www.tebe-trazim.com

Da,to je to, Crkva je izgrađena na plašljivcima kao što je bio i Petar,baš zato da
se dokaže Bog na djelu,Božja snaga!

Možda je presmiono nazvati Petra plašljivcem. Ipak je srčano s mačem u ruci stao pred Isusa u namjeri da ga brani. Petar se pouzdaje u vlastitu snagu. Evo nešto iz Isus iz Nazareta od Benedikta XVI:

Petar je prečuo pretkazanje uskrsnuća. On čuje samo nagoviještaj smrti i razilaska i to mu pruža prigodu da očituje svoju nepokolebljivu odvažnost i svoju korjenitu vjernost Isusu. Budući da ne će križ, ne može čuti riječ o uskrsnuću i želio bi kao i kod Cezareje Filipove uspjeh bez križa. On gradi na vlastitoj snazi.....
Stoga mu mora biti nagoviještena njegova slabost, trostruko zatajenje. Nitko sam od sebe nije dovoljno jak da ide putem spasenja do kraja. Svi su sagriješili, svima je potrebno Božje milosrđe, ljubav Raspetoga.

Kao sto je vec gore napisano, sotona je od Boga trazila da iskusa Joba da bi dokazla da nije dobar sluga kako Bog misli. Bog je dopustio na slavu svoju.
Zar Bog nije dopustio sotoni da kusa Isusa u pustinji dok je postio, opet na slavu svoju.
Nije dovljno recia:"Ja vjerujem u Iusa, idem sa njim i niko mi nista ne moze". Treba tu vjeru dokazati kroz ikusenja koj nam Bog salje. Pitam se koliko bi nas ustrajalo u vjeri da se zaredaju "nedaj Boze", nevolje(bolesti, tragedije, smrti), koliko bi nas ostalo cvrsto da ne padnemo bar na trenutk, ne posumljamo u Boziju ljubv. E, tu nas sotona ceka, tu mu treba reci: "Ne, ja imamom svoga Boga i hvala mu za ove nevolje". Koliko nas je to spremo uciniti. Mislim, malo. Pa i sam nas Isus je znao da smo slabi, zato je tri puta padao pod krizem da bi nam porucijo da mozemo padati i dizati se, samo da iz svega izidjemo jaci.
Jednom sam negdje procitla da je najveci uspjeh sotone sto je uvjerio ljude da ne postoji, a za one sto vjeruju da ga ima, da nema moc. Tako nesmetano moze postavljati zamke i tjerti ljude u razne grijehe. Ne stoji sotona sa strane i ceka ko ce doc i rec" ja cu s tobom". Bori se on zestoku za svaku dusu koja je odlucila sljediti Bog.
Na kraju krajeva na zadnjem sudu kod Boga, sotona je tu kao tuzitelj, mislite da se doci praznih ruku da nema zasto da vas tuzi, da ce vas mirno predati Bogu. Sigurni ne, vrijedno on radi i vreba, a mi ga moramo prepoznati i zaobici. Pa njegova je jedina zadaca da krade duse Bogu.
Ne zaboravite: Najveci uspjeh sotone sto je uvjerio ljude da ne postoji, a za one sto vjeruju da ga ima, da nema moc.

Ok Sotona postoji to svi znamo.
On je Božji mamjun jer radi sve šta mu Bog kaže to isto znamo.
Znamo isto tako da postoje kušnje i napasti koje tešu našu vjeru.
Jedino što je tu sporno je da dosta vjernika pridaje možda preveliku važnost onom tamo, nego našem Gospodinu.
Naravno da je dobro znati koje su mu slabosti i da je dobro u puno slučajeva primjeniti blagoslovljenu vodu, sol ili moliti molitve u Ime Isusovo. Sve nam je Gospodin dao kao zaštitu od tih gnjusnih stvorova, ali opet ponavljam trebalo bi se možda više fokusirati na Isusa, šta ne?

sotona je sveprisutan u našim životima jednako kao i Bog.
kuša nas na najrazličitije načine, najčešće tako da nismo ni svjesni toga, tada lakše padamo. vreba naše slabosti i podmeće.
nije dovoljno reći "ja sam uz Isusa, ništa mi ne može". moramo i odraditi svoj dio protiv njega.
netko ima tu mislost da ga je Bog stvorio dovoljno jakim, da se može boriti sa sotonom svim sredstvima. mnogi sveci su imali direktne susrete s njim, borili se na načine koji su nama nezamislivi.
trebamo zahvaliti Bogu što većina nas ipak ima drugačiju ulogu u toj borbi.

istina je da se danas naglasak stavlja na sotonu i njegove zamke. ali čini mi se da je to zato jer su mnogi nesvjesni njegovog postojanja i njegovog djelovanja

Vidiš ja nekak imam često osjećaj da se o sotoni i premalo priča, i da mu se time dalo prostora za zavođenje, ne sad da idemo u tanane s tim ali pogledajmo medije koji drmaju današnjim svijetom, to je tolika reklama razvratnosti, nasilja, pesimizma...tzv.kultura smrti na djelu, bi li ljudi bili toliko povodljivi za tim zapadnjačkim načinom života da su svjesniji uloge sotone u svakodnevnom životu? Naravno da je naš vjerski naglasak na Kristu, pa to sama vjera pretpostavlja, jer mi i vjerujemo u Boga stvoritelja koji je između ostalog stvorio i sotonu, ali mnogi ljudi neće povjerovati u Krista samo zato što je to "radosna" vijest jer su toliko okorjeli u svom stilu života da se ne mogu zamisliti kako se odrču njega zbog nekog tamo Isusa....ako tako postavimo gledište možemo li reći da ljudi, pa čak i vjernici (mlaki vjernici iliti oni koji su to samo na papiru) doista vjeruju u postojanje sotone?

Dragi brate,

žao mi je ako si iza mojih riječi pročitao nešto drugo,ili da bolje kažem,uočio nešto čega vjeruj mi nema.
Iza ovog što sam napisala stoji samo ljubav i ništa drugo,i to prokušana na najteži način.
Niti jednu riječ nisam stavila,da bih ponavljala već napisano, ili nedaj Bože sebe isticala.Naprotiv,život i kušnje koje sam prošla,ne bih baš poželjela nikome.Zato pišem ono što osjećam, ono što sam na svojoj koži doživjela i ono u čemu živim svaki dan.
Po meni vjera nije isticanje problema i prikazivanje stalnih borbi i bolova.Po meni je vjera snaga koja ti daje osmjeh na lice i kada ti se plače,i kada bi vrištala od muke.Još uvjek učim,još uvjek i padam,ali volim i osjetim da sam voljena.
A na pitanje tko ima Isusa u srcu,reći ću ti:onaj tko voli.Ne onaj tko misli, ili zna...već onaj koji voli.


Btb

Marine možda se i o sotoni premalo priča... U propovijedima u crkvi se jako jako rjetko spominje i to stoji.
Svi smo mi različiti. Na nekoga će priče o sotoni djelovati hmm destruktivno, na nekoga možda i neće. A što ako netko tko je labilan u psiho-duhovnom smsilu pokupi sve te priče i primjeni ih na svoj i na tuđi život? Da li će ta osoba vidjeti na svakom koraku njegove smicalice? Da li će ta osoba sve to shvatiti kao upozorenje ili će se bojati i strahovati i onda neće moći normalno živjeti? Tako će malo po malo izgubiti nit Ljubavi i ogorčat će sebi i drugima život.
Sigurno da bi se trebalo više pričati o sotoni i njegovim zamkama, u nekim normalnim granicama. Trebalo bi se više i pričati o Čistilištu i u dušama koje samo čekaju na naše molitve...
Ja jesam za to da se priča više o sotoni i o Raju, Čistilištu, ali i o Paklu jer puno ljudi nije niti svjesno njihovog postojanja,ali po mom iskustvu više će se osoba promijeniti/obratiti ako im pričaš o Ljubavi Isusovoj nego da ih strašiš (opravdano) Paklom!

Sve to stoji, ali ono što ja mislim i pokušavam reći jest da se vjera i širi navještanjem radosne vijesti a ne plašenjem pričama o paklu i vječnim kaznama,... koga se uopće može prisiliti da vjeruje u takvoga Boga, to bi bilo protivno temeljima vjere i dogmi da je Bog ljubav. Bog svima, pa i najtežim i najokorjelijim grešnicima iznova daje priliku za obraćenje ali ako će se ljudi pouzdavati isključivo u Božje milosrđe bez prave namjere da se potrude oko vlastitog spasenja onda se vjerovatno nikada i neće obratiti...jer ono što se događa jest da su mnogima puna usta Boga i Njegove ljubavi a u prvoj većoj napasti Bog je kriv za njihovo stanje...to se ne bi događalo da ljudi doista žive svoju vjeru i stavljaju pouzdanje u Njega, ali ne žive, što se vidi iz stanja u kojem se svijet nalazi...stavljamo na vlast ljude koji otvoreno idu protiv svakog morala i vjere,... bi li se to događalo da su svjesni koliki je grijeh pobačaj, homosexualnost, neplaćanje radnika za rad i dr. Premalo se brige stavlja na duhovnu dimenziju koja je puno bitnija od materijalne a duhovnost uključuje i svjesnost o sotoni

đavlu ne treba davati preveliku pozornost ali ga ne negirati... biti uvijek svjestan da je on lazov koji nas zavadja nudeci nam prolazna zadovoljstva kako bi nas lisio onih vjecnih zadovoljstva u Gospodinovu zagrljaju...

milsim da u propovjedima se ne spominju puno djavao iz razloga sto je primarno i temeljno navjestati radosnu vijest da smo spaseni i otkupljeni ne svojom zaslugom vec mukom, smrcu i uskrsnucem nasega Gospodina Isusa Krista...

cinjenica jest da u novije vrijeme navrle ideje kako djavao ne postoji, kako Pakao ne postoji, i da ako postoji da je prazan jer Gospodinovo milosrdje ne poznaje granice, a mislim da je tome puno doprinjela razvoj psihologije jer se pomocu nje pokusava puno toga protumaciti i odbaciti "stara tumacenje" kao opstojnost djavla (moje misljenje za psihologiju - mozda sam u krivu)

ono sto se zna javiti medju vjernicima jest strah od djavla... narocito ako citamo sto je sve Gospodin dopustio svecima da im djavao radi, ili smo samo na svojoj kozi iskusili...

ako netko ima s time problema mogao bi mu pomoci teksta Terezije Avilske
Link