www.tebe-trazim.com

Ja mislim da se to na Misi pri prinošenju darova radi na način da kažeš...draga/dragi xy (daš mu ime) ja te krstim u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga...nisam sigurna, ali sam to čula od prijateljice koja je za to pitala svećenika. Također platiti Misu na nakanu pomirenja s djetetom...tako nešto.

ljudi moji...kakav abortus ..odakle nam pravo da sudimo...to moze samo Bog..nedajem nikome za takvo pravo-da odluci ubiti ili ne...pa Bog nam je dao razum,savjest,svijest zar se nebi trebali prestati igrati bogova.i poceti misliti i razmisljati o pocetku ,kraju..kako li smo sebicni i mislimo li i na druge koliko na sebe. Bože moj molim te daj mi snage za ovi križ koji nosim da mi sve to bude lako nositi ma koliko tesko bilo.DAJ MI DA PRIHVATIM SVE STO TI MI SALJES I DA MOLITVA NE SILAZI SA USAN MOJIH.

Moja mama je prije mene pobacila bebu, prije godinu dana sam to saznala, grozan je osjecaj znati da si zacet u grobu i da si boravio u njemu 9 mjeseci, cijeli zivot sam se osjecala manje vrijednom, uvijek mi je falilo ljubavi i danas toliko ceznam za ljubavi. Cesto bih plakala, ponekad i ne bi znala zasto placem ali me dusa silno boljela i suze su same tekle, ponekad sam razmisljala i o samoubojstvu ali me Gospodin toga sacuvao, imala sam nocne more, bila sam uzasno sama. Mama je i mene trebala pobaciti, no Gospodin je tu odlucio da moram zivjeti i mala Marijana je dosla na svijet, cesto puta sam molila Boga da me uzme jer je ovaj svijet prebolan za mene uz Njega ce mi biti ljepse, no nije me uzeo, on ima razlog zasto me poslao na ovaj svijet, pa mog bracu je uzeo da bih ja bila tu (mama je ispovijedila taj pobacaj i krstila bebu, dala joj je ime Emanuel-to je moj braco, moj andjeo i sigurna sam da me cuva). Zato obecajem Gospodinu da cu vrsiti Njegovu volju i dopustiti da me On vodi kroz zivot.

Pobacaj je gori od ubojstva odraslog covjeka, on se moze donekle braniti, ali beba, taj mali andjeo, on se ne moze braniti. Nasa je duznost stititi malene, zato se trebamo boriti protiv pobacaja, barem molitvom, jer molitva cuda cini.

Obilje Bozjeg blagoslova svima!!

Najbitnije je maya da si oprostila majci i da je tvoja majka to ispovjedila i krstila bebu. Nemoj majčinu utrobu gledati kao grob, u grobu nema života- a utroba tvoje majke je tebi darivala život i hranila te kroz devet mjeseci. Ona nije znala što čini...DA JE BILA SVJESNA ČINA, SIGURNO GA NE BI POČINILA. Na sve gledaj milosrdnom ljubavi, jer Isus je oprostio..ako je bilo istinskog kajanja. Isus može jedini zaliječiti tvoje rane...ti znaš što trebaš činit- PREDAVATI MU TE RANE.
Meni je pomoglo( i ja sam dijete raslo u utrobi koja je prije posijala smrt)., mislim da su te moje rane izliječene tako što sam Gospodina molila da mi dopusti da se vidim KAKO sam rasla u Marijinoj utrobi, blagoslovljenoj, čistoj, svetoj..Nevjerojatno iskustvo, ali toliko iscjeljujuće, blagoslovljeno...ni najmanje ne vrijeđa dostojanstvo ni majčinstvo biološke majke...naprotiv dolazi do bržeg iscjeljenja i veće ljubavi za zemaljsku majku. Probaj, Btb

LJUBAV BOZIJA SA SVIMA VAMA!!! Rodila sam prvo svoje djete i sve mi je bilo uredu u trudnoci,zatrudnjela s drudimi nakon mucnih 11 tjedana sam prokrvarila na rodjendan mog prvog djeteta..strasno..molila sam moje sestre da uzmu moje djete k sebi i proslave njen rodjendan a ja sam otisla u bolnicu ..to je bilo mojoj Ani grozno ali imala je paznju svojih teta i tate a ja KRUNICU I MOLITVENIK.Bili smo oboje ugrozeni doduse ja manje nego moje nerodjeno djete.A ja sam tada imala samo BOGA NA POMOCI ,I ovisnost o sestrama kojima smo i ja i moje cedo bili broj... Svaku noc sam molila Boga i dragu Gospu da nas cuvaju i da se nas dvoje a u biti jedno ne rastanemo jer ja to nebih podnjela..i nasa je borba trajala dugih 31 tjedna.samo misli jeli moje djete dobro jeli se normalno razvija jeli ovo i ono dovodilo me do granica ludila.nakon dugih borbi i molitava jednog krasnog subotnjeg dana ovaj svijet je ugledao jedan mali crvenokosi djecacic.moje sve boli su nestale kao rukom obrisane moja nagrada za sve pretrpljeno je moj Sin ..moja mala dusica u koju su se sve moje molitve slile,da ga samo vidite koliko covik pozitivno zraci koliko je dobar..GOSPE MOJA HVALA TI ZA SVE MOLITVE MOJE USLISENE,ZA SVAKI SEKUND STO SI BILA I JESI SA MNOM..HVALA DRAGA MAJCICE..zato mozda nemogu razumjet svjestan abortus je znam koliko boli -granica-.Boze prosvjetli ih da to ne cine ,daj da upoznaju radost novog zivota...BOG SA SVIMA VAMA!

asaravan
maya_mary . Neka te dragi Bog čuva, blagoslovi, podari ti mir....
Hvala vam što ste podijelili svoja svjedočanstva.
Ja ne znam nikoga tko je napravio pobačaj, ne znam kako bih gledala tu osobu, mislm da bi mi je bilo jako žao. tko zna što prolaze osobe koje to naprave.
Neka nam naša Majka bude uzor i da nam snage da hrabro kročimo kroz život....
BVB

ja mislim da su ocajne te majke,da im je samo tuga u danima i nocima koje zive..a one koje tako ne dozivljavaju ja ih se zapravo bojim..tko su oni koji ubijaju nerodjenu djecu a to nisu samo nerojdena djeca to su ljudi moji narastaji mnogi nakon njih jer tko zna koliko bi ta dusa dusa stvorila..zanimljivo predavanje na tu temu je imao vlč.Sudac da te jeza prodje od rijeci a kamoli od djela...a njegovog tona ,srdzbe i svega ostalog...Dali se ti ljudi,zene uopce boje Boga... o cemu razmisljaju,sto ih to toliko muci,kakvi ih problemi gone da postaju Ubojice..ma da znam da mi je djete koje nosim (zamisljam se u toj ulozi) bolesno i neznam kakvo za mene ne postoji nikakva opcija nego RODITI pa krstit i sve kasnije sto mi Bog da.,jer zna zasto je bas mene pozvao...BOZE HVALA TI NA SVEMU.

Kako pobačaj djeluje na one koji ga čine?

-abortus može teško ili čak kobno oštetiti tijelo majke, kao i kontracepcija
-post-abortivni sindrom uključuje: depresiju, očaj, halucinacije, samožaljenje, teškoće u spolnom odnosu, psiho-fizičke poremećaje, osjećaje udaljenosti od Boga i ljudi...
-majka nikada ne može zaboraviti što je učinila
-mnoge si nikada ne oproste
-razara brak, ostavlja posljedice u svim područjima života
-otvara mogućnost drugim zlima, agresivnost, svađe, bludnost, ovisnost o drogama i alkoholu, samoubojstvo...
-uništava ženstvenost, opterećuje buduće majčinstvo
-moguća teška oštećenja i upale, infekcija maternice, rak, neplodnost
-žrtva pobačaja su i dijete i majka i otac
-udionike pobačaja prate grižnja savjesti, krivica i strahovi, noćne more...

Pobačaj je tek početak boli, muka, strašne unutarnje borbe i grižnje savjesti.
Međutim, Bog je samo Milosrđe, On može i želi oprostiti.

Pozdrav svima,
draga viki hvala na savjetu, ja te svoje rane vec predajem Gospodinu, i bila sam na par duhovnih obnova i sad sam ok , to je uistinu jedino sto moze zalijeciti nase rane. Ima jos toga poslije mog rodjenja, posljedice toga, rata..., ali Isusu prikazujem sve polako i jedno za drugim sve On sve cisti i ispunja svojom ljubavi., ja Ga neopisivo volim i svoj zivot ne mogu zamisliti bez Njega.

Bozji blagoslov

Zovem se Ana,
Imam 21 godinu, studiram u Zagrebu. Prije oko dvije godine ludo sam se zaljubila u nešto starijeg dečka. Priča je standardna: mladost, ljubav, strast, zajednički planovi za budućnost. Smatram se katolkinjom, iako ne sudjelujem baš na misi, niti me vjerske stvari baš zanimaju. Bog? Vjerojatno postoji, ali ja imam svoj život i sama sam u njemu režiser i glumac. Nakon jedne lude zabave i spolnog odnosa začela sam naše dijete. Ponovno standardna priča: očaj, panika, zbunjenost. Mogućnosti su bile sljedeće: roditi i patiti, trpjeti ogovaranja i sramotu, ne napredovati u karijeri, ili pobaciti (pa to je samo "nakupina stanica") ili možda sebi oduzeti život. Moj dečko je hrabro izjavio: abortus ili zbogom. Izabrala sam abortus. Dakle, pobacila sam (za 1400 kuna) u gotovo trećem mjesecu trudnoće, a da mi nitko nije savjetovao suprotno. Nisam otišla svećeniku; Crkva bi bila, uostalom, zadnja kojoj bih se obratila. Moji roditelji nisu ni znali, a da jesu, mislim da bi me se odrekli. Današnje moje stanje: dečko me napustio ("ljubav do smrti" je umrla), ja neprestano mislim na ono što sam napravila, stalno osjećam neku prljavštinu, stid, strah od svega i svih, umor i zasićenost svime, bezvoljnost i prazninu koja me guši. Mislim da mi Bog nikada neće oprostiti. Kad sam saznala da je moje dijete imalo skoro sve organe, osjećalo bol, sisalo palac, a na kraju bilo raskomadano i bačeno u kanalizaciju, povratila sam od muke. Ništa nije kao prije. To nije bila obična operacija, to je bilo ubojstvo moga djeteta, koje sam ja htjela i dopustila. Sad mi se po glavi vrti i ona treća mogućnost od prije abortusa... Ja više nisam ja. Sve je tako jadno i besmisleno... Potpuno sam sama, kao da sam već mrtva... Bože, ako me čuješ i ako možeš pomoći, učini nešto, učini nešto!