www.tebe-trazim.com

Sestro,uvik ću odreagirati na svačiji post ako primjetim da mogu pomoći,pa tako i na tvoj.
teško mi je odgovoriti i dati pravi savjet,a ko sam ja da dajem savjete, ako ne znam ništa o tebi i tvom životu?nitko
Drago mi je da si 3 put tjedno na misi kao i ja,moram te upitati
jesi li oprostila onima koji su te povrijedili?jesi li oprostila sebi što si druge povrijedila?jesi se iskreno pokajala drugima i Bogu što si ih povrijedila?
što si u njih sumnjala?Ima li nekoga da s njim ne razgovaraš?
Ako je i jedan odgovor na ova pitanja Ne,onda to trebaš ispraviti
i bit će ti lakše.
Ja bi volio da napišeš svoju priču i siguran sam ako je napišeš, da će ti ovi dobri ljudi
pokušati pomoći i dati dobre i ispravne savjete
BTB

Fernendo divno od tebe,Bog te blagoslovio..

Patientia...(sta znaci na hrvatskom to tvoje ime)
Mozda si jos u izgradnji duhovne strane,i trazenje Boga i Duha Sv..
ali sve Sv.Mise i molitve,nikada nisu uzalud,to je ono sto mi vidimo,
a one imaju u sebi nesto,a mi smo oni koji nemamo "strpljenja"
i mi smo oni koji hocemo vec danas,a ne godinama...
i tko zasto je to bas tako dobro.Jer Bog s nama svakim ima poseban plan.
a mi smo ti sto mu kvarimo plan,jez zelimo da bude onako kako mi to
hocemo.Obrati paznju malo na strpljenje,pa kazi dali su te patnje dosle
preko noci ,ili su godinama stvarale,to sto sada jesu.
Pokusaj gledati Bozjim ocima,ne svojim...iz iskustva znam da je tesko,
kada nemas vise snage,kada si slomljena,kada ti drugi prave probleme,koji nisu potrebni,ali vjeruj sve to ima dobar razlog zasto bas tako,Bog te zeli na drugom putu,i kroz njih on nas preusmjerava...
To jaca i ucvrscuje vjeru,Ljubav Bozja je tu,i Bog nikada ne salje nesto teze nego mi mozemo izdrzati....On zna da mi to mozemo,a On nas i
"Kusa" da vidi koliko smo spremni...zato sa "Strpljivoscu"bolje ces shvati
puno stvari,jer sutra moze biti ,dobro je sto je tako bilo,sada znam da
moze drugacije...Bog sve okrece na dobro....

Da je uzaludan tvoj odlazak u crkvu, crkva ne bi postojala, a to sto sada ne znas cemu svi ti odlasci u crkvu, ni iz daleka ne znaci da sve to nece sjesti na svoje mjesto i da neces shvatiti cemu je sve to bilo vazno da se zbiva.

To ti samo misliš. Ne znaš ništa o meni a znaš mi postaviti pitanja nad kojima sam se zamislila, a Rebeka i Leo su mi napisali riječi nad kojim sam također zastala, a ništa o meni ne znaju.
Dobri ljudi, da vam znam adrese ubacila bi vam čokoladu u poštanski sandučić


Inače… s ljudima nemam problema, ni jedan moj odgovor nije ne. Imam problema s Bogom. Ili bolje rečeno sama sa sobom i s vjerom.

U petak kad sam napisala post, čudne neke stvari su se događale. Još mi je jedna noć prošla a da nisam spavala. Tati je opet bilo loše. Vidjelo mu se na licu po grimasama da ga boli. Ležao je na krevetu s raširenim rukama. Kad sam stajala iznad kreveta nad njim, njegov položaj tijela, ruke… iz moje perspektive izgledao je kao križ.

Mama ga je odvezla na hitnu a ja sam ostala doma. S cigaretom u rukama (stvarno rijetko pripalim). Jesam li molila? Nisam. Jesam li zahvaljivala Bogu? Nisam ni to. Jesam li se na Boga ljutila? Ne. Pitala se zašto i žalila se? Nisam. Baš ništa nisam Bogu imala za reći. Ništa, ništa, ništa. Da je On ispred mene stajao ne bih ga ništa pitala. Jednostavno tišina. Zadnjih mjesec dana mi sve molitve tak izgledaju, klečim pred Isusom i šutim. Usne mi se ne miču, iznutra šutim. Ne iz poniznosti nego iz iznemoglosti. Tu i tamo nešto kažem (sv. Toma Apostol i sv. Petar molite za mene)
Onda mi je došlo da čitam Bibliju. Nisam znala koji bi dio pa sam otvorila nasumce, i vidim: Lk1, 26-38 Navještenje Isusova rođenja. Slučajnost ili ne ne znam, ali možda ipak dolazi vrijeme da se Isus ponovo u meni rodi?


Ne bih htjela druge zamarati s mojim romanima. Nemam baš vremena, a i volim ne govorit nikome o problemima nego sve fino potisnut negdje. Mogla sam i danas pisati ali mi se nije dalo. Tata mi je dobro, cijeli dan se smije i veseo je pa sam i ja.
Puno vas pozdravljam

drago mi je Patientia da su tvoji odgovori svi sa Da,
sigurno ti nije nimalo lako,ali prihvati svoj križ,tako prihvaćaš Isusa, dobro je da si počela čitati Bibliju...
otvori je tako nasumce svaki dan i svaki dan pročitaj samo jednu stranicu
i iz dana u dan bit će ti bolje i lakše,ja tako radim i malo kad mi se otvorila ista stranica.
Ništa u životu nije slučajnost pa mislim da nije ni to.

Ispričaj nam svoj roman...pažljivo ćemo čitati i nećemo se zamoriti,barem ne neki od nas,nemoj to sve potiskivati jer ti je tako puno teže.
Što se tiče bolesti tvog tate,vjerujem da nije lako... ali prepusti sve Bogu u ruke,i moli Ga ako je Njegova volja neka ozdravi a ako ne Bogu hvala.
Ti učini ono što možeš,budi uz njega i olakšaj mu te trenutke,nemoj da te vidi da si zbog toga u depresiji,jer će mu onda biti teže,pokušaj ga malo razvedriti i nasmijati ga i kad je najteže.
Kad to napraviš pravit ću se da sam primio najbolju čokoladu
BTB

Jesam li molila? Nisam. Jesam li zahvaljivala Bogu? Nisam ni to. Jesam li se na Boga ljutila? Ne. Pitala se zašto i žalila se? Nisam. Baš ništa nisam Bogu imala za reći. Ništa, ništa, ništa. Da je On ispred mene stajao ne bih ga ništa pitala. Jednostavno tišina. Zadnjih mjesec dana mi sve molitve tak izgledaju, klečim pred Isusom i šutim. Usne mi se ne miču, iznutra šutim. Ne iz poniznosti nego iz iznemoglosti. Tu i tamo nešto kažem (sv. Toma Apostol i sv. Petar molite za mene.

Duboko vjerujem da to tvoje ništa Bogu je NEŠTO. Možda nešto uistinu veliko. Ispričat ću jednu priču- govori o molitvi srca. Pred Bogom smo, a ne izgovaramo ništa, ne molimo, ne zahvaljujemo..jednostavno klečimo i znamo da smo tu radi Njega...na koljenima ili sjedimo...ali ne činimo ništa...ili bar mislimo da ne činimo ništa....
Dakle, u jednom gradiću u Francuskoj, jedna gospođa(velika zagovarateljica Međugorja) prolazila svaki dan pored mjesne Crkve, koja je uglavnom bila prazna i tamo redovito na stepeništu viđala lokalnog pijanca i beskućnika kako s bocom u ruci prosi od prolaznika. Jednog dana dotična gospođa se zaustavi kod beskućnika s namjerom da malo popriča s njim, a posebno ju je zanimalo što to on radi u Crkvi, jel ide moliti tamo-obzirom ga je nekoliko puta vidjela kako ulazi u Crkvu. "O, ništa posebno", reče čovjek, ja vam molitve nikakve ne poznajem, odmalena sam već sve zaboravio, ma... ja tako uđem, sjednem ispred one kutije u kojoj je Isus i kažem mu:"Hej Isuse, ja sam, Paul- došao sam te vidjeti!"
Gospođa se jako iznenadi takvom odgovoru...nekako joj taj čovjek postade drag...i tako prolazili dani, mjeseci, jednoga dana ona opazi kako ga više ne viđa na stepeništu ispred Crkve. Malo se raspita kod prolaznika i rekoše joj da je taj čovjek u gradskoj bolnici, na umoru. Zaputi se ona u bolnicu i pronađe ga, sjenu od čovjeka, potpuno iznurenog i bolesnog...činilo se kao da će svaki čas ispustiti dušu, bio je prikopčan na različite cijevi i aparate.
Slabašnim pogledom dade ženi do znanja da ju vidi, ali više ništa nije mogao učiniti-toliko je bio slab. Žena se pomoli za njeg i odluči i sutradan vratiti i moliti za njega, ali je bila uvjerena da ga neće zateći živa. Kad je, dakle, došla sutradan i s bojazni ušla u sobu, ostade zapanjena. Dojučerašnji čovjek je bio potpuno preobražen, sjedio je u krevetu, izgledao nekako pomlađen, obrijan, djelovao je kao potpuno zdrav čovjek, čak se i veseleo nasmijao kad je žena ušla.
U čudu ga zapita što mu se dogodilo...a on će njoj:"Znate, kad ste jučer otišli - u moju sobu je ušao jedan prekrasan čovjek duge kose i plavih očiju- u prvi mah sam se malo prestrašio- ali on mi priđe i reče:Hej Paul, to sam ja Isus-došao sam te vidjeti!

Toćno, naš se zadatak zna, ali mnogi ga vrše nametanjem. Ako netko ne vjeruje u Uskrsnuće, jer je odgojen u drugoj religiji, onda se za njega smatra da je pod utjecajem sotone. Mislim da to nije realno razmišljanje.

Ako vršite evangelizaciju u ljudskom duhu, nemojte nametati, prihbvatite osobu kakva jest, ali držite se svoga. Ja sam bio u krizi i dvije osobe istog imena su mi pomogle da osjetim mali dio ljubavi Boga.

Draga braćo i sestre

drago mi je da s vama mogu podijeliti radostan događaj,naime
jučer sam posjetio tetku u bolnici koja je već duže vrime bolesna,
nepokretna je,ali tako vedra duha i uvik nasmijana,ali i prisebna 2 sata smo pričali i dobro se nasmijali,ali to za ovu priču nije toliko bitno,ovo sam napisa samo da imate neku predodžbu o njoj kao o osobi koja je pri punoj svijesti i zdravoj pameti
sad dolazi ovo bitno,a ja ne znam kako to izreći,

Imala je ukazanje,

kaže:"ležim ti ja na krevetu,bilo je oko 7 sati naveče kad odjednom na zidu sobe vidim ja neko srce,a lipo izgleda i širi se
i povećava,a lipo li je,to je milina,pa sama sebe štipam,sve mislim da mi se pričinjava...da sanjam...ali i dalje je tu...kad odjednom u srcu Gospa
drži mrtvog Isusa u naručju,Isus je pun modrica,a Gospa izgleda prelipo..
to je milina...ma opet sama sebi ne virujem... zovnem ti ja jednu sestru da brzo dođe...i kažem joj pogledaj u onaj zid..vidiš li ti što?
kad i ona isto opazi...veliko srce promjera oko po metra,a u njemu Gospa
drži Isusa i sad da nije vidila i ona rekli bi mi da sam luda i ja ovo nikome ne bi rekla,a ovako obe govorimo jer nismo mogle viditi u isto vrime nešto
čega nema,dušo tetkina fala Bogu što mi se ukaza,da sad odma umrem nije mi ža".

važno je ovdje napomenuti,da iako je bila uglavnom dobra osoba i poštena,nije ni velika svetica niti je Boga nešto previše molila,čak suprotno,ona se jedno vrime nije ispovidala oko 20 godina i držala je dugo u sebi ljutnju,ali iskreno se pokajala i oprostila
i zadobila veliku milost,
ovo svjedočanstvo je puno nade za sve nas koji griješimo manje ili više,
da nije kasno za obraćenje,da nije kasno za pokajanje,oprost i pomirbu,da Bog oprašta ako se iskreno pokajemo i da je
milosrdan i milostiv.

Slava Bogu

Milosrdan je i milostiv Gospodin

Ovaj dio mi daje nade da budu i neki članovi moje familije jednom došli k sebi... fakat, ovo svjedočanstvo je puno nade za sve nas koji griješimo manje ili više