostala i Edita sa sestrom u samostanu. Piše: "S radošću primam smrt kakvu mi je odredio Bog. Neka moj život primi za okajanje i nevjeru mog naroda, za spas Njemačke, mir u svijetu". U Oswiecimu
spaljena je u krematoriju 1942. godine. I nju ćemo uskoro častiti kao sveticu.
Divan je Bog u svetima svojim!
.
CHARLES DE FOUCAULD (+ 1916)
.........bio je najprije oficir francuske armije. Previše inteligentan, premalo discipliniran pa je istupio iz vojske u 24-oj godini života. Postao je istraživač u Africi. U šutnji afričke pustinje susreo se s Bogom i vjerom svog djetinjstva. Vratio se natrag u Francusku, studirao i postao svećenik.
Zov pustinje bio je neodoljiv. Iz afričke pustinje odlazi u Nazaret želeći živjeti što siromašnije. Ne želi ni ležaja ni namještaja, nego običnu prljavu baraku za spavanje. Vratio se ponovno u Afriku i smjestio se u Ben Abbesu. Tu je uz duge molitve i razmatranja posvetio život služenju pustinjskih nomada. Ostavio je napisano: Želim samo jedno: da me kršćani i muslimani, pogani i Židovi smatraju svojim bratom. Još i ovo: Ja moram svjedočiti za Evanđelje, da se Evanđelje proširi pripravan sam otići na kraj svijeta i živjeti do sudnjeg dana. Bosonog, obučen u beduinsku nošnju, opasan kožnatim pojasom s drvenim križem obilazio je sela ponosnog plemena Tuareg, služeći im u svemu. Njegov je životni program: Propovjedati u šutnji! Djela a na riječi! Biti siromašan i ponizan, nesebičan i ponizan. Ljudi moraju osjetiti da ih ljubimo, da živimo za njih pa je to dosta da svjedočimo Evanđelje.
Čovjek molitve, štovatelj Euharistije, skroman i jednostavan, šutljiv i beskrajno dobar izazivao je pitanje: tko je on? Propovijedao je životom, svjedočio djelima, svima darujući srce i dušu. Ostavio je poruku kako možemo preobraziti svijet: klanjanjem Isusu, molitvom, pokorom, dobrim primjerom, sv. Misom i vlastitim posvećenjem. Bio je šutljivo Evanđelje. Pa ipak ... četa poludivljih ljudi zaskočila ga je 1. prosinca 1916., i strijeljala bez povoda... Nestao je kao što se pregazi cvijet. Umro je sam, zakopan u pustinjski pijesak. Nije za sobom ostavio sljedbenika... Ipak, krv ovog pravednika postaje izvor duhovnog života. U Parizu je 1934., utemeljena zajednica Male braće i Malih sestara Charlesa de Foucaulda koji se posvetiše molitvi, razmatranju i djelima ljubavi. Mnogi od njih krenuše u pustinju. Cilj njegovih sljedbenika jest posvetiti se Bogu i najbjednijoj ljudskoj braći.
.
RAOUL FOLLEREAU (+ 1979)
...........pustolov ljubavi, apostol gubavaca i pobornik da se svijet za njih brine kao za ljudska bića. U službi prema odbačenoj i prezrenoj braći prokrstario je svijetom tridesetak puta, posjetio stotinjak zemalja, pomogao u liječenju i ozdravljenu tri milijuna gubavaca. A apostolski rad s gubavcima započeo je slučajno. Naime, na jednom od svojih prvih putovanja oko svijeta, sreo se prvi put, oči u oči s gubavcima u Nigeriji. Bio je to sasvim slučajno kad jnu se pokvario džip. Vidjevši ih, užasno se potresao... Stvorio je odluku pomoći im pod svaku cijenu. Počeo je proučavati tu bolest i ustanovio da joj uzroci leže u čovjekovoj neishranjenosti, zapuštenosti i bijedi. U tom teškom pothvatu pomagala mu je žena Magdalena za koju jednoć reče da je najveća sreća njegova života.
Bio je istinska savjest čovječanstva našeg vremena. Predosjećajući kraj života, obraća se tisućama mladih prijatelja: Ostario sam, obolio i stoga vam se obraćam. Pogledajte me dobro ... pred vama je lice čovjeka koji je kroz cijeli život bio sretan... Nije potrebno lutati svijetom da biste pronašli sreću. Vaša će sreća biti dobro koje činite, veselje koje širite, smiješak koji će oko vas procvasti, suze koje ćete obrisati... Nije umro posve miran jer je na svijetu ostalo još mnogo takvih patnika za koje se nitko ne brine. Zato poziva mlade i čovječanstvo na žurno ostvarenje djelotvorne ljubavi, bez koje je svjedočenje za Krista besplodno. Ili će ljudi naučiti da jedni druge ljube i da već jednom čovjek živi za čovjeka, ili će propasti. I to svi zajedno. Naš svijet nema drugog izbora do ovoga: ljubiti jedan drugoga ili nestati. Treba izabrati. Odmah! I zauvijek!
Upozoravao je državnike što troše silan novac za naoružanje a za gubavce ništa ne mare; grmio je protiv, robovanja novcu i protiv ljudske nebrige za ove jadnike. Srce mu je pripadalo onima koji su bili gladni ljubavi i pažnje. To divno svjetlo djelotvorne ljubavi, koju je ižarivao ovaj veliki Kristov apostol neka osvjetljuje i naš životni hod da shvatimo da nitko nema prava biti sretan sam za sebe i da je nepopravljiva tragedija ako ne budemo korisni i ako nam život ničemu ne služi. Iz Knjige ljubavi pročitati nekoliko njegovih rečenica, citata.
Mogli bismo govoriti o mnogim našim suvremenicima koji su zavrijedili čast oltara. Spomenimo još samo neke: naši velikani, Ivan Merz, sjemeništarac Petar Barbalić, o. Ante Antić, fra Vendelin Vošnjak, još živuća Majka Terezija (premda nije dobro proglasiti nekog svetim dok je živ)živući apostol siromaha, Abbe Pierre, dr. Schweiter i mnogi drugi. Dok Crkva bude imala u svom krilu ovakvih velikana, neće propasti. Možda si i ti jedan od njih?