|
Fra Zvjezdan Linić
Čistoća srca
Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo.
Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.
U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.
Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.
Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.
Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.
Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.
Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.
Isus i nama govori:
Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.
A kako je s tobom?
Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?
Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca.
Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
ja sam tebi darovao svoje srce.
Ljubio sam te do kraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi,
Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
