www.tebe-trazim.com

Sv. ANTUN PUSTINJAK.
.........Svi veliki ljudi odgojeni su u samoći, u pustinji, tako i ovaj svetac.
Ostavši bez roditelja s priličnim bogatstvom odazvao se Kristovu pozivu. Kad je jednom slušao riječ Božju u crkvi, čuo je: Ako netko želi biti savršen, neka proda sve što ima i neka ide za mnom. Pobrinuo se za sestru, razdao svoje imanje i s dvadeset godina krenuo u pustinju. Tu je u tišini slavio Boga molitvom, pokorom, razmatranjem i radom. Na početku pustinjačkog života uzdiše: Gospodine, htio bih biti savršen ali ne mogu. Moje su mi misli propast. Tada začuje nutarnji glas: Ako se hoćeš Bogu dopasti, moli; ako ne možeš moliti, radi!

Doživljavao je nevjerojatne đavolove napasti. Mučio ga je do iznemoglosti. Antun se branio zazivanjem Božjeg imena, molitvom i pokorom. Jedne noći, nakon duge borbe opazi u odrazu mjesečine mladu, neobično lijepu djevojku. Počela je razotkrivati vrat i grudi, skinula odijelo i legla pokraj grmlja ... Cijelu ga je noć izazivala. Bježao je, ona je dolazila; zatvarao je oči, i opet ju je vidio; dozivao je Boga i anđele ali prikaza je i dalje bila tu. Nestala je u zoru i pojavila se druga - odvratna slika đavla koji se cerio ...
.
Proživljavajući silne napasti, odlučio se skloniti u neku grobnicu. U jednoj napuštenoj grobnici živio je punih 16 godina. Čim se smjestio, začuo je glas iz mraka: Sto hoćeš ovdje u prebivalištu mrtvih? Počeo je moliti, ali tisuće glasova uz riku je bučilo psujući. Spopao ga je užas i strah. No, Bog je tu! Molitva daje snagu. Molio je i molio - paklena graja se dizala, psovke i đavolski svmijeh nije prestajao. Jednog dana čuo je viku:'Ubit ćemo u tebi volju za molitvu'. I mnoštvo đavola navale da ga tuku. Onesvješćen ležao je na podu. Takvog ga je našao prijatelj koji mu je donosio hranu. Zvao ga je, nije se odazivao... ušao je u grobnicu i našao Antunovo tijelo na podu. Odnio ga je u crkvu i stavio u lijes. Noću se svetac osvijestio, izišao iz lijesa i vratio se u svoju grobnicu.

Već su čuli za njega. Antunu slava nije udarila u glavu. On se povlači još dublje u pustinju. Đavao ga je putem napastvovao: nudio mu zlatan grumen, srebrni kolut, no sv. Antun Pustinjak prolazio je kao da to ne vidi. Čak je đavle izazivao rugajući im se: Slabi ste kad vas je mnogo. Moja je obrana križ Kristov! Izgovorivši te riječi, đavli bi netragom ne stajali.
.
Ljudi su osjetili tko je sv. Antun Pustinjak, pa povučeni njegovim primjerom krenuše u pustinju. Bilo ih je oko 5 000 ljudi. Sv. Antun je dva puta otišao među svijet da tješi i ohrabri zatvorene kršćane u tamnicama prvi put: Sinci moji, ostanite jaki u vjeri! Ne bojte se! Pobjeda je vaša! Okovi će pasti. Naše je Nebo! Stražari su uzmicali pred tim čovjekom... Drugi put je došao na Nicejski sabor da obrani Isusovo božanstvo. Kad je čuo da neki niječu Isusovo božanstvo, došao je na sabor i rekao jednu kratku rečenicu: Ja sam ga vidio i sabor je bio zaključen. Umro je u 105-oj godini života. Spomendan mu je 17. siječnja.
.
SVETI BENEDIKT (480-547) (benedictus = blagoslovljeni)
...otac je redovništva na Zapadu i preporoditelj kršćanskog duha.
On i njegov veliki učenik, sv. Grgur papa, stvorili su novi svijet i sazdali temelje naše današnje kulture i civilizacije. Zato ga s pravom zovu Ocem Zapada.
U 18-oj godini života prekinuo je nauke u Rimu jer mu se zgadio nemoralni život grada i otišao u samoću, blizu grada Subiaco. Tu su već živjeli mnogobrojni pustinjaci. Potražio je visoku planinu i smjestio se u dubokoj spilji. Neki mu je redovnik krišom donosio hrane nekoliko puta na tjedan. Benedikt je tu proveo tri godine upijajući Božju riječ u sebe. Da svlada napast koja ga je spopala (sjetio se neke zgodne djevojke iz školskih dana) bacio se u trnje pred spiljom. Kad je prošlo vrijeme kušnje, izišao je iz spilje i utjecao na sve oko sebe. Pastiri iz obližnjih sela grnuli su k njemu. Osnovao je prvu samostansku zajednicu i razdijelio je u 12 grupa. Uskoro su počeli pristizati plemići iz Rima, Goti s germanskog područja. Oživjeli su klanci i spilje od njegovih sljedbenika.
.
Imao je što reći svijetu svojom pojavom. Velikan Božjeg duha, svetac molitve, pouzdanja, poniznosti i pregalaštva. Njegov strogi život bio je trajan ukor slobodnom ponašanju monaha koji ga izabraše za opata.
Tražio je od njih istinski život u čistoći, poslušnosti i siromaštvu. Htjeli su ga se riješiti pa su ga dva puta pokušali otrovati. Svetac se sklonio s izabranom grupicom odatle i smjestio se na uzvisine Montecassina, koji će postati izvor benediktinske duhovnosti. Montecassino će postati maica tisućama samostana u svijetu. U njemu će se odgojiti tisuće znamenitih i svetih muževa. Tu je sv. Benedikt napisao glasovito Pravilo redovničkog života. Njegov je moto: ORA ET LABORA - MOLI I RADI. Te su dvije riječi stvorile našu zapadnu kršćansku civilizaciju i kulturu.
Poput sv. Antuna Pustinjaka, i on se borio protiv sotone. Braća su čula kako ga je sotona noću zvao, a kad on nije odgovarao, bjesneći je vikao:Ti nisi Benedikt (blagoslovljeni) nego Maledikt (prokleti). Beskrajno pouzdanje u Gospodina, žarka ljubav prema njemu i bližnjemu, donijela mu je pobjedu nad sotonom. Gospodin ga je obdario darom čudesa i proroštva. Skrušeno se pripremio na smrt, znao je kad će umrijeti. Umro je na rukama svojih duhovnih sinova.
Proglašen je zaštitnikom Europe, a spomendan mu je 11. srpnja.
.
Njegovi će redovnici krenuti Evropom i raditi, zidati, podizati bolnice, samostane, crkve, ceste ... Benedikt je posvetio rad i oslobodio ga od tisućljetnoga rimskog prezira. Ujedinio je molitvu i rad. Oci benediktinci obraćali su naše pređe i bilo je u našim krajevima i do stotinjak njihovih samostana. Knez Trpimir poziva učenog benediktinca Gottschalka u naše krajeve. Osim ovih radova, neki će se benediktinci baviti naukom, otvarati škole, prepisivati knjige, biti će prve kulturne osobe na kraljevskim dvorovima. Mnogi od njih postali su velikani svetosti. Red sv. Benedikta dao je Crkvi 30 Papa, 200 kardinala, 4 cara, 46 kraljeva, 51 kraljicu, 1 600 nadbiskupa, 2 4000 plemića, 15 000 opata, 17 000 učenjaka. Eto, što je učinio Božji čovjek, kome je uspjelo nadvladati napast i potpuno se posvetiti Bogu i bližnjemu.
………………………..
Za život
Danas: mladež se kvari, obitelj ruši, razuzdanost mladeži proglašava se zakonom prirode, propovjeda se slobodna ljubav bez obaveze. Cijelo se čovječanstvo guši u baruštini nemorala i bluda. Može se u tome prepoznati đavla, jer on je nečisti duh. Đavao je jeziva stvarnost, krvava zbilja: osoba mračna, lukava, pakosna, zlobna, zavodljiva, pokvarena i prokleta.
Prije se rat protiv Boga i Crkve Vodio progonstvima, sada ideologijom psovkom i mržnjom na Boga. Najveća pobjeda đavla i njegovih slugu je u tome što je uvjerio svijet da ne postoji đavao, pakao ...
Nama kršćanima teška je pokora, odreći se mesa u petak, teško nam je izmoliti molitve, otići nedjeljom na sv. Misu. Stalno naglašavamo: rad, rad, rad... prezaposlenost - nemam vremena. A ovi nas sveci uče da treba moliti i raditi.
U danu ima 1 440 minuta. Koliko od toga posvetiš Bogu?
Što je čovjek više primio u vrijeme šutnje, to više daje u vrijeme rada. Čovjek je najjači na koljenima. Prikloniti koljena pred Bogom - to je najbolje sredstvo da uvijek ostaneš uspravan pred ljudima (Bessieres)

GRGUR VELIKI
(540-604)
.... najsavršeniji je uzor kako treba upravljati Crkvom.
Tražeći smisao života usavršio se u pravu i diplomaciji. Čeznuo je za redovništvom, jer ga je sv. Benedikt silno privlačio. Razdijelivši golemo imanje, odlazi u samostan i tako se počela ostvarivati njegova velika želja. No, Papa ga je zaredio za đakona i poslao kao poslanika u Carigrad. Uvidio je da je na visokom položaju teže biti pošten čovjek nego na nizini, pa se zato vratio u samostan. Kada je imenovan papom, pobjegao je ali ga primoraše da prihvati vodstvo Crkve.
.
Svom se dušom dao da se ukloni kuga. Pokrenuo je narod na molitvu, procesije za ozdravljenje i kuge je nestalo. U tim je procesijama hodao bosonog. Kada se jednom spremao za Misu, neki je čovjek pao od gladi pred crkvom, skinuo je misno odijelo i rekao: Ako netko u Rimu umire od gladi, to znači da papa nije dostojan služiti sv. Misu. Nahranivši gladnoga čovjeka započeo je služiti sv. Misu. Sredio je biskupije, crkvene obrede, osobito crkveno pjevanje - koral (gregorijansko pjevanje). Brinuo se za misije. Poslao je 40 misionara u Englesku, preko misionara obratio je Langobarde, uspostavio diplomatske odnose sa Zapadom. Ovaj je Papa postavio kamen temeljac budućoj Evropi. U pravi trenutak. Bio je otac siromaha. Svakog je dana 12 siromaha ručalo zajedno s njim. Ponizan i blag prvi je u povijesti Papa uzeo naziv servus servorum Dei - sluga slugu Božjih. Postao je velik jer je bio ponizan.
Crkva ga slavi 3. rujna.
..........
GRGUR VII (+ 1085)
... formirao se u Clunvju, glasovitom samostanu koji je odigrao odlučujuću ulogu u reformi Crkve toga vremena. S papom Aleksandrom II organizirao je lateranski koncil. Nakon smrti Pape, puk ga je aklamacijom izabrao a kardinali potvrdili taj izbor za papu. Bio je zvjezdani papa, čovjek koji je svoju vulkansku i eruptivnu snagu uložio u obnovu Crkve. Neustrašiv duhovni vođa, čovjek koji je rimskoj aristokraciji i nevrijednom visokom kleru bio strah i trepet prije izbora trajno govori i piše o moralnoj obnovi, pravima Crkve, o prokletoj simoniji (kupovanje svećeničkih časti za novac). Bio je doista najjača snaga u obnoviteljskoj struji Crkve, koja je poštujući svjetovnu vlast, tražila i zahtjevala da ona nema nikakvih upliva u Crkvi. Grgurovska obnova donijela je Crkvi pravu svijet o sebi i svom poslanju.
.
Mnogi ga pamte samo po Canossi, po sudaru s carem Henrikom IV. Nije želio sudar s njim, sve je učinio da do njega ne dođe. Sukob s carem došao je kad je car izabrao u Milanu biskupa ne obavijestivši papu, tj. ignorirao ga je. Papa mu napiše pismo zaprijetivši mu izopćenjem. Car sazove 26 državnih biskupa na sastanak na kome skinu Grgura s papinske stolice i okleveću ga. Papa ga tada javno izopći a podanike oslobodi obveze poslušnosti i vjernosti caru. Car bi prisiljen zatražiti opro-štenje od pape. Papa je krenuo u Njemačku, car s vojskom u Italiju. Dočekao ga je u Canossi i pustio ga čekati dva dana bosog u snijegu. Car je napisao servilno pismo u kojem moli papu da ga oslobodi izopćenja jer pristaje na sve što papa traži. Primljen je više na nagovor opata i drugih. Henrik će se htjeti osvetiti papi Grguru pa krene s vojskom u Rim. Rim će spasiti Normani ali će postupati okrutno da će papa pobjeći iz Rima. Prije smrti je rekao: Ljubio sam pravdu, a mrzio bezakonje. Zato umirem u progonstvu. Pao je jer i veliki padaju pred nasiljem, ali njegovo djelo nije srušeno.
Spomendan mu je 25. svibnja.
.................
PIO V,
....dominikanac, došao je na papinsku stolicu u sretnom trenu.
Obnova potaknuta Tridenstskim koncilom je krenula i trebao je sveti zanos za Božje djelo i dobar primjer. U svojoj revnosti malo je i pretjerao, osobito u pitanju javnog morala. Njegov najkobniji potez bijaše ekskomunikacija engleske kraljice Elizabete. Time je položaj katolika samo otežao. Postao je slavan po bitci kod Lepanta i porazu dotada nepobjedive turske vojske. Naime, pozvao je kršćanki Zapad u borbu za spas Evrope. Odazvaše se Španjolska i Venecija i u bitci kod Lepanta 7. X. 1571. poraziše tursku vojsku. Kršćanski je zapad pripisao pobjedu molitvi svete krunice pa se od tada 7. listopad slavi kao blagdan krunice. Sv. Pio V je sveto živio i sveto umro. U teškim bolima vapio je: Gospodine, slobodno povećaj moje bolove, ali umnoži i moju strpljivost.
Spomendan mu je 30. travnja.
………………………..
Za život
Na Petrovoj stolici bilo je do sada 261 papa. Papa je ime od milja, znači otac, tata. Svaki je papa utkao svoj dio u veliki mozaik Petrovih nasljednika. Često se čuje da je na kormilu Crkve bilo nedostojnih papa. Prihvaćamo. Bilo ih je, ali ne zaboravimo: njih su postaviji zločinci nasiljem ili makinacijama boreći se za prevlast. No nikada se Božje svjetlo nije u Crkvi ugasilo. Ako je i bilo nedostojnih, mogu se na prste izbrojiti. Grešnici na ostalim prijestoljima su česti, ovdje rijetki. I oni se primjete. Nije čudo da grijesi pape izgledaju strašno. Jedna poslovica kaže da grijehe liječnika prekrije ledina, a grijehe svećenika raznosi vjetar.
Povijesne činjenice izgledaju ovako:
od 261 pape njih 77 je poglašeno svetima, 7 blaženim, 31 papa su bili mučenici, 2 crkvena naučitelja, s nazivom Veliki dvojica. Dakle(ne računajući današnjeg Benedikta XVI) od 261 11 je proglašeno lošima.

PISANI I KAMENI SPOMENICI
.......................
Narod bez povijesti narod je bez svijesti. Tko ne pozna svoju povijest, povijest svog naroda, ne pozna ništa. Mi smo često sramežljivi i neuporni, zaboravljamo i ono najslavnije iz svoje povijesti a o svojim junacima često ništa ili malo znamo.
Pradomovina Hrvata bili su Zakarpati, tj. južna Poljska. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u djelu o upravljanju carstvom tvrdi da je car Heraklije početkom VII. stoljeća pozvao Hrvate u pomoć protiv Avara. Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su danas Bjelohrvati.
Jedan od njihovih rodova, naime petero braće: Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli A vare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati...
O prvim vezama Hrvata s rimskim biskupom - papom, izvješćuje nas papinski ljetopis Liber pontifica/is. Ondje piše du papa Ivan IV poslao 641., u Dalmaciju i Istru opata Martina s velikom svotom novca da otkupi zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika iz tih krajeva donese u Rim.
.
O pokrštenju Hrvata Konstantin VII piše da je ono započelo u to vrijeme.
Prema drugim izvorima Hrvati su se krštavali mnogo kasnije. Ne možemo navesti godinu kad su se krstili ni vladara koji je vodio pokrštavanje. Imamo dokaza da su od VII do XII stoljeća u Hrvatskoj živjeli s kršćanima i pogani. To znači da nije ovdje bili prisilnog pokrštavanja. Vjera je polako rasla i sazrijevala, te se duboko ukorijenila u naš narod. .
Pokrštenjem naš narod ulazi u krug kulturnih evropskih naroda, počinje razvijati svoju pismenost i kulturu uopće. Mi smo kroz povijest izgubili samostalnost, zemlja nam je bila zapljuskivana valovima raznih kultura, politika i jezika, borili smo se i ginuli za tuđe probitke. A nismo nestali. Ispaćeni naš narod i dalje živi. Nismo svojatali tuđe, voljeli smo svoje. Ivan Meštrović reče: Molimo Gospoda, da nam dade vjeru jer tko vjeruje u Njega taj je s Njime, tko je s Njime, taj je nepobjediv! A Petar Preradović nadodaje: Čuvstva tko nema za narod i zemlju naroda svoga, ne zna na zemlji za slast koja nadilazi sve!
.
Hrvatima su u današnjoj postojbini vladali najprije knezovi. Ističe se isprava na latinskom jeziku kneza Trpimira (845-864) kojom dariva splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Jurja u Putalju. U njoj se 852. godine prvi puta spominje hrvatsko ime (Terpimirus, dux Croatorum, iuvatus munere divino - Trpimir, milošću Božjom, knez Hrvata) Kameni spomenici su jača i trajnija svjedočanstva kršćanstva. Natpisi su uglavnom na latinskom jeziku, osim Bašćanske ploče koja je napisana glagoljicom. Najstariji kameni spomenik iz doba hrvatskih vladara je latinski natpis na vratima kapelice sv. Križa u Ninu, 790. godine. Na hrvatskom jeziku prijevod glasi: Godeslav župan koji je sagradio ovaj dom! Uz starohrvatske crkvice sv. Križa u Ninu, sv. Trojice i sv. Martina u Splitu, sv. Barbare u Trogiru, sv. Petra u Priku, sv. Krševana i Donata na Krku i u Zadru od neprocjenjive vrijednosti naše žive starine je Višeslavova krstionica iz 800-te godine. Natpis u prijevodu glasi:
Ovo vrelo prima nemoćne da ih prosvijetli. Ovdje se čiste duše od zločina koji poprimiše od prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo krsno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti i na čast sv. Ivana Krstitelja da zagovara njega i njegova štićenika. Višeslavova se krstionica sada čuva u Muzeju hrvatskih starina u Splitu.
U Dalmatinskoj Hrvatskoj od 879-892 vlada knez Branimir, za kojega je Hrvatska postala nezavisna država. U crkvenom pogledu hrvatski se narod pridružio katoličkoj Crkvi i Papi jer savez s njim za Hrvate je zalog nezavisnosti. Knez Branimir obratio se pismom papi Ivanu VIII. Sačuvao se dragocjen Papin odgovor koji nosi datum 7. VI. 879. Papa priznaje Branimira nezavisnim knezom i piše mu da je na Spasovo 21. V. 879. služeći Misu nad grobom sv. Petra blagoslovio hrvatski narod. (Pismo Ivana VI11 - vidi: Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, 250 str.) U Rimu je hrvatski narod 30. IV. 1979. posvjedočio svoju vjeru i prošla vio vrijedan jubilej -jedanaest stoljeća vjernosti Hrvata Katoličkoj Crkvi. Tom prilikom papa Ivan Pavao II predvodio je sv. Misu na hrvatskom jeziku i izrekao divan govor (vidi: Veritas 5/1979, str. 7).
Domovinska proslava Branimirove godine bila je u Ninu 2. rujna 1979. godine, bila je izraz žive vjere i zavjeta:
-hrvatska katolička obitelj dnevno moli
-hrvatska katolička obitelj nedjeljom slavi sv. Misu.
-zavjetni križ u svaku kuću.
.
U Istri je sačuvan najznačajniji spomenik vjerskog života - Eufrazijeva bazilika iz VI. stoljeća. Sačuvani mozaici svjedoče da su ti naši preci štovali Bogodoricu. Na mozaiku je Isus odjeven kao vladar, sjedi na krilu Marije a odozgo Očeva ruka kruni Mariju vijencem pobjede. Sačuvan je i mozaik navještenja, na kojem Gospa prede kad anđeo dolazi.
Najstarija svetišta Majci Božjoj u našoj domovini podiže kraljica Jelena.
Crkva Gospe od Otoka u Solinu dragulj je našeg kršćanstva, kolijevka naše vjere. Uz crkvu sagradila je i crkvicu sv. Stjepana za mauzolej hrvatskih vladara. Crkvu su srušili Turci, drugu je uništio požar a današnja je sagrađena 1878. točno iznad grobova hrvatskih vladara. Kada su 1898. god. počeli kopati temelje za zvonik, naiđoše na stare temelje. Don Frane Bulić, glasoviti hrvatski arheolog, zajedno s profesorom Josipom Barač i dr Ivanom Kržanićem mukotrpno su sastavili i pročitali natpis:
U ovom grobu počiva Jelena službenica Božja, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana koja je bila vladarica. 8. listopada umre u miru. Ovdje bi pokopana godine od upućenja Gospodnjega 976, indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte 17, cikla sunčanoga V, dana petoga koji pada sa šestim. Ona koja je za života bila majka kraljevstva, postade (majkom) sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci: Bože, smiluj joj se duši! U Solinu, 12. rujna 1976. sabrana Crkva Hrvata dostojanstveno, zahvalno s posvetnim činom proslavila je dvostruki jubilej: 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata i 10 stoljeća Gospine crkve.
.
Nedaleko Baške, kraj sela Jurandvora, povijesna je crkvica sv. Lucije. Ona nam je sačuvala dvije dragocjenosti: umjetnički glavni oltar i Baščansku ploču . Nju je našao mjesni klerik Petar Dorčić 1851., i upozorio hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića, a ovaj Pavla Šafarika. Ploču je pročitao povjesničar i kanonik dr Franjo Rački. Natpis je na Predaka pisan glagoljicom. Na današnjem hrvatskom jeziku glasi:
7 100. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja, opat Držiha pisah ovo o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u svoje dane svetoj Luciji. I svjedok mi župan Desimir Krbave, (i) župan u Luki Prbnebga (?). Ovaj posla Vitoslava na otok, da: tko to porekne, da ga prokune Bog i Božja sila i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen (i) da tko ovdje živi, moli Boga za njih. - Ja, opat Dobrovit, sazidah ovu crkvu sa svojom braćom s devetoricom u vrijeme kneza Kuzme koji ovlada cijelom Krajinom. I bješe u to vrijeme Mikula (samostan sv. Nikole) u Otočcu sa svetom Lucijom (crkvicom svete Lucije (jedno) tj. pod jednim opatom).
Veliko je povijesno značenje Bašćanske ploče jer dokazuje da je naš najstariji spomenik pisan glagoljicom; da Krk pripada Hrvatskoj; da se glagoljica upotrebljava u javnom životu te da je kralj Zvonimir pomagao i glagoljaše. Najvrednije, što se prvi put spominje hrvatsko ime na hrvatskom jeziku. Bašćanska ploča je do 1934. god. stajala u crkvici sv. Lucije da bi otada bila predana na čuvanje Jugoslavenskoj Akademiji u Zagrebu gdje je i danas. U crkvici sv. Lucije danas je sadrena kopija ploče.
.
Hrvati su već u VIII stoljeću imali svoju kroniku na hrvatskom jeziku, a po zaključcima sabora u Duvanjskom polju 753. godine i priručnik na hrvatskom jeziku Methodus. Zato sinjski guslar ovako pjeva:
Mi bili smo što jesmo i jesmo što smo bili s božanskih izvora svoju snagu pili. Vjera nam je bila život u životu hrabrost i viteštvo prodor u ljepotu. Legende će slavit našu povijest davnu a mi ćemo čuvat tradiciju slavnu.
U našim krajevima u 9. stoljeću postoje dva ili tri samostana, u 10. ih ima desetak, a u 11. gotovo pedeset. Sačuvani nazivi samostanskih crkava pokazuju da su naši benediktinci osobito štovali Majku Božju, svetog Mihaela arkanđela i svetog Petra apostola.
.
Odgajajući narod u pravoj pobožnosti prema Majci Božjoj, benediktinci su odgajali narod u pravoj vjeri. Jer kršćanin koji dobro poznaje crkvenu nauku o Majci Božjoj poznaje u tome i sve glavne kršćanske vjerske istine: o Presvetom Trojstvu, o utjelovljenju Sina Božjega, o muci, uskrsnuću i vječnom životu.
Štovanje svetog arkanđela Mihovila, nepobjedivog vojvode dobra protiv zla, krijepilo je narod u nadi da unatoč svim političkim i društvenim nepravdama pravda mora pobijediti, a štovanje je također bilo zaštita od svakog straha od tajanstvenih mračnih sila, zlih duhova, protiv praznovjerja i čarolija.
Pobožnost prema svetom Petru apostolu odgajala je narod za pravo jedinstvo Katoličke Crkve okupljene oko Petrova nasljednika, Pape.

Zapadnoslavenska plemena već su se početkom IX. stoljeća oblikovala u prilično snažnu Moravsku državu.
Takvo je stanje u ono doba vodilo prema krštavanju.

Salzburški nadbiskup pošalje onamo svoje svećenike kao misionare, ljude koji su govorili germanskim jezicima pa su slavenskim stanovnicima izgledali tuđinci. Osim toga, moravski su se knezovi bojali pokrštavanja od moćnog susjeda koji bi s kršćanskom vjerom mogao nametnuti i političku vlast. Zato je moravski knez Rastislav 863. godine zamolio Bizant da mu pošalje misionare vješte slavenskom jeziku.

Bizantski mu car usliša molbu i pošalje mu dva učena Grka iz Soluna, braću KONSTANTINA (ĆIRILA) i METODA, istaknute učene ljude i vješte diplomate. Sv. Ćiril i Metod stoje na početku pokrštavanja slavenskih naroda i kao začetnici njihove kulture.

Stariji brat Metodije i mlađi Konstantin bijahu rodom iz Soluna, sinovi carskog činovnika Leona. Konstantin, izvanredno nadaren dječak, primio je prvu izobrazbu u rodnom gradu, a onda ju je nadopunio u Bizantu. U učenim krugovima carske istočnorimske prijestolnice slovio je kao Konstantin filozof, ljubitelj mudrosti. Jedno je vrijeme poučavao, a onda se oko god. 858. povukao u samostan, gdje mu se već više godina nalazio stariji brat Metod, po krsnom imenu vjerojatno Mihael. Car ga je 860. godine poslao u pratnji brata Metoda u jednom političko-vjerskom poslanju Kazarima na Crnome moru. Ondje je Konstantin na Kersonu pronašao kosti sv. Klementa, pape i mučenika (trećeg nasljednika sv. Petra, koji je umro ovdje kao prognanik za Trajanova progonstva).

Misija svete braće Cirila i Metoda među Slavenima u Moravskoj započela je 863. godine.
Ćiril je sastavio posebno pismo, glagoljicu, za pisanje riječi slavenskog jezika. Tim je pismom napisao nove crkvene knjige: dijelove Svetog Pisma, misal, liturgijske knjige. Uveli su u liturgiju slavenski jezik.
Neki misle da je Ćiril sam izmislio novo slavensko pismo, dok drugi drže da je među Slavenima, najvjerojatnije Hrvatima već postojalo neko pismo i Ćiril se time samo poslužio. Ima glasova o nepoznatom pismo na dvoru kneza Trpimira. Ćiril i Metod su svakako zaslužni za rađanje slavenske kulture i pismenosti.

Kako su sveta braća propovijedala i obavljala bogoslužje na slavenskom, Moravljanima razumljivom jeziku, imala su velikog uspjeha i tri su godine blagotvorno radili. No, njihovom su se djelovanju protivili njemački svećenici i biskupi u Moravskoj koji su napadali uvođenje narodnog jezika u liturgiji. U ono vrijeme posvećeni jezici bili su hebrejski, grčki i latinski, te drugi jezici nisu dolazili u obzir.

Na račun svete Braće išle su tužbe u Rim pa ih je papa Nikola I. pozvao k sebi da to provjeri i upozna braću. Krenuli su na daleki put, prekinuvši ga kratkim boravkom kod panonskog slavenskog kneza Kocelja. Sa sobom su nosila u Rim i relikvije svetog Klementa. Za vrijeme njihova puta umro je papa Nikola I, pa ih je u Rimu veoma svečano dočekao papa Hadrijan II. Doček je bio svečan iz poštovanja prema relikvijama sv. Klementa. Sveta su Braća pred Papom obranila bogoslužje na slavenskom jeziku i svoj način misijskog rada pa je Papa sve to odobrio.
.
Konstantin, videći u Rimu da mu se bliži konac života, zamonaši se i dobr ime Ciril. Taj je sveti apostol Slavena umro u Rimu 14. veljače 869, u dobi od 42 godine. Ciril je na samrti za ljubav Brda, tj. samostana Olimpa u Bitiniji, gdje su zajedno jedno vrijeme proveli, zamolio svog brata da ostane vjeran onome što su u Moravskoj zajedno naučavali, te da ostane vjeran i toj misiji. Metod je to prihvatio kao zavjet.

Ćiril je u Rimu u bazilici sv. Klementa bio najsvečanije sahranjen. Kapelu s njegovim grobom dao je u prošlom stoljeću dostojno uresiti đakovački biskup Strossmaver. Vjerojatno je najstarija freska svete braće Ćirila i Metoda u podzemnoj bazilici svetog Klementa, potječe možda čak iz X. stoljeća. Na njoj su sveta Braća do Kristovih nogu: Ćirila predstavlja Isusu arkanđeo Gabrijel i sv. Klement, a Metoda arkanđeo Mihael i sv. Andrija.( aluzija na Carigrad gdje se sv. Andrija slavi kao začetnik biskupijskog središta).

Nakon Cirilove smrti i pokopa u Rimu, Metod se kao papinski legat te panonski i moravski nadbiskup vratio natrag Slavenima, ali zbog političkih prilika ne u Moravsku već na područje pod vlašću kneza Kocelja. Sjedište panonske metropolije bilo je u starome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitorovici. Ta je biskupija stradala za seobe naroda a sada je bila opet uspostavljena. Ubrzo je došlo do sukoba između germanskih misionara i slavenskih apostola.

Metod je uhvaćen, zatvoren i predveden pred sabor u Regensgurgu, na kojem bi osuđen i prognan u Ellvvangen u Njemačku. Ondje provede u zatvoru dvije i pol godine, dok nije na energičan zahtjev pape Ivana VIII. 873. pušten na slobodu. Metod umre na Cvjetnu nedjelju 885. godine i bi pokopan u Velehradu. Sveta su braća uveli u slavenske narode narodni jezik u liturgiju, što je Crkva prihvatila na II Vatikanskom koncilu. Papa Ivan Pavao II proglasio ih je suzaštitnicima Evrope. Crkva ih slavi 5. srpnja.

Sv. FRANJO ASIŠKI (1182-1226)
...........prišao je Bogu kao dijete ocu, srdačno i povjerljivo. Srcem je otkrio Očevu ljubav. Kroz ljepotu stvorenja, čari prirode došao je do odsjeva Božje ljepote. On je svetac koji je beskrajno volio svijet i čovjeka koji je želio usrećiti sve ljude, uvjeriti ih da je Bog sreća a vječnost njihov cilj. Bio je dijete svog vremena. Volio je bezbrižan život mladenačke radosti, odijela, društva, pjesme, sanjao je o slavi... Krenuo je u rat ali bio je zarobljen. Drugi put je krenuo i razbolio se. Počeo je razmišljati i moliti. Kad se posve predao Bogu, bio je neizmjerno sretan. Imao je praktički sve: čast, novac, slavu... Današnjim rječnikom bi se reklo: nije tražio rješenje u bacanju bombi, uživanju droga, sukobima, novcu, nego u Bogu.

Susret s gubavcem koga je poljubio pomogao mu je zavoljeti sve ljude. Kad je u crkvici sv. Damjana molio, čuo je s križa riječi: Franjo, idi i popravi mi kuću. Mislio je da treba popraviti ovu staru crkvicu. Prosio je milostinju, skupljao priloge. Ljudi su mu se rugali, otac ga je razbaštinio On je bio presretan. Krenuo je naokolo pjevajući ... U crkvici sv. Porcijunkule (Gospe od Anđela) u proljeće 1208. godine otkrio je svoj životni put: treba svim ljudima propovijedati poruku o milosrdnoj ljubavi Spasitelja i potaknuti ih na obraćenje. Sv. Franjo postao je svetac nedostižan u dobroti, nenadmašiv u ljubavi prema Bogu, ljudima i prirodi. Njegovo je geslo: BOG MOJ I SVE MOJE. Ljubiti Boga i stvorenja, time se stiče životna radost. Sv. Franjo je svetac koji je kliktao od radosti, svetac koji je Evanđelje obukao u pjesmu radosti, svetac koji je 1223. g. napravio prve jaslice u Grecciju.

S nekoliko učenika obilazio je sela radeći i živeći potpuno siromašno. Otišao je i u Rim da dobije potvrdu za svoj način života i propovjedničko poslanje. Dobio je oboje. Tad počinje njegova djelatnost. Njegova se ideja življenja istinskog Evanđelja raširila. Proputovao je Italiju, južnu Francusku, Španjolsku, dopro je i do sultana navješćujući pokoru i ljubav prema Bogu. Sultan ga je lijepo primio, dao mu i darove a njegovim sinovima slobodu navješćivanja Evanđelja. Zarana se njegov red stao širti jer je njegova pojava svugdje dala zamaha snažnom pučkom pokretu. Omladina je pohrlila k njemu, uživao je povjerenje puka, svećenika, biskupa i Pape. Svom redu dao je sv. Franjo 1221. god ine regulu, pravilo koje izvire iz Evanđelja i njegova duha. Kasnije su to malo ublažili i preradili. Franjo se povukao i prepustio vodstvo drugima da bi živio za svoje ideale. Od 1224. godine boluje od bolesti želuca i očiju. U rujnu iste godine, dok je u mističnom zanosu promatrao Kristov križ, primio je stigme (rane Gospodinove na tijelu) i postao najsličniji Kristu. Uslijed svojih muka spjevao je divni himan Pjesma stvorenja, prepunu ljubavi i zahvalnosti Bogu kojeg slave sva stvorenja. Smrt je nazvao sestricom. Dočekao ju je ležeći na podu posve siromašan, veselo pjevajući sa subraćom Tebe Boga hvalimo.
Umro je 3. X. 1226. Crkva ga slavi 4. listopada.

-----------
Sv. DOMINIK (1170-1221),
................jedan od velikih ljudi u povijesti Katoličke Crkve. Providnost koja ravna svijetom u određenom času podiže ljude potrebite vremenu. Kad je kršćanstvo bilo uzdrmano sukobima, ratovima i krivovjerjem (Katari i Valdenzi) Bog šalje velikane da dovedu Crkvu na put istinskog Evanđelja.
Kao kanonik na svom putu u Rim 1204. vidje strašne posljedice pokreta katara u južnoj Francuskoj. Odluči da se kao propovjednik posveti njihovom obraćenju. Od sv. Franje primio je pravilo potpunog siromaštva, ništa ne posjedovati osim ljubavi prema Bogu i ljudima. Dodao je tome još nešto: da bi netko postao dobar propovjednik, mora biti solidno teološki obrazovan. Odlučio je osnovati apostolski red čiji će članovi primjerom života i propovijedanjem privoditi ljude Bogu. Zamisao je velikog utemeljitelja bila što više približiti se načinu propovjedanja Kristovih apostola. Red je zadržao staru monašku tradiciju siromaštva i zajedništva. Zalazili su gdjegod su ih ljudi trebali. Dominikov red službeno se naziva Red braće propovjednika.

Pothvat koji je započeo sv. Domnik vezan je s pojavom sv. Franje. Dva su providnosna čovjeka počela istovremeno svoje djelovanje, s istim ciljem: vratiti ljude ljubavi Božjoj. Obojica su svoje djelo stavili pod Marijinu zaštitu. Sveci su se slučajno upoznali u Rimu 1215. godine. Sv. Franjo je preobražajem srca, skromnošću i radošću, a sv. Dominik živom riječju obnovili kršćanstvo. Papa Inocent III potvrdio je novi red 1216. g. Ubrzo su braća okupljena u Dominikovoj zajednici obilazila gradove i pokrajine propovjedajući Evanđelje, držeći katedre bogoslovnih i prirodnih nauka u većim znanstvenim središtima.

Životopisci sv. Dominika kažu da je uza sav apostolski rad svetac mnogo molio, osobito noću. Molitvu je žarko preporučio i svojoj braći. Prihvatili su tri osnovne dužnosti: molitvu, učenje i propovjedanje. Posebna je zasluga sv. Dominika i njegovog reda što je obnovio moljenje sv. Krunice. Dominikanci su učinili neprocjenjive usluge Crkvi, odgojili su mnoštvo svetaca i učenih ljudi i dali pečat zapadnoj kulturi.
Spomendan svetog Dominika je 8. kolovoza.

.
Uvod: Ima li koristi od ljudi koji su se povukli u samoću i molitvu u samostan, koji žive u strogoj klauzuri i nikad ne izlaze u svijet? Kapljica vode u moru ništa ne znači. Proguta li je školja, nastaje biser.
Primjer: Ne zaboravi ono najdraže ...
.
Sv. KLARA (JASNA) (1193-1253)
.................bila je grofovska kći, neobično lijepe vanjštine. Ostavila je život svjetskih časti da bi se u potpunom siromaštvu posvetila Bogu. Kad je sv. Franjo propovijedao u crkvi o nasljedovanju Isusa, Klara je shvatila da je to njezin put kojim mora ići.Pobjegla je noću od kuće u crkvicu Gospe od Anđela i tu je Bogu zavjetovala doživotno siromaštvo, djevičanstvo i poslušnost. Dala je odrezati svoju bujnu kosu, odstranila svilenu odjeću i obukla najobičniju, od grubog platna. Izabrala je najstroži život u siromaštvu i pokori, pa su i Pape pokušali ublažiti taj njezin život. Red klarisa i danas je jedan od najstrožih ženskih redova u Katoličkoj Crkvi. Papi je rekla: Vi me, sveti Oče, možete osloboditi od mojih grijeha, ali ne i obveze da slijedim Isusa. Proživjela je punih 40 godina u najvećoj pokori i siromaštvu: tri dana u tjednu nije ništa jela a u ostale dane živjela je o kruhu i vodi. Spavala je na golom podu ili hrpi granja. Silno je gajila ljubav prema Isusu u svetohraništu i tu je znala proboraviti sate i sate. Mir Kristov postiže se kad se sve ostavi i Isusu potpuno posveti. Tko je jednom istinski upoznao Isusa Krista, za njega ništa zemaljskoga nema više cara. Umrla je tiho, kao što je i živjela, s ljubavlju i radošću u srcu što će moći vječno gledati Boga u nebu. Tijelo joj je sahranjeno u crkvici sv. Damjana. Kada je grob otvoren nakon šest stoljeća, tijelo joj je izloženo pogledima hodočasnika: neistrunuto, jedino joj je koža malo pocrnila.
Spomendan sv. Klare je 11. srpnja.
.
Sv. ELIZABETA UGARSKA (1207-1231)
..........pripadala je franjevačkog svjetovnom redu. (Od 1221. g. postoji i tzv. treći red sv. Franje, kojeg sačinjavaju vjernici koji u svijetu žive duh sv. Franje). Elizabeta je svojom svetošću povezala Ugarsku i Njemačku: po prezimenu ostala je Ugarska, dok je životom postala slava Njemačke, kako je Njemci zovu. Kći je kralja Andrije II, ugarsko-hrvatskog kralja. Već s četiri godine zaručena je sturinškim grofom Ljudevitom (običaj ondašnjeg vremena) i s bogatim darovima otpremljena u Turingiju. Tu je rasla i odgajala se uz svog budućeg muža s kojim se vjenčala već u 14. godini života. Kratak život, od 24 godine, sažeo je u sebi savršenstvo jedne žene, majke i udovice. U 20-oj godini imala je već troje djece i ubrzo postala udovicom. Naime, njezin je muž krenuo s križarskom vojskom u Svetu zemlju i putem je naglo umro. Za Elizabetu počinju nevolje.
Pakosna je rodbina prognala Elizabetu s dvora jer nije živjela životom kraljevskog dvora. Ona se bavila pobožnim vježbama, dvorenjem bolesnika i siromaha. Prodavala je sve što je mogla i dijelila siromasima; za njih je gradila i gostinjce što je unosilo nezadovoljstvo u kraljevski dvor. Kao prava sirota, razbaštinjena, s troje djece pošla je u svijet vesela u duhu sv. Franje. Umrla je 1231. godine u 24-oj godini života. Njezin veličanstveni sprovod potvrda je koliko su je ljudi voljeli. Svetom je proglašena četiri godine iza smrti.
Zaštitnica je kršćanskog karitasa, a spomendan je 17. studenog.
…………………………..
Za život
Bez odricanja nema pravog kršćanina. Koga Bog ljubi, onoga i kara. Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom, rekao je Isus Krist. Možeš li učiniti neku žrtvu iz ljubavi prema Bogu barem petkom kad je Isus podnio za tebe gorku muku i smrt?
Dobro postoji i ne podiže buku. Zli su uvijek nasrtljiviji nego dobri. Život nam je dan da drugima pomognemo.
Kad bi svaki čovjek kojemu dobro ide pomogao jednome čovjeku kojemo slabo ide, to bi bila najveća revolucija u povijesti čovječanstva.
Na jednoj crkvi u Bosni piše: Tko traži u ime moje, podaj, ne pitaj tko je!
Blagost, plemenitost i velikodušnost oznake su svetosti. Divlje, kruto i okrutno srce oznaka je demona.
Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome! Blago milosrdnima, oni će postići milosrđe.

Tko nije čuo za ovoga sveca koga časte katolici, pravoslavni i muslimani. Miljenik je bezbrojnih vjernika, uživa slavu i ugled kao malo koji drugi svetac.

Riječ je o SV. ANTUNU PADOVANSKOM (1195-1231), rođenom u Portugalu, proslavljenom po Padovi, prozvanom svecem svega svijeta.
Već kao dječak (zvao se Ferdinand) volio je ići u crkvu i kititi Gospin oltar. Nije htio biti vitez što je otac priželjkivao već redovnik. Otišao je najprije u augustince. Kad je čuo da su petorica franjevaca ubijena u Maroku, oduševio se za franjevce želeći poći u misije u te krajeve. Krenuo je brodom za Afriku, no spriječila ga je groznica, a brodolom ga bacio na Siciliju. U Riminiju gdje je bilo katara, propovjedao je ribama kad ga ljudi nisu htjeli slušati. Odjek ovog čuda je velik pa neki traže i nova čudesa. Neki ondašnji bezbožnik mu postavi ucjenu: vjerovat će u Boga ako se gladna mazga pred kojom je sijeno, pokloni njegovom Bogu. Izazov je bio velik. Sv. Antun se žarko pomolio Bogu i poslije svete Pričesti izašao sa Svetootajstvom i zapovijedio mazgi da se u ime Stvoritelja pokloni Presvetom Oltarskom sakramentu. I gle, mazga je poslušala, svijet se zadivio, a bezbožnik povjerovao.

Drugi puta, došao je na svetu ispovijed jedan grešnik. Kad nije mogao od kajanja progovoriti ni riječi, svetac mu rekne da napiše svoje grijehe na papir i nek mu to da. Bi tako! Sv. Antun je pročitao grijehe tog čovjeka i vratio mu natrag papir! Ovaj se skamenio jer je papir bio čist, grijesi izbrisani. To je samo simbol, sinko moj. Bog je tako dobar da oprašta raskajanom i poniznom.

Sv. Antun je bio veliki socijalni reformator, trajno zauzet za siromahe i one najbjednije. Zaštita siromašnih bila mu je jedan od najglavnijih ciljeva. U Crkvi se sačuvala uspomena na njegovu ljubav prema siromasima po škrabici Kruh sv. Ante namijenjenoj njima. Kad je u Ferariju neki plemić zamrzio svoju vjernu ženu predbacujući joj nevjeru, tvrdeći da dijete nije njegovo, žena je pozvala sv. Antuna u pomoć. On je s mnoštvom svijeta došao, uzeo dijete u naručje i zapitao ga tko mu je otac. Šestomjesečni mališan se nasmiješi, okrene svome ocu i reče: Ovo je moj tata!"Evo ti dijete. Voli svoju ženu i ne muči je više" , reče mu svetac.
.
Svetac je znao grmiti protiv bogataša, neangažiranosti i licemjerja u propovijedima. Ima ljudi koji bi htjeli gledati Krista u nebu, a neće da ga vide raspeta na križu. Željeli bi s Kristom kraljevatigore, i uživati sa svijetom dolje. Poručujem im da nije moguće spojiti jedno i drugo! Obilazio je gradove i sela propovjedajući i pozivajući jedne na obraćenja, a druge poučavajući u pravoj nauci. Prozvan je evanđeoskim naučiteljem. Obično se slika s Isusom u naručju, jer Ga je u viđenju držao. Nazvan je i svecem djece (na njegov dana blagoslivljaju se mala djeca). Zaštitnik je i pomoćnik za izgubljene stvari.
Kad je umirao, pjevao je Gospi pjesme. Njegovu su smrt djeca razglasila gradom vičući: umro je svetac, umro je svetac! A umro je izvan grada. Godinu dana poslije smrti, proglašen je svetim. Spomendan mu je 13. lipnja.

Sveti je Antun zaista svetac svega svijeta. Milijuni su osjetili njegov zagovor i njegovu pomoć. Mnogi vjernici ga časte, redovito se na njegov dan ispovijedaju, čine zavjete, dođu izdaleka na sv. Misu. A neki od njih zaborave na redovite kršćanske dužnosti - nedjeljnu sv. Misu, molitvu, ne časte Boga kako bi trebalo. Sveti Antun želi da se slavi Isusa i Presveto Trojstvo, on na njih upućuje, jer on je samo Božji sluga. Kad se uđe u crkvu treba se pokloniti Isusu u svetohraništu, a ne odmah tražiti kip ili sliku sv. Antuna. Prava pobožnost poštuje i časti Boga kome se jedinome klanja, a časti i svece, miljenike Božje koji svojim zagovorom pomažu milijunima ljudi.

...........
Sv. ROK (1293-1327)
.............od malena je želio živjeti za druge, jer su ga roditelji čestito odgojili. Dok su se druga djeca veselila igri i zabavama, Rok se veselio postu i mrtvenju. Još kao mladić razdijelio je baštinu siromasima i krenuo u Rim, na grob sv. Petra. Naišavši na kugu, dvorio je bolesnike radostan što to može učiniti iz ljubavi prema Isusu. Ostavio je svoje bogatstvo i dragovoljno postao prosjak, dragovoljno je pomagao bolesnicima.
U vrijeme kad su roditelji napuštali djecu, djeca roditelje bojeći se bolesti, Rok ne bježi nego nudi svoj mladi život u službu bližnjemu. Sam je obolio od kuge, ali je čudesno ozdravio. Na povratku u Francusku, dok je ležao bolestan u šumi, pas mu je donosio hranu. Uhvatili su ga i bacili u tamnicu misleći da je špijun. Tu je i umro. Iza smrti svjetlost je obasjala tamnicu i proslavila sv. Roka. Zaštitnik je od bolesti kuge te su mu kršćani vapili kad ih zadesi takva nevolja. Zaštitnik je od teže bolesti bijele kuge koja sakati i odnosi narode. Sv. Rok se najčešće slika s tikvicom u ruci i psom kraj noge.
Crkva ga slavi 16. kolovoza.

Bijela kuga - strah od djece. Mnogi ne žele imati nego jedno ili dvoje djece. Tako uguše narod. Lakomost, bogatstvo i uživanje prvi je uvjet propasti nekog naroda. Što ću se mučiti? sirotinje ima previše .... zna se čuti. A u kućama sve salonski namješteno, skupo, moderno /prazno. Trebam i ja živjeti! govore neki. Vidite da su djeca danas tako nezahvalna... lijepe isprike. A što narod propada, to ne vide. Kao kršćani treba znati: rađanje djece je širenje Božjeg kraljevstva i izraz ljubavi prema Bogu i narodu. Jedan otac jedanaestom djece kaže: Onaj koji smatra da sam ništa ne vrijedi, taj neće voljeti život i neće imati djece. Ja ću vječno živjeti sa svojim djetetom. Dijete je za mene zavjet i ja ću ga vršiti dok sam živ. A bez njih ne bih znao ni živjeti ni raditi.
.
Sv. KAZIMIR (1458-1484),
..........poljski kraljević potječe iz brojne obitelji. Njegov otac kralj Kazimir IV i kraljica Elizabeta rodili su 13-ero djece. Ženidbom i udajom svoje djece učvršćivali su veze s drugim kraljevima. I Kazimir je bio predodređen za mađarsku krunu, no pobunio se Matija Korvin. Kazimir se mirno povukao kao da je nešto tako i očekivao. Odbio je i brak koji mu je otac predlagao radi političkih ciljeva.
Proslavio se ne za zemaljsko nego za nebesko kraljevstvo. U svom životu ostvario je duboku i življenu pobožnost prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu; odano je štovao Gospu (kao i svi Poljaci); ostvario je savršenu upravo herojsku čistoću; gajio je ljubav prema siromasima i revnovao za katoličku vjeru. Te su ga vrline uzdigle do svetosti. Uzor je mladoj generaciji.
Spomendan sv. Kazimira je 4. ožujka.

…………………………..
Za život
Što ću sa svojom mladošću? Milijuni mladih nose slične parole. Mogli bi ih podijeliti u 4 skupine:
1.Graditelji budućnosti. Mladi puni poleta, želja, odlučnosti i ustrajnosti. Imaju veliki smisao života: izgraditi i vladati sobom; osnovati sretnu obitelj; osvojiti svijet i nebo. Shvatili su da im je mladost dana za herojstvo, da je mladost temelj i života i vječnosti. Svatko od nas kršćana trebao bi biti graditelj budućnosti.
2.Huligani. Žele razbijati, rušiti, prave izgrede, izazivaju, buče i kradu. Na krivi način žele doći u centar pažnje.
3.Uživači mladosti. Smisao mladosti vide samo u zabavama bez obveza i dužnosti. Traže samo ples, odmor, putovanja, zaljubljivanje, oponašanje filmskih zvijezda ...
4.Lijenčine. Kroz mladost idu tupo, lijeno i pasivno, žive iz dana u dan, sve im je dosadno. Sve je povremeno, bez cilja su i oduševljenja, bez ikakvih akcija i rada. Vječno se dosađuju i postaju lijenčine, teret i obitelji i društvu.
.
Isuse Kriste, daj mi snage da budem Tvoj suradnik u ostvarenju velikih Božjih planova! Pomozi mi da iskoristim svaki dan za veću slavu Božju. Ojačaj me da znam plivati usred i protiv valova; da budem Tvoj svjedok u duhu sv. Ivana Krstitelja, tvoj svjedok u društvu koje o Tebi ne govori. Daj mi više zavoljeti krepost nego grijeh, daj mi zahvalnosti mojim mditeljima i spremnosti da se već sada privikavam na rad. Amen.

.
Sv. TOMA AKVINSKI (1225-1274)
..........sin grofova Akvina, bio je velika nada svoje obitelji i rodbine. U dobi od pet godina roditelji ga dove doše u Montecassino da stekne osnovnu naobrazbu. Od 10-te do 18-te godine pohađa univerzitet u Napulju. Ujedinio je u sebi strpljivost i upornost, inteligenciju i svetost. Kada je s osamnaest godina pobjegao u samostan dominikanaca, nasta uzbuna u kući i među rodbinom. Trka za njim. Uspjeli su ga uhvatiti pa su ga godinu dana držali u kućnom zatvoru. Braća su mu prijetila, majka ga suzama molila, ali uzalud. Toma i dalje želi postati redovnik. Uvidjevši da ništa ne pomaže, roditelji mu pošalju pokvarenu djevojku da ga napastuje. Otjerao ju je užarenom cjepanicom. Uspio je pobjeći dominikancima, sklonio se u Pariz i udaljio se od domašaja rodbine i svojih najbližih. Ubrzo je položio vječne zavjete i pripremio se za svoj životni program: biti dobar redovnik i baviti se naukom. Njegovi su ideali svetost i znanost.
U Parizu je imao sreću slušati sv. Alberta Velikog kao učitelja. God. 1248. Toma prelazi s njim u Koln gdje su ga Nijemci nazivali nijemim sicilijanskim volom. Štitio ga je učitelj i prorekao kad on progovori, čut će ga cijeli svijet. Nikada u životu nije prihvatio crkvenih časti, jer je volio ostati skromni brat propovjednik da može više vremena imati za svoj omiljeli studij i molitvu.
Sv. Toma je najveći teolog i filozof katoličke Crkve. Njegovi filozofski spisi su jasni, čvrsti, kratki i duboki. Dok se sv. Augustin, koga je volio, čitav život borio za istinu koja mu je uvijek bježala, dotle je Toma čitav život uživao jasno gledanje prvih filozofskih principa. U njihovom je svjetlu mirno razvijao svoju nauku. U zbor profesora, doktora, primljen je u Parizu skupa sa sv. Bonaventurom, 1257. godine. Dvije godine potom, Papa ga je pozvao u Rim da bude profesor teologije. Sv. Toma je prije svega teolog. Filozofiju najviše razvija tumačeći teološke probleme. Služeći se sv. Augustinom, Aristotelom i Platonom izgrađuje svoj vlastiti sustav kao odgovor na potrebe svog vremena. Zahvaljujući nadarenosti i dubini, vratio se ponovno u Pariz (mimo običaja) za profesora. Proslavio je dominikanski red i postao najsjajnija njihova zvijezda u Crkvi.

Često su ga našli u molitvi pred križem. Znao je reći: Raspeti Isus na križu i živi Suzan / Ljubavi u tabernakulu učinit će te doista svetim. Više je naučio u molitvi i u društvu s Isusom nego iz svih knjiga. Napisao je mnogo djela, ukupno 75, što filozofskih, teoloških, svetopisamskih, propovjedničkih. Životno mu je djelo Summa theologica. Moto njegova života: Od Boga dolazimo, k Bogu idemo. Već sada treba živjeti za Boga. Makar je bio učen, skromno priznaje da je ništa pred Bogom, Bog je jedino naše blago. Divni himni koje je ispjevao govore nam o njegovoj vjeri. Najpoznatiji su: Klanjam Ti se smjerno, Divnoj dakle tajni ovoj, Hvali Sion Spasitelja, Veselo svetkujmo svečani blagdan taj. Usta moja uzdižite i drugi.
Papa Grgur X pozvao ga je na opći koncil u Lion. Krenuo je, no smrt ga je zadesila u Fossa-Nuovi u cistercitskom samostanu. Umro je okrijepljen sakramentom Isusova Tijela 1274. godine. Svetim je proglašen 1319. godine, a u naše vrijeme prozvan anđeoskim naučiteljem. Spomendan sv. Tome je 28. siječnja.

Sv. BONAVENTURA (1221-1274)
..........nazvan \eSerafskim naučiteljem. Veliki je kršćanski mistik koji doživljava Boga u svojoj vjeri. U djetinjstvu je teško obolio. Ozdravlja na zagovor sv. Franje Asiškoga i u znak zahvalnosti postaje franjevac. Napredovao je u mudrosti i milosti: vrlo mlad postaje general svoga reda, ubrzo zatim biskupom pa kardinalom. Zajedno sa sv. Tomom Akvinskim predaje na pariškom univerzitetu zadivljujući ljude svojim znanjem i učenošću, još više svetošću. Svoje veliko znanje crpio je iz Svetog Pisma kojega je znao napamet. Osnovna mu je vrlina bila poniznost i jednostavnost. Znao je govoriti: Nepismena bakica može ljubiti Boga gorljivije nego učeni teolog. Sve u svom životu gradio je na ljubavi: Ako želiš sebe spasiti, naći svu životnu mudrost, upitaj milost, ne znanost... upitaj Boga, ne čovjeka! Kao kardinal živio je siromašno i ponizno, znajući prati suđe u kuhinji. Posebno se isticao u pobožnosti prema raspetom Isusu i Isusu u svetohraništu. Ne valja znanost bez ljubavi, ni mudrost bez skromnosti. U svojim je djelima uzi mao sve što mu se činilo dobrim i korisnim za dušu. Kod nas je najpoznatije njegovo djelo Put duha k Bogu. Zahvaljujući njemu, u kršćanstvu je uveden običaj da se Gospi zvoni ujutro, u podne i navečer. Crkva ga slavi 15. srpnja.
…………………………..
Za život
Vjera i znanost! Prava znanost i prava vjera nikada se ne mogu stvarno jedna drugoj protiviti jer su to dva prozora kroz koje gledamo isti svijet. Istina je samo jedna a nju traži znanost i svjedoči Objava. Veliki i učeni ljudi bili su uvijek skromni i ponizni. Veliki učenjaci bili su i veliki vjernici.
Često se čuje prigovor: Znanost je pokopala vjeru, još samo neznalice vjeruju i slično ... Koliko mi skrivenog otrova popijemo umotanog u lijepe korice pa zvale se one i znanost. Znanost se dade zlorabiti. Ima ljudi koji vješto prave umjetno cvijeće da ljudi pomisle da je to prirodno; ima ljudi koji vješto kemijski prave vino i prodaju ga kao prirodno. A to je imitacija. Misaonih patvorina pune su knjige: mnoge su predrasude obučene u ime znanosti ili moderno i to kruži.... Više vrijedi kap poštenja nego more znanja!
Prolazeći pokraj žitnog polja, otkrivamo dvije vrste klasova: puni i prazni. Puni se klasovi naginju prema zemlji, prazni se dižu i strše uvis. Cesto je u životu tako: najgrlatiji su oni čija roba najmanje vrijedi. Na kolima najslabiji kotač pravi najviše buke. Veliki i učeni ljudi uvijek su skromni i ponizni, ne isprsavaju se svojim znanjem.
Čovjeku je potreban Bog kao što mu je potrebna voda i zrak, rekao je Carrel. Evo nekoliko imena vjernika-znanstvenika: Carrel, Planck, Tesla, Nevvton, Heine, Ampere, Volta, Manzoni, Dostojevski, Keppler, Augustin, Kopernik, Galileo, Bacon, Pasteur, Laplace, Shekspeare, Schiller, Goethe, Tolstoj, Pupin, Bošković, Einstein, Werner von Braun, .....

BL. AUGUSTIN KAŽOTIĆ (1260-1323)
.......prvi je naš blaženik kome je Crkva odobrila štovanje. Rodio se u Trogiru i tu odrastao. Kao mladić stupio je u red dominikanaca. Nakon svršenih studija postao je zagrebački biskup gdje se osobito brinuo za što bolji odgoj i život svećenika. Često je išao među narod brineći se za bolesne i siromahe. Bio im je i otac i mati. Zalagao se za pravednost. Oštro je osuđivao zlodjela velika ša pa se zamjerio plemićima i kralju. Morao je pobjeći Papi tražeći zaštitu. Kralj mu više nije dopustio povratak u domovinu, pa će biti premješten na biskupsku stolicu u Luceri (južna Italija). Nastavio je sveto živjeti. Narod je poslije smrti štovao ovog svetog biskupa. U samostanskoj crkvi u Trogiru nalazi se dio svečeve ruke, u Luceri njegovo tijelo. Biskupsko djelovanje i rad bi. Augustina značilo je za zagrebačku biskupiju preporod koji se osjećao kroz vjekove. Bio je pastir po Srcu Isusovom. Blaženim je proglašen 1702. godine, a spomendan mu je 3. kolovoza.
.
Sv. NIKOLA TAVELIĆ (1340-1391)
..........sin ugledne plemićke šibenske obitelji bio je svjedok gradnje franjevačkog samostana u rodnom gradu. Zavolio je takav život i otklonivši ponude svijeta, postaje redovnik. Jedina mu je želja biti velik u Božjim očima. Uložio je sve snage da stigne k vrhuncu svetosti i da ljudima donese Boga. Sv. Nikola je zov na vjernost vjeri i žrtvi. Bog je vrhovna vrednota, a jedino pravo svjedočanstvo ljubavi jest mučeništvo.
Misionari po Bosni dvanaest godina zajedno s drugim franjevcima da zaštiti katolike i obrati bogumile. Najveća zasluga što je Bosna ostala katolička pripada franjevcima. Nakon tog misionarskog rada odlazi u Palestinu znajući za najveću opasnost kršćanstva - islam. U samostanu na Sionu pripravlja se više godina da započne evangelizaciju muslimana. Kako započeti, kome se prvo obratiti? Svima ili izabranima? Odlučio jenajprije pokušati govoriti jeruzalemskom kadiji, a onda će za njim poći svi ostali. Izabrao je taktiku juriša: ili-ili. Ponesoše proglas pred kadiju u kom je pisalo da je samo Isus Krist pravi Bog, da islam nije vjera dana od Boga jer nema u njemu Božje objave te ih poziva da se vrate na pravu vjeru u Isusa. Izazov je bio velik, neočekivan. Evanđelje im je ponude no. Odbili su ga s prezirom i gnjevom, a osvetili su se Nikoli i njegovim drugovima. Osudiše ih na smrt, i prisiljavahu ih da se odreknu svoje vjere i da prihvate islam. Nikola je ponavljao: Vi se morate odreći, vi morate preći na našu vjeru ako ne želite vječno propasti. Sv. Nikola je podnio smrt da drugima omogući božanski život, žrtvovao se za protivnike kršćanstva. Blaženim je proglašen koncem XIX stoljeća, a svetim 21. VI. 1970. u Rimu. U njegovom rodnom gradu Šibeniku, u franjevačkoj crkvi je nacionalno svetište podignuto njemu u čast. Crkva ga slavi 14. studenoga.
.
Bažena HOZANA KOTORSKA (1493-1565)
..............rodila se u pravoslavnoj obitelji a posvetila u Katoličkoj Crkvi kao velika moliteljica i pokornica. Živjela je za ekumenizam, pokret za jedinstvo kršćana i Crkava. Kao maloj djevojčici, majka joj je govorila o Bogu u jaslicama i Bogu na križu. To joj se usjeklo u srce. Dok je čuvala ovce često je gledala gdje bi mogla vidjeti Boga. Čežnja joj se ispunila, jer je u viđenju ugledala Boga u jaslicama i na križu.
Odlazi potom u Kotor služiti kao kućna pomoćnica u katoličku obitelj Buća. Istinski kršćanski život ove obitelji bio joj je poticaj da je prihvatila katoličku vjeru i dragovoljno se posvetila kao zatvorena redovnica, dominikanka. Tako zatvorena (u prostoriji 3 m širokoj, 2 visokoj i otvorom prema oltaru) proživjela je 50 godina u molitvi, radu i razmatranju. Tko joj je davao snagu? Isus Krist prisutan u Euharistiji, na oltaru. Molila je i činila pokoru za jedinstvo kršćana. Ono što nam ona poručuje za jedinstvo jest: molite, budite ponizni, tražite istinu a ne pobjedu. Umrla je 1565., proglašena je blaženom 1927. godine. Crkva je slavi 27. travnja