|
Milost Božja i opravdanje čovjeka
Obraćenje ljudi i njihovo pomirenje s Bogom i međusobno jedna je od temeljnih zadaća i obaveza Crkve. Crkva je danas svjesna tog svojega poslanja koje je primila od Krista te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom.
Prvo djelo milosti Duha Svetoga u čovjeku jest njegovo obraćenje Bogu. Na poticaj te milosti, čovjek se okreće prema svojemu Bogu i udaljuje se od grijeha te tako prima oproštenje i spasenje. Bog je uvijek onaj koji se u svojem neizmjernom milosrđu prvi približava čovjeku, pruža mu ruku pomirnicu, podjeljuje mu oproštenje grijeha i milost opravdanja.
Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Božjoj volji. Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Isusa Krista. Ta pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi prema čovjeku.
“Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na križu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga...“ (KKC 1992)
Bog dotiče srce čovjekovo svjetlošću i ljubavlju Duha Svetoga.
Čovjek, podložan tom božanskom nadahnuću i milosti, može se svojom slobodnom voljom pripraviti za tu pravednost pred Bogom. Zato kažemo da opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode.
Ta se čovjekova suradnja s Bogom izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji čovjeka pretječe i čuva.
“Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sv. Augustin smatra da je 'opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje', jer 'nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada.' On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje samo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe.“ (KKC 1994)
Duh Sveti je naš nutarnji učitelj. Kad On “unutrašnjem čovjeku“ (Rim 7,22; Ef 3,6) dariva svoj božanski život, tada opravdanje Božje uključuje posvećenje cijeloga ljudskoga bića. On nas svojom ljubavlju i milošću oslobađa od grijeha, posvećuje nas i dariva nam život vječni.
“Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“ (KKC 1996)
“Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas vodi u intimnost trojstvenog života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao 'posinak' i on može Boga nazivati 'Ocem', u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.“ (KKC 1997)
Taj poziv na život vječni, upućen čovjeku, je nadnaravan. On premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakog drugog stvorenja. On ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi, jer nam samo Bog može objaviti i darivati samoga sebe.
“Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle nasta!' A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).“ (KKC 1999)
Prema tome posvetna milost ja stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja čovjeka, bilo u toku djela posvećenja. Tako već i sama pripravnost čovjeka da prihvati milost Božju predstavlja djelovanje te milosti u njemu. Ona je potrebna da probudi i podrži našu suradnju s Bogom u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi.
Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: “I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.“ (Sv. Augustin, De gratia et libero arbitro, 17: PL. 44, 901)
Ta slobodna Božja inicijativa zahtjeva uvijek slobodan čovjekov odgovor. Bog je doista čovjeka stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodnu volju, i sposobnošću da ga upozna i ljubi. Čovjek istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi s Bogom. Bog je stavio u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti.
“Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i 'karizme' po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkad i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.“ (KKC 2003)
Među posebnim milostima treba također spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve. Milost se samo vjerom može upoznati i izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni. Ipak promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru u Boga i na autentičnost kršćanskoga života.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
