lalelu napisao:
I dalje sama i dalje nema uslisane molitve
samo se Polako pocela nada vracati da nisam ne voljeni dijete Boga nego samo ono koje jako malo voli
lalelu, jesi li se zaljubila u Krista? Onako, štono bi se reklo, do daske? Čezneš li, vapiješ li, tražiš li Njegovu ljubav? Jesu li tvoje molitve orijentirane samo na prošnje za momka ili prosiš i moliš kako bi spoznala i još više ljubila Ljubav nad svim ljubavima, izvor iz kojeg sve teče? Možeš li reći da si potpuno Božja?
Tražiti savršenu ljubav u muškarcu ili ženi je suludo. Savršeno ljubi samo Bog. On je taj u kojeg se prvo moraš zaljubiti. Zaljubiti se najluđe, najjače dosad... A to znači i da moraš upoznati svoju vjeru (družiti se čim više s Biblijom), i moliti, i sakramentalno živjeti, i hodati kroz pustinju, i osluškivati Božji glas u sebi i oko sebe, i umirati sebi, i zahvaljivati za darove koji su ti dani i talente koji su ti povjereni... taj put podrazumijeva sve to i puno više. Tko se odvaži i krene na takav put, taj osluškuje
Božju volju (i stalno se pita
Gospodine, što hoćeš da učinim? Kamo mi je poći?). I zna da taj put nije neki dvotjedni tečaj, već nešto što traje do našeg posljednjeg ovozemaljskog daha.
Ni ti, ni ja, ni itko drugi doli Boga zna koji je tvoj put. Neki su pozvani biti svećenicima, redovnicima ili redovnicama. Neki su pozvani nasljedovati Krista putem obiteljskog života. Neki su pozvani živjeti kao Bogu posvećene osobe. Načini su različiti, ali odredište je samo jedno, a to je Kraljevstvo Božje.
Dakle, tek onda kad se potpuno predaš Gospodinu, tek onda kad se najluđe zaljubiš u Njega - tek ćeš onda biti spremna voljeti i druge. Onda ćeš vidjeti gdje si pozvana. Zavapi i reci: "Gospodine, evo me, primi me takvu kakva jesam. Ma kakva god bila, daj da budem Tvoja. Ti si taj koji sve čini novo. Daj da budem onakva kakvom Ti želiš da budem. Neka bude volja
Tvoja, a ne moja."
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.(Mt 11, 29)
Dakle, kaže da prvo dođemo
Njemu, a ne da utjehu i ljubav prvo tražimo u ljudima!
Ja nekako vezu (i brak) iz kršćanske perspektive vidim ovako. Svatko od nas trči prema Kristu, želi ga što više voljeti, biti mu što sličniji, želi ga što je moguće više slijediti. I trčim tako ja i u jednom trenu naletim na tog mog budućeg dragog kojeg mi je Gospodin stavio na put (ako je to volja Njegova). Taj moj dragi također trči za Kristom. I pomislim, pa gle, i on voli Isusa koliko i ja!
I tad shvatimo, hej, pa zašto ne bismo trčali zajedno prema Kristu?
Veze su vrijeme u kojem oba partnera rastu zajedno u Kristu. Vrijeme kad se međusobno potiču u vjeri, a ne vuku, nagovaraju ili pregovaraju o vjeri.
Gospodin želi da budem potpuno zadovoljna samo s Njim. On želi moje sve jer želi biti moje Sve. On želi moje sve jer u jednom trenutku kad dođe taj moj budući dragi ne želi da moje sve pada njemu na leđa jer to je teret koji on ne može nositi, a ja bi se oslanjala na njega da ga nosi. A sve je... stvarno sve - srce, dušu, um/razum, osjećaje, misli, pogreške, uspjehe, padove, ma i najbanalnije stvari!
Kad malo bolje razmislim o sebi, shvaćam da za puno toga još nisam spremna, puno toga još ne mogu... ali to ne znači da se ne pripremam za to kroz molitvu. A Bog, Bog zna pravo vrijeme. I nikad ne kasni.