|
draga braćo i sestre
kao što sam rekao nastavit ću priču,ali prije nego
nastavim ,moram se malo vratiti u prošlost ...
ne bih želio da moju priču netko krivo shvati,
ne pričam je
zbog sebe i ne pričam je da bih kritizirao ili osuđivao moga
pok.tatu ili bilo koga...
ne radim ja to zbog sebe,već je to svjedočanstvo da me Bog
ni u najvećim patnjama nije napustio i da me ljubi,da nas sve ljubi...
i možda ove riječi nekome mogu biti
presudne u obraćenju...
zbog namjere da priča ne bude preduga i zbog
male nelagode i treme nisam vam rekao još neke bitne
pojedinosti,teško je sve,ali evo samo ću navesti neke
koje su mi se urezale u život i zbog kojih sam proživio
teške traume.
Moj pok.tata.Bog ga pomilovao,bio je pošten i vrijedan čovjek i hvala mu
što nas je učio radu i poštenju,ljubavi prema Hrvatskoj...ali bio je pun mana.
bio je pre strog,grub i zasukan tip...njemu nisi smio reći neću ili ne mogu,ili nemam vremena,moram u školu...
kod njega takve riječi nisu vrijedile ništa i on bi to shvatio kao da smo ga izdali...IZDAJA
ako bi netko slučajno izrekao NE MOGU onda bi se on napio i ganjao bi nas po kući...psovao..
proklinjao...i urlikao da smo izdajice svoga tate...posebno nas je teško proklinjao za Božić...Uskrs...
uglavnom kad se radilo o velikim blagdanima onda u našoj kući ne bi bilo mira...a samo smo njega trebali,
u najtežim trenutcima,ja bih stavljao tamjan na špaker,tražio Boga da nas spasi i zaštiti..i ujedno ga molio da uzme ili nas
ili njega...
Mama mu ništa nije mogla...nitko mu ništa nije mogao...tražio je svađu,ako bi mu ti rekao da je on u pravu,
to mu nije odgovaralo..i to ga nije moglo smiriti... a ako bi rekao da nije u pravu onda još gore.
Sjećam se kad sam se igrao s loptom ispred kuće,imao sam oko 7 g.i napucao sam loptu
i pogodio očevu reklamu od radnje,ništa se nije dogodilo reklami,ali on me poslao da donesem
šljunak,naredio mi da kleknem na njega golim koljenima, i da molim sa prekriženim rukama,da kažem" tata oprosti
to više nikad neću uraditi"
Najstarijeg brata koji mu je radio na građevini od 13.godine i koji je padao od bolova u leđima je istjerao puškom iz kuće...trčao za njim
puškom i vikao mu da će ga ubiti..imao sam onda oko 8-9 godina,to nas je sve u kući strašno pogodilo...brat istjeran a ti ne smiješ ništa...
ako kažeš tati da ga zbog toga ne voliš,onda on okrivi majku, i još pretuče. i nju i nas..nismo mogli ništa nego smo morali uvijek glumiti da je sve u redu.
Poslije njega najviše smo pretrpjeli mama i ja,sestre su se udale i otišle,braća išla u rat...raditi.. a ja i mama smo mu bili pred nosom
sjećam se kad je mamu brutalno pretukao,slomio joj rebro i vikao na nju pred očima mene i brata,o Bože kako sam se tresao od straha i šoka
imao sam 10 godina
a samo zato jer je večera malo zagorjela...svaki put našao bi se neki banalni razlog...
pa koji sam samo strah podnio,imam 11 godina ,ljeto je ,kupam se ispred kuće a mama jadna i tako od sebe slaba i bolesna,dolazi k meni i sva u šoku
moli me da trčim susjedu,jer je tata uzeo pušku i otišao ubiti nekog srbina,meni su se noge odsjekle i nekako sam otišao susjedu,srećom taj srbin nije bio u kući.
Nas u kući je smatrao budalama i majmunima,a svi koji su nas znali,su nas hvalili,da smo dobri,vrijedni,ali on ne,nikad,on nas je volio ponižavati i nije birao pred kim će
to učiniti.
Nadam se da shvaćate da bez Boga oprost ne bi bio moguć,
oprostili smo mu svi osim najstarijeg brata,koji živi u teškoj sitaciji i kojemu pomažem
godinama...
na svaki njegov vapaj a jako ih je puno...ja ostavljam svoje poslove i obaveze i idem k njemu...obolio je od PTSP-a...država za koju se borio
ga sad maltretira i zakida mu prava...samo Bog zna koliko puta me je uvrijedio i poslao k vragu...i koliko to ne volim...ali brata nisam napustio...
i on se čudi... i pita me, kako ja sve ove godine njega trpim...
Ja znam da bez Boga,ovo ne bi bilo moguće
Mama je imala inzult,dok je ležala u bolnici svi smo pričali kako ćemo joj morati pronaći njegovateljicu i svatko od nas 200-300 kuna
mjesečno i ona će s mamom živjeti i brinuti o kućnim poslovima,ali stvari su krenule sasvim drugačije.
Dao sam oglas i pronašao njegovateljicu i dogovorio da dođe,ispalo je da je svatko od nas braće i sestara ne računajući najstarijeg koji je u problemima
trebao mjesečno dati 300 kuna i kad sam ja to rekao braći i sestrama,skoro svi su me gledali kao manijaka i rekli mi da ja nisam normalan i da oni to nemaju.
Poslije te, sam našao jednu za skoro duplo manje,ali opet nisu mogli.
Bio sam jako razočaran,nakon svega što je mama podnijela za njih i kad još znam da skoro svi stoje bolje od mene, rekao sam, dobro, ja i jedan od braće ćemo plaćati dok god budemo mogli
a vi oćete,nećete.
Ja i brat plaćali smo 2 godine,ukratko dok ja nisam ostao bez prebijene kune,kad je njegovateljica otišla,ja sam zauzeo njezino mjesto,ja sam domaćica u kući
i tek sad vidim kako ženama domaćicama nije lako sa svim tim obavezama...
morao sam napustiti posao,uz posao godinama mi je cilj uspjeti u glazbenim vodama,teško sam radio i po 3 posla sam znao raditi...odricao se svega...malo spavao...štedio...kupovao opremu...programe...
stvarao s vjerom da je to možda Božji plan za mene,iako nisam znao ni jednu notu...ali sam cijeli život u glazbi..bio sam D.J.. i krenuo dobro...1.album...kritike...pozitivne...i baš tada...prekid svega...
osjećao sam se izdan i od braće i sestara i od sviju...bilo im je teško platiti nešto novca...ali nije im bilo teško gledati mene u kući...nezaposlenog,bez novaca,rijetko sam izlazio,i danas
rijetko izađem,osim na misu i u zajednicu,ali nema veze,pomirio sam se s tim,
zapao sam bio u depresiju...nisam je htio pokazati nikome.. najviše me mučilo što nisam mogao stvarati...
ali Bog mi je dao snage da brinem o mami,o bratu i da opet počnem stvarati,teško je to sve stići i u svemu biti uspješan,ali ne odustajem od ničega.
upravo završavam slijedeći album.
Uz Božju pomoć,nisam više razočaran,moja savjest je mirna,oprostio sam i braći i sestrama koji su odbili mamu u nevolji,koji su mirne duše prihvatili
da im brat pati godinama i trune u kući,zbog 200 kuna mjesečno,a neki toliko potroše na novine..a na cigarete i više,pitam se koliko to ja vrijedim,manje od cigara i
dnevnih novina hahaha......koje li ironije,samo ne smin nikome pričati,da se ne uvride
Slažemo se dobro,,,molim za sve njih...ako im zatreba bilo što,neću okrenuti leđa.
Bez Boga ovo ne bi bilo moguće.
Ako ova priča pomogne barem jednoj osobi da se obrati i da shvati da je uz Boga sve moguće
onda je ispunila svrhu.
Bogu hvala na svemu dobrom i lošem u mome životu
|
Login
FAQ
Chat
Traži
