ŽIVOT KRŠĆANA I LJUBAV
U našemu društvu, koje je duboko prožeto željom za uspjehom, još više glađu za posjedovanjem očita je snažna tendencija ka razlikovanju, ako ne i posvemašnjem odvajanju, svakodnevnoga života od religioznoga života, od bogoslužja. Štoviše, često se može osjetiti određena doza prezira - nažalost i kod nemalog broja kršćana - prema «vjerskome» životu, prema liturgiji. Postavlja se pitanje: čemu sve to služi? Nije li korisnije, ljepše, velikodušnije i evanđeoskije uložiti svoje vrijeme i svoje snage u služenje bližnjemu, u radu, studiju, u sindikalnom ili političkom djelovanju, ili pak u pomaganju potrebitima?
Koje je dakle mjesto i koja je vrijednost religioznosti i bogoslužja u ljudskome životu? U tom se pitanju krije problem odnosa između horizontalne i vertikalne dimenzije življenja.
Ne želimo na to pitanje odgovoriti našim riječima, nego riječju Božjom, kako bismo njegovu poruku prihvatili prije svega onakvu kakva ona jest.
Općenito je u drevnih naroda - ali ne samo u njih - prisutna ideja da je kult magično sredstvo pomoću kojega se božanstvo privlači i nuka da se osvrne na čovjeka. Biblija jasno odbacuje takvo poimanje. Kako u Starom tako iu Novom zavjetu, bogoštovlje je čovjekov odgovor Bogu koji je već upriličio susret s čovjekom te je prema njemu učinio prvi korak spasenja, ljubavi i «mira»: Bog je već blizak čovjeku kao otac, prijatelj i spasitelj; on, međutim, zove čovjeka da prihvati njegov nacrt spasenja i «mira» te da svoj život stavi u «službu» (izraz koji u Bibliji općenito označuje i bogoslužje).
To obilježje bogoslužja, da je ono odgovor na Božju inicijativu, javlja se već od saveza s Abrahamom:
«Jahve se javi Abramu pa mu reče: "Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju." Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio» (Post 12, 7).
Još dublje je to izraženo kod Mojsija:
«Onda Bog izgovori sve ove riječi: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi"» (Izl 20, 1-5).
To je obilježje bilo od temeljnog značaja za život naroda kad je već ušao u obećanu zemlju: židovska zajednica, po izlasku iz Egipta, ustrojena je kao kultna zajednica, koja iznad sebe priznaje apsolutnu vlast Jahve, svojega Boga:
«Pazi da ne zaboraviš Jahvu, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje!» (Pnz 6, 12-13a).
Osim toga, Biblija izvještava o događaju, na početku ljudske povijesti, koji ukazuje na to kako je unutarnji stav čovjeka presudan za njegovo žrtvovanje Bogu:
«I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati» (Post 4, 3-5).
Nastavak izvještaja daje naslutiti kako je mlađi brat s čistim osjećajima žrtvovao najbolje što je imao; radi toga je kod Boga imao prednost, što je razljutilo Kajina. On ubija Abela koji postaje simbolom Krista, Nevinoga koji je ubijen radi ljudske mržnje (usp. Heb 11, 4).
Nužnost savršenog bogoslužja koje će ponuditi Bogu ono najdraže i najvrednije što posjeduje osobito dolazi do izražaja u unutarnjem stavu Abrahamovom: on ne oklijeva poslušati božansku zapovijed koja, čini se, od njega kao dokaz vjere traži žrtvovanje sina jedinca, kojega je primio kao nenadani dar na kojemu je zasnivao svu svoju nadu (usp. Post 22, 1-16).
Razvitak pojma bogoštovlja tijekom Izraelove povijesti ima svoje najsjajnije zastupnike u prorocima koji, ponukani autentičnošću te suočeni s formalizmom koji je život naroda činio sterilnim, uviđaju kako je nužno prijeći sa žrtvovanja stvari na prinošenje srca, na istinsku vjernost savezu po poslušnosti Gospodnjoj riječi.
«Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovunjske pretiline» (1 Sam 15, 22; usp. Am 5, 21-25; Sir 35 1-12; Hoš 6, 6).
Ponekad je govor proroka provokativan, s ciljem da raskrinka nedosljednost naroda, napose njegovih vođa koji umnažaju žrtve zajedno s nepravdama i nasiljem (usp. Iz 1, 11ss; Jer 6, 20). Gospodin traži obraćenje srca i utjecanje njegovu milosrđu; stoga uzvikuje David:
«Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
Žrtve ti se ne mile,
Kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti»
(Ps 51, 17-19; usp. Ps 50, 7-8 ).
Ispunila se punina vremena da sam Bog zahvati u povijest te privede ljude klanjanju u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24).
Krist je prije svega dar Očeve ljubavi ljudima. On dolazi i iznova uspostavlja, po svojoj ljubavi i sebedarju, sinovski odnos čovjeka s Bogom, od kojega se Adam bio udaljio grijehom neposluha.
U utjelovljenju se ispunilo ono o čemu je pjevao Psalmist:
«Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: "Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim"» (Ps 40, 7-9).
Ulazeći u svijet Krist prihvaća te riječi. I upravo po tom njegovom posvemašnjem predanju samoga sebe i mi bivamo posvećeni. Njegova se žrtva ispunjava se na križu, a ovjekovječuje se na oltaru kako bismo i mi mogli biti njezini dionici za sva vremena.
Ucijepivši se u mentalitet i kultne okvire svojega naroda, on svemu daje novo značenje. Tako stari hram, svećeništvo, liturgijske žrtve, jednom riječju bogoštovlje - sve se to usredotočuje u njegovoj osobi. Isus je istinski Božji hram među ljudima, on je pravi i vječni svećenik, istinska i savršena žrtva.
Sam je Isus, međutim, sebi pritjelovio Crkvu kao svoje tijelo i svoju zaručnicu, tj. kao nastavak njegova poslanja.
Kao potvrdu toga spomenut ćemo znakovit i važan odlomak kojega Pavao iznosi u Poslanici Rimljanima:
«Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje» (Rim 12, 1).
Ako je bogoslužje - kao što je na početku bilo rečeno - čovjekov odgovor na Božju inicijativu, onda je prirodno da s tom inicijativom mora biti u suglasju. A znamo da Bog želi pomiriti ljude sa samim sobom i međusobno. Eto zašto valja gajiti bogoslužje koje obuhvaća čitav život, a ne samo neke njegove trenutke. Bogu je milo da mu svojim životom kažemo: «Neka bude volja tvoja i neka dođe tvoje kraljevstvo».
Obredne geste u užem smislu riječi moraju biti izričaj i hrana tog životnog bogoslužja. Inače nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom; isprazni su jer nisu odraz srca koje želi služiti Njegovom projektu mira.
Ako od Novog zavjeta tražimo odgovor na pitanje u čemu se konkretno ostvaruje bogoslužje koje Crkva prinosi Bogu Ocu, onda je odgovor jasan:
«Po njemu (Kristu) dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu!» (Heb 13, 15-17).
Hvala Bogu je ljubav! Eto ispravnog slijeda po kojemu će vaš život biti Bogu milo bogoslužje. Vrijeme koje Mu posvećujemo u molitvi, u slušanju njegove riječi i u sudjelovanju u sakramentima - osobito u euharistiji i pomirenju - jest izvor iz kojeg crpimo svjetlo i snagu kako bismo oko sebe širili ljubav i radost. Budući da smo grijehom ranjeni, nikada svojim vlastitim snagama nećemo moći našoj braći pružiti ono što im je potrebno da bi dosegli puninu života za kojom žude. Svaka naša velikodušnost, ako je samo ljudska, osuđena je na neuspjeh - jer «ne živi čovjek samo o kruhu». Upravo se kroz neprestani razgovor s Bogom pročišćuju pogled i srce; po vjeri potom u svakome čovjeku razabiru lice Krista siromaha i patnika. Tada - i samo tada - svaka nesebična gesta, kao i molitva, postaje «djelo Božje», služba Božja. Molitva se tada - daleko od tog da bude besplodno ponavljanje riječi - pretvara u sam glas Isusov koji, po snazi Duha, neprestano vapi u nama: Abba, Oče; budi volja tvoja, dođi kraljevstvo tvoje, kraljevstvo pravde i mira.
U tom obnovljenom jedinstvu molitve i djelovanja sve se čini po Kristu i u ime Isusovo. To će nas dovesti do toga da ćemo se iznutra «obući» u Isusove stavove. Stoga ćemo ga nasljedovati u posvemašnjem sebedarju, u ljubavi.
Isusov nauk o bogoslužju posve je prožet njegovim osobnim svjedočanstvom. On je došao dati se za spas grešnika, došao je spašavati snagom ljubavi. Onima koji ga prekoravaju što jede s carinicima i grešnicima odgovara: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva» (Mt 9, 12-13).
Upravo je to klanjanje u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24) koje se više ne odvija ni na kojem materijalnom mjestu, nego u duhovnom hramu, a to je sam Krist; Crkva je njegovo otajstveno tijelo, a svaki kršćanin po snazi krštenja postaje hramom Presvetoga Trojstva. Stoga Krist, kad potiče učenike da ostanu u njegovoj ljubavi, ujedno ih uključuje u dinamiku svoje žrtve: «Ostanite u mojoj ljubavi (...). Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Iv 15, 9. 12-13).
Cjelovitost vjere, poslušnost Bogu i njegovim predstavnicima, čistoća savjesti, čistoća tijela, sloboda srca, ljubav prema bližnjemu, žar molitve, svetost u djelima... - sve su to dijelovi žrtve koja je Bogu mila; sve je to «žrtva hvalbena» koja, dok ispovijeda i slavi Boga, izgara za spasenje ljudi.
M. Anna Maria Canopi Benediktinska opatija Mater Ecclesia Otok San Giulio, Orta (Novara)
|