www.tebe-trazim.com

Upravo to je ono na što ja mislim. Bilo koji dio tijela, ok, ali glava nikako upravo zbog toga sto si napisala Andjelina!
A svećenik, kakav je da je, ipak ima pomazane ruke.

no nešto u meni...mi govori da to nikako nije dobro i da nikako ne smijemo dozvoliti da svatko "čarobira" nad našim glavama...

Ja sam ta osoba koja svoju glavu daje SAMO svečeniku za polaganje ruku jer su njegove ruke pomazane sakramentom.
Što ako se netko bavi bioenergijom, a ti to ne znaš? Dakle, kroz tvoju glavu, teku sile zla u cijelo tijelo!

Evo, da ne piskaram previše: ovo bi bilo i moje razmišljanje.
Uz opasku: ako svećenik kontrolira (po Duhu Svetomu) susret i rukopolaganje – kao što je to radio James Manjackal svojedobno u Zg – onda dopuštam i da laik položi ruke na moju sparušenu kosicu . Ali i u ovom slučaju radi se o rukama prijatelja - kojeg dobro poznajem. Ne dolazi u obzir kakav sumnjivi lik koji dlanove previše okreće prema bini cijeli susret - valjda crpeći "energijice" ... a takvih sam viđao ...

da o tome sam razmišljala dok sam pisala post isto....
neka mi Bog oprosti u mojoj sumnji i nevjeri ali nekako sam uvijek sa strahom pristajla na to da netko položi ruke na mene na karizmatskim susretima....
ako gledamo s jedne strane...to je naš brat ili sestra i tko smo mi da sudimo...
a opet s druge strane šta ja znam šta netko u sebi mrmlja dok kao moli nadamnom...
dobro u tom slučaju se radi samo o oplaganju ruku na rame i tak(koliko se sjećam da ni na majckalovom sminaru nije bilo polaganja ruku na glavu..(godien..štaš ))....
i sad uvijek sma bila unekom raskolu...želim srcem moliti za tu osobu nakoju sam ruke položila a muči me nesigurnost zbog osobe koja je položila ruke na mene...
pa onda izvodim vratolomije...malo se molim Isusu zs tu osobu na kojoj su mi ruke položene a malo se molim da me Isus očuva od mogućih zlih utjecaja osobe koja je položila ruku na mene....

u biti da mi je vjera toliko jaka nebih se trebala bojati jer znam da će Isus napraviti sve na svoju slavu....
no eto..kad vidiš i čuješ svakakve situacije u koje možeš upasti...
ne znam..nisam dovoljno mudra za takve stvari....

Za mene lično samo svečenik može polagati ruke i moliti nad osobom.
Svečenikove ruke su pomazane.

Na mene je svećenik položio ruke...svi padaju,a ja stojim....a on meni kaže...nisi se opustila.

No dobro...čovjeku bih rado položila ruku na bolesno mjesto...ali moje bolesti i patnje nek su samnom... ako tako dragi Bog želi...jer nemojmo zaboraviti... da nas Bog može izliječiti u svakom trenutku i bez polaganja ljudskih ruku.
Onda dolazimo do patnje i koja je njena svrha u našem ljudskom životu...

e da janice...puno si sad bitnih pitanja postavila oko kojih sam se i ja mučila, pa od nekih odustala...
gdej je Božija volja, koji smisao patnje...i sve to jedno s drugim vrko komplicirano...

Za mene je patnja put do Boga... ludost je misliti da nas u životu patnja može zaobići...jer kad ne patimo zbog Križa kojega odbacujemo...tovarimo sebi drugi koji nam je još teži,a mi mislimo da nam je lakši.

Sve se svodi na to da prihvatiš samoga sebe onakovoga kakav jesi...znaš ono...staneš pred ogledalo i gledaš u tu osobu ispred sebe pa se pitaš-tko si ti zapravo...

Tako staneš prad Krista - i otvoriš mu sebe i sve svoje zaključane tajne...za koje misli čovjek da Bog ne zna za njih,a Njemu je sve poznato...A ako mu tako prilaziš...kako te Gospodin može odbiti... pa te ozdravi...ozdravi ti srce ...da možeš prihvatiti taj svoj Križ od prije koji si odbacio...A kad je srce zdravo i kad gledaš svijet očima vjere...možeš spoznati koji je smisao patnje i gdje je u tom svemu Božije volja.

Ovo je sve provjereno iz vlastitog iskustva...Pa se više ne pitam zašto ni do kada ...već kako da uistinu uljepšam dan sebi i svojima...

Je li zaista dobro samo ono što mi mislimo da je dobro?Evo jedne priče koja se zbila negdje u Rusiji.

Nekom je čovjeku, seljaku, pobjegao konj. Susjedi su to čuli i stali ga tješiti u njegovoj nesreći. No on je samo rekao: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! Nakon dva dan vratio se konj i doveo sa sobom još nekoliko divljih konja. Ponovno su došli susjedi, ali ovaj put s čestitkama zbog sreće koja ga je snašla. No čovjek je ponovno mirno odgovorio: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! A imao je dvadesetogodišnjeg sina i taj je sin pokušavao jahati jednog od divljih konja. Konj je bio nemiran, zbacio ga i sin je slomio nogu. I opet su došli susjedi kako bi čovjeka utješili u njegovoj nevolji. I opet je samo mirno rekao: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! Nakon nekoliko tjedana, započeo je rat i u to je selo došla vojska i odvela sve mladiće koji su bili sposobni za rat. Budući da je sin imao slomljenu nogu, ostavili su ga kod kuće. I naravno, opet su došli susjedi i počeli mu govoriti kako ima sreće. A čovjek je samo mirno ponovio: Jel sreća ili nesreća, Bog zna!

Zar s e svi mi u određenim trenucima svojega života ne pitamo,zašto i ima li smisla sve to?Sjećate li se čovjeka u jednoj priči koji je htio pobjeći od svoje sjene?Valjao se po tlu, skakao u vodu, ali ništa nije pomoglo. Dok mu netko nije rekao da stane u sjenu drveta.Evo nam šanse i prilike,ukoliko stanemo u sjenu križa Kristova,pod njegovim križem sve postaje drugačije jer nam je svojim životom i smrću pokazao da patnja ima smisla. Jer patnja je cijena koja se mora platiti za ljubav. Bez patnje i smrti nema niti pravoga života niti uskrsnuća.Patnja ima smisla itekako,samo je treba znati prepoznati i nositi u sjeni Križa!

Mi smo jučer u molitvenoj zajednici polagali ruke na našeg prijatelja. I molili snažno za njega. Spontano i u jezicima. I kaže da se dobro osjećao. A mi svi laici...

.


.položit ću ruke na tvoju glavu i u molitvi ..zamoliti ISUSA..
.da te ..ozdravi....i da ti ,,usadi ..čip..,
.da lijepo završiš...ono što si započeo..davno...
.i što uvijek..ostavljaš po strani...

.a i samom bi mi dobro ..došao taj čip