dujam napisao:
marija_daniela napisao:
haha totalno izgubljena nisam, ali samo što mi baterija na mobu ne isprazni se i ne ostanem bez gps-a.
Oduvijek "vjerujem", ali poimanje vjere prije i poimanje vjere sada se bitno razlikuju. Tj. prije i nisam baš nešto puno o svim ovim pitanjima razmišljala već bih rutinski tj. onako išla u crkvu, molila... No, valjda kad čovjek dođe u neku situaciju da mu je molitva jedino što mu preostaje, onda i počinje dublje kopati. Međutim, u mom slučaju, ja sam počela dublje kopati po svemu tome pa sam skoro sama sebe zakopala
Kako? Daj, napiši
marija_daniela napisao:
Možda je tu kriv i malo odgoj jer oduvijek slušam - trudi se, daj sve od sebe, uči, budi vrijedna i sve mora biti dobro. I uistinu, dobro je i "sve po loju" dok god se to tiče stvari isključivo kojima sama upravljam i koje više-manje ovise isključivo o meni. Dobra kći, dobra učenica, dobra studentica, dobra prijateljica koje će se svima prilagoditi, dobra i odgovorna suradnica kojoj nije problem subotom u 22h sati navečer uskočiti, poslati mail, napraviti nešto... cijeli život ispunjam tuđe zahtjeve, tuđa (i svoja) očekivanja. Ali, nešto nedostaje.
U ovom razdoblju intezivnije molitve i promišljanja i svega, stvarno vidim svoj rast i brojne milosti, ali i svi smo mi samo ljudi i meni trebaju još godine i godine rasta i "čoviku uvik nešto fali" pa tako i meni. Neću, kao neki, sad tu plakati nad tužnom sudbinom jer sam svjesna i svega dobrog u svom životu, ali u nekim drugim odnosima sam zato prvakinja problema i nezadovoljstva upravo možda zbog toga svog stava "daj sve od sebe, daj sebe 100%" i onda eto - i ne bude kako sam zamislila. Dapače, graniči s katastrofom.
I što, jel mijenjaš to, kako se boriš s tim?
I što misliš da ti fali, can you be more specific?
haha da, sada ću ja na nekom forumu javno pisat svoju životnu sudbinu - I don't think so
Kad se ne zanimaš tako dublje za vjeru, molitvu i ne javljaju ti s pitanja na koja nemaš odgovor. Ja volim crno-bijelo, jednom mi je netko rekao da nije sve crno-bijelo, pa krenimo od toga - teško mi se i s tim pomirit. Ili jesi, ili nisi? ili si u odnosima 0 ili 100%, ili ti je stalo, ili ti nije stalo? Moraš priznat da u pitanju vjere nije sve crno-bijelo, nije samo dovoljno vjerovati i gotovo. Isto tako život ima čudne načine da ti pokaže da nikada, ali nikada neće biti baš onako kako si zamislio. I onda, aha shvatiš zašto su Božji planovi za tebe bili drugačiji, i aha zahvališ Bogu na tome (sama sam odličan primjer), eto shvaćaš da je to dobro za tebe, međutim, nakon nekog vremena dođe nešto drugo i onda misliš "Bože hvala ti, napokon", no vidi - ni to nije to... Pa umori se čovik, bar ja jesam.
A s promjenama ili ne - ima i boljih i gorih dana, svakodnevno si to pokušavam osvijestiti, ali definitivno najgora stvar je kad moram stati i pustiti da bude što treba biti/po Božjem planu/kako Bog želi/kakva je Božja volja i tako dalje. Jer, to nisam ja - 25 godina života ne živim tako. U stanju sam tuči glavom u zid i napraviti sve što mogu jer sam (u dobrom dijelu svog života) mislila da ako dovoljno voliš, ako dovoljno vjeruješ i da ako se dovoljno trudiš, ako si iskren (evo konkretno govorim za odnose) mora biti dobro i to druga osoba mora prepoznati. Međutim, znamo da život nije sapunica ni ljubavni roman.
Login
FAQ
Chat
Traži
