www.tebe-trazim.com

Piše: mr. Andrija Kopilović
TORINSKO PLATNO SVJEDOK KRISTOVE MUKE I USKRSNUĆA!?

Što se platna tiče, osim evanđeoskog izvještaja, štovanje platna kao kršćanske relikvije tijekom cijelog prvog milenija kršćanstva prekriva šutnja.
Njegovo se štovanje zapravo javlja tek u 12. stoljeću u francuskoj opatiji Lirey gdje je zapisano da se u posebnom relikvijaru složeno čuva platno u kojem je bilo povijeno Isusovo tijelo kod sprovoda.
Kasnije, točnije 1300. godine, platno se nalazi u francuskom gradu Chamberey, odatle prelazi u vlasništvo kraljevske talijanske kuće u Torino, gdje se u tamošnjoj katedrali gradi posebni relikvijar duljine razvijenoga platna.
U srebru i staklu je platno godinama bilo izloženo na glavnom oltaru s tim da se u određenim danima prekrivalo zavjesom.
U vrijeme korizme i pogotovo u vrijeme jubilarnih godina platno se otkrivalo i pokazivalo na štovanje vjernicima.
Nažalost, dva puta je pretrpjelo požar, tako da je na presavijenim mjestima vidljiva paljevina što očituje i točan način presavijanja platna.
Ta relikvija je u kasnom srednjem vijeku, bez ikakve sumnje da li je autentična, u Torinu štovana i postala je metom brojnih hodočasnika. Mnogi su hodočasnici častili to platno, a slikari i pjesnici nalazili inspiraciju za svoja djela.
Učenjake je na poseban način ovo platno počelo zanimati u 19. stoljeću nakon pronolaska fotografije.
Naime, posve slučajno kada je platno fotografirano i kada je napravljen negativ, na slici se pojavio lik muškarca s točno određenim crtama lica i tijela, prepoznatljiv i vidljiv jer je platno u stvari prepoznatljiv i vidljiv otisak tijela kako bi to bilo u negativu.
Negativ fotografije je u stvari pozitiv lika na kom je prepoznatljiv lik mrtvoga čovjeka. Nakon tog otkrića je nastala čitava znanost, nazvana ”sindologija” (prema grčkom sindon = platno).
Crkva je dopustila nekoliko znanstvenih istraživanja najprije sveučilištu u Torinu, kasnije Francuskoj i Americi.
Ta istraživanja traju već preko sto godina sve do naših dana i urodila su mnogim zanimljivim saznanjima.
Tako je na pr. po peludu koji se nalazi na platnu određena točna putanja platna kako se je ono selilo iz mjesta u mjesto.
Potječe iz Jeruzalema, iz vremena Kristove muke, zatim se nalazi u Edessi u Maloj Aziji, pa par stotina godina u Carigradu, onda u Ateni te u opatiji u Lireyu.
Ova istraživanja otkrila su na platnu lik čovjeka koji je u njega bio umotan.
Radi se o muškarcu, starom nešto preko trideset godina, istočnjaku, koji je bio jako mučen (na leđima je registrirano preko stotinu udaraca bičem), trnjem okrunjen, otvorena boka, oguljene bedrene kosti, smrskana koljena...
Iz platna se dade zaključiti njegova starost, visina, težina, krvna grupa (nulta). No, svi ti podaci još nisu garant, barem ne za vjeru Crkve, da se radi o Isusu, makar su podaci iznenađujući.
Učenjake je, međutim, podijelilo u nekoliko podgrupa. Problem je otiska na platnu.
To nije otisak krvnih fleka, nije otisak ulja, makar se točno naziru i krvne fleke i ulje, nego je otisak najsličniji paljevini.
Ta je tajna bila glavni problem nevjerice prema tome platnu sve do naših dana.
Prije nekoliko godina završeno je tzv. treće veliko ispitivanje u kojem su sudjelovali svjetski stručnjaci na čelu s američkim stručnjacima atomske fizike i tada se došlo do jednog izvanrednog podatka.
Kod eksplozije atoma gdje nije postojala mogućnost sagorijevanja, pokazao se na sličnom platnu sličan otisak kao na torinskom platnu.
Učenjacima je to dalo naslutiti da se možda radi o jednom nama dosada nepoznatom fenomenu.
To je otisak nastao u času Isusova uskrsnuća kada njegovo tijelo postaje uskrslo i slavno koje izmiče zakonima naše fizike.
Tako bi prema najnovijim pretpostavkama učenjaka to platno bilo otisak Isusovoga tijela u času uskrsnuća.
Ta najnovija pretpostavka je i dalje predmet proučavanja, ali je na razini današnje znanosti jedna od najuvjerljivijih jer se dosadašnjim istraživanjima nije moglo točno utvrditi porijeklo tako divnog otiska u negativu cijeloga tijela mučenika. Ako je ova pretpostavka istinita, onda stvarno raspolažemo s najvrednijom relikvijom koja nam je od Isusa ostala.
Što se tiče stava Crkve, ona je uvijek kao brižna majka najkritičnija.
Ne suprotstavlja se pobožnom štovanju, niti naređuje ili izriče sud o stvarima koje nisu tako bitne za spasenje, nisu izričita objava.
Crkva bi bila najsretnija kada bi se sa svim znanstvenim metodama uspjelo do kraja dokazati da je to stvarno baš to platno.
Zato Crkva na ovo istraživanje ne stavlja točku, makar se čini da je sadašnji čas istraživanja za neko dulje vrijeme završen.
Činjenica da je ovom Platnu hodočastio i papa Pavao VI. i dva puta Ivan Pavao II. i da je u godini Otkupljenja i u godini Jubileja platno bilo izlagano cijele godine na javno štovanje vjernicima, pokazuje sklonost vjerovanju da se radi o stvarnoj relikviji.
No ono što je u štovanju važnije jest istina da Crkva u toj relikviji štuje otajstvo Kristove muke i uskrsnuća.
Talijanski znanstvenici otkrili su na stražnjoj strani torinskog pokrova sliku čovjekova lica koja odgovara slici na prednjoj strani platna.
Stražnja strana pokrova bila je skrivena pošto je 1954. godine, nakon što je pokrov pocrnio u vatri, prekrivena dodatnim slojem tkanine. Podstava je prvi put uklonjena 2002. godine kada je pokrov restauriran. Neuvježbanom oku površina stražnje strane plašta nije pokazivala gotovo ništa osim jedinstvenog šava kojeg Mechtild Flury-Lemberg, švicarski stručnjak za tkaninu koji je izvodio restauracijski rad, prepoznao kao karakterističnog za razdoblje prvog stoljeća poslije Krista ili prije.
Kod restauracije 2002. godine stražnju površinu detaljno je fotografirao monsinjor Giuseppe Ghiberti i fotografije su objavljene u knjizi. Giulio Fanti, profesor mehaničkih i termičkih mjerenja na Sveučilištu u Padovi, rekao je: "Dok sam gledao slike u knjizi, obris blijede slike na stražnjoj površini pokrova privukao je moj pogled. Pomislio sam da se tamo možda skriva mnogo više od onoga što je vidljivo ljudskom oku."
Fanti i njegov kolega profesor Roberto Maggiolo proučavali su fotografije te upotrijebili matematičke i optičke tehnike kako bi procesirali slike. Te sofisticirane metode za procesiranje slika na stražnjoj su površini otkrili sliku čovjekovog lica. Slika na stražnjoj strani u obliku, veličini i položaju odgovara onoj na prednjoj strani. Fanti je izjavio: "Iako ke slika vrlo blijeda, jasno su vidljive značajke kao što su nos, oči, kosa, brada i brkovi." Grafičko procesiranje nije otkrilo cijelu sliku tijela kakva se nalazi na prednjoj strani nego samo lice i, vjerojatno, ruke.
Prema prof. Fantiju, "Na obje strane slika lica je površna, obuhvaća samo krajnja lanena vlakna. Kada se napravi poprečni presjek tkanine, iznad i ispod pojavi se jedna ekstremno površna slika, no u sredini nema ničega. Ekstremno je teško krivotvoriti takva svojstva."
(Izvor: Discovery News, SAD; Reuters, Velika Britanija)

Torinski pokrov stariji nego što se smatralo
Prema novom istraživanju, Torinski pokrov mnogo je stariji nego što su pokazala mjerenja starosti s radioaktivnim ugljikom provedena u 1980-ima. Raymond Rogers, kemičar koji je 1978. godine bio član skupine kojoj su dozvolili proučavanje malih komadića tkanine, kaže da njegovo nova studija i kemijski testovi pokazuju da je materijal upotrijebljen u analizi s radioaktivnim ugljikom 1988. godine izrezan iz srednjovjekovne zakrpe u pokrov ušivene kako bi se popravilo oštećenje od vatre. Prema Rogersu, taj je materijal odgovoran za to što je pokrovu pripisana pogrešna starost. "Uzorak za ispitivanje radioaktivnim ugljikom posjeduje potpuno drugačija kemijska svojstva od glavnog dijela relikvije", istaknuo je.
U istraživanju je Rogers analizirao i usporedio uzorak upotrijebljen u testovima iz 1988. godine s drugim uzorcima tkanine. Njegova nova analiza otkrila je prisutnost kemikalije po imenu vanilin u uzorku ispitivanom metodom radioaktivnog ugljika i srednjovjekovnoj zakrpi, ali ne i u ostatku pokrova. Vanilin, prisutan u platnu od lanenih vlakana koja se koriste za njegovo tkanje s vremenom nestaje iz vlakana i to se vrijeme njegova nestajanja može izračunati, istaknuo je Rogers. U skladu s tim proračunima, srednjovjekovna tkanina trebala bi imati 37 posto vanilina. Međutim, u uzorku pokrova koji je Rogers analizirao vanilina praktički više nema, što prema znanstvenikovu izračunu znači da je pokrov star između 1500 i 3000 godina — daleko stariji nego što su pokazala ranija ispitivanja radioaktivnim ugljikom. (Izvori: BBC News, Associated Press)

TORINSKO PLATNO SVJEDOK KRISTOVE MUKE I USKRSNUĆA!?

"Puno sam čitala o TORINSKOM PLATNU. Podaci su s jedne strane zadivljujući a s druge strane gotovo nevjerojatni. Molila bih Vaše mišljenje kao i da kažete kakav je službeni stav Crkve o ovom platnu. Marta S., Beograd"

"Vaše pitanje se doima vrlo osobno. Vjerujem da i druge čitatelje zanima puno toga o tzv. ”Torinskom platnu”. No, dozvolite da u većem dijelu svoga odgovora budem i ja vrlo osoban, jer sam imao prilike sv. platno dva puta vidjeti. A pošto postoji cijela biblioteka naučnih istraživanja, čak i jedna sada već prihvaćena znanstvena grana – sindologija, neću se upuštati u preopširna stručna tumačenja, nego faktičke datosti približiti prosječnim čitateljima, osobito sada kada slavimo otajstvo Kristove muke i uskrsnuća.
Sve pretpostavke govore da se radi o jednoj od najvrednijih relikvija kršćanstva. To je platno u koje je Isus bio umotan prema židovskom obredu sahrane. Evanđelja izričito spominju da je platno sačuvano i da se na dan uskrsnuća nalazi posebno složeno u grobu. Izgleda da evanđeoski izvještaji nisu bez razloga zapisali taj detalj. Čak jedan od njih posebno spominje da je rubac na drugom mjestu (usp. Iv 20,6–7). Prema tome, Isus je nakon skidanja s križa postavljen donjim dijelom tijela na platno i istim platnom je prekriven i gornji dio tijela. Platno je otprilike dugačko četiri metra. Mrtvac se povezivao u području glave, ruku i nogu i tako polagao u grob bez lijesa. Prethodno je tijelo natopoljeno uljem i po židovskom običaju mirisima da kod naglog truljenja u grobu ne širi neugodan zadah, nego ugodan miris. Kod Isusa, jer se radilo o danu priprave (petak), sa sahranom se žurilo, tako da je tijelo samo natopljeno uljem, a za pomazivanje mirisavim pomastima nije bilo vremena. Zato su žene u dan iza subote pošle na grob da bi pomazale tijelo miomirisima (usp. Mk 16,1–2). I tako su postale svjedoci uskrsnuća, tj. da Isusovog tijela nema u grobu.
Što se platna tiče, osim evanđeoskog izvještaja, štovanje platna kao kršćanske relikvije tijekom cijelog prvog milenija kršćanstva prekriva šutnja. Njegovo se štovanje zapravo javlja tek u 12. stoljeću u francuskoj opatiji Lirey gdje je zapisano da se u posebnom relikvijaru složeno čuva platno u kojem je bilo povijeno Isusovo tijelo kod sprovoda. Kasnije, točnije 1300. godine, platno se nalazi u francuskom gradu Chamberey, odatle prelazi u vlasništvo kraljevske talijanske kuće u Torino, gdje se u tamošnjoj katedrali gradi posebni relikvijar duljine razvijenoga platna. U srebru i staklu je platno godinama bilo izloženo na glavnom oltaru s tim da se u određenim danima prekrivalo zavjesom. U vrijeme korizme i pogotovo u vrijeme jubilarnih godina platno se otkrivalo i pokazivalo na štovanje vjernicima. Nažalost, dva puta je pretrpjelo požar, tako da je na presavijenim mjestima vidljiva paljevina što očituje i točan način presavijanja platna. Ta relikvija je u kasnom srednjem vijeku, bez ikakve sumnje da li je autentična, u Torinu štovana i postala je metom brojnih hodočasnika. Mnogi su hodočasnici častili to platno, a slikari i pjesnici nalazili inspiraciju za svoja djela.
Učenjake je na poseban način ovo platno počelo zanimati u 19. stoljeću nakon pronolaska fotografije. Naime, posve slučajno kada je platno fotografirano i kada je napravljen negativ, na slici se pojavio lik muškarca s točno određenim crtama lica i tijela, prepoznatljiv i vidljiv jer je platno u stvari prepoznatljiv i vidljiv otisak tijela kako bi to bilo u negativu. Negativ fotografije je u stvari pozitiv lika na kom je prepoznatljiv lik mrtvoga čovjeka. Nakon tog otkrića je nastala čitava znanost, nazvana ”sindologija” (prema grčkom sindon = platno). Crkva je dopustila nekoliko znanstvenih istraživanja najprije sveučilištu u Torinu, kasnije Francuskoj i Americi. Ta istraživanja traju već preko sto godina sve do naših dana i urodila su mnogim zanimljivim saznanjima. Tako je na pr. po peludu koji se nalazi na platnu određena točna putanja platna kako se je ono selilo iz mjesta u mjesto. Potječe iz Jeruzalema, iz vremena Kristove muke, zatim se nalazi u Edessi u Maloj Aziji, pa par stotina godina u Carigradu, onda u Ateni te u opatiji u Lireyu. Ova istraživanja otkrila su na platnu lik čovjeka koji je u njega bio umotan. Radi se o muškarcu, starom nešto preko trideset godina, istočnjaku, koji je bio jako mučen (na leđima je registrirano preko stotinu udaraca bičem), trnjem okrunjen, otvorena boka, oguljene bedrene kosti, smrskana koljena... Iz platna se dade zaključiti njegova starost, visina, težina, krvna grupa (nulta). No, svi ti podaci još nisu garant, barem ne za vjeru Crkve, da se radi o Isusu, makar su podaci iznenađujući.
Učenjake je, međutim, podijelilo u nekoliko podgrupa. Problem je otiska na platnu. To nije otisak krvnih fleka, nije otisak ulja, makar se točno naziru i krvne fleke i ulje, nego je otisak najsličniji paljevini. Ta je tajna bila glavni problem nevjerice prema tome platnu sve do naših dana. Prije nekoliko godina završeno je tzv. treće veliko ispitivanje u kojem su sudjelovali svjetski stručnjaci na čelu s američkim stručnjacima atomske fizike i tada se došlo do jednog izvanrednog podatka. Kod eksplozije atoma gdje nije postojala mogućnost sagorijevanja, pokazao se na sličnom platnu sličan otisak kao na torinskom platnu. Učenjacima je to dalo naslutiti da se možda radi o jednom nama dosada nepoznatom fenomenu. To je otisak nastao u času Isusova uskrsnuća kada njegovo tijelo postaje uskrslo i slavno koje izmiče zakonima naše fizike. Tako bi prema najnovijim pretpostavkama učenjaka to platno bilo otisak Isusovoga tijela u času uskrsnuća. Ta najnovija pretpostavka je i dalje predmet proučavanja, ali je na razini današnje znanosti jedna od najuvjerljivijih jer se dosadašnjim istraživanjima nije moglo točno utvrditi porijeklo tako divnog otiska u negativu cijeloga tijela mučenika. Ako je ova pretpostavka istinita, onda stvarno raspolažemo s najvrednijom relikvijom koja nam je od Isusa ostala.
Što se tiče stava Crkve, ona je uvijek kao brižna majka najkritičnija. Ne suprotstavlja se pobožnom štovanju, niti naređuje ili izriče sud o stvarima koje nisu tako bitne za spasenje, nisu izričita objava. Crkva bi bila najsretnija kada bi se sa svim znanstvenim metodama uspjelo do kraja dokazati da je to stvarno baš to platno. Zato Crkva na ovo istraživanje ne stavlja točku, makar se čini da je sadašnji čas istraživanja za neko dulje vrijeme završen. Činjenica da je ovom Platnu hodočastio i papa Pavao VI. i dva puta Ivan Pavao II. i da je u godini Otkupljenja i u godini Jubileja platno bilo izlagano cijele godine na javno štovanje vjernicima, pokazuje sklonost vjerovanju da se radi o stvarnoj relikviji. No ono što je u štovanju važnije jest istina da Crkva u toj relikviji štuje otajstvo Kristove muke i uskrsnuća."

sve je ovo skinuto s interneta prije nekog vremena, pa se ispricavam sto ne znam tocne izvore.