|
Proroci u Svetome Pismu i Tradiciji Crkve
Glavna tema kojom se proroci bave u Svetom pismu jest odnos čovjeka prema Bogu. Proroci naviještaju da je glavna odrednica ljudskoga života, temelj ljudske egzistencije, a na poseban način egzistencije izabranoga naroda, odnos čovjeka prema Boga. Ispravan odnos prema Bogu životno je važan, jer iz njega proizlazi sreća, uspjeh, smisao, odnosno nesreća, neuspjeh, besmisao ljudske egzistencije. Temelj egzistencije izabranoga naroda jest odnos prema Bogu koji se objavio u povijesti. Vjerovati u Boga za proroke Staroga zavjeta znači razumjeti što Bog znači za život pojedinca i cijelog naroda. Pitanje odnosa između Boga i izabranoga naroda uključuje u sebe druga dva pitanja: pitanje na čemu se temelji odnos Boga prema svome narodu, te koje obveze i očekivanja proizlaze za narod iz toga odnosa. Naravno, uz to je prisutno i pitanje: kako se može tumačiti povijesna datost na temelju ovoga jedinstvenoga odnosa. Čitava povijest izabranoga naroda promatra se iz perspektive prve zapovijedi dekaloga – Jahve solus, osim Jahve nema drugog Boga.
Tako za proroke povijest židovskoga kraljevstva započinje nečim nečuvenim, Izrael pored Jahve koji je jedini kralj nad svojim narodom želi još nekog drugog kralja. Uz mispat JHVH - zakon Jahvin pojavljuje se kraljevski zakon. Stoga je za proroke jasno da će čitava povijest kraljevstva završiti katastrofom, progonstvom - egzilom. Izrael se nije držao prve zapovijedi – JHVH solus (jedino Jahve je Bog). Čitava povijest mjeri se prema mjeri vjernosti odnosno nevjernosti Bogu.
Jahve je Bog koji se objavljuje po riječi, za razliku od grčke misli koja u Bogu gleda estetski ideal, Bog objave jest Bog koji objavljuje svoju riječ, On poziva, On zapovijeda, On obećava. Bog izabranja prezentira se ljudima ne kao objekt estetske kontemplacije, nego je temelj njegove objave dijalog i poslušnost. Ili, jednostavnije kazano: Jahvu se ne može vidjeti, ali ga se može čuti. Jahve stoji u središtu proročke misli, no njega se ne može i ne smije predstaviti slikom, kipom ili bilo čime materijalnim. Jahve se objavljuje u povijesti kao veliko JA – ani hu, ja jesam. Taj JA govori, radi, odlučuje, taj JA se ne da identificirati niti na određenom mjestu niti u određenom liku. Pojedinac se razumjeva u odnosu prema poslušnosti odnosno neposlušnosti Riječi - Zakonu Jahvinu.
Pojam prorok
Hebrejska riječ prorok, nabi, izvodi se od akkadske riječi nabu, što znači zvati, naviještati, značiti. Prema grčkoj paraleli ?ροφήτης prorok je onaj koji poziva, koji izriče, koji navješta. Međutim ova riječ može se razumjeti i tumačiti: prorok je onaj koji je zvan, pozvan. Iza pasivnog oblika ove riječi krije se Bog koji je aktivan, Bog koji poziva.
U Svetom pismu Staroga zavjeta susrećemo riječ nabi – prorok 309 puta. U ranim tekstovim Svetoga pisma imamo za proroka oznaku čovjek Božji, (’isch ha’aelohim) ili pak vidjelac (ro’oh; hozœh). Čovjek Božji čini se da je bila oznaka za velike vođe starozavjetnog izabranog naroda poput Mojsija (Pnz 33,1) i Davida (Neh 12, 24.36). Na poseban način ovu titulu nosi prorok Ilija (29 puta). Ovaj naziv označava blisku povezanost proroka s Bogom, s onim koji ga je pozvao.
Vidjelac ima sposobnost otkriti ono što je skriveno ili pak ono što će se dogoditi (1Sam 9, 9-19). Kod vidioca je naglašeno ono što vidi, kod proroka ono što govori (Iz 30, 10). Božju objavu prorok doživljava kao objavu slika - on “vidi” i kao objavu riječi - on “čuje”. Prorok vidi “lica” (usp. Am 9, 1sl; Iz 6, 1sl) no vidi i odnose među stvarim koje drugi ne vide, on vidi “dublje” i “dalje”. Stvari koje se događaju u svakodnevici za njega imaju posebno značenje, one služe kao simboli Jahvine volje: obična košara “puna ploda” postaje kod proroka Amosa simbol naroda koji je “dozrio” za progonstvo (usp. Am 8, 1-2), ili pak bračna problematika postaje za Hošeu simbol odnosa Izraela prema svome Bogu (usp. Hoš 1, 2sl). Prorok prepoznaje znakove Božje u svakodnevnom događanju. Glavna oznaka proročkoga djelovanja jest njegova riječ. Prorok je čovjek “riječi”. Riječ Jahvina “dolazi” k njemu, Jahve mu “govori” (usp. Hoš 12, 11), taj Božji govor proroku čini ga pravim prorokom.
Kod svih starozavjetnih proroka otkrivamo tri odrednice koje se podudaraju, dijelom prelaze jedna u drugu i koje su bitne za autentično proroštvo: Prorok ima na temelju svoga iskustva poseban odnos prema Bogu. Na početku svoje proročke egzistencije većina proroka ima posebni doživljaj Boga; prorok je od Boga izabran, on je “izdvojen”, “ruka ga Jahvina dodirnu” (Jer 1, 9), ona počiva na njemu (Ez 3, 14), Jahve ga je zahvatio, svladao, zaveo, omamio (Jer 20, 7); prorok je zahvaćen Duhom (Ez 2,2), on je čovjek Duha (Hoz 9, 7). Na taj način prorok postaje “čovjekom Božjim” - specifična titula proroka npr. u 1Sam 2, 27sl. Prorok jest prijatelj Božji, Božji povjerenik, “sluga Jahvin – ebed Jahve” . Proročko izabranje uključuje u sebe sve ove oznake.
Druga odrednica koju nalazimo kod proroka jest njegovo poslanje. Jahve je proroka izabrao i poslao. Za proročko poslanje Jahve mu je dao svog Duha, u snazi toga Duha on nastupa u ime Božje, govori u njegovo ime, postaje “usta Božja” (usp. Iz 6, 8; Jr 1, 7). Na temelju svoga poslanja prorok smije doviknuti svojim slušateljima: “Čujte riječ Jahvinu”, svojoj proročkoj riječi daje oznaku “riječ Jahvina”. Ovaj govor u ime Jahvino, namjesto Jahve jest jedna od glavnih odrednica pravog proroštva.
Prorok nije onaj koji narodu samo govori u ime Jahvino, nego on u isto vrijeme govori u ime Izraela Bogu, što se na poseban način očituje u proročkoj zagovorničkoj molitvi, npr. 1Sam 12, 17-25; Am 7, 2. 5; Jr 18, 20. Prorok ima posredničku ulogu s jedne strane posreduje između Jahve i njegovog narod, s druge strane između naroda i njegovog Boga.
Proročka služba u sebe uključuje i službu čuvara; prorok bdije nad Izraelom (usp. Ez 3, 17). Prorok je poput pastira koji nosi odgovornost za svoje stado (usp. Ez 3, 17-21).
Različite proročke grupe u Starom zavjetu
U tekstovima Staroga zavjeta nailazimo na različite vrste proroka:
a) Najstarija vrsta proroka koje susrećemo u Starom zavjetu ima za glavnu oznaku zanos-ekstazu; ovi proroci idu po Izraelu i uz pomoć glazbala upadaju u stanje zanosa- ekstaze, u takvom stanju oni govore određenu poruku (glosolalija – 1 Kor 14). Zanos djeluje “zarazno”, tako da se i Šaul odjednom nalazi “među prorocima” (1Sam 10, 5sl; 1Sam 19, 18sl). Biblija kaže da su i Baalovi proroci bili ekstatičari (1Kr 18, 19-40). Ovi proroci djeluju privlačno na Izraelce (1Sam 10, 5sl), no mnogi ih promatraju kao “mešugge” - “luđake” (Hos 9, 7).
b) U Prvoj i Drugoj Knjizi kraljeva nailazimo na zajednicu proroka koja ima monaške oznake; govori se o “sinovima” proroka.
Ove proročke zajednice nastaju oko pojedinih velikih proročkih osoba, npr. oko proroka Ilije (2Kr 2, 3 sl). Ilija nastupa protiv sinkretizma u narodu svoga vremena i bori se za Jahvu koji je jedini Bog i čistoću vjere u pravoga Boga. Postoji opasnost da se vjera u Jahvu koji je jedini Bog pomiješa sa vjerom u bogove poganskih naroda, s vjerom koja ima svoj temelj u prirodnim pojavama.
Prorok djeluje poput “oca” za svoje “sinove”, oni sjede do njegovih nogu, od njega uče i s njim zajedno stanuju. Uz zajednice okupljene oko pojedinih proroka nailazimo ovakve proročke zajednice okupljene oko pojedinih svetišta (npr. 1Kr 13, 11- proroci okupljeni oko svetišta u Betelu; 2 Kr 2, 35 - proroci okupljeni oko svetišta u Gilgalu, Jerihonu, Bet-Elu). Kod ovih proroka zanos više ne igra onu ulogu koju je imao kod starijih proroka. Ono što odlikuje ovu grupu jest obdarenost Duhom. Ta obdarenost očituje se u njihovom čudesnom djelovanju (2 Kr 2, 19-22; 2, 23-25; 4, 1-7. 18-37). Ovi proroci zauzeti su na poseban način onim što bismo danas nazvali spasenjem duša (usp. Elizej - 2Kr 4, 1-7.8-37; 5, 1-14).
a) Sveto pismo poznaje i takozvane “službene”, “kultske” proroke. Oni se nalaze pri svetištima. Kultski proroci razlikuju se od proroka Pisma koji u svojoj kritici ne štede ni hrama, ni svećenika koji u hramu obavljaju službu. Kultski proroci imaju svoje mjesto uz svećenike koji obavljaju kult. Njihova uloga sastoji se u tome da daju proročanstva bilo narodu, bilo pak kralju kad se to od njih tražilo. Oni na kraljevskim dvorovima uživaju velik utjecaj (usp. 1Kr 1, 8). Ovi su proroci razvili svoj vlastiti proročki jezik.
b) S uspostavom kraljevstva u Izraelu za proročki pokret nastupa novo razdoblje. Ekstaze, mantika, čuda odlaze u drugi plan, a u prvom planu nalazi se riječ, navještaj riječi. Proroci se sve više udaljuju od kulta, od instutucije, od kraljevskog dvora. Od proroka Amosa do proroka Malahije glavna oznaka i sredstvo proroštva jest riječ. Jedino djelovanje proroka jest ono u znakovima, no ti znakovi nisu ilustracija, nego preformacija riječi (usp. Hos 1, 4. 6. 9; Iz 7, 3; 8, 3; 20, 2; Jer 16, 2.5.8).
e) Djelovanje proroka:
Postoje tri klasična razdoblja proročkog djelovanja:
1. Za vrijeme propasti Sjevernog kraljevstva (oko 721. g. pr. Kr.).
2. Za vrijeme propasti Južnoga kraljevstva (oko 597/87. g. pr. Kr.).
3. Za vrijeme progonstva (oko 539. g. pr. Kr.) .
Proroci upućuju svoju poruku kako narodu (Izraelu) tako i svim narodima. U svojoj poruci oni povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost. Dimenzija budućnosti odnosi se na navještaj (budućnost se povezuje sa sadašnjošću, s onim s čime je pojedinac sukobljen u sadašnjosti), a ne na predskazanje (mantika, u budućnosti će se dogoditi ono što je predskazano u sadašnjosti).
Stari kao i Novi zavjet poznaje proroke i proročice, tako imamo proročicu Mirjam, Deboru, ženu proroka Izaije (usp. Iz 8, 3), proročicu Huldu. Proročki duh treba zahvatiti čitav narod, navještaju proroci (usp. Br 11, 29; Jl 3, 1-5), cijeli narod treba postati prorok.
Glavne teme proročkih navještaja
Proročka zadaća jest objava riječi Božje, u toj riječi očituje se volja Božja. Objava riječi Božje događa se na različite načine. Najčešće je to poruka u kojoj Jahve poziva na vjernost svome zakonu, riječ koja u sebi sadrži s jedne strane prijetnju ako se ustraje na putu koji vodi u propast, a s druge strane sadrži obećanje spasenja ako se ta riječ posluša.
Spisi Staroga zavjeta pokazuju da je proroštvo u Izraelu vrlo slojevita pojava, pojava koja se ne da svesti na jedan zajednički nazivnik, no pojava koja pokazuje određene zakonitosti, određene zajedničke oznake.
Neovisno od pojedinih proroka koji se razlikuju po svom stilu i sadržaju postoje određene sličnosti među prorocima koje se lako mogu ustanoviti.
Navještaj suda
Glavna oznaka “starijih proroka”, proroka prije progonstva, jest opomena, prijetnja kaznom. Proročka poruka upućena je kako predstavnicima naroda tako i pojedinim grupama u narodu, koje su se udaljile od vjere “Abrahamove, Izakove i Jakovljeve”. Ovi proroci naviještaju kaznu Božju koja se očituje u pojavama poput suše, potresa, rata, no u isto vrijeme u njihovu navještaju uključen je poziv na obraćenje. Nesreće koje pogađaju bilo narod bilo pojedinca, promatraju se kao kazna za grijeh naroda, pojedinaca u narodu ili pak predstavnika naroda. Za proroke grijeh se sastoji u ponašanju naroda koje je u suprotnosti s Božjim djelovanjem u povijesti. Tako Izaija poziva na obraćenje jer narod traži sigurnost drugdje a ne u svom Bogu. Proroci Amos i Mihej naviještat će kazne koje dolaze na narod zbog njegovog nepoštivanja Božjeg zakona. Hošea, Jeremija i Ezekijel ukazivat će na nevjeru naroda koji umjesto za Jahvom ide za tuđim bogovima.
Navještaj spasenja
Spasenjska poruka proroka ne temelji se na pitanju što će se dogoditi nakon Božjega suda, nego ima svoj temelj u Božjoj volji, u Bogu koji želi spasenje svoga naroda. Bog je onaj koji želi spasiti narod. Spasenje nije uvjetovano poput kazne koja dolazi kao posljedica grijeha. U spasenjskoj poruci Bog obećava pomoć svom narodu u budućnosti (usp. Iz 41, 17sl). U navještaju spasenja već je opisano ono što će se dogoditi (Iz 11, 1sl). Navještaj spasenja prevladava uglavnom u vremenu progonstva i nakon progonstva. Spasenje koje proroci naviještaju očitivat će se na različitim područjima, tako u uspostavi novog odnosa između Boga i izabranog naroda, u ponovnoj uspostavi narodne države, narodnom i političkom oslobođenju. Spasenje koje Bog obećava svom narodu neće se dogoditi zbog toga što je narod postao bolji; ono nema svoj temelj u vjernosti i obraćenju naroda, nego je utemeljeno jedino u Božjoj volji, u Božjoj vjernosti, svetosti, njegovoj ljubavi prema svom narodu.
Na temelju svog poziva, kao i na temelju vlastite refleksije, proroci predstavljaju uzor vjernog Izraelca. Oni pokazuju da se Bog dade iskusiti, iako je to iskustvo Boga često bolno (usp. “Jeremijine ispovijedi”). Proroci naviještaju da je moguća promjena čovjeka snagom riječi Božje.
Tipična je za starozavjetne proroke “trijezna opijenost” riječju Božjom (usp. Jer 15, 16; 23, 9.29), proročka egzistencija nestaje u snazi njihova proročka navještaja.
Stari zavjet promatra proroka kao onoga koji je od Boga na poseban način pozvan da naviješta njegovu riječ, da opominje, tješi, poučava, upućuje. On je potpuno ovisan o Bogu koji ga je pozvao i jedino je njemu odgovoran.
Temeljna problematika s kojom se proroci susreću jest sinkretizam židovskog naroda, nestanak pravog odnosa prema Jahvi, odnosno povrjeda prve zapovijedi dekaloga – Jahve solus.
Proročka poruka Novoga zavjeta
Riječ prorok susrećemo u Novom zavjetu 144 puta, najviše kod Mt (37) i kod Lk (Ev. 29 puta, Dj 30). Sama riječ označava navjestitelja ili pak tumača riječi Božje. Riječju prorok oznaćava se starozvajetni prorok, Ivan Krstitelj, Isus, ili neka druga osoba koja ukazuje na dolazak kraljevstva nebeskoga, ili pak kršćanin koji posjeduje dar proroštva.
Navjestitelji i navjestiteljice Riječi dobivaju naziv prorok, proročica.
Proroštvo u Novom zavjetu pokazuje sličnosti sa starozavjetnim proroštvom: tako u Novom zavjetu imamo proroštvo opomene (usp. 1Kor 14, 3.31), proroštvo koje ukazuje na buduće događaje (usp. Mt 26, 68; 15, 7).
Novi zavjet pod pojmom proroka podrazumjeva:
Starozavjetnog proroka
Starozavjetni prorok razumijeva se kao onaj koji govori riječi Božje, on je “usta Božja” (Iz 15, 19). Starozavjetni proroci navještali su ono što se dogodilo u Isusu Kristu, kaže Novi zavjet (usp. Mt 1, 23; 2, 5sl15.17sl23). Za Mateja Stari zavjet posjeduje apsolutni autoritet, na Isusu se ispunjuje ono što su starozavjetni proroci najavili. Na temelju starozavjetnog proroštva Isus biva prepoznat kao obećani Mesija. Ono što na poseban način upada u oči jest sličnost između mučeničke smrti proroka i Isusove smrti (usp. Mt 23, 31; Mt 23, 37; Dj 7, 52). U židovstvu Isusova doba kao i u prvom kršćanstvu mučeništvo spada na bit slike o proroka (usp. Mt 23, 25).
Ivan Krstitelj
Ivan je u Novom zavjetu označen titulom proroka, njegov je navještaj u stilu starozavjetnih proroka, on naviješta sud i poziva na obraćenje. U svom navještaju poziva na moralni popravak i stavlja u pitanje židovsku vjersku samouvjerenost. On poziva na krštenje, koje se razlikuje od pranja kojim se prozeliti priključuju židovstvu, ali isto tako i pranja koje prakticira Qumranska zajednica. Ivanovo krštenje jest znak eshatološkog vremena koje je nastupilo i označava nutarnje obraćenje koje je preduvjet spasenja, stoga nije nikakvo čudo da se Ivanovi suvremenici pitaju nije li Ivan očekivani eshatološki prorok (usp. Mt 11, 8sl). Novi zavjet vidi u Ivanu onoga koji najavljuje, predskazuje, daje “svjedočanstvo” (Iv 1, 36) o eshatološkom proroku koji se pojavio u osobi Isusa iz Nazareta. Krštenje Ivanovo samo ukazuje na kršćansko krštenje.
Isus Krist
Novi zavjet ne primjenju često za Isusa oznaku prorok. Prorokom naziva Isusa “svijet” koji ga sluša (usp. Mk 6, 15). Sam Isus sebe u Evanđelju nigdje ne označava riječju prorok. Za Novi zavjet Isus je više od proroka (usp. Mt 12, 41), Isus ne samo da najavljuje spasenje, nego je u njegovoj osobi spas već prisutan (usp. Lk 10, 24).
Kršćani
Prva kršćanska zajednica ima članove koji su obdareni duhom proroštva. Njihova nazočnost u zajednici znak je da zajednica kao takva posjeduje Duha. Vjerojatno je vrlo rano u zajednici ovaj dar bio institucionaliziran, on dobija određeno mjesto, vezan je uz određenu službu u zajednici. Obdareni duhom stoje u istom redu s apostolima i učiteljima (1Kor 12, 28sl, Ef 4, 11), ili pak pored “apostola i svetih” (Otk 18, 20).
U Pavlovskim zajednicama dužnost ovih osoba obdarenih Duhom jest opominjati zajednicu (usp. 1Kor 14, 3. 24sl, 31), zajednicu tješiti (1Kor 14, 23sl), zajednicu izgrađivati (1Kor 14, 3), objavljivati joj tajne i spoznaje (1Kor 13, 2). Proročka objava treba biti u razumljivim riječima i bez nepotrebnog zanosa (1Kor 12, 1; 14, 15sl,23sl). Pavao se brine da u zajednicama, posebno pri bogoslužju, vlada red i mir, on zabranjuje da više proroka u isto vrijeme prorokuje, duh proroštva podložan je prorocima, kaže Pavao (1Kor 14, 32). Ovo “biti podložan” mora se razumjeti kao podložan redu i miru koji dolazi od Boga. Prorok mora znati i šutjeti.
U Poslanici Ef 2, 20 proroci “spadaju” u temelje zajednice. Ovo daje naslutiti da je vrijeme “proroštva”, proročke službe u zajednici prošlo, proroštvo je ugrađeno u “temelje zajednice”.
Opomene protiv lažnih proroka na koje nailazimo kod sinoptika ukazuju na to da je postojao vjerojatno veliki broj proroka u prvoj kršćanskoj zajednici.
Djela apostolska govore na više mjesta o proroštvu i prorocima, razlog za to treba tražiti u teologiji Evanđeliste Luke koji cijelu ljudsku povijest dijeli u tri razdoblja (vrijeme Izraela, sredina vremena, vrijeme Crkve). Treće vrijeme, vrijeme Crkve, nastupa događajem Duhova (Dj 2, 1sl) i zauzima najveći dio u Dj. Ovo treće vrijeme označava se kao vrijeme Duha, vrijeme u kojem dar Duha posjeduju svi kršćani, dar koji je u drugom vremenu posjedovao samo Isus. Znak vremena Duha vidljiv je i iz velikog broja prvih kršćanskih proroka koji se spominju po imenu (usp. Dj 11, 27sl; 13, 1; 15, 32; 21, 9sl), kao i shvaćanja kako su svi kršćani nositelji Duha i time posjeduju proročki dar (Dj 2, 17sl; 19, 6).
Pisac Knjige otkrivenja naziva sebe prorokom (Otk 22, 9). Prema Knjizi otkrivenja prorok dobija objavu tajnih Božjih planova (1,1), on ima vizije (6, 1-19, 10). Prorok opominje i tješi (2-3 pogl.). Njegovoj riječi pridaje se posebna važnost (22, 18s).
Proroštvo je postojalo još neko vrijeme u prvoj kršćanskoj Crkvi kako nam to pokazuju spisi (Did 10, 7; 11, 7-12; 13, 1-7; Justin Dial. 82, 1), da bi zbog montanističkih zlopotraba zapalo u takvu krizu da je polagano nestajalo i gubilo na svojoj važnosti. Zadaću proroka preuzet će sve više i više institucija, kao jedini ovlašteni tumač Riječi i djelovanja Božjega u svijetu.
Sveto pismo i crkvena tradicija gledaju u proroku, iako ne isključivo i s određenim nepovjerenjem, onoga koji proriče buduće stvari, stvari koje će se dogoditi. Prema tome je li ispunjeno ono što je on prorekao razlikuje se pravi od krivog proroka. Starozvajetni proroci i starozavjetna proročanstva ostvarila su se po shvaćanju Novoga zavjeta u Isusu Kristu. Za Isusove suvremenike Isus ima oznake starozavjetnih proroka: on proriče svoju vlastitu sudbinu, ali i sudbinu svoga nauka.
Novi zavjet razumjeva proroštvo, u prvom redu, kao tumačenje volje Božje u sadašnjosti, u određenoj situaciji, na određenom mjestu. Prorok naviješta ono što Bog očekuje od čovjeka u određenoj situaciji, njegov govor u prvom redu jest govor u sadašnjosti.
Proročki govor bitno je određen parresijom – otvorenim govorom, hrabrim govorom, neustrašivim govorom, govorom u kojem se kaže ono što se misli. Proročki autoritet ima svoje utemeljenje u parresiji, u otvorenom govoru svijetu.
Govoriti proročki znači osloboditi se lažnih obzira, no taj govor u sebe uključuje isto tako spremnost “izložiti” se Riječi Božjoj. Govoriti proročki znači “biti pozvan” u proročku službu, prorok ne govori “iz sebe”, svojom snagom i mudrošću nego govori snagom Božjom. Proročki poziv je karizmatski, on nije vezan uz određenu službu nego je vezan uz određenu situaciju u kojoj Riječ Božja treba biti kazana s punom otvorenošću i hrabrošću.
“Razlikovanje duhova” (1Kor 12, 10)
Za proročku službu bitno je vezana i služba razlikovanja duhova. Postoje pravi i krivi proroci, krivi proroci zamjenjuju svoje vlastite nazore s riječju Božjom. Već Stari zavjet poznaje one koji se prikazuju kao proroci iako ih Bog nije ni pozvao ni opunomoćio. Takve lažne proroke poznaje i Novi zavjet i upozorava zajednicu vjernika da im ne pokloni svoje povjerenje (usp. Mt 7, 15; 24, 11; 1 Iv 4, 1). Zbog toga se postavlja pitanje kriterija po kojima se mogu razlikovati pravi od krivih proroka. Kriteriji za razlikovanje pravih od krivih proroka su jednaki u NZ i u SZ.Tako SZ kao jedan od kriterija vidi u proročkoj samosvijesti da je pozvan, “muci” koja mu ne dopušta da riječ Božju zadrži za sebe, prorok je mora proglasiti u ime Jahvino (usp Jer 20, 9; 23, 16; Am 3,8). I NZ poznaje ovaj karizmatski kriterij, samo onaj koji sam ima Duha Božjega može prosuđivati govori li netko u Duhu (usp. 1Kor 2, 11). Uz ovaj subjektivni kriterij dolaze i druge oznake po kojima se razlikuje pravo od krivoga proroštva, tako: utemeljenost proročke poruke u biblijskoj poruci, da poruka pogađa situaciju na koju se odnosi, osobna uvjerljivost proročkoga življenja. Ako osobni život proroka ne odgovara zahtjevima Božjim onda on nije od Boga poslan (usp. Jer 23, 14; 29, 23). Prema kršćanskom uvjerenju pravi je prorok onaj koji u svom životu ostvaruje ono što naučava i propovijeda, njegov život mora donositi “dobre plodove” (usp. Mt 7, 16; Otk 2, 20). Proročka poruka mora biti na izgradnju i ohrabrenje zajednici kojoj je upućena (usp. 1Kor 14, 3). Proročki navještaj mora stajati u skladu sa starijim proroštvima (usp. Jer 28, 7sl). Novozavjetno proroštvo mora biti u skladu s temeljnim kršćanskim navještajem (1Iv 4, 1sl; 1Kor 12, 3). Pravi prorok ne gleda na vlastitu korist, on se ne ulaguje niti je spreman na kompromise kada se radi o poruci Božjoj.
Uz proročki poziv neodgodivo je vezana i proročka sudbina. Od trenutka svoga poziva prorok ne pripada više sebi, nego Bogu koji ga je pozvao. Bog ne samo da poziva proroka da bi ga poslao svome narodu, nego ga izručuje narodu. Na bit biblijske proročke egzistencje nužno spada i progonjenost zbog riječi Božje – martirija (usp. 1Kr 19, 10.14; Jer 11, 18sl; 20, 2; 26, 8sl). Na proročkim licima čita se cijela tragika njihova poziva, no ta tragika donosi narodu kojem su poslani blagoslov i spas (usp. Iz 50, 6; 52, 14-53). Temu progonjenog proroka preuzima NZ i primjenjuje je na Isusa i njegove učenike. Isusova sudbina kao i sudbina njegovih učenika jest proročka sudbina (usp. Mt 5, 12; Lk 13, 33).
Biblijski prorok je osoba koja je napadana iznutra i izvana, osoba koja trpi nutarnju i vanjsku silu, no prorok ipak doživljava svoje poslanje prvenstveno kao milost, a ne kao teret. Prorok doživljava povremeno posebnu blizinu Božju, ta blizina daje mu snagu za daljnje djelovanje. Povremeno on osjeća na poseban način svoje proročko izabranje, osjeća ljubav Božju, ljubav onoga koji ga je pozvao (usp Iz 49, 1-4) da bude njegov svjedok u svijetu, u svijetu koji je zaboravio na prvu zapovijed dekaloga: “Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga, da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom” (Pnz 10, 12).
Dr. fra Franjo Vidović
|
Login
FAQ
Chat
Traži
