www.tebe-trazim.com

Tema je otvorena jer smo svi mi podlozni svojim osjecajima. Neki vise neki manje. Poticaj na ovu temu sam nasla u rijecima mnogih ljudi pa i sebe same.
Cesto puta smo tuzni ili nesretni jer ne osjecamo Bozju blizinu ili nam se ne da moliti (to je isto osjecaj), a vjera nije osjecaj.
Zasto je tako tesko vjerovati da je Bog s nama cak i kada to ne osjecamo? Osjecaji su (po mom misljenju) najskliskiji teren gdje covjek najlakse posumnja u Božju ljubav.
Predivno je kad covjek shvati da se moze izdici iznad svojih osjecaja koji ga cine nesretnim. I dalje se osjeca tuznim ili nesretnim, ali pojavi se radost koja ga nosi, koja mu daje poleta. (Ovo cudno zvuci, ali oni koji su to dozivjeli, razumiju sto govorim.)
Kako je divno pobjediti sebe sama jer vjerujes da te Bog ljubi i nosi!

Proživio sam puo toga u svezi osjećaja. I dobrog i lošeg. Bog mi je prije toliko pokazivao da mi je blizu i cvao sam od sreće zbog toga. Gdje si sad Bože? Kad te ne osjećam Možda te nisam zaslužio? Ili sam previše grešan? Osjećam se neispunjen!

Zamisli sad sv.Malu Tereziju koja je cijeli zivot imala izrazito jak osjecaj napustenosti!!! Majka Terezija je imala iste osjecaje, ali one se nisu ravnale po osjecajima, nego po vjeri.
Vjerovale su Gospodinu da je vjeran i da nikada ne napusta!!!
Upravo na to sam zeljela skrenuti pozornost: kad nemamo osjecaj da je Bog tu, vjerujemo li da je zbilja tu? Ako da, onda cu biti radostan / radosna i boriti se sam protiv sebe. Trudit cu se izdici iznad sebe.
Zivjet cu i radovati se iako mi osjecaji govore suprotno. To je proces, to ne mozemo postici odjedanput, ali se mogu truditi u savrsenstvu.
Sama Marija, majka nasega Isusa je dugo godina imala osjecaj da joj se Bog skriva.
Bog dopusta takva stanja da kusa nasu vjeru. Vjerujemo li Njemu ili osjecajima?

Vjerujem Bogu. Ja znam da mi se Bog skriva i to već dosta dugo. A znam da postoji i da je tu. Znam da to On radi i zašto radi. Skužio sam igru, ali, može malo pauza, da odem popiti vode?
Tko je čitao Tamnu noć duše od Ivana od Križa, znat će o čemu se radi. Očekujem od Boga dar vjere i ostale duhovne darove. Nekad me izludi to stanje kad mi se Bog skriva. Tko to nije prošao teško će znati o čemu se radi.
Ne patim zbog svijeta, več zbog Boga!
Volim Te i zbog toga patim

Bog nam dopusta da se popnemo na Tabor kako bi ojacali svoju vjeru, kako bi upoznali Njegovu ljubav, ali On ne zeli da zivimo na Taboru. On zeli da siđemo "drugim putem" i da radost Tabora, unatoc svim kusnjama i laznim osjecajima napustenosti, svjedocimo drugima, da svjedocimo Božju ljubav i milosrđe onima koji Ga jos nisu u poznali, ali i da se međusobno poticemo i ohrabrujemo, mi koji jesmo bili na Taboru, prezivjeli silazak iz Bjeline u sivilo svakodnevice i nalazimo radost u svakoj kusnji.
Zlato se kusa u vatri, a vjera u kusnjama. Drugoga puta nema.
Stalno nas drugi ispituju o Bogu, prozivaju radi namrgođenih lica, pokazimo im radoscu u kusnjama tko je nas Bog!

Nije bitno sto ja zelim (stalno osjecati Njegovu prisutnost), vec je bitno sto On zeli i sto mi On daje! U tome je radost svakog krscanina.

cvrsto vjerujem da se puno češće mi skrivamo Bogu nego on nama. a kada nam se i sakrije, ili nam se tako cini, moramo znati da nas nije napustio. tu je negdje i razlika između osjećanja i vjerovanja. ja ne osjećam da Bog postoji, ja to znam. Bog neće napustiti mene. onaj tko ovdje napušta mogu biti samo ja. lako je vjerovati uz dokaze i osjećanja, ali prava vjera trazi odanost i bez dokaza i osjećanja. i kad Ga ne osjećamo On je tu. zar ne postoji mogućnost da ne osjećamo jer to ne želimo? Bog je svuda oko nas, u svakom djecjem osmijehu, u šuštanju lišća, u mirisima cvijeća, u rastu trava, u izlasku i zalasku sunca, u treptajima zvijezda, u svakoj nasoj ljubavi. zar sve to nije dovoljno da se covjek osjeca barem malo bolje i manje napusteno? Boga je zaslužio svatko tko mu je otvorio svoje srce i priklonio mu svoju dušu. Grešni smo svi, jer smo ljudi- jednostavno. ali grijeha treba biti svjestan i okajati ga. i to je korak bliže Bogu, zar ne?

luce..dobro ti nama došla i baš ljepo svjedočiš...
Bog vidi tvoju radost....


leti moja....
evo skoro da mogu reći da smo mi tu neki prošli štošta od osnutka foruma...a izgleda da ćemo još toga proći....

što se više dižemo Bogu....zrak postaje sve gušći, i teže je disati, pritišće nas, a magle sve očitije i sve veće....

i dok samo sa podnožja gledali vrhove planine nakoju se penjemo....bilo je predivno....a sad dok smo na tom putu, dok nam noge krvare od smrzotina i napora....vidimo pred sobom samokamen,uspon i pokojega brata ili sestru koji nas dozivaju i daju nam smjernice....

što nam ostaje mila moja....

opet onaj osjećaj....osjećaj da znamo kud idemo i što smo vidjeli na početku....i osjećaj smjera da ne lutamo i ne krivudamo...
pa dobro...ako padnemo i ako nas boli....
nije loše plakati, nije loše reći ja sam slab, ne mogu više...
time ćemo dati i priliku našoj sestri i bratu danam pomogne, a mi ćemo time postati malo manji i malo skromniji....
odmorit ćemo se malo i pogledati gore...p aako bude milosti,možda se i nebo razvedri..pa ugledamo vrh za kojim stremimo....
nazad ne možemo...
sad više ne....

a ljudi smo i imamo osjećaje...
pa ponekad nas ponesu malo previše....
zna to Bog...dao nam ih je
...

Teme je očito o pozitivnim osjećajima koji nam dolaze u obliku milosti Božje. Kao svjedočanstva i put u jačanju vjere.
Postoje kušnje. Što je s negativnim osjećajima, koje nam gurka đavao?
Nemožemo moliti, nemožemo ući u kontapleciju, u meditaciju, pritišće nas zlo sa svih strana. Psihički, fizički, duševno. Nemožemo misliti uopće. Nemožemo prepoznati Boga u ljudima, a znamo da se to može. U prirodi, a znamo da se može. Postajemo zaboravni. Pretrpani duhovnim stvarima. Usudio bi se reći opsjednuti Bogom. Đavao nam narušava međuljudske odnose. Nemožemo vidjeti jesmo li na pravom putu? Nemožemo vidjeti s koje strane to sve dolazi. I to sve u obliku osječaja. Bože, dopuštaš li ti to? Jel to traži našu vjeru i da hodimo u vjeri a ne milini? Da li Bog to želi? Slomiti to u Isusovo ime? Ili, pustiti da se kušamo, kao zlato u pečnici? Prihvatiti? Ili, slomiti djela đavolska?
A sva nam to dolazi a nevidimo razlog, nevidimo da je to zbog grijeha, jer smo prije bili grešniji 100 puta a sada smo napredovali i odrekli se gotovo svega. I sve nam je to jasno što se događa. Puni smo teorije i znanja. Ali kako naučiti tu VJERU? Kako ju izmoliti i dali ju možemo zaraditi? Kažu da je vjera dar odozgo. Toma je bio Isusov učenik, družio se s Njim, ali nije vjerovao da je to Isus dok nije stavio ruke u njegove rane. Petar je zanijekao Isusa 3 puta. Zar nama nije potrebna katkad milina, lijepi osjećaji, dokaz Božji, da ojača našu vjeru? Jer sigurno će porasti naša vjera i to je dobro. Zar ne? ''Odmah im se otvoriše oći da razumiju''

da vjera je milost....
točno...

možemo mi pričati o tome koliko god hoćemo i željeti da smo u raspoloženju vjere pa si i umišljati da jesmo...

no vjera je milost....

ali zar nam nije rekao da ćemo biti kušani....


"ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama; upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa. "A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje."

"Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, 30 a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. 31 Zato bdijte

(pa kad se gleda na vukove kao na misli koje nas ne štede....)

" služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih;"

(zasjede židovske kao zasjede naših situacija ili naših starih misli)

"Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama."

"Korist kušnje 2 Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje 3 znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću."


ja bih rekla ovako...
ako usprkos svega toga što ti pišeš...opstanemi i ne odbacimo Boga ..da smo uspjeli...
mislim da u takvim trenutcimane trebamo tražiti od sebe da smo jaki u vjeri kao inače i žalosttii se zbog toga što nisamo...
mislim da je ovo pitanje biti ili ne biti, a ne pitanje kvalitete ili količine vjernosti...
tako da bih rekla da samo neodustajanje je pobjeda..jer su kušnje ogromne...nadilaze svaki pojam koji je izrečen među ljudima

Za duhovni život osjećaji su gotovo bezvrijedni.
Rekao je Isus svetoj Faustini Kowalskoj da osjećaji često neće biti pod njenom kontrolom.
Who cares ?
Glavno da ZNAMO Kome smo povjerovali. : )