www.tebe-trazim.com

Haha, nece biti potrebe za takvom temom kad dio takve teme imas na svakoj.
Sto se tice povezanosti rasprave sa naslovom teme ja nisam za to da se drzi striktno teme jer moderatori to vrlo lako promijene sto je puno elegantnije nego zapocimat sve iznova na novom topicu, tako da se ne sekirate oko toga.

bludnost vs. oholost ....
puno mi je lakše sa bludnosti na kraj izaći nego s oholosti koja prijeti čak i onda kad pomislim da sam ju napokon pobijedila...tada možda i najviše--zna se tako lako skriti i u mojoj svijesti pronalazi različite načine da mi se uvuče u svakodnevne misli...
dok je bar kod mene bludnost jasna ko dan... ne sagriješi bludno i ne poželi tuđeg ženidbenog druga....imala jesam i na tom polju problema i borbi ali Gospodin me izliječio dok oholost vreba non stop i moram biti uvijek budna zbog nje...crva tog

mislim da je oholost ta koja nas ˝tjera˝ na ostale grijehe, zato i je tako opasna, molitva za poniznost je neophodna, meni osobno pomaže Zlatna krunica, Isuse blaga i ponizna srca učini srce moje po srcu svome, ako smo mi stvoreni na sliku Božju trebamo se truditi biti Mu što sličniji, o kako bi bilo divno da su naša srca poput Isusova

Božji blagoslov

Iz mog iskustva, najbolje je nikada ne pomisliti da smo izliječeni, od bilo čega.

U zadnjih 10 godina otkako sam povjerovao u Boga, bilo je dugih perioda u kojima nisam imao baš nikakvih napasti na polju čistoće (niti u mislima, pa čak niti u snovima). I u nekoliko navrata sam pomislio da sam konačno "izliječen". Jao, pogubnog li samozadovoljstva!

Pred slomom ide oholost
i pred padom uznositost. (Izr 16,18 )

Ono što je najgore od svega, dopuštao sam da (zapravo) trivijalni padovi na polju čistoće u meni izazovu teško samosažaljenje kombinirano sa strastvenom mržnjom na sebe zbog vlastite grešnosti. A to je vjerojatno najopasnija vrsta oholosti, ponosa i samoljublja. Jer kako je moguće da JA budem tako slab? Nakon tolikih odluka, molitve, posta, askeze... da se MENI takvo što dogodi?

I umjesto da se ponizim pred Bogom, zavapim poput Davida u Psalmu 51, ne, ja sam (i to ne jednom) upadao u očaj sličan onome oca Sergija u istoimenoj Tolstojevoj pripovjetki (doduše, bez suicidalnosti):

Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: "Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo ramena, o granu". To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo.

Hvala Bogu, nikad nisam ozbiljno razmišljao o samoubojstvu, ali jesam bio ateist i nihilist. Poznajem sve argumente protiv kršćanske vjere. I nije mi teško izracionalizirati nekakav svemir u kojem Boga nema a ljudi su obične životinje, biokemijski strojevi bez slobodne volje. Vidite li dokle seže ljudska oholost? Sve je bolje nego biti slab i ponižen...

Od straha da budem ponižen, oslobodi me Isuse!
(iz litanija poniznosti Sluge Božjeg Rafaela kard. Merry del Val y Zulueta)

Sv. Bernard je bio posve u pravu kad je napisao:

Vjerujte mi, poroci koje smo posjekli iznova niču. Kad ih otjeramo, vraćaju se. Kad ih ugasimo, opet se zapale. Kad ih uljuljkamo u san, nanovo se probude.

Zato je uzaludno i oholo očekivati lagodan život bez kušnji ili pak nekakvu monolitnost u opiranju napastima. Treba se osloniti na Boga, tražiti milost i snagu za sadašnji trenutak i današnji dan. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Mt 6,34)


Željeli bismo da nikada ne padnemo. Koje li obmane! Kakve veze ima, moj Isuse, ako padnem u bilo kojem trenutku? Tako spoznajem koliko sam slaba i to je dobitak za mene. Ti na taj način uviđaš koliko malo sam u stanju učiniti i bit ćeš skloniji nositi me u svojim rukama. Ako tako ne učiniš, to je zbog toga što me želiš vidjeti ispruženu na podu. Ali, neću se brinuti, nego ću uvijek pružati svoje otvorene ruke prema Tebi s velikom ljubavlju. Ne vjerujem da ćeš me Ti ikada napustiti. (Sv. "mala" Terezija)


Kada se nađeš ranjena jer si upala u kakav grijeh zbog svoje slabosti ili čak ponekad zbog želje i pakosti, nemoj biti malodušna i nemoj se zbog toga uznemirivati, nego se odmah obrati Bogu govoreći mu: "Evo, moj Gospodine, ponašala sam se onako kakva sam, od mene se drugo i nije moglo očekivati doli padovi." I ovdje načini kratku stanku, osjeti se ponižena u vlastitim očima, probudi žalost zbog uvrede prema Gospodinu i da se ne smutiš, u sebi probudi odvratnost protiv poročnih strasti i osobito one koja ti je prouzročila pad. Nastavi potom: "Ni ovdje se, Gospodine, ne bih zaustavila da me ti nisi svojom dobrotom zadržao." I ovdje mu se zahvali i uzljubi ga više nego ikada čudeći se tolikoj milostivosti budući da ti, premda od tebe uvrijeđen, pruža desnu ruku kako ne bi iznova pala.
Naposljetku, s velikim pouzdanjem u njegovo neizmjerno milosrđe, reći ćeš mu: "Učini, Gospodine, prema onome kakav si; oprosti mi, ne dopusti da ikada živim odijeljena i daleko od tebe niti da te više uvrijedim." Nakon što to učiniš, nemoj misliti o tome je li ti Bog oprostio ili nije: to nije drugo doli oholost, nemir razuma, gubljenje vremena i đavolska varka pod prividom dobrih izlika. Stoga, slobodno se prepustivši Božjim milosrdnim rukama, nastavi svoje vježbanje kao da uopće nisi pala. I ako bi puno puta na dan iznova padala i bila ranjena, čini ovo što ti rekoh ne s manje pouzdanja drugi, treći ili posljednji put. I sve više prezirući sebe i sve više mrzeći grijeh, nastoj razborito živjeti.
Ova vježba je jako mrska đavlu budući da vidi kako je Bogu jako draga, a i stoga jer ostaje zbunjen našavši se pobijeđen od onoga koga je on prije pobijedio. Stoga se na razne prijevarne načine upinje kako bismo napustili ovu vježbu i mnogo puta uspije zbog naše nemarnosti i premale budnosti nad nama samima. Ako bi ti zbog kakva razloga u ovoj vježbi našla kakvu poteškoću, tada se još više trebaš upinjati započinjući ovu vježbu više puta iznova čak i u jednom padu.
Ako bi se nakon grijeha osjetila uznemirenom, zbunjenom i bez pouzdanja, prva stvar koju trebaš učiniti jest nanovo zadobiti mir, smirenost srca i pouzdanje. Opskrbljena ovim oružjem, obrati se potom Gospodinu budući da uznemirenost koja se osjeća zbog počinjena grijeha nema kao objekt uvredu Bogu, nego vlastitu štetu.
Način na koji iznova možeš zadobiti mir jest da za trenutak zaboraviš posve svoj pad i počneš razmatrati neizrecivu Božju dobrotu te kako je on, iznad svakog načina, uvijek spreman i želi oprostiti bilo kakav grijeh, čak i teški, pozivajući grešnika na razne načine i raznim putovima da se vrati njemu i da se s njime sjedini, kako bi već u ovom životu bio posvećen njegovom milošću te njegovom slavom učinjen vječno blaženim u drugom životu.
Budući da ćeš ovim ili sličnim razmatranjima umiriti razum, okrenut ćeš se potom svome padu te učiniti kako ti rekoh. Zatim ćeš se za vrijeme sakramentalne ispovijedi, a potičem te da je često obavljaš, prisjetiti svih svojih padova i s novim bolom, sa žalošću zbog uvrede Bogu i s nakanom da ga više ne uvrijediš, otkrit ćeš svoje padove svome duhovniku. (Sv. Franjo Saleški, "Filotea")

Da Timotej, u pravu si...vreba bludnost stalno također ali nekako nakon teških padova koje sam imala na tom polju vjerujem da će me Bog sačuvati..no i ovdje vrijedi ''budni budite i molite'' ...
i naravno da nije istina kako mislim da sam izuzeta od napasti te vrste, jer nisam...ali za razliku od prošlog života kada sam padala pod napasnim mislima sada ih lako prepoznam i molitvom se borim

Iako sam citirao tvoje riječi, ovaj gore post nije kritika nego svjedočanstvo o tome koliko oholost može biti pogubna. Grijesi puti su loši, ali tek u kombinaciji s ohološću mogu čovjeka strmoglaviti na samo dno. U zatvorenost i očaj, bježanje od Boga i ljudi.

Dragi moji ako smeta taj pozdrav ja ću ga mijenjat.Evo od danas ću pozdravljat sa HVALJEN ISUS I MARIJA!Moja kritika na citate nije na citate svetog pisma ili katekizma već na citate pisaca koji ne moraju uopće bit pomenuti na temi čistoća.Šta kaže C:S:Lewis o čistoći to je njegova stvar a ja želim da svi kažu svoje mišljenje pisano bez pisaca i samo govor tvog srca i tvoje iskustvo ili svjedočanstvo o toj temi.Možda i našu slabost da opišemo ako nismo u čistoći što nas muči i kako doć do rješenja da drugi čitajuć nađu pomoć sebi a ne da se na svakoj temi samo piscima razbacujemo.Oprosti na mojoj bahatosti i oholosti ali tražio si rasprave ko na drugim forumima i podcijenjivao si nas malene i neuke ljude a nisi se pitao kako ćeš ti meni srušit svo znanje o teologiji učeniče?To je pravo pitanje a ne samo sudit bahatost i oholost onih koji ne pušu u istu tikvu sa tobom brate.Ti na teologiji nisi učio demonologiju a ja sam je učio u životu pa nemogu raspravljat sa nekim ko nema tog iskustva.Ja sam neuk čovjek po prirodi seljak dobrih nakana ali ih često neznam izrazit a niti napisat pa mi oprosti zbog tog mog hendikepa.Na moju radost pročito sam više knjiga Lewisovih pa nemoj pomislit da ga sudim zbog toga što je jer ne sudim ga nikako i zadovoljan sam sa njim samo tražim iskrenost srca i otvorenost za dijalog.Ako neke osobe imaju zajedničko nešto i slažu se to nije slatkorječivost i takve gluposti već isti duh napaja te osobe.LJUBAV je najveći dar a ljubiti znači služiti zato kad naučiš služiti javi se pa ćemo raspravljat o tome.Svaka osoba ima potrebu da se istakne u nečem tako i ja pa i ti imamo tu potrebu koja dolazi od naše odbačenosti i samo iz rana tako reagujemo bez razmišljanja pa je bolje prespavat pa tek tada pisat komentar ili kritiku na tuđ račun.Neznam što vas dotakne i ubode da tako reagujete pa molim da pišete a ne citirate jer ja ću tražit onu palicu iz Sabora POGREŠAN NAVOD ili neke druge ispravak netočnog navoda a da vas uistinu ljubim ne pokazuju ovi smajlići već ljubav koju nosim u srcu i dijelim svima.JA NEMAM NI SREBRA NI ZLATA DAJEM TI SILU DUHA SVETOGA KOJA JE U MENI!!!BOG vas blagoslovio zajedno samnombrate i sestro.Amen

Zaboravio sam napisat da bludnost nije najveći grijeh kako je spomenuto već grijeh protiv DUHA SVETOGA je najveći i ne prašta se ni na ovom ni na onom svijetu.U kategoriju teških grijeha spada neodlazak nedjeljom na misu a u isti razred spada i ubojstvo oba su teški grijesi smrtni grijesi a koji je teži?

Moja je velika mana upravo u oholosti, oholosti nad drugime. Kako imam milost da za sad nemam velike napasti na području čistoće, u meni se stvorila velika odbojnost i prezir prema tom grijehu i kao da čovjeku koji ima problema s time "ne mogu oprostiti" što ima problema s time: ako sam ja ta o koju se taj čovjek ogriješi svojim mislima, osjećajima, namjerama, željama...
Kad god mi pristupi netko za koga pouzdano znam da ima takve neke zabranjene misli i osjećaje prema meni (pogotovo kad znam da ta osoba nije vjernik pa ni ne kontrolira svoje misli) - u meni se stvori odbojnost prema toj osobi... Teško mi je u tim situacijama voljeti čovjeka, a mrziti grijeh...Ja kao da pomalo zamrzim i čovjeka - tj. bježim od njega, ne želim biti u njegovom društvu, i osjećam veliki nemir u blizini te osobe.. Baš osjećam kako mi uzimaju mir...
I to me uvijek vodi i u mojim mislima..Kad ja upoznam nekoga tko je meni divan i privlačan, ne idu moje misli dalje od zaključka: Kakav divan mladić! Kakvo divno stvorenje! Kakav duh! Kakve divne oči!
..Ne usudim se puno ni razmišljati o toj osobi jer svakom svojom misli koja bi mogla biti neprimjerena - kradem mir njenoj duši...
Kad se sjetim koliko mene rastuže susreti s osobama koje imaju te neke problematične sklonosti prema meni - pa ne pada mi na pamet da ja nekome to isto radim..Da netko strepi od mene ili da onoga koji je slab na mene još više svojim mislima potičem na njegove grešne sklonosti...
I zahvaljujem Bogu što me čuva od tog grijeha.

Po meni je grijeh bluda izuzetno težak, nisu mi potrebna objašnjenja zašto je bludnost grijeh - dovoljno je znati da je naše tijelo hram Duha Svetoga, a samim time je jasno da nikakva uprljanost tijela niti duha tu ne bi smjela biti. Pozvani smo na čistoću. A u bludnosti ni traga od čistoće.
Znam da bih trebala nekako prihvatiti te ljude koji imaju prema meni takve grešne misli, ali ja njih prihvaćam "na daljinu"... Ne dopuštam im da mi se približe... Nemam dovoljno Ljubavi za njih da im objasnim njihov grijeh..Pokušam ponekad, ali opet oni po starome..I došlo je do toga da ja već gotovo prezirem i samu riječ "požuda"...
A to je oholost ... Moja oholost nad darom koji sam dobila ne zasluživši to svojim životom..Oholost nad braćom koji su slabiji na tom području, a vjerojatno neizmjerno bolji na nekim drugim područjima...

Jedino bih kod svog mladića ili muža mogla podnositi taj osjećaj požude jer jasno mi je da to mora biti, ali kad god molim za muža - naglasim da želim nekoga tko će biti iznimno čistog duha i tijela, tko me neće plašiti svojom požudom, kod koga će taj osjećaj biti pod Isusovom kontrolom. Nekoga za koga ću znati da puno više voli moj duh od mog tijela..
Jer kad čujem što sve neke žene moraju podnositi - prezirem bludnost još više...
I još više zavolim duhovnu i tjelesnu čistoću!

ela prvo zahvali dragome Bogu sto ti pomaze sacuvati cistocu.... nakon toga ti preporucam da kada se nades u blizini te osobe koja ti "uzima" mir zbog tog grijeha kazes: Boze blagoslovi ovu osobu koja ima problema sa cistocom... pomozi joj da se otrgne zavodljivosti pozude Tebi na casti i slavu... ili tako nekako kako ti dode u tom trenutku iz srca...

vidjet ces da ce ti se mir vratiti ali ces i oholost unistiti...

BTB