www.tebe-trazim.com

Sveti Matej
[ 21.9.2009 ]

Apostol i evanđelist. Njegov znak je anđeo.

Sveti Matej, apostol i pisac prvoga evanđelja, bio je prema predaji carinik Levi. Iz evanđelja doznajemo da ga je Isus zatekao u službi u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru i pozvao da ide za njim. Levi je ostavio svoje zanimanje i pridružio se apostolima. Otada nosi ime Matej, što na hebrejskom znači – dar Božji.

O Matejevu životu malo se zna. Njegovo evanđelje otkriva da je bio visoko obrazovan čovjek koji je izvrsno poznavao židovsku tradiciju. Poslije Isusova uzašašća u nebo, najprije je propovijedao Židovima u Palestini.

Evanđelje koje je njima namijenio pisao je oko 41. do 42. godine na aramejskom jeziku, ali očuvan je samo grčki prijevod. Smatra se da je kasnije napustio Palestinu i otišao naviještati Riječ Božju u Egipat i Etiopiju.

Nije poznato koliko je dugo Matej živio i kada je umro. Jedni tvrde da je umro prirodnom smrću, drugi da je kamenovan, a treći da je bio spaljen. I Zapadna i Istočna crkva štuju ga kao mučenika. Relikvije sv. Mateja nalaze se od 954. godine u katedrali talijanskog grada Salerna, no nije poznato kako su tamo dospjele. Njegov znak, evanđeliste Mateja, je anđeo.

SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
I.
UVOD U SAKRAMENTE

1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA



Vjera je iskonska ljudska potreba svakoga čovjeka. U ljudima postoji neka stupnjevitost na putu vjere: vjera u stvar, vjera u čovjeka, i na kraju, vjera u Boga. Tako možemo reći da postoji prirodna, svakom čovjeku svojstvena vjera, ali i ona objavljena od Boga.

Temelj objavljene vjere jest Božje govorenje o sebi i čovjeku. To su Božje govorenje ljudi prihvaćali vjerom ne samo kao pustu riječ, koja je u mnogim slučajevima svojstvena čovjeku, nego kao riječ potvrđenu čudesnim činima. U Boga je riječ tumačenje čina, govorni izričaj onoga što se dogodilo ili se treba dogoditi. Iz Božjih usta nikada neće izići isprazna riječ, koja ne bi donijela ploda. Stoga Božja riječ mijenja na dobro život onih kojima je upućena.

Takav odnos prema riječi naročito je vidljiv u životu Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, koji je u narodu bio silan ne samo na riječi nego i na djelu. Ljudi su hrlili za Kristom da čuju i slušaju njegovu riječ, jer je bila snažna, osloboditeljska i učinkovita. Ona je preobražavala njihov život. Jedina zapreka djelotvornosti Isusovoj riječi mogla je biti ljudska nevjera. Zato je Krist neprestano pobuđivao vjeru u dušama i srcima ljudi kao ozračje unutar kojega su se događale veličanstvene stvari, to jest Božja prisutnost na djelu. Takvih je iskaza pun Novi Zavjet.

Tako iz Evanđelja doznajemo kad Isusovi učenici nisu mogli iscijeliti opsjednutog padavičara zbog vlastite nevjere u osloboditeljsko Božje djelovanje, On ih je prekorio riječima: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama?“ (Mt 17, 17), te pridodao: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo', prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 21).

Uviđajući, dakle, vrijednost vjere kao pretpostavke osloboditeljskom djelovanju, ljudi su tražili od Isusa neka im priskrbi tu tako važnu osnovicu za Božji zahvat u njihovu životu. Poznavajući svoju slabost i u tom području njihova života, ljudi su molili Gospodina da im umnoži vjeru.

“Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovita života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će On dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onome što Krist, sada, po službenicima Crkve podjeljuje u sakramentima, jer je ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva.“ (KKC 1115)

2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA

Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Riječi, geste, čini, djela zapravo su sredstva kojima se Bog očituje svome narodu. To su razna sredstva susreta Boga i čovjeka, način razgovora neba i zemlje, jedina mogućnost da čovjek uspostavi vezu s Bogom i da se Bog objavi čovjeku kao njegov suputnik i prijatelj, duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. Na taj način riječi, geste, čini postaju znakovi jedne stvarnosti koja je u isto vrijeme nazočna i skrivena, dostupna, ali i ljudskom oku i umu neuhvatljiva.

Eto to je razlog da proučimo smisao i značenje znakova i simbola kako bismo mogli dublje prodrijeti u spasonosnu stvarnost što je Bog putem tih sredstava nudi čovjeku. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika.

“Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbola. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.“ (KKC 1145)

Znak ili simbol jest nešto što je očigledno, ali u isto vrijeme upućuje i na nešto skriveno i važno.
S obzirom na zbilju dadu se razlikovati znakovi od simbola.
Znakovi se u širem smislu ponajčešće zasnivaju na dogovoru dočim simboli sudjeluju u zbilji koju označuju.
Znakovi su određeni posve proizvoljno i mogu se novim dogovorom promijeniti, npr. zeleno svjetlo kao znak za slobodan prolaz.
Dok simboli proistječu iz smislenog povezivanja predodžbi, npr. golub kao simbol mira ili ptica kao simbol slobode.

“Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno biće, čovjek duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.“ (KKC 1146)

Međutim, ne samo u profanom ljudskom životu nego i u onome duhovnome postoje znakovi koji ljudima uprisutnjuju naznačene stvarnosti. Nazivamo ih sakramentima. Ali sakramenti nisu dogovoreni znakovi, puke upute, nego simboli u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom. Ali taj susret s Bogom se ostvaruje prema životnoj situaciji u kojoj se nalazi svaki pojedini čovjek. Zato za sakramente kažemo da su to znakovi koji označuju blizinu Nadnaravnog, njegovu ljubav, praštanje, snagu, poslanje. “Kao 'sile koje izlaze' iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koja je Crkva, sakramenti su 'Božja remekdjela' u novom i vječnom savezu.“ (KKC 1116)

3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“

Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku nije nikako htio ostati nepoznat ljudima. Sam je odlučio objaviti im se, nešto im reći o samome sebi, o načinu svoga mišljenja i djelovanja.

Tako se može reći da je već sami čin stvaranja bio prvi znak njegove komunikacije s čovjekom. Kad nevidljivi Bog stvara slobodno svijet kao svoju baštinu, mjesto svoga djelovanja, tada je to stvaranje vidljiv izražaj Boga koji je nama u svojoj naravi neshvatljiv i nepojmljiv. I na taj se način Bog preko svojih stvorenja sve više očituje ljudima. Stoga je stvaranje, ukoliko je Božji dar, početni izraz Božjeg samodavanja ljudima.

“Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.“ (KKC 1147)

“Kao stvorenja, te osjetne stvarnosti mogu biti mjesto po kojem se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogočašćenja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju.“ (KKC 1148)

Međutim, čovjek slika i partner Božji, kudikamo je pozvaniji nego neživa priroda da bude očitovanje Božjeg stvaralačkog djelovanja. Tako po Božjem odabranju i objavi izraelskom narodu postaje jasno na što je pozvan sav ljudski rod. Zbog toga se svaki događaj u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda može zvati Božjim očitovanjem. Bog je htio učiniti čovjeka dionikom božanskoga života.

Međutim, taj se poziv Božji i čovjekov odgovor na njega, događao skriveno, “znakovito“. Svijet je postajao trenutak nutarnjeg, pa makar bezimenog dijaloga čovjeka s Bogom. Čovjek je pokušavao oblikovati vanjski izraz svojeg nutarnjeg očekivanja. Dubina ljudskog napora da se uspostavi dijalog s Bogom može se ocijeniti polazeći od ispunjenja Božjih obećanja danih u tome dijalogu.

“Velike religije čovječanstva, često upečatljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvorenja u Isusu Kristu.“ (KKC 1149)

U povijesti izraelskog naroda Bog se okrenuo ljudima, otkrio im svoje ime, očitovao im se i tako im priopćio i ponudio samoga sebe. Jahve Bog, između svih naroda svijeta, izabrao je sebi jedan narod, s njim je hodio kroz povijest i bio uza nj. Tako je povijest poprimila obilježje simbola, jer se u njoj izrekao Božji plan spasenja i ljubav za čovjeka.

“Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Staroga saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza.“ (KKC 1150)

Ta ista povijest pak, s ljudske strane, nije uvijek bila znak čovjekove odanosti i vjernosti Bogu nego izdaje i neposluha. To ipak nije Boga pokolebalo nego je tražio načine da uistinu stvori sebi odani narod.

I u punini vremena podigao je Bog jednoga čovjeka u kojega se slio sav poziv na vjernost: Isusa iz Nazareta.

U njemu, Sinu Božjemu, potpuno se ostvarila saveznička vjernost izraelskog naroda s Bogom. U Isusu, Sinu Marije iz Nazareta, koji je u potpunosti živio od Boga i za Boga, Jahve Bog se posvema izrazio i bez ostatka pokazao svijetu. U njemu se Bog čovječanstvu konačno i neopozivo priopćio. Tako se s punim pravom može reći da su Isusovi ljudski čini Božji čini i da ti čini imaju sakramentalno obilježje.

Kao zemaljska pojava Božje ljubavi, Isus je jednostavno sakrament, odnosno prasakrament, jer je omogućio pristup čovjeka Bogu.

“Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svom se propovijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstvo Božjeg Kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim kretnjama. Daje novo značenje događajima i znakovima Starog saveza, posebno Izlasku i Pashi, jer je on sâm smisao svih tih znakova.“ (KKC 1151)

On je posljednja Božja riječ i poziv ljudima, ali i najviše ostvarenje ljudskog odgovora na Božju ponudu.

Postavši čovjekom kao vječni Božji Sin, Isus je ostvario svoje božansko sinovstvo i u vremenu. I tako je Sin Božji postao sinom čovječjim u Djevici Mariji. Zatim snagom svoga Uskrsnuća, čime je izvojevana pobjeda života nad smrću, Krist postaje Znakom svakoj ljudskoj nadi koja se ne želi miriti s umiranjem.

Uskrsli i proslavljeni Gospodin konačan je i neopoziv sakrament susreta s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus ostvaruje Božju blizinu na nov način, na način koji nadmašuje sveukupno dotadašnje Božje sakramentalno djelovanje. Doduše, prisutnost uskrslog Krista nije među kršćanima vidljiva neposredno po njegovoj tjelesnosti, ali jest zato po vidljivim, pojavnim oblicima iza kojih On osobno stoji snagom svoga Duha.

“Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu.“ (KKC 1152)

To je njegova milosna prisutnost u sakramentima Crkve koju će Drugi Vatikanski sabor nazvati “sveopćim sakramentom spasenja“.

4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA

Crkva je prije svega zajednica ljudi koja je okupljena snagom Božje ljubavi, snagom njegove ničim od čovjeka zaslužene milosti. To je zajednica vjernika okupljena oko svojega Boga i Učitelja Isusa Krista u ljubavi Očevoj snagom Duha Svetoga. Ta milost Božja postaje nadasve snažnom, vidljivom i učinkovitom u trenutku stvaranja tog zajedništva, odnosno u trenutku sjedinjenja vjernika s Kristom koje se događa kroz slavlje sakramenata.

Tako je Crkva stvarnost u kojoj je postala vidljiva i opipljiva Kristova spasenjska zbilja. Ljudi ne mogu Krista ovdje na zemlji tjelesno doživljavati, jer je On kao proslavljeni Gospodin našim očima nevidljiv, ali se mogu susresti u onoj stvarnosti koja je njegov vidljiv znak, njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva.

Crkva je po tome vidljivi sakrament Kristove nevidljive prisutnosti među ljudima. I ona se služi vidljivim sakramentima kako bi uprisutnila Božju ljubav među ljudima. Sakramenti su temeljna ostvarenja, odnosno samoostvarenja Crkve koja je sveopći sakrament spasenja svih ljudi.

“Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva 'sveopći sakrament spasenja', koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku.“ (GS 45)

Sakramenti su stoga osobni spasenjski čini nebeskoga, proslavljenoga Krista u činu Crkve. Primanje sakramenata jest stupanje u dodir s vidljivom Crkvom kao sakramentom nebeskoga Krista, odnosno susret s nevidljivim Spasiteljem u njegovoj Crkvi. Tako sakramenti postaju most između proslavljenog Isusa na nebesima i čovjeka koji čezne za proslavljenjem u svome Bogu. Zato su Kristovi sakramenti u potpunosti i sakramenti Crkve u kojoj Krist živi i djeluje kao Otkupitelj i Spasitelj ljudi.

“Sakramenti jesu sakramenti 'Crkve' u dvostrukom značenju: 'po njoj' su i 'za nju'. Jesu 'po Crkvi' time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu 'za Crkvu' jer upravo 'sakramenti čine Crkvu', ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.“ (KKC 1118)

“Budući da s Kristom-Glavom čini 'tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu', Crkva u sakramentima djeluje kao 'svećenička organski uređena zajednica': po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, vjernici, 'zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću'.“ (KKC 1119)

Dakle, osnovno djelovanje Crkve nisu samo sakramentalni čini. Prema nauci Drugog Vatikanskog sabora, naviještanje Riječi na prvom je mjestu među osnovnim crkvenim djelatnostima i to zato što je vjera izvor i temelj kršćanskoga života.

Sakramenti su smisleni samo ako počivaju na riječi Božjoj, na tom temelju kršćanske vjere. Upravo svojim naviještanjem riječi Božje u službi sakramenata i svjedočenja ljubavi, Crkva postaje prisutnost spasenja u Isusu Kristu za sve ljude, tj. sveopći sakrament spasenja ljudi.
Sakrament kao uprisutnjenje spasenjskog Božjeg čina u čovjeku je najviše ostvarenje Božje riječi. I u riječi i u sakramentu posrijedi je spomen i posadašnjenje spasenja za čovjeka pojedinca dogođenog u Isusu Kristu.

“Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio u svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: 'Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji' (Ef 1, 10)“ (GS 45)

Božji se narod, dakle, prvotno sabire Riječju Boga živoga. Propovijedanje riječi Božje potrebno je za samu službu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz riječi rađa i njome hrani.

“Krist je poslao apostole da 'u njegovo ime (...) propovijedaju obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima' (Lk 24, 47). 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga' (Mt 28, 19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanje naviještanja Evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ.“ (KKC 1122)

II.
SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI

Bogu je jasno da je čovjek vezan na znakove. Zato Bog i upotrebljava vidljive znakove kako bi mogao komunicirati s ljudima. To su stvarnosti iz svagdašnjeg ljudskog života: voda, kruh, vino, ulje, sol, svijeća, bijela haljina itd.

Služeći se tim znakovima, praćenima odgovarajućom riječju, Bog se priopćava čovjeku, ulazi u njegov život i postaje mu suputnik. U tom smislu u Crkvi se govori o sakramentima.

Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba. (usp. SC 6 i KKC 113)

“Crkva je, po Duhu koji je upućuje 'u svu istinu' (Iv 16, 13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo 'podjeljivanje', kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među raznim liturgijskim slavljima ima sedam takvih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.“ (KKC 1117)

Što je to, dakle, sakrament? Riječ sakrament dolazi od latinskoga sacramentum. Ta riječ “sacramentum“ je u različitim situacijama dobivala različita značenja. Tako je u vojnom rječniku ta riječ označavala vojnu službu, prisegu domovini, zakletvu na zastavu. A u pravno-ekonomskom svijetu ta riječ je označavala parnicu, globu, jamčevinu i slično.

Kad se pak u teologiji govori o sakramentu, odnosno sakramentima, stalno se ima na umu da su to stvarnosti koje se sastoje od materije i forme ili, hrvatski rečeno od tvari i oblika. A u postkoncilsko vrijeme materija sakramenata se naziva znakom, a forma se označava riječju.

“Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetome, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini sami po sebi govor, ipak je nužno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda.“ (KKC 1153)

Materija bi bila vidljivo, opipljivo sredstvo događa se i određena radnja: pranje, jedenje, pomazivanje uljem i sl. što je uvijek popraćeno riječju. Otud i nastojanje Crkve da se sakramenti, ako je ikako moguće, slave u sklopu “Službe riječi“ koja se sastoji od liturgijskog pozdrava, čitanja i izlaganja Sv. Pisma, molitve, samog dijeljenja sakramenata, pjesme, blagoslova i, na kraju, otpusta vjernika. Tako dolazi do izražaja upravo ono što je bitno za sakrament u svezi s Crkvom, odnosno to da je sakrament spona među vjernicima te u isto vrijeme izraz života Crkve i bitan moment njene izgradnje.

“Liturgija Riječi sastavni je dio sakramentalnih slavlja. Da bi hranili vjeru vjernika, znakovi Božje riječi moraju biti vrednovani: knjiga riječi (lekcionar ili evanđelistar), njezino čašćenje (procesija, tamjan, svijeće), mjesto naviještanja (ambon), njezino glasno i razumljivo navještanje, homilija službenikova kojom se produžuje navještaj, odgovori zajednice (poklici, pripjevni psalmi, litanije, ispovijest vjere ...)“ (KKC 1155)

Što je, dakle, materija, a što forma kod pojedinih sakramenata?

Kod sakramenta krštenja, recimo, kao materija bit će voda, a forma izričaj: N... ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; u potvrdi se kao materija upotrebljava krizmeno ulje, a forma su riječi što ih izgovara biskup: “Primi pečat dara Duha Svetoga“; kod sakramenta Euharistije kao materija služe kruh i vino, a forma su Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje“ i “Ovo je krv moja“ itd.

Materija i forma ili znak i riječ su bitni elementi kod svakog sakramenta. Kod svakog sakramenta moraju biti upotrijebljeni ista materija i forma koje je po sudu Crkve sam Isus odredio za valjanost sakramenta. Bez tih određenih elemenata za svaki sakrament ne može se uopće govoriti o sakramentima.

Osim toga isto tako treba zapamtiti da sakramenti nisu samo znakovi ili simboli koji bi trebali čovjeka podsjećati na drugu stvarnost kao što je, recimo, crvena boja znak ljubavi i mučeništva, a golubica znak mira, nego su oni stvarno uprisutnjenje Boga u čovjeku. Bit sakramenta nije smo kazivanje nego i uprisutnjivanje Boga.

Kada, prema tome, svećenik pod Misom kaže: “Ovo je tijelo moje“, kruh nad kojim su izrečene te riječi nije više kruh nego pravo i istinsko tijelo Kristovo i vino nad kojim svećenik kaže “Ovo je krv moja“ nije više vino nego krv Kristova ili kada polijevajući krštenika vodom po glavi kaže: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ krštenik tim činom uistinu postaje dijete Božje i članom otajstvenog tijela Kristova koje zovemo Crkva. To je bit one definicije sakramenta koja kaže da su posrijedi vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist a po kojima se dijeli nevidljiva milost Božja.

A što je to milost Božja?

Pod riječju milost u Bibliji se izriče nezaslužena Božja naklonost, dobrota i dar po kojem čovjek na poseban način postaje Bogu mio i njemu sličan, odnosno čovjek postaje bogolik. Osim bogolikosti (biti stvoren na sliku Božju), Bog je svojom milošću čovjeku omogućio i bogosinstvo, što je hoće reći da se čovjek odnosi prema Bogu kao sin prema ocu. I po toj milosti čovjek postaje suzajedničar božanske naravi, subaštinik koji je pozvan i određen za vječni život u najtješnjem sjedinjenju s Bogom.

Teolozi obično razlikuju tri vrste milosti, a to su:
1. posvetna milost koja izriče čovječje bogosinstvo, odnosno po toj milosti čovjek je sin Božji;

2. djelatna milost po kojoj Bog nikad čovjeka ne ostavlja samoga nego mu pritječe u pomoć prosvjetljenjem i podrškom u činjenju dobra;

3. karizme koje su posebni darovi Božji prema kojima je svaki čovjek neponovljivo obogaćenje ljudske i vjerničke zajednice.

OČINSTVO BOGA OCA
I danas ljudi često imaju pogrešnu sliku o Bogu. Mnogi ga zamišljaju kao neku bezličnu svemirsku silu i vjeruju u njega bez ikakvog osobnog odnosa prema Bogu. Oni priznaju da Bog postoji, ali On nije njihov Bog. Između njih i Boga nema osobnog poznanstva.

Vjera u nepoznatog Boga uopće nije vjera. Prava vjera vezuje čovjeka za jednog stvarnog i osobnog Boga, koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. Tako za apostola Pavla bog nije predstavljao filozofski pojam, nego je bio „Bog, Otac, Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3). Za apostola Pavla Bog je bio osoba kao što je i Krist osoba. Za Pavla Bog je stvorio svemir i On je iznad svemira kao osobni Bog, a svijet je njegovo djelo: „Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (Ps 33,9).

Na Aeropagu, tradicionalnom zborištu atenskih filozofa, pravnika i govornika, Pavao je održao veličanstven govor o Bogu „Stvoritelju svijeta i svega što je u njemu”, koji „svima daje životni dah i sve ostalo” (Djela apostolska 17,24-25). Starim Atenjanima Pavao je otkrio Boga kao biće s najvišim sposobnostima volje, ljubavi i mudrosti. Samo osoba može voljeti. Ljubav je najviši izraz Božje ličnosti i karaktera. Bog je pokazao svoju duboku ljubav prema ljudima „svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem” (Dj 14,17).

Nepoznavanje Boga kao osobe stvara u čovjeku osjećaj vlastite bijede i usamljenosti. Izjednačavanje Božje osobe s nekim bezličnim prvotnim uzrokom ne može nikoga ohrabriti. Bog je ličnost koja nadmašuje moć našeg shvaćanja. Da bi se pokazao kao osoba, sam Bog je postao tijelom (čovjekom) i nastanio se među ljudima. To se dogodilo kad je Isus rođen kao Božji jedinorođeni Sin.

Svijetu koji misli da može uspostaviti „bratstvo bez oca”, Biblija otkriva da je Bog bitno Otac. Stari Zavjet polazi od iskustva zemaljskih očeva i muževa, kojima obiteljski život omogućuje da više svoj autoritet i nađu svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i vlast Boga živoga u slici oca i Zaručnika. Novi Zavjet preuzima obje te slike, ali „dopunjuje” sliku Oca objavljujući jedincato sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo očinstvo nad svim ljudima.

1. Oci tjelesnoga potomstva: Na planu koji bismo mogli nazvati horizontalnim, otac je neosporni glavar obitelji. Žena ga priznaje svojim vlasnikom (Post 20,3) i gospodarom (Post 18,12), od njega zavisi i odgoj djece (Sir 30,113), sklapanje ženidbi (Post 24,2; 28,1 i sl.), čak (u starini) i život djece (Post 38,24; 42,37). On je utjelovljenje cijele obitelji i temelj njezina jedinstva (Post 32,11), koja se zato zove „očev dom” („bęt-
b” Post 34,19). S pojavom monarhije, kralj postaje „ocem” svega naroda (Iz 9,15). Naziv oca primjenjuje se i na svećenike (Suci 17,10; 18,19), kraljevske savjetnike (Post 45,8; Est 3,13; 8,12 sl.), proroke (2 Kr 2,12) i mudrace (Izr 1,8 itd.) zbog njihova odgojiteljskog ugleda. Svojim horizontalnim značenjem „oci” ove zemlje pripravljaju Izrael da kao jedini narod primi Božji spas i u Bogu spozna svoga Oca.

Na vertikalnom planu, otac je začetnik potomstva i karika u rodovskom nizu. Rađajući potomstvo, on sebe ovjekovječuje (Post 21,12; 48,16), pridonosi održanju svoga plemena, stječe sigurnost da će obiteljski imetak pripasti baštinicima koji su od njega potekli (Post 15,2 sl.), ako umre bez djece, smatra se da ga je Bog kaznio (Br 3,4; 27,3 sl.).

Preci koji se nalaze na vrhu loze jesu očevi u najvišem smislu riječi, u njima je budućnost plemena unaprijed oblikovana. Tako je i veličina Izraela unaprijed sadržana u izabranju i blagoslovu Abrahamovu (Post 9,20-27; 12,2). Razdoblja Abrahamova, Izakova i Jakovljeva života naglašena su obećanjem nebrojena potomstva i bogate zemlje; povijest Izraela utkana je, naime u njihovu povijest. Tako i svako pleme pripisuje svoj položaj u okviru čitavoga naroda pretku čije ime nosi (Post 49,4).

2. Oci duhovnog potomstva: Patrijarsi su u najvišem smislu riječi oci izabranog naroda, ali ne uslijed svog fizičkog očinstva, već zbog obećanja koja idu dalje od krvne veze i koja će najzad obuhvatiti sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca. Njihovo „očinstvo po tijelu” (Rim 4,1) bilo je samo privremeni uvjet duhovnog i sveobuhvatnog očinstva, zasnovanog na stalnosti i suvislosti spasiteljskog plana jednoga Boga koji neprestano djeluje, od Abrahamova izabranja do Isusova proslavljenja (Izl 3,15; Dj 3,13).

Ivan Krstitelj i sam Isus potvrđuju da se blagotvorno očinstvo Abrahama i velikih predaka ostvaruje po vjeri, a ne više po krvnoj vezi. „Bog može od ovih stijena podići Abrahamovu djecu“ (Mt 3,9) – tvrdi Ivan.
Jednako govori i Isus: ako je za spasenje nužno biti sin Abrahamova, to sinovstvo ne tvori više krvna pripadnost, već pokora (Lk 19,9), nasljedovanje Praočevih djela, tj. Njegove vjere (Iv 8,33, 39 sl.). Krist ukazuje na to da će Bog ocima podići duhovno potomstvo vjernika time što će pozvati i pogane na spasenje (Mt 8,11).

Na krštenju rađa se novo, duhovno potomstvo djece Abrahamove po obećanju (Gal 3,27 sl.), potomstvo čije će pripadnike sv. Pismo ubrzo i same nazvati očevima (2 Pt 3,4).

3. Očinstvo Boga otaca: Postupno produhovljivanje ideje čovjekova očinstva omogućilo je objavu očinstva Božjega. Prema apostolu Pavlu, Bog je vrhovni Otac komu svaka patriá (skupina koja potječe od istoga pretka) duguje opstojnost i svoju vrijednost (Ef 3,14 sl.).

Prema tome, između ljudskih očeva i Boga ima neka sličnost koja omogućuje da Boga imenujemo Ocem; još više: samo to Božje očinstvo daje ljudskim očinstvima njihov puni smisao u planu spasenja.

Pred nastup kršćanske ere Izrael je potpuno svjestan da je Bog otac njegova naroda i svakog vjernika. Ako je Jahve poroditelj (Pnz 32,6), On je to očito u moralnom smislu. On je istovremeno (dakle u slikovitom smislu) otac i zaručnik (Hoš, Jr) svoga naroda.

4. Isus objavljuje Oca: Isus dopunjuje ono što je najbolje u židovskom razmišljanju o Božjem očinstvu. Tako nam Krist govori i zajednici (nalaže nam da kažemo „Oče naš”, a ne „Oče moj”) što je sačinjavaju „maleni” (Mt 11,25) kojima Otac objavljuje svoje tajne i od kojih je svaki osobno sin Božji (Mt 6,4;6;18). Prema Isusovu shvaćanju, zajednica „malenih”, koja je u stvari još ograničena samo na Židove koji se kaju i vrše Očevu volju (Mt 21,31 sl.), obuhvatit će i pogane (Mt 25,32 sl.), koji će uzeti mjesto „sinova Kraljevstva” (Mt 8,12). Otac obilno snabdijeva potrebnim dobrima taj „novi Izrael” (Mt 6,26;32; 7,11), a prije svega mu daje Duha Svetoga (usp. Lk 11,13) i očituje mu neizmjernost svoje milosrdne nježnosti (Lk 15,11-32). Potrebno je samo ponizno priznati to jedincato očinstvo (Mt 23,9) i živjeti poput djece koja mole svoga oca (Mt 7,7-11), u nj se pouzdaju (Mt 6,25-34), podvrgavaju mu se nasljedujući njegovu sveobuhvatnu ljubav (Mt 5,44 sl.), njegovu spremnost na opraštanje (Mt 18,33; 6,14 sl.), njegovo milosrđe (Lk 6,36), pa i samo njegovo savršenstvo (Mt 5,48). Bog nije nikada toliko naš Otac, koliko kad ljubi i oprašta, a mi nikad nismo toliko njegovi sinovi koliko kad to isto činimo prema našoj braći.

5 Isusov Otac: Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina. Bog Isusa Krista jest njegov Otac; stoga mu se Isus obraća s prisnošću i poletom djeteta: „Abba, Oče” (Mk 14,36). Ali to je njegov Bog, jer Otac posjeduje božanstvo a da ga nj od koga drugoga nije primio, i On to božanstvo u potpunosti daje Sinu, koga rađa odvijeka, i Duhu Svetomu u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, istovjetnost misterija Boga i misterija Trojstva. Apostol Pavao triput ponavlja obrazac kojim je ta objava izražena: „boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 11,31; Ef 1,3).
Krist nam objavljuje sveto Trojstvo na način koji nam je, ako tako smijemo reći, jedini dostupan, za koji nas je Bog predodredio stvorivši nas na svoju sliku: to jest o sinovskoj ovisnosti o sebi.

Isus pred svojim Ocem jest savršen uzorak stvorenja pred Bogom, i zato nama u Ocu objavljuje savršeni lik Boga koji daje da ga spozna prava mudrost i koji se objavio Izraelu. Bog Isusa Krista posjeduje obilježja što ih je o sebi objavio u Starom Zavjetu, u punini i izvornosti o kakvoj čovjek ne može ni sanjati.

On je za Isusa, više nego za ikoga od nas, „Prvi i Posljednji”, Onaj od kojega Krist dolazi o kojemu se vraća, onaj koji sve razjašnjava i od kojega sve potječe, Onaj čije se volja mora pod svaku cijenu vršiti i Onaj koji svima dostaje. On je Sveti, jedini Dobri, jedini Gospodin. On je Jedini, pored njega ništa nije važno; a Isus, htijući pokazati koliko On vrijedi, odrekao se svega sjaja Bogočovjeka i suočio se s moću Sotone, sa strahotom križa, da bi svijet „upoznao” da Isus „ljubi Oca” (Iv 14,31). On je Bog živi, uvijek djelatan, pažljiv prema svim svojim stvorenjima, žarko odan svojoj djeci; i upravo taj njegov žar progoni Isusa, sve dok svome Ocu ne vrati Kraljevstvo (Lk 12,50).

Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu.
Bog je doista vlastiti Isusov Otac, jer je Isus postojao već prije Abrahama (Iv 8,57 sl.) u „krilu Očevu” (Iv 1,18; 1 Iv 1,1 sl.).
Otac je Onaj koji šalje Sina na svijet (Gal 4,4; Rim 8,3), predaje ga (Rim 8,32), povjerava mu djelo što ga treba izvršiti (Iv 17,4), riječi što ih treba reći (Iv 12,49), ljude koje treba spasiti (Iv 6,38 sl.). Otac je početak i kraj svega (1 Kor 8,6); zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega (Iv 5,19; 14,10; 15,10), podložiti (1 kor 15,28) kao svome vođi (11,3) na svršetku vremena.

6. Otac kršćana: da ljudi mogu postati Božji sinovi (Iv 1,12), razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. A Krist sam se poistovjećuje sa svojima (Mt 18,5; 25,40) kad kaže da im je brat (Mt 28,10), a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi” (Mt 17,26) Božji.
Prema nauku apostola Pavla, Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove (Gal 4,5 sl; Rim 8,14-17; Ef 1,5) po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu (Gal 3,26 sl) a Krista čini starijim Sinom, koji sa svojim „braćom” dijeli očinsku „baštinu” (Rim 8,17,29; Kol 1,18)...

Budući da je Duh Sveti nutarnji činilac toga posinjenja, On je i njegov svjedok, a Duh to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas On upriličuje: Abba – Oče (Gal 4,6; Rim 8,14; sl. 29). Od Uskrsa nadalje Crkva moleći „Oče naš”, izražava svijest da je ljubljena istom ljubavlju kojom Bog objavljuje istom ljubavlju kojom bog objavljuje svoga Jedinorođenca (usp. 1 Iv 3,1); a to i jest ono što Evanđelje jamačno sugerira kad kaže da govorimo samo „Oče!” (Lk 11,2), kao i Krist.

Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću: „Tko god ljubi Roditelja, ljubi i od njega rođena” (1 Iv 5,1). Bog je, dakle, Otac svih ljudi, a ljudi su braća po Isusu Kristu, Sinu Božjem, i našemu Gospodinu.

JA NEMOGU DA MOLIM

Ne mogu reci oce,
ako to ne opisuje moj svakodnevni odnos sa Bogom.

Nemogu reci nas,
ako u mom zivotu nema mjesta za druge ljude i njhove probleme.

Nemogu reci koji si na nebesima,
ako su moje misli i moje srce zaokupljeni zemaljskim stvarima.

Nemogu reci da se sveti ime tvoje,
ako odbijam da zivim svijetim zivotem i da raskinim sa grehom.

Nemogu reci da dodze carstvo tvoje,
ako nisam spreman da se pokorim Bogu i dozvolim da on bude Car mog zivota.

Nemogu reci da bude volja tvoja,
ako nisam voljan da Bogu budem poslusan, vec zelim da cinim po svojim zeljama,

Nemogu reci i na zemlji kao i na nebu,
ako nisam spreman da sluzim Bogu danas ovde i sa onim sto imam.

Nemogu reci kruh nam potrebni daj danas,
ako smo leni da zaradimo za sebe i skrti da podelimo sa drugima.

Nemogu reci i oprosti nam dugove nase kao i mi sto oprastamo duznicima nasim,
ako u mom srcu postoji stalna mrznja prema nekome.

Nemogu reci i ne navedi nas u napast nego izbavi nas od zla,
ako nisam voljan da se borim protiv sotone i greha.

Nemogu reci jer je tvoje carstvo,
ako Bog nije potpuni gospodar svakog delica mog zivota.

Nemogu reci i sila,
ako sumnjam u Bozju moc i strepim sta ce mi ljudi reci zbog moje vjere i Krista.

Nemogu reci i slava do vjeka,
ako sam zabrinut za svoju sutrasnjost.

Nemogu reci Amen,
ako nisam spreman da Kristu kazem:" Sta god me kosta, idem za tobom".

OCE NAS

Covjek je klekao kraj svog kreveta i poceo moliti: "Oce nas, koji jesi na nebesima..." Odjednom njegovu molitvu prekide tihi Bozji glas: "Evo me, dijete moje. sto zelis?" Covjek pomalo zbunjen, ali i ljutit sto mu se Gospodin bas sada obraca i time prekida, rece: "Budi ljubazan i ne prekidaj me, vidis da sam poceo da molim. ''Oce nas..."

Bog mu se opet ljubazno obrati: "Evo, opet me zoves!?"
Covjek postade vrlo nervozan te poce objasnjavati: "Ne zovem te! Nikako! To se ja samo molim, onako kako si rekao da trebam ciniti. 'Oce nas, koji jesi na nebesima...'"
"Eto, rekao si 'Oce nas, koji jesi na nebesima', i ja sam tu. sto zelis da ti ucinim?" Rece Gospodin.
"Bit cu ti iskren: nisam nista mislio. Samo govorim svoju svakodnevnu molitvu. Redovno molim 'Oce nas'. Poslije te molitve se osjecam sretno, nekako zadovoljno, to me umiri."
"Dobro, 'hajde onda nastavi. Necu da kvarim tvoju srecu i zadovoljstvo." Rece tuzno Gospodin.

Covjek nastavi svoju molitvu: "Sveti se ime tvoje."
"Stani! sto ti sad to znaci?" Prekide ga Gospodin pitanjem.
Covjek se cudio otvorenih usta: "Aaa, sto to?"
"Pa, to 'da se sveti ime tvoje.' sto to zapravo znaci?"
Covjek poce mucati: "To znaci... to ti je... kada… Nisam bas siguran, sto to znaci. Uostalom to niti nije vazno, to je samo dio molitve."
Bog je onda pokusao objasniti njemu: "To znaci da se 'velica, objavljuje' moje Ime."
Covjek pomisli da ce biti najbolje da to Bogu potvrdi, ne bi li skratio diskusiju i zavrsio svoju zapocetu molitvu: "Da, znas ima to nekog smisla. Idemo dalje. 'Dodji kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.'"
"Mislis li to stvarno tako?"

Covjek se opet zbunio: "Naravno, zasto ne, pa to bilo sjajno, zar ne?"
"I sto konkretno poduzimas u vezi s tim?", upita Gospodin.
Covjek se poece ceskati po glavi. "sto poduzimam? Pa, mislim da bi bilo super kada bi ovdje na zemlji bilo kao tamo gore, na nebu. Bilo bi divno, kada bi uredio stvari i ovde tako," odgovori on Gospodinu.
"Pa, jesam li tebe uredio? Da li sam te doveo u MOJ red?", zapita Gospodin ljubazno.
Covjek opet pocne da muca: "Ja… idem u crkvu, redovno! Ti to znas."

"Nisam mislio na to. Vec, sto je sa tvojom pozudom? I kakva je tvoja narav? Cini mi se da tu ima nekih ozbiljnih problema. Zatim tvoje rasipanje, trosis novac samo na sebe. Zivis samo za sebe. Pa, tu su knjige i casopisi koje citas, filmovi, glazba..."
Covjek se uspravi i rece glasno, upadajuci Gospodinu u rijec: "Prestani stalno da me peckas! Ja sam u redu, ja sam super usporedjujuci se sa drugim ljudima u mojoj crkvi."
"Onda oprosti. Meni se cinilo da si molio 'budi volja tvoja.'"
"Dobro, imam neke mane, priznajem. Ali tako su malene da se moram naprezati da se nekih sjetim." Odvrati covjek.

"Ja ih se sjecam bez naprezanja," rece Gospodin.
Nakon trenutka tisine, covjek ponovo klekne i potisteno rece Gospodinu: "Nisam do sada o tome razmisljao, ali ti znas da bih se rado oslobodio nekih stvari."
"Dobro." Rece Gospodin. "Ovo vec nekud vodi. Od sada cemo raditi zajedno, ti i ja. Zajedno cemo pobijediti lose navike, los karakter, grijeh..."

Covjek pogleda na sat i uznemiri se vrlo: "Vrijedi, ali sad moramo prekinuti, ova molitva se ve neplanirano oduzila. 'Kruh nas svagdanji daj nam danas...'"
"Kruh onda slobodno preskoci, a i meso. Ionako imas visak kilograma."
Covjek se naljuti: "Vidi ti sad ovo?! Ovo je otvorena kritika." Rece ljuto i nastavi: "A ja se znojim i pokusavam da ispunim svoju religioznu duznost pred tobom, a ti tako, prvo upadas a sada i kritiziras zbog sitnica."

"Znaj, molitva je opasna stvar, mogla bi da te promijeniti. Zvao si me i ja sam se odazvao, tu sam. Ti samo nastavi moliti, jer me zanima i ostatak molitve." Zavrsi Gospodin.
"Pa, vise mi se i ne moli, izgubio sam svaku zelju. Postaje mi sve vise neprijatno..."
"Neprijatno, zbog cega?" Iznenadjeno ae Gospodin." Ne bi trebalo da bude tako, sam si rekao da si ti super. Hajde nastavi molitvu."

Covjek nastavi svoju molitvu poluotvorenih ociju ali vrlo polako i oprezno: 'I otpusti nam duge nase kako i mi optpustamo duznicima svojim.'"
"Stani, stani!" Prekide ga Gospodin. "sto je to izmedju tebe i brata Jure?"
Covjek opet plane: "E, znao sam da aes to pitati! Znao sam. Jure mi bas i nije neki drug, stalno prica naokolo nesto o meni, a kad se proecuje onda, dolazi da mi se izvine. Samo ga cekam, vratit cu mu ja, onako duplo. Pamtit ce on mene. Ja nikome ne ostajem duzan…

Gospodin ga ljubazno prekide: "A sta je sa tvojom molitvom? Zar nisi rekao, 'I otpusti nam duge nase kako i mi otpustamo duznicima svojim.'"
Covjek poce da se opravdava pred Gospodinom: "Ma, Ti znas da je moja situacija specifiena i da se ne uklapa u to. Ne mogu mu oprostiti, jer nije u pravu.

"Oprosti ces, i te kako oprostit." Rece kroz uzdah Gospodin i nastavi: "Ako ti njemu ne oprostis, onda ni ja ne mogu tebi oprostiti tvoje propuste a ima ih... Recimo, jucer sto si rekao majci... Danas u posti, na koga si se to izderao, vrijedjao... Povrijedio si druge bezobzirno."

Covjek se razalosti: "U pravu si. Ti si izgleda uvijek u pravu. Treba da oprostim Juri, a ti se pobrini za njega, pomozi mu."
"Odlicno, to volim cuti. Zar se sada ne osjecas bolje?" Radosno ce Gospodin.
"Pa, da nekako... drugacije, lakse." Odvrati sa eudjenjem covjek. "Cini mi se da bih sada zagrlio Juru, da je ovdje."

"Hajde sad, nastavi molitvu."
"Gdje sam ono stao… Ah, da. 'I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.'
"Dobro hocu. Ali i ti sam moras da se potrudis da izbjegavas mjesta gdje mozes upasti u iskusenje." Opet se javi Gospodin.

"Kako to mislis?" Zacudi se covjek ponovo.
Gospodin mu poce objasnjavati: "Evo kako: Trebalo bi da otpises neke takozvane prijatelje, jer lose utjecu na tebe. Nemoj biti naivan, oni su s tobom samo u lice fini, a kad im okrenes ledja prave viceve na tvoj racun. Dalje, ne odlazi na mjesta gdje su ljudi sumnjivog morala, tamo upadas u nevolje a poslije toga me zoves da te izbavim."
"Ne razumijem, o cemu ti to govoris?"

"Odlino ti razumijes. Tu taktiku si primijenio vise puta. Upadnes u guzvu, onda trazis pomoc od mene i kunes mi se, ako ti pomognem da vise nikad necec tako nesto uraditi, da ces biti dobar. Zar nije tako?"
Covjek se zastidi i tuzno rece: "To je istina, stid me je. Promijeni me.
"Dobro, hocu a sad dovrsi svoju molitvu."

"'Jer tvoje je kraljevstvo, sila i slava, zauvjek. Amen'".
"Znas li sto bi me danas razveselilo i proslavilo?" Upita Gospodin.
"Zaista bih to htio, ali sada i sam vidim da je moj zivot u zbrci. Rado bih bio tvoj pravi, iskreni ucenik."

"Eto, upravo si sam odgovorio na pitanje sto bi me obradovalo i proslavilo."
"Ozbiljno, samo to?" Zacudio se covjek Bozjem odgovoru.
"Da, jer mene proslavljaju samo oni ljudi koji me vole, a takav odnos se upravo razvija izmedju tebe i mene. Posto su ti neki grijesi razotkriveni i oprosteni, pred nama je divno prijateljstvo, ako tako nastavimo."

"Gospodine, hajde onda da vidimo sto od mene moze jos biti?"
"Hoau. Budi od sad' blagoslovljen, dijete moje." Rece Gospodin ljubazno.
(Preuzeto s neta)