www.tebe-trazim.com

Ja ipak mislim da koliko god se mi s pouzdanjem prepuštali Božjoj volji, da ne smijemo biti flegmatični i indiferentni. Moramo moliti Boga da nas vodi, pomaže nam, zazivati Duha Svetog, ali i sami djelovati. Zar ne?

Ukoliko se prepuštamo Božijoj volji, tj. molimo za tu slobodu, i spremni smo je u potpunosti prihvatit, već samim tim "činom" ne možemo bit flegmatični i indiferentni, a i ne djelujemo sami, tj. "po sebi". Ovjde pričam o "indiferentnosti u odnosu na život, tj. življenje", a ne o indiferentnosti "tko, što, i kako misli o nama"..
Trebali bi, kao što nas biskup poziva, imati jedan cilj, koji bi kao uvijet pretpostavljao sve naše misli i djela; "Služiti Kristu, volji Očevoj, po Duhu Svetom", tj. biti "otvoreni djelovanju Duha Svetoga" u svakom aspektu života.
Nije mi jasno što misliš pod tim da sami djelujemo? Kako sama djeluješ, može neki primjer, ili bar objašnjenje?

Uvijek stanem i zastanem kod one da će bit onako kako dragi Bog da. Znači li to da mi ništa ne moramo u životu raditi, ni učiti, ni odlaziti na posao, ni truditi se jer tako i tako će biti po Božjoj volji. Kako kod neke odluke znati da je to i Božja volja? Kako znati da činimo pravu stvar? Kako biti sigurni da ne srljamo? Kako biti sigurni da je to "od Boga"? Znam da sam vjerojatno u krivu, ali užasno teško mi je "balansirati" između onoga "bit će što bude i što treba biti" - jer me nesvjesno to upućuje da "dignem ruke" od nekih situacija koje možda očekuju moj veći angažman, moj trud i sl.
Znam da sam zakomplicirala, ali i kod mene je ovo komplicirano...

Da, tako nekak izgleda. Ljudi obično to kažu kad se više nemre ništa učinit, već se čeka "viša sila". No, i ja sam puno puta čua da ljudi to govore u krivim situacijama, tipa;

"Ja cu molit za momka, pa ako mi ga Bog da, odlično. Bit ce kako Bog želi."

To jednostavno tako ne funkcionira. Ne znam jesi čitala ovdje šta su ljudi pisali; od hodočasničkih puteva, do svakodnevnog moljenja 37 različitih krunica, pa do posti o kruhu i vodi....Sve su to radili, ne bi li dobili momka i curu. I puno ih još ništa nije dobilo. To jednostavno ne funkcionira tako
Hoće li nekom past hrana s neba ako ja molim za njega? Ne, naravno da neće. Papa je rekao da trebamo nahranit siromašne, pa onda molit za njih.




Ne. Upravo suprotno. Mi moramo konstantno bit otvoreni vršenju Božije volje, tj. cijelo vrijeme pristajat na nju. Mislim, bar bi trebali.




Na ova pitanja se može odgovorit različito. Što se tiče razlikovanja duhova, vježbe Ignacija Lojolskog su tu vrlo dobre, kako sam čuo. Možeš se prijavit kod Isusovaca.



A tebi je očito bolno "dignit ruke"?

Ok, razlikovanja duhova, znam i čula sam za te vježbe, no nije li ista s tvar i sa znakovima? Jednom sam pričala s jednim mladim svećenikom o znakovima. Evo recimo, znam pomalo i glupo no putovala sam na posao nekh sat vremena, nekada i duže i tada mih često molila, ujutro najranije u sebi, bila bih mirna, uspjela bih se isključiti, i znala bih u svim svojim sumnjama reći Bože, daj mi znak da me čuješ, daj mi znak da postupam ispravno, bla bla. I da, dobila bih ja taj svoj znak. (znam da i nije baš ispravno i u duhu potpune vjere jer očito mi nije vjera bezujetna i svjesna sam da trebam rasti). No, onda, aha treba razlikovati duhove, treba razlikovati i znakove... i ono, još jedna pitanja bez odgovora.



Pa da, po prirodi nisam takva, i idem iz krajnosti u krajnost. Reklo bi se pravi control freak. Ima to i dobre stvari - temeljitost, pripremljenost u izvršavanju poslova, svakodnevnih zadataka i sl., ali isto tako u onom nekom privatnom životu - otpuštanje i "čekanje", "strpljivost" i nisu mi baš jače stvari. Konstantno balansiranje između onoga - if it is mean to be, it will be i onog - if you want it, go get it.

Ne, totalno si krivo shvatila. Također, sumnjam da bi ti Bog davao neke znakove, ili nešto slično. Hoću reći, vjerovatno su ti se dešavale neke stvari, neke male sitnice, kojima bi dobila neku potvrdu, da te Bog pazi, tj. te stvari su samo tebi imale smisla. Za tebe, to su bila mala čuda. No, ne funkcionira to tako, da ćeš ti dobivat znakove, i da ćeš tako znat što je dobro, a što ne. Na žalost, Bog nije ni blizu takvog kakvog ga sad zamišljaš.



Mogu mislit šta si sve radila I ja sam takav, pa pretpostavljam, da je bilo svega i svačeg, lol. Nego, ti si neki preobracenik, ili?



Drugim riječima, izgubljena si, lol. Po meni, najbolje ti je otić na neko hodočašće, malo provest vremena sa sebom. Razmislit malo o svojim postupcima, kontrolirat se, i tako to. Nisam ni blizu duhovnog experta, ali prepozna sam se u tome, pa eto, moj savjet.

haha totalno izgubljena nisam, ali samo što mi baterija na mobu ne isprazni se i ne ostanem bez gps-a.
Oduvijek "vjerujem", ali poimanje vjere prije i poimanje vjere sada se bitno razlikuju. Tj. prije i nisam baš nešto puno o svim ovim pitanjima razmišljala već bih rutinski tj. onako išla u crkvu, molila... No, valjda kad čovjek dođe u neku situaciju da mu je molitva jedino što mu preostaje, onda i počinje dublje kopati. Međutim, u mom slučaju, ja sam počela dublje kopati po svemu tome pa sam skoro sama sebe zakopala
Možda je tu kriv i malo odgoj jer oduvijek slušam - trudi se, daj sve od sebe, uči, budi vrijedna i sve mora biti dobro. I uistinu, dobro je i "sve po loju" dok god se to tiče stvari isključivo kojima sama upravljam i koje više-manje ovise isključivo o meni. Dobra kći, dobra učenica, dobra studentica, dobra prijateljica koje će se svima prilagoditi, dobra i odgovorna suradnica kojoj nije problem subotom u 22h sati navečer uskočiti, poslati mail, napraviti nešto... cijeli život ispunjam tuđe zahtjeve, tuđa (i svoja) očekivanja. Ali, nešto nedostaje.
U ovom razdoblju intezivnije molitve i promišljanja i svega, stvarno vidim svoj rast i brojne milosti, ali i svi smo mi samo ljudi i meni trebaju još godine i godine rasta i "čoviku uvik nešto fali" pa tako i meni. Neću, kao neki, sad tu plakati nad tužnom sudbinom jer sam svjesna i svega dobrog u svom životu, ali u nekim drugim odnosima sam zato prvakinja problema i nezadovoljstva upravo možda zbog toga svog stava "daj sve od sebe, daj sebe 100%" i onda eto - i ne bude kako sam zamislila. Dapače, graniči s katastrofom.

Kako? Daj, napiši




I što, jel mijenjaš to, kako se boriš s tim?
I što misliš da ti fali, can you be more specific?

Ne postoji molitva za ljubav kao sto ne postoji za bilo sto drugo ako ti Bog misli dati, dat ce ti.Ako ne misli, pisi propalo. Mozes ga ti moliti 24 sata dnevno, postiti trat na mise - ako ti ne zeli dati. Po mit s tim. Nema koristi ne ce se on predomisliti.

Molitva za Ljubav ipak postoji.Ovo veliko "Lj" naglašavam jer je naš Bog Isus Krist dao svoj život iz Ljubavi za Ljubav.Ona nije stvar,predmet,objekt,želja,čežnja.Ljubav je Milost darovana od Boga za spasenje svijeta.To joj je definicija,početak i kraj.

Mi ljudi često imamo nekakva očekivanja i ja osobno ali to je potpuno krivo.Na toliko mjesta Isus govori "Ne bojte se","Ne brinite se" i mnoge riječi slične ovim.

To govori zbog toga jer od svakog čovjeka očekuje priznanje da je On naš Bog,da po Njemu dolazi Ljubav,da po Njemu dolazi život i da po Njemu dolazi Spasenje.

Poslanje naših života je odlučiti se na Ljubav.Od nas se očekuje da molimo,postimo,živimo sakramentalno,idemo na Misu,činimo dobra djela.Samo takav čovjek može istinski primiti i dati Ljubav,širiti Boga u svojim okvirima.

Sve van ovoga je ništa drugo doli obična laž koja je od postanka svijeta u suprotnosti sa Ljubavi.Zato svaki pojedinac da bi uspio u ovozemaljskom životu biti ispunjen i sretan,mora samo Ljubiti.A Ljubav je Isus Krist naš Bog koji se očituje u svemu.