www.tebe-trazim.com

Moj otac........
Bez obzira na sve.....ja ga volim......ja ga poštujem.......on je moj ovozemaljski otac........velike boli nam je nanio.......ali ja nisam sudac........ja to ne mogu..........
mirna sam.......oprostila sam mu sve........
star je.......a starce treba poštovati......
stavio ga je Gospod pred mene i pred cijeli moj život ........da vidimo koliko tek On nama može oprostiti.........
ja nisam znala ranije, puno ranije za takovo opraštanje......
sve one sitne stvari........opraštamo........a ovo...........
bitno je oprostiti ono duboko što nosimo u sebi.....a neki možda i neznaju za to....nisu svjesni toga što ih koči..........
sve svima otpustiti.......i mir će zavladati dušom i tijelom........

Ja nisam nažalost u čestom kontaktu s mentalno retardiranom djecom ali povremeni susreti s njima postavljaju mi pitanje "ne bi li mi trebali preispitivati sebe a ne njih?"
Oni meni izgledaju O.K., potpuno sretno ako taj njihov svijet ne usporedimo s našim "normalnim".
Neki kažu da su to mali anđeli. Ja sam gotovo siguran u to. Njihovo tijelo pa i psiha ne mogu podnijeti "ovaj svijet" već je sigurno njihovo poslanje nešto drugačije. Bog ih sigurno voli. Oko njih je ljubav, humor .. Prag tolerancije njihovih roditelja i osoba oko njih je nedokučiv za nas "normalne".
I oni i njihovo okruženje mogu biti uzor svima jer malo tko od nas može otvarati srca ljudima s kojima smo u kontaktu kao oni.

Kat ispod mene u maloj zgradi zive dvije mentalno bolesne sestre sa svojim ocem i majkom.
Tek od kada sam Boga spoznao i ljubav Njegovu, poceo sam se prvi javljati i razgovarati s njih dvije kao sa ljudskim bicima, za razliku od prije kada bi ih znao podrugljivo oponasati, i to s neke umisljene visine.
Jadan li sam bio dok sam mislio kako sam uzviseniji i bolji od njih dvije.
Kako i prije dok sam im se jedva javljao i to podrugljivo, nisam im bio drag, tako sam im postao drag i s veseljem me pogledaju od kad mi se Bog smilovao i pokazao kako se prema ljudima ponasati - bili ti ljudi mentalno bolesni ili ne.
A prije su me se cak i bojale kad bi me vidjele jer su osjecale da ih ne ljubim. Hvala Bogu sto promijeni tu moju bijedu.

Moja susjeda, ajmo rec prijateljica, ima 23 godine (tri godine je starija od mene) i prakticki mozemo biti vrsnjakinje koje bi mogle skupa provoditi cijele dane. NO, nazalost, ona ima srednju mentalnu retardaciju, jako slabo vidi i cuje, te joj je desna noga kraca od lijeve za 3cm. Hoda losije od moje bake koja je operirala kuk i koljeno.. Cijela prica ide ovako.. Dok sam bila dijete bila sam pomalo zlocesta prema njoj, ali sve zbog utjecaja jedne druge prijateljice koja me stalno nagovarala da odbijam pozive u posjetu, dolaske na njezine rodendane i slicno.. Razlog je bio:"Ana ona je mutava. Ti s njom nemres normalno razgovrati!" Godine su prolazile, a kamen na srcu je bio sve tezi, jer sam znala da idem krivim putem. Iskreno, vise nisam mogla pogledati njezinu mamu u oci (koja me uistinu voli)jer sam znala da ce me pitati:"Ancica kad ces doci mojoj Katarini? Ona je jadna sama doma po cijele dane i ne zna kud bi sa sobom.." Riječi su mi parale srce, sam Bog mi je govorio da se pokrenem, da učinim nesto da jadnici olaksam muke, a sebi barem malo operem savjest. I tako je krenulo-uzela sam mobitel u ruke i nazvala curu koja je bila presretna i sva u euforiji kad sam joj rekla da dolazim.
E sad, ja nisam najavila samo sebe.. Ja sam najavila i curu koja ju nije podnosila. Prisilila sam je. Rekla sam joj da ce joj Bog zahvaliti na tome, i da cini dobru stvar. Jedva nekako smo dosli k njoj u stan. Prvi posjet je trajao 15 minuta, sljedeci posjet pola sata, zatim treci nedavno skoro sat vremena. Ja i frendica smo oboje bile pozvane na njezin rodendan u restoran,na koji nismo isle jer smo imale drugih obaveza.. Ali ipak smo kupile tom andelu poklon koji ga je odusevio! Kroz ovu pricu sam shvatila da radi nekih stvari u zivotu mogu biti sretna. Jer dragi Bog mi je podario ono sto drugima nije. Mogu biti sretna sto sam koliko toliko zdrava i sto imam normalnu obitelj! Na tome sam beskrajno zahvalna. Materijalno stanje me nikad nije previse zanimalo. Dokle god cu imati sitnis tu negdje u nekakvoj zdjelici i dokle god cemo se moja obitelj i ja moci prehraniti bit cu presretna. Vise mi niti ne treba. Postat cu samo pohlepna i sebična. A to ne zelim.
Malo sam skrenula s teme, nemojte mi zamjeriti.. A tako je to kad imam puno za pisati..

Htjela sam reci da osjecam kada sam kraj ljudi kojima je tesko, osjecam iiz njih toliku energiju i snagu... toliku ljubav i njeznost.. Da moram postati bolja osoba. Jer stidim se ovako same sebe...
Zelim otici u djecji dom u Nazorovu, a nikako.. Uistinu bih voljela to sto prije..
Vidite, moj otac, kojeg volim iz sveg srca i sve na svijetu bih dala da zivi vjecno, mi je neki dan rekao da nemam pojma o zivotu, i da ne smijem biti tako dobra jer cu nastradati... Ne bih trebala toliko pomagati ljudima i izvlaciti ih iz nevolja jer onda nemam snage za rjesavanje svojih problema..
A znate sta, ljudi moji, ja nemam snage za rjesavanje svojih problema. Ali ja znam da BOg vise cijeni kada pomognem nekome drugome nego sebi! I znam da cu mu zbog toga biti bolja u ocima!
Jer uvijek cu drugome pomoci prije nego sebi. jednostavno sam takva i gotovo. Ne znam zasto mu je to tako tesko shvatiti... Jednostavno.. volim davati ljubav. Radi koga? Radi mog oca, radi mojeg Gospodina i radi sebe same.
LJUBIM VAS SVE I GRLIM!!! PUSA SVIMA
BOG VAS BLAGOSLOVIO!