|
jankec, jankec... nije ti meditacija samo ono kad zapališ mirisne štapiće, otvaraš čakre, i mumljaš ommm. postoji i kršćanska meditacija koju mnogi svećenici prakticiraju, koja nije čak niti tabu među katoličkim klerom. i u glasu koncila postoji kolumna meditacija
ovo piše u jodnoj od njih - ja baš mislim da je od Boga
Piše: dr. Ivica Raguž
TEOLOŠKA MEDITACIJA
Marijino uznesenje i kršćanska duhovnost
Bulom »Munificentissimus Deus« papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo. Dogma izriče i sažima vjeru Crkve da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Kršćani već od samih početaka štuju Mariju uznesenu na nebo, tako da se Marijino uznesenje vrlo brzo počinje i liturgijski slaviti 15. kolovoza. Danas, 55 godina nakon proglašenja dogme mnogi se pitaju je li trebalo već postojeću vjeru Crkve još uzdići na razinu dogme. Nije li se time stvorio još veći jaz između Katoličke Crkve i protestantskih Crkava? Nije li time samo potvrđen prigovor upućen katolicima da više štuju Gospu (Crkvu) od Isusa Krista? No, osim te ekumenske problematike, mnogim katolicima također nije jasan smisao dogme, posebice kakvo bi ona značenje imala za njihovu duhovnost u svakodnevnom životu.
Marijino uznesenje kao darovana posljedica njezina cjelovitog predanja
U nas se blagdan Marijina uznesenja na nebo s pravom naziva Velika Gospa, jer je za Mariju uznesenje na nebo vrhunac i dovršetak njezina života, točnije, njezina vjerničkog života. Ali kao što se vrhunac i dovršetak svake stvarnosti može shvatiti samo iz prethodnog rasta i procesa, tako se i blagdan Velike Gospe može razumjeti jedino iz njezina vjerničkog života. Teološki bi to značilo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo pretpostavlja članak Apostolskog vjerovanja »rođen od Marije Djevice«. U svjetlu toga članka Marijino uznesenje na nebo dobiva svoje značenje i smisao. Članak „rođen od Marije Djevice« ne ističe prvenstveno Marijino biološko majčinstvo, nego Marijin duhovni stav pred Bogom: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 49-50). Marijin se duhovni stav očituje u potpunome predanju cijeloga svoga bića Bogu: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« (Lk 1, 38). Tako je Marija biološka majka Isusova, jer je »milosti puna« (Lk 1, 28), jer je sva otvorena za primanje Božje milosti. Jednom riječju, Marijino biološko majčinstvo darovana je posljedica njezina potpunog predanja. No, time nije završen Marijin život vjere. Ona mora još učiti od svoga Sina da cjelovito predanje ne znači posjedovanje Boga, već da se svoga Boga treba izgubiti, kako bi se našlo božanskoga Boga: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Marija uči od Krista te njezino predanje sada postaje predanje, koje drugima pokazuje put Kristu: »Što god vam rekne, učinite!'« (Iv 2, 5). Za dogmu o Marijinu uznesenju to znači sljedeće: kao što je Marijino biološko majčinstvo darovana posljedica njezina potpunog predanja vjere pri anđelovu navještenju, tako je Marijino uznesenje na nebo darovana posljedica - vrhunac, dovršetak - njezina vjerničkog života nakon navještenja, sve do patničkoga predanja u proživljavanju Kristove patnje i smrti: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca« (Lk 2, 35).
Marijino uznesenje i iskustvo Kristova neba
Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno stvarno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo.
Blagdan Velike Gospe naglašava da je Marija uznesena na nebo. Da bi se shvatilo što se ovdje pod nebom podrazumijeva, opet je potrebno i taj aspekt dogme staviti u odnos s jednim drugim člankom Vjerovanja: »Uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa«. No, kako danas misliti nebo, nakon što smo ga »demitologizirali« te ga više ne shvaćamo kao mjesto iznad i onkraj oblaka? Danas većina teologa, upravo na tragu demitologizacije Sv. pisma, govori o nebu isključivo kao o duhovnoj stvarnosti. Nebo nije više mjesto, već jednostavno duhovna stvarnost, duhovno zajedništvo Boga i čovjeka. Ali gledajući dublje teološki, takvo je shvaćanje neba nedostatno. U Vjerovanju ispovijedamo da Kristovo tijelo nije ostalo u grobu, da je Krist dušom i tijelom uzašao svome Ocu. Što se time želi reći? Tijelo je izričaj zemljanosti, konačnosti, vremenitosti i prostornosti, a to znači da nebo ne može više biti samo duhovna stvarnost. O nebu kao o isključivo duhovnoj stvarnosti, kao o životu Trojedinoga Boga, imalo je smisla govoriti prije Kristova dolaska. U tome smislu pravednici prije Krista još nisu u nebu, jer neba zapravo još nema. Biblijski rečeno, pravednici su čekali da im se navijesti radosna vijest (1 Pt 4, 6). S Karlom Rahnerom možemo reći da Kristovo uskrsnuće i uzašašće otvara nebo kao mjesto preobražene, uzdignute i proslavljene ljudskosti u Bogu. Ako je s Kristom ustanovljeno nebo kao jedinstvo božanskoga i ljudskoga, onda nebo ne može biti bez vremena i prostora, jer bi to značilo da Kristovo tijelo - njegova vremenitost i prostornost - nije proslavljeno niti uzdignuto. Stoga se nebo, Kristovo nebo mora shvatiti kao vrijeme i prostor, premda si ga teško možemo predočiti, jer još spoznajemo u kategorijama neproslavljenoga i uzdignutoga vremena i prostora, još „gledamo kroz zrcalo, u zagonetki« (1 Kor 13, 12). Prije Marije, na nebo su već bili uzneseni Henok (Post 5, 24) i Ilija (2 Kr 2, 11), a neposredno nakon Kristove smrti neki su sveti pokojnici također uskrsnuli od mrtvih (Mt 27, 52-53). No jedino je Marija ušla u Kristovo nebo s proslavljenim tijelom, koje nije okusilo raspadanje i trulež. U tom smislu može se reći da je Marija prva ušla u Kristovo nebo.
Ako je Kristovo uzašašće stvorilo novo nebo, koje je ujedno i nova zemlja, pitamo se je li već sada ovdje na zemlji moguće iskustvo Kristova neba. Marijin život pokazuje da je takvo iskustvo moguće. Zapravo, Marija je uznesena na nebo, jer je već ovdje na zemlji dopustila da se u njoj događa nebo, jer začela i rodila Sina Božjega. Vidjeli smo da se Kristovo nebo sastoji u zajedništvu Boga i čovjeka, dakle, preobražene zemlje. Nebo je tako preobraženo vrijeme i preobraženi prostor u Bogu. Nebesko preobraženo vrijeme naziva se vječnost. Vječnost se obično shvaća kao suprotnost prema vremenu, kao bezvremensko stanje. Razlog takvoga poimanja vječnosti, jest negativno i grešno iskustvo vremena. To grešno iskustvo proizlazi iz neodlučnosti za dobro, odnosno iz ustrajanja u zlu. Budući da se čovjek često odlučuje za zlo ili se teško priklanja dobru, vrijeme se doživljava kao prokletstvo prolaznosti, jer bez dobra čovjeku cjelokupna zbilja izmiče iz ruku, ili kao prokletstvo dosade, jer život u zlu stvara zlu dosadnu vječnost. Ali, tamo gdje se čovjek potpuno predaje dobru, gdje se zajedno s Marijom predaje Bogu te ljubi Boga i bližnjega, vrijeme nije više »kronos«, koji proždire svojom prolaznošću, već »kairos«, u kojemu se rađa vječnost. Iz Marijine perspektive, iz njezina „neka mi bude po tvojoj riječi«, vrijeme je dinamika vječnosti u kojoj je prolaznost sastavnica događajnosti uvijek veće ljubavi. S Marijinim se stavom takvo nebesko vrijeme već sada može živjeti. Slična se situacija može primijetiti i s obzirom na iskustvo prostora. Kada čovjek prestaje živjeti u dobru i odlučuje se za zlo, prostor se doživljava ograničenim i nedostatnim. Tada mu je samo na umu osvajanje što više prostora za sebe, prostora koji mora dobro ograničiti i razgraničiti od drugih. Ali, pri tome ga stalno prati osjećaj da nema dovoljno prostora za sebe, jer se njegov beskonačni duh želi bezuspješno nahraniti konačnim prostorom. Zbog takvoga iskustva prostora razumljivo je da grešni čovjek sanja o nebu bez prostora, za koji se više ne mora boriti i koji pripada samo njemu. No, takvo nebo je pakleno nebo. Pakao je prostor, u kojemu je čovjek bez prostora, jer je sav prostor uzeo samo za sebe, osudivši se na paklenu osamljenost. Posebno snažno to dočarava Antoine de Saint-Exupéry u svome »Malome princu«, kada Mali princ susreće šest samaca (kralja, oholicu, vinopiju, poslovnoga čovjeka, pripaljivača, istraživača), koji su duboko osamljeni, jer svatko živi za sebe na svome planetu, na svome prostoru, u kojemu nema mjesta za drugoga: »Ali ovaj je planet zbilja premalen. Nema mjesta za dvojicu.« Tamo gdje čovjek živi s Bogom, vlastiti prostor postaje prostorom za drugoga. Prostor se prožima događajem beskonačne ljubavi između Boga i čovjeka, u kojemu se ne samo daje, nego i stvara novi prostor za drugoga. Upravo je Marija najcjelovitije pokazala kako čovjek može dati prostor za Boga. Dala je svoju utrobu, svoj najintimniji prostor, da se u njoj začne i rodi Bog.
Marijino uznesenje i euharistija-Crkva
Time smo dovoljno pokazali da je Marijino uznesenje na nebo počelo već u Nazaretu. Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom, jer je svojom poniznošću savršeno primila nebo ovdje na zemlji. Za kršćane je tako Marija poticaj, ohrabrenje i nada da i oni poput nje mogu živjeti nebo ovdje na zemlji, preobraženo nebesko vrijeme i preobraženi nebeski prostor. Tako shvaćena dogma o Marijinu uznesenju na nebo omogućuje istinsko slavljenje euharistije, prema već spomenutom aksiomu: jedino štujući Gospu može se istinski slaviti euharistiju, i obrnuto. Drugačije rečeno, glavni izvor krize slavljenja euharistije, slaboga ili gotovo nikakvoga pohađanja sv. mise je iščezlo ili oslabljeno i pogrešno štovanje Blažene djevice Marije. Dakako da ne treba zaboraviti i ostale razloge euharistijske krize: nerazumijevanje kršćanske simbolike uslijed sekularizacije, postmoderna religioznost bez Boga i Krista, banalno slavljenje euharistije bez upućivanja na Otajstvo, nesakralnost novoizgrađenih crkava itd. No, čini se da se u sve slabijem i krivom štovanju Gospe skupljaju svi ti problemi. Vidjeli smo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo izražava da je jedna osoba, Blažena djevica Marija, postala božanski preobraženim mjestom utjelovljenja Boga. U njoj, kao u božanski preobraženoj osobi, utjelovio se Logos, Sin Božji. Upravo ta činjenica predstavlja velike poteškoće današnjem čovjeku i mnogim kršćanima. Još se nekako može prihvatiti da je Isus Krist utjelovljeni Bog, ali se nikako ili jako teško prihvaća činjenica da je Marija božanski preobražena osoba, osoba koja je u potpunosti ostvarila Kristov spasenjski događaj, tj. da je dušom i tijelom uznesena na nebo. Današnjem čovjeku izgleda stvarnije vjerovati da se spasenje ostvarilo samo u Isusu Kristu, a da je svaki čovjek, pa tako i Marija, samo hodočasnik na putu prema Kristovu nebu, koje se u mijenama ovoga života ne može iskusiti i ostvarivati. To bi značilo da je neprihvatljiva svaka teologija slave, već preostaje samo teologija križa, iz koje proizlazi teologija nade u buduće blaženstvo, koje se ovdje ipak još stvarno ne događa. Iz takvoga je stava razumljiva postmoderna spiritualizacija kršćanske vjere i protestantska sumnjičavost u katoličku pobožnost prema Gospi. To isto pogađa i katoličko slavljenje euharistije, jer je u euharistiji stvarno prisutan Isus Krist. Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno realno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo. Stoga kriza pobožnosti prema Majci Božjoj nije samo kriza euharistije, već i kriza Crkve. Crkva se tada doživljava kao obična ljudska tvorevina, koja ne može biti realno mjesto, »sakrament ili znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Iz toga slijedi da nedostatak štovanja uznesene Gospe premješta uprisutnjenje spasenja tek na kraj povijesti, pred kojim kršćani, euharistija i Crkva ostaju tek njegovi puki znakovi: spasenje se u njima ne može realno događati; nebo kao preobraženo vrijeme i preobraženi prostor nije moguće ovdje na zemlji. Stoga se čini da je protestantsko neprihvaćanje dogme o Marijinu uznesenju zapravo neprihvaćanje teologije slave, koja se na poseban način očituje u katoličkoj dogmi o Marijinu uznesenju na nebo.
Na kraju ovih razmišljanja potrebno je još jednom nadopuniti naš marijanski aksiom. Nije dovoljno samo štovati Gospu pa se time osigurati da se istinski slavi euharistija i da se istinski pripada Crkvi. Potrebno je istinski štovati Gospu, kako bi se istinski slavila euharistija i istinski pripadalo Crkvi, i obrnuto. A istinski štovati Gospu znači zauzeti onaj njezin duhovni stav prema Bogu: stav cjelovitog predanja Bogu. Tada neće postojati opasnost od kršćanskog fundamentalizma, jer s Gospom kršćani mogu biti samo ponizni službenici i službenice koji žive od Božje milosti, niti opasnost od samo izvanjskoga slavljenja euharistije i izvanjskoga pripadanja Crkvi, jer s Gospom kršćani slave euharistiju i pripadaju Crkvi s »fiat-amen« cjelokupnoga svoga bića.
Sve u svemu, nadamo se da će ovaj članak pripomoći „da se suobličimo Kristu dolazeći u Majčinu školu i dopuštajući joj da nas prati« (Ecclesia de Eucharistia, br. 57).
Glas Koncila, Broj 32-33 (1624-1625), VELIKA GOSPA, 2005.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
