|
Da mogu od kamenja stvoriti svirače i od pijeska jezerskog plesače, i od lišća svih gora pjevače. Da mi pomognu slaviti Gospodina. Te da se i glas zemlje čuje među korovima anđeoskim.
Sinovi čovječji nahrupili na trpezu odsutnog Domaćina, te ne pjevaju nikome doli sebi i svojom zalogajima, koje će najzad morati povratiti zemlji.
Prežalosno je sljepilo sinova čovječjih što ne vide silu i slavu Gospodnju. Ptica živi u gori i ne vidi goru. Riba pliva u vodi i ne vidi vodu. Krtica rovi pod zemljom i ne vidi zemlju. Uistinu prežalosna je jednakost čovjeka sa pticama, ribama i krticama.
Ljudi kao i živina, ne obraćaju pažnju na ono čega ima suviše, no uzdižu trepavice svoje samo pred rijetkostima, pred izuzecima.
Suviše te ima Gospodine, disanje moje, zato te ljudi ne vide. Suviše si očigledan, Gospodine, uzdisanje moje, zato je pažnja ljudi okrenuta od tebe i upravljenja na polarne medvjede, na rijetkosti u daljini.
Suviše služiš slugama svojim, vjernosti moja slatka, zato si izložen preziru. Suviše rano ustaješ, da upališ sunce nad jezerom, zato te spavači ne trpe. Suviše si revnosan u paljenju nočnih kandilica na svodu nebeskom, revnosti moja nenadmašna, a lijeno srce ljudi mnogo više govori o nehatnom sluzi nego o revnosnom.
O ljubavi moja, da mi je sve stanovnike zemlje, vode i zraka pokrenuti da zabruje himnu tebi. Da mi je skinuti lepru sa očiju zemlje i da bludnica opet postane djevicom, kakvom si je stvorio.
Zaista velik si Bože moj. Isto i bez svijeta. Podjednako si velik i kad te svijet slavi i kad te svijet kudi. Ali kad te svijet kudi, veći izgledaš u očima svetih svojih.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
