Nažalost, ostala sam samo 2 i pol sata, ali i to je bilo dovoljno da se osjeti posebna atmosfera. Dvorana je bila puna, meni je posebno drago što je bilo puno mladih.
U ta dva sata fra Linić je prepričavao i analizirao prispodobu o tome kad se Isus zaustavlja na proputovanju u Samariji i žedan čeka na zdencu da netko dođe sa posudom da se može napiti vode. Toliko nam je živo dočarao taj susret, govorio je o njemu barem pola sata.
Govorio nam je i o zgodi kad su ga učenici pitali "Gdje stanuješ?". Pa je rekao da je njemu fascinantno kako je Ivan evanđelist imao 20 godina kad je doživio taj susret, a opisivao ga je tek u svojoj 80. godini. Ukazao nam je na činjenicu kako je Ivan zapamtio svaki detalj, pa čak i to da se taj susret zbio u desetoj uri. Tu se vidi koliko je to bilo važno i sudbonosno, kako se i u dubokoj starosti sjeća svake riječi, svakog pitanja, pa čak i sata kad se to odigravalo.
Ma zapravo je to bio tek početak, to je bio samo uvod, tako da vam i ne mogu baš puno ispričati. Susret pjesmom prati neki zbog iz Splita - zbor je odličan, morala sam otići kad su zapjevali Rijeke žive vode potecite (nakon prispodobe sa Samarijankom).. Tužna sam odlazila jer zaista se snažno osjećala Isusova prisutnost. Došla sam tamo neispavana i umorna od posla, ali čim je zbor zapjevao prvu pjesmu - ma nije više bilo ni mrvice umora.
Palo mi je na pamet, obično sam u Domu sportova bila na koncertima, a jučer je svoj nastup imao - Isus...
Bio je to i jest sigurno najuspješniji događaj u toj dvorani.
Danas je na rasporedu molitva otklinjanja i oslobođenja, ispovijed, sveta misa i klanjanje, a uza sve to i predavanje.
Razglas je super, sve je puno poslužitelja iz Tabora, ma organizacija i cjelokupna atmosfera je - neopisiva, savršena. Sveta.
Zanimljivo mi je bilo to što smo jedino slobodno mjesto našli na vrhu tribina, a ja imam strah od visine i bilo mi je dosta nelagodno jer nikad nisam bila tako visoko na tribini. Prvih deset minuta sam zaista bila prestrašena, nisam računala da će mi se taj strah tako intenzivno pojaviti, baš mi je bilo žao zbog toga. Pitala sam se "Pa kako ovi stari ljudi mogu tako stajati na nogama i njihati se, pjevati iz sveg glasa... pa ja se ne usudim dići sa stolice." No, nakon 10 minuta, moj se strah jako smanjio, tako da sam i ja mogla normalno ustajati s tribina, šetati između stolica, a na kraju sam već bila toliko smirena da nisam ni primijetila na kojoj sam visini, baš kao da sam bila u parteru!
Sjetila sam se svih članova TT-a, osobito Leopolde (ona zna zašto!!) i baš sam pomislila kako biste vi uživali da ste ovdje... Bit će prilike, hvala Bogu!!
Sve vas pozdravljam i volim!!
Login
FAQ
Chat
Traži
..nikad mi nije jasna ta riječ..."bre"...
