E da, i ja ću početi s tim da sam odrasla u katoličkoj obitelji, nažalost ta katolička obitelj se samo primječivala izvana no ne i iznutra.
Išli smo redovito svake nedjelje u crkvu, nedjelje su mi bile svete od malena, tako da mi je kasnije u srednjoj školi bilo nezamislivo nedjeljom ići van na piće, nisam mogla jer mi je to bio sveti dan.
zašto kažem da se nije primječivala iznutra, e pa ja sam se u kući nagledala puno ružnih stvari, svaki tjedan svađe između roditelja, vrijeđanja i psovke, proklinjanja... ma grozno.
Jednom sam kao dijete (mislim da sam imala negdje oko 9 ili 10 godina) i za nešto malo novaca što sam imala u đepu sam donjela doma natpis
U ovoj kući se ne psuje bilo je i još nešto napisano ali meni je ovo bilo najvažnije i donjela sam to kući u nadi da će moji roditelji to poštivati. Pokazali su mi veselje zbog mojeg truda no opet su zakazali u djelima, natpis su objesili na zidu i nisu ga poštivali. Jednom prilikom su se jako svađali i naravno ja sam bila prisutna i govorili su toliko ružne i teške riječi, svaka riječ je meni parala srce i u jednom trenutku su prolazili pored tog natpisa i vrijeđali se i psovali, ta slika mi je uništila više manje sve ono što je bilo sveto u meni. Natpis su ubrzo i skinuli jer im je smetao (eh da je bila neka lijepa slika sigurno bi ga zadržali) ovako im je samo "skupljao prašinu"...
Na vjeronauk sam išla i imala sam jednu divnu časnu zbog koje sam i ja sama htjela biti časna sestra no kada sam to rekla svojima doma, samo su mahnuli rukom i rekli "da,da, moš mislit..." i tada sam to zadnji put spomenula i utuvila si u glavu da ja nisam došla iz obitelji kakva bi trebala biti pred Bogom i da nisam dostojna razmišljati o takvom svetom životu... znate kao dijete svakakve si slike stvorite u glavi.
Kako je vrijeme prolazilo ja sam i dalje išla u crkvu ali sam bila jako ljuta na Boga jer mi je dao takve roditelje koji se "ne vole", i jer je dopusti da živim u takvoj okolini i da noćima ne spavam i da budem nesigurna među ljudima s kojima bi trebala imati najveću sigurnost, jer nikada nisam znala što donosi sutra i kada će se opet posvađati i do kojeg će to stupnja opet ići...

zapravo je najveći krivac bio moj otac jer mama je kolko tolko barem molila i išla u Međugorje i po duhovnim seminarima... da je samo on bio drugačiji sve bi bilo puno lakše.
Kasnije sam upala u loše društvo i putem izgubila Boga, nije me bilo briga ni za šta, živila sam od danas do sutra i bilo mi je svejedno što će biti sa mnom, tada se moja mama malo više angažirala oko mene ali očito ne dovoljno jer mi nije baš bilo puno važno (to je bio period od nekih 2-3 godine, pred kraj srednje škole) no uspjela me odvući od tih ljudi i ukazati mi da to nije dobro i hvala joj na tome.
Moja baka me naučila moliti neke molitve a onda i krunicu bez koje nisam mogla, svaku večer bi molila i zaspala u ruci s krunicom.
Moj život sada ima većeg smisla, moj muž i ja živimo zbilja u ljubavi (posvađamo se ponekad ali ne ko moji roditelji i izbjegavam svađu pred djecom), molimo sa svojom djecom svakodnevno prije spavanja što recimo ja nisam imala sa svojim roditeljima.
Recimo da pokušavamo živjeti svoju vjeru.
Nije oduvijek bilo tako... i ja sam psovala i bila sam grozna (mislim nije za puno bilo ni očekivati iz kakve sam obitelji izašla) no napokon sam shvatila, napokon sam shvatila da me to opterećuje, da to nije život kakav sam sanjala, uvijek sam kao dijete sanjala svoga princa i da će me odvesti daleko od mojih roditelja i da ćemo živjeti zauvijek i sretni sa puno djece koju ću voljeti.... e pa baš i nisam daleko otišla, živim u drugoj ulici od svojih roditelja i viđam ih svaki dan... no ja sam im oprostila sve što sam imala, odvojila sam svoj duh iz njihovog "zatvora" jer zbilja sam osjećala kao da sam zarobljna među njihovim problemima...
sada s njima mogu popričati o svemu samo izbjegavam temu o njima i njihovom braku.
Molim se za njih, blagoslivljam ih svaki dan i vide se promjene, nisu više onakvi kakvi su bili, ne svađaju se više toliko (evo zbilja posvađaju se dvaput godišnje a prije su svaki tjedan bili posvađani), svađe nisu toliko teške no još uvijek su psovači i ima još posla na njima.
Ja sam odlučila svoju djecu usmjeravati da žive kršćanskim životom a ne da samo posjeduju sve sakramente.
Kada će biti vrijeme za to razgovarat ću o svemu s njima od izlazaka, seksa, pravila ponašanja.... moji su meni samo govorili "pamet u glavu" i zapravo su mislili da je to dovoljno, bilo bi mi draže da su me odgojili da nema seksa prije braka i obrazložili mi zašto, ja ću svojima sigurno ići na takvu vrstu razgovora, naravno neću im braniti ali ću izložiti svoje argumente i zbilja s njima ozbiljno o tome porazgovarati.
Eto ne znam više šta bi rekla, ovo pišem već sat vremena jer sam se opet po ne znam koji put prisjetila svog djetinjstva u kojem se ne sjećam baš puno lijepih stvari ali zato su ostali svi oni ružni i crni trenutci...
Ja sam sada kao u nekom balonu i plivam među tom crnilu a u mom balonu je svjetlost i zbilja sam sretna radi toga.
Sretna sam jer imam divnog čovjeka pored sebe, sretna sam jer imam divnu djecu a zbilja sam sretna jer uz moju vjeru moji roditelkji (koji su negdje izgubili i ono malo vjere što su imali) sada polaku idu naprijed.
Isuse slava ti, želim da budeš uvijek uz nas.... VOLIM TE ISUSE!!!!
Ti si moj spasitelj, spasio si me iz paklenog djetinjstva i izlječio sve rane u meni, hvala ti Isuse, oprosti mi što sam ti ponekad okretala leđa... oprosti mi molim te, kajem se radi toga ali ti znaš da sam čvrsto odlučila da ti nikada više neću okrenuti leđa, da ću te uvijek držati za ruku i neću te nikada puštati...
Hvala ti moj predragi Isuse!!!!