www.tebe-trazim.com

e da.. tu sam ja htjela vec par dana napisati jedan post al nikako da uspijem..
evo, sad cu ga poceti ali i zavrsiti..
dakle, kao sto neki znaju imala sam epilepsiju.. ali sve ove rebekine postove sto sam proucavala nisam nasla niti jedan slican napadaj kakav sam ja imala..
rekla je doktorica da je to jedan rijedak oblik,ujedno i medu blazima, njima jos nepoznat..
Uglavnom je napadaj poceo usred noci.. u snu.. To se dogodilo u 90% slucajeva.. Probudila me strasna vrtoglavica... Ne zelim se niti prisjecati kolika.. Nisam mogla prstom mrdnuti a kamoli baku pozvati da mi priskoci u pomoc.. To vam je ko da ste u komi, ali svjesni svega sto se dogada, i treba vam nesto, a to nesto nemate snage traziti..
Ubrzo nakon te vrtoglavice, (koja traje oko 2sata negdje-nemogu biti previse realna) pocinje ciklicko povracanje.. svakih 10-15minuta.. uz tu vrtoglavicu... napominjem da se ne bacam po krevetu i uvijek sam mirna. gotovo uvijek se dogodi da u citavih tih 20sati ne promijenim stranu niti polozaj tijela, pa mi se zna desiti da se tijelo ukoci ili iza napadaja sam imala ponekad i hematome zbog toga..
i to sve traje 20-ak sati. nekad koji sat vise, nekad manje..
kroz svih tih 20sati ja nisam mogla oci otvoriti, a kamoli izreci:"zovite hitnu!" pred kraj napadaja kad vise nista nisam mogla povracati, kad je samo zrak izlazio iz mene pocnem se gusiti.. od muke.. cesto su mi znale popucati kapilare u ocima, trbusnoj supljini(u kojoj takoder tjedan dana iza napadaja imam mala krvarenja)..
temperatura tijela normalna, secer normalan, sve normalno..
eto.. sad sam malo opsirno opisala, hvala Bogu, svoju BIVSU bolest, koja je percipirana kao EPILEPSIJA..

hvala ti Anchi na opisu...

koliki je to križ... samo ti i Isus znate.... eto bila si ljube supatnica sa Isusekom... vjerujem da je mnogo ploda urodilo tvoje trpljenje....

i na kraju Isus se PROSLAVIO!!!
jer, sad On živi u tebi i ti u/po/sa NJIM!!!!!!!!!!!!

Ma kad Iusu živi u našem srcu nema tu oreviše mjesta za bolesti koje nisu Gospodinova Sveta VOLJA!

jupi!!!


Blagoslovljena si Anooooo!

da Anchi...hvala ti ,na svjedocanstvu...
Ima jos dosta vrsta Epilepsije, koje nisu dokazane...
a postoje i "lazne " ,napadi ...varaju, djeluju slicno kao,kod epilepsije..
a u stvari,nalazi ne pokazuju nista..
Mnogo sam citala, gotovo sve sto mi dodje pod ruke, o Epilepsiji...
vec 10god...redovoto citam...
Cesto puta,i greskom Lijecnika bude kriva Dijagnoza postavljena...
Ima koje traju i po nekoliko sati,inace se pretezno radi o sekundama i minutama...ili Statusu..
Ali ovakav slucaj,kao tvoj...jos nisam naisla..na tako nesto...
Kako su ti dali lijekove, ako nije imala naziva...
Imas li latinski naziv, Dijagnoze...???
I koju vrstu lijekova si uzimala..???

Cerebralna paraliza (CP) je grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam "cerebralna" odnosi se na mozak, a "paraliza" na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još uvijek su predmet mnogih rasprava. Predlaže se i novi naziv - centralni motorni deficit, vjerujući da je to bolje razumljiv termin. Cerebralna paraliza sveobuhvatan je naziv za različite poremećaje koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže. Uzrok ovih poremećaja ozljeda je mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetova života. Ozljeda ne oštećuje djetetove mišiće ili živce koji ih povezuju s leđnom moždinom, nego sposobnost mozga da kontrolira te mišiće.
Ovisno od položaja i ozbiljnosti ozljede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju, ona može uzrokovati i druge probleme - poteškoće u razvoju, epileptične napade, poteškoće u govoru, poteškoće u učenju, probleme sluha ili vida.
Cerebralna paraliza ubraja se u razvojne teškoće jer utječe na način djetetova razvoja.
Sadržaj
1 Uzroci cerebralne paralize
2 Simptomi
3 Dijagnoza
4 Tretman
5 Djetetova okolina
Uzroci cerebralne paralize
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu dijele se na prenatalne (od začeća do poroda), perinatalne (kratko vrijeme iza poroda i jedan tjedan poslije poroda) i postnatalne (poslije prvog tjedna iza poroda).

Prenatalni uzroci: familijarne forme cerebralne paralize; definirani prenatalni sindromi; kromosomske abnormalnosti; dokazane kongenitalne infekcije (toksoplazmoza, rubeola, citomegalovirus, herpes); cerebralne anomalije (uključujući primarnu mikrocefaliju i fetalni hidrocefalus); manjak kisika; alkohol ili lijekovi upotrebljavani za vrijeme trudnoće.

Perinatalni uzroci: moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo; oštećenje moždanog tkiva (oko prostora s likvorskom tekućinom) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi; potvrđeni edem mozga ili evidentnost neonatalnog šoka (npr. potreba za oživljavanjem); niski Apgar ili niski pH; neonatalni meningitis; neonatalne konvulzije; teška žutica.
Postnatalni uzroci: trauma mozga; infekcije; vaskularni problemi; neoplazme; manjak kisika.

Simptomi
Kada dijete ima oštećenje mozga onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju kako nešto nije u redu. Neki od tih simptoma i znakova su: slaba napetost ili mlohavost mišića, nesposobnost sjedenja bez potpore u dobi od 8 mjeseci, upotreba samo jedne strane tijela, poteškoće hranjenja, jaka iritabilnost, odsutnost osmijeha.

Dijagnoza
Konačnu dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar. Cerebralna paraliza nije bolest i ne može se izliječiti. To je stanje koje traje od rođenja do smrti.


Tretman
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor.

Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i o postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo te o samom tretmanu tj. vremenu kada je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.


Djetetova okolina
Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete.

Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije u školu, te nastojati osigurati integraciju ovih osoba kroz osobni rad ili rad u različitim radionicama, radnoj okupaciji, a prema njihovim sposobnostima i mogućnostima.
(skinula sa WIKIPEDIA)

Što je epilepsija?
Epilepsija je poremećaj funkcije mozga koji se klinički očituje napadajima. Oni se pojavljuju u različitim vremenskim razmacima, a najčešće se mogu prepoznati po karakterističnim simptomima. Ipak, u njihovom razlikovanju od drugih sličnih stanja od najveće je važnosti EEG (elektroencefalografija). Tom metodom mogu se otkriti posebne vrste nepravilnosti u radu moždanih stanica koje dovode do epileptičkih napadaja.

Koji su uzroci?

Gotovo svaka bolest ili ozljeda mozga može uzrokovati epilepsiju, osobito ako dovodi do oštećenja kore velikog mozga. Česti su i slučajevi kad se ni najsuvremenijim metodama pretraga u tkivu mozga ne nalazi nikakvi znaci bolesti. Smatra se da je u takvoj situaciji najvažnija genetska osjetljivost, pa se tada epilepsija može javiti ne samo kod jednog člana obitelji. Premda se ponekad susreće, ta pojava ipak je razmjerno rijetka.

Kolika je učestalost?

Kad se govori o učestalosti epilepsije, obično se misli na aktivnu epilepsiju. Smatra se da osoba ima aktivnu epilepsiju ako je u posljednjih pet godina imala barem jedan napadaj. Učestalost aktivne epilepsije procjenjuje se u zemljama Evrope od 4 do 8 osoba na 1000 stanovnika. Ako se ti pokazatalji prenesu na stanovništvo Hrvatske prema popisu iz 2001. godine, onda to znači da aktivnu epilepsiju ima između 17000 i 35000 osoba.
Kako se postavlja dijagnoza?


Dijagnoza se postavlja na temelju simptoma napadaja i nalaza elektroencefalografije (EEG). Liječnik najčešće nije u prilici osobno vidjeti napadaj, pa mu je potreban podroban i pouzdan opis napadaja i okolnosti u kojima se pojavljuju. Vrlo je važan i iskaz očevidaca jer osoba koja je imala napadaj često zbog poremećaja svijesti nije u stanju točno opisati što se dogodilo.



U gotovo svim slučajevima potrebno je uz EEG učiniti i MR (magnetnu rezonanciju) ili CT (kompjuteriziranu tomografiju) mozga, EKG (elektrokardiografiju) i laboratorijske testove.

e li moguća dijagnoza epilepsije ako je EEG normalan?

Standardno EEG snimanje često daje normalne nalaze kod osoba koje imaju sigurnu dijagnozu epilepsije. Međutim, nakon višekratnih i produženih snimanja, nakon snimanja u posebnim okolnostima i primjenom posebnih tehnika, taj broj znatno se smanjuje. Ipak, kod cca 5-10 % oboljelih karakteristične abnormalnosti u EEG-u mogle bi se naći tek ako bi se primjenile invazivne tehnike koje uključuju i operetivne zahvate.
Tko postavlja dijagnozu?

Konačnu dijagnozu postavlja liječnik specijalist koji ima adekvatno teorijsko i praktičko znanje. Obično je to neurolog ili neuropedijatar.

Kakvi su izgledi liječenja?


Epilepsija je poremećaj koji prati vrlo različite bolesti i stanja. Stoga su i izgledi liječenja vrlo različiti i ovise o konkretnim okolnostima koje su dovele do epilepsije. Ipak, kad se analiziraju rezultati liječenja kod velikog broja osoba s različitim oblicima epilepsije, može se reći da se da se napadaji ne pojavljuju kod cca 2/3 onih koji redovito uzimaju terapiju.

http://www.epilepsija.hr/indexH.html

KAKO POMOĆI OSOBI KOJA IMA NAPADAJ?
Na to pitanje nije moguće dati jedinstveni odgovor jer se epileptički napadaji dosta razlikuju po svojim manifestacijama i mogućim posljedicama. Ipak, kad se postavlja to pitanje najčešće se misli na «veliki napadaj» (naziva se i «grand mal» ili «generalizirani toničko-klonički napadaj»). To je napadaj koji dovodi do gubitka svijesti i grčenja tijela. Grčenje mišića ima ima toničku i kloničku fazu. U tzv. toničkoj fazi dolazi do iznenadne ukočenosti mišića, a u kloničkoj fazi do ritmičkih mišićnih trzajeva. Za vrijeme napadaja dolazi do povećanog lučenja sline, do promjena u boji kože, a često i do ugriza jezika.


Preporuka je da se u slučaju takvih napadaja slijedi nekoliko jednostavnih savjeta:



Ne dozvolite da vas uhvati panika!

Veliki napadaji uvijek su dramatični, no važno je da se baš u tim situacijama sačuva prisebnost i da se učini sve ono što je potrebno da se na najbolji mogući način pomogne osobi koja ima napadaj.

Ako napadaj traje duže od 5 minuta obvezatno pozvati hitnu pomoć!

Čim napadaj započne potrebno je pogledati na sat i mjeriti njegovo trajanje. Većina napadaja završi za 2-3 minute i tada nije uvijek potrebno odmah zvati liječnika. No ako se radi o dužem trajanju napadaja, nužna je hitna liječnička intervencija. Bez točnog gledanja na sat vrlo je teško procijeniti dužinu trajanja napadaja jer u tim situacijama «vrijeme ide sporije».

Spriječite tjelesne ozljede, osobito glave!

To se najbolje može postići tako da se pod glavu stavi jastuk. No ako to nije moguće, pod glavu se može staviti bilo kakav mekani predmet, kao npr. neki smotani dio odjeće.

Osobu koja ima napadaj postavite u bočni položaj!

Ako se radi o snažnim mišićnim kontrakcijama to neće uvijek biti lako. No položaj na boku povoljniji je od položaja na leđima jer se u tom položaju bolje može održati prohodnost dišnih putova i u tom je položaju znatno manja opasnost da nešto od sadržaja usne šupljine (slina npr.) dospije do larinksa ili dublje prema plućima.

Ne pokušavajte stavljati predmete između zubiju!

Pogrešno je vjerovanje da se stavljanjem predmeta u usta može spriječiti ozljeda jezika. Iskustvo pokazuje da takvi pokušaji mogu dovesti do dodatnih ozljeda jezika, zubi ili obraza, a ne treba zanemariti ni opasnost da strano tijelo može ugroziti prohodnost dišnih putova.

Ne pokušavajte napadaj prekinuti sputavanjem mišićnih kontrakcija!

Na taj način napadaj nije moguće prekinuti, a u slučaju neopreznosti može doći i do dodatnih ozljeda.

Dobro je da su u blizini samo osobe koje pružaju pomoć!

Ako do napadaja dođe u nekom javnom prostoru gdje ima više ljudi, objasnite im da se radi o epileptičkom napadaju koji će ubrzo proći i zamolite ih da ne budu u neposrednoj blizini. Za osobu koja dolazi k svijesti nakon napadaja zbunjujuće je ako oko sebi vidi mnogo nepoznatih lica.

Za vrijeme i nakon napadaja neka vaše djelovanje i način govora budu takvi da djeluju umirujuće!

To je osobito važno za osobu nakon što je napadaj prestao i kada postupno dolazi k svijesti prolazeći kroz fazu dezorijentacije i zbunjenosti.

Moja polusestra Tonka kao djevojčica (sada već pokojna) sa svojom je majkom išla zimi po uskotračnoj pruzi (živjele su u Sarajevu na Vracima) kada su čule svižduk vlaka koji je išao na Pale. Skočile su sa tračnica ali se je mala Tonka poskliznula i lokomotiva tj.čistać snijega ju je udario po glavi i smrskao ju je. Bila je mislim 2 mjeseca u komi i zahvaljujući jednom dobrom austrijskom neurokirurgu ostala je na životu. Jedina i to velika poslijedica udesa bila je epilepsija. Ispočetka su napadi bili učestali , pa onda jednom mjesečno i sve manje i manje. Kao mala spavala sam u sobi sa Tonkom kada bi došla kod nas i sječam se da bi u jutro Tonka imala modrice i da je bila jako depresivna. Srečom nisam se probudila pa nisam vidjela krizu. Siječam se da mi je mama rekla da je Tonka pala sa kreveta. Te bi joj krize uglavnom dolazile po noći u snu.

U današnje vrijeme ima dobrih lijekova i epilepsija se može držati pod kontrolom. Povremeno treba ići na kontrolu doziranja lijekova.

Epilepsija nema nikakve veze sa opsjednučem.

Hvala draga Sperzana...na svjedocinje...U zadnje vrijeme imala sam priliku da se susretnem s cinjenicom da ljudi jako malo znaju o Epilepsiji,a to sto znaju najcesce su kojekakve predrasude...Na kojima svi smo duzni raditi,da se narod oslobodi,da ne otezava pacijentima epilepsije zivot,i onako vec tezak....
Ako dans u svijetu strucnjaci tvrde,da postoje 28 vrsta epilepsije onda je to vec dokaz da nije opsjednuce....
Tonka je imala plave fleke od napada epilepsije...zavisi ,koju je vrstu imala..To su napadi ,koji su normalni za svaku vrstu epilepsije...jer kako god su razlicite,tako su i napdai razliciti...
Strasana je stvar ,i pretesko je..kada netko pacijentu ili roditeljima kaze,
Epilespija je opsjednuce...A doticna osoba i ne pomislja da s tim grijesi i nanosi stetu,i sama ne zna o cemu prica....Jer nije dokazano...opsjednuce..??
Kakve ,zaista ima koristi onaj koji tvrdi da je svaka epilespsija opsjednuce..ili barem neke od epilepsija...
Danas s EEG i Magnet Rezonanc i C.T ...mogu se tocno dokazati uzroci epilepsje..Zato pozivam sve,tko ista zna o epilepsiji da svjedoci,kako bi ohrabrili same pacijente i roditelje takve bolesti...
Da nam predrasude nestanu,nego da molimo za takve ljudude...
za njihove obitelji i drustvo u kojem zive...

Draga Rebeka ,Tonka nije imala fleke nego modrice , jer bi ju tako drmalo da bi se jadnica pri tome udrila na ogradu gvozdenog kreveta ili padom na zemlju.
Kao što sam rekla to se je sa ljekovima i godinama skoro potpuno izgubilo da bi za vrijeme rata moja jadna seka bila skroz izolirana u Sarajevu, bez lijekova i hrane tako da su mi rekli da je imala i po nekoliko kriza dnevno. Prestrašno. Pred kraj rata sam uspijela stupiti sa njom u kontakt (još sam živjela u Bologni) i poslala sam joj tegretol. Propatila je čitav rat da bi po završetku umrla od srčanog udara. Pokoj joj vječni!