www.tebe-trazim.com

Rak-rana našega naroda


Bekijaši,* to su jadi vaši,
Od kojih se sama zemlja plaši,
Zovete se kršćani-Hrvati,
Al Vam psovka sveto ime blati,
Hrvat psuje, kada suze lije,
Hrvat psuje, kad ga bijeda bije,
Hrvat psuje, kada vino pije,
Hrvat psuje i kada se smije,
Hrvat psuje, kad ga sunce grije,
Hrvat psuje, kad ga tama krije,
Hrvat psuje i kad budno bdije,
Hrvat psuje i kad u snu snije.
Hrvat psuje, a ne prosuđuje,
Koga dvori, protiv kog se bori?
Tko ga stvori, tko li ga obori?
Tko mu dade zemnog raja kraje,
A on Njega za to ne priznaje?
Čas Ga moli, čas zadaje boli,
Opet misli, da ga Isus voli!
Onaj Isus, koji krvcu proli
Za sve ljude u toj Suznoj Doli!
I naredi, da se grijeha paze
I paklenom zmaju glavu gaze.
Tko se rodi, tko se rodit ima,
Sedam grijeha niknut će u svima.
(Majka Božja i što Ona rodi,
U tim dvoma grijeh se ne nahodi),
Holost, skrtost i nečista bludnost,
Srdžba, zavist, razorna proždrlost,
Kruna sviju: nečasna lijenost.
Ovi grijesi nikli su na tijelu,
Više manje svagdje su na djelu.
Cilj imadu da sreću ukradu,
Što Bog dade ljudma za nagradu,
Kada stvori prvoga čovjeka,
Zle anđele osudi zavijeka.
Samo grijeh Bogu mrska psovka
Iz dna pakla kao zrakoplovka
Otrov nosi i Nebu prkosi,
Sve svetinje kao kosom kosi.
Nebo truje i sve, što se štuje
Srcem mrzi, a jezikom psuje,
Dalmacija tim se grijehom davi,
Mjesto da se klanja Božjoj slavi,
I Bekija taj otrov upija,
Klicu Božju u duši ubija.
Psovkom diše i ne misli više,
Vječnu kaznu tim da duši piše,
Jer tko psuje, sebi propast snuje,
A Božiji nauk otuđuje,
Mjesto svog da Stvoritelja štuje,
Psovkom samo sotoni robuje.
Obrati se, moj narode dragi,
Bog te zove, naš Otac preblagi!
»Koji ne će smrti griješnika
Nego srce pravog pokajnika,«
Mrzi zloću, okreni joj leđa,
Jerbo zloća Božje srce vrijeđa!
Budi svjestan Božjeg prijateljstva,
Koje vodi do vječnog Kraljevstva!
Bogu služi, eto ti blaženstva,
Bježi srdžbu, čuvaj se prokletstva!
Bogu služi to mu se oduži,
Što te stvori, nebo ti otvori.
Fra Ninoslav Ivanković

* Bekija se zove zapadni dio Hercegovine sjeverno od Ljubuškoga uz dalmatinsku gramicu.

Objavljeno u kalendaru ... 1936. godine

Jobe hvala ti na ovoj žalosnoj i istinitoj pjesmi .
Ja dolazim iz kuće gdje se nikada nije psovalo ali mama mi je rekla kada je upoznala tatu da je on znao opsovati. Uspjela ga je odmah odviknuti toga. Čim su se oženili započela je sa zajedničkom dnevnom molitvom a ja mislim kada bi se u obiteljima zajedno molilo ( ne samo na super brzinu prije jela) bilo bi manje psovke, više ljubavi i Božjeg blagoslova.

BOŽJE IME IZGOVARAJ S POŠTOVANJEM

"Ne izusti imena Gospodina tvoga uzalud». Najčešće tumačenje ove zapovijedi je zabrana izgovaranja Božjeg imena bez njemu vlastitog poštovanja. Radi se tu o pristojnosti i kulturi izgovaranih riječi. Ima onih koji bez ikakvog razmišljanja izgovaraju ime Božje. Nije to uvijek grijeh a jako rijetko smrtni grijeh.

A što ćemo reći o psovki, koju često smatramo jedinim grijehom. Često čujemo: "ja ne psujem, dakle, nemam grijeha". U Svetom Pismu čitamo: "tko kaže da je bez grijeha, lažljivac je u kome nema istine".
Pogledajmo na mehanizam koju tu djeluje. Pitajmo se, zašto toliki toliko psuju? Psujemo li kad smo dobro raspoloženi ili možda psujemo li kad je nama dosadno? Nikada! Psovka dolazi nam na usta kad smo nervozni, kad netko nas živcira, kada "tjeramo" svoje mišljenje, kad mislimo da smo stalno u pravu itd. Zato uz psovku trebalo bi razmisliti o vlastitim osobinama kao: tvrdoglavost, umišljenost, oholost…to nas navodi na psovku. Trebamo se, dakle, boriti s razlogom a ne s posljedicama.

"Ne izusti imena Gospodina Boga tvoga uzalud", ta druga Božja zapovijed prilično je tajanstvena. Stavljena je ispred drugih zapovijedi, koje moglo bi se činiti, jesu važnije od ove, kao: poštuj oca i majku, ne ubij, ne sagriješi bludno, ne ukradi, ne reci lažna svjedočanstva itd. Možemo, dakle, zaključiti da ova zapovijed čuva neku veliku vrijednost. Koju?
Da ovu zapovijed formuliramo pozitivno, tada bi ona glasila: "izgovaraj ime Božje samo s poštovanjem!". Takav pristup ovoj zapovijedi već je kao molitva, jer ona je srce vjerskog života. Ako to srce prestane kucati, vjerski život umire.
Onaj tko izgovara Božje ime bez poštovanja, taj daje do znanja da uopće se ne moli, ili da se ne zna moliti.

Podatci jedne ankete o psovanju:

Psujete li?

Ponekad 871 42%

Dosta 619 30%

Previše 408 20%

Nikada 182 9%


Ukupno glasovalo: 2080 osoba

Ovo je gore nego što sam mislila . Oprosti nam Gospodine .

Evo nekoliko biserja, anketiranih po pitanju- psujete li?:


• Ponekad i vrlo sočno! (2006-07-31 15:22:13)

pa naravno da psujem...svaki normalan čovjek to mora ponekad izbacit iz sebe.... (2006-07-31 14:52:56)

konstantno, ali rijetko da to ikad ista dramaticno znaci. to samo onak... (2006-07-31 14:17:46)

pogotovo za volanom (2006-07-31 14:17:10)

• uvjek (2006-07-31 12:38:42)

• Ko kočijaš !!!! (2006-07-31 12:28:01)

• dosta,a kadkad i previse (2006-07-29 14:56:29)

• bolje da psujem,nego da tučem (2006-07-28 23:19:35)

• Bilo bi glupo reci da NE, pogotovo sto pripadamo narodima koji su psovku razvili do krajnjih granica. )) (2006-07-28 23:18:22)

još bi i viš, al mi ne daju djeca. (2006-07-30 23:23:15)

• premalo.. (2006-07-29 12:43:59)

• ko nikad dosad, previse (2006-07-29 09:41:34)

• nebi mi tako psovali da ne psuju svi oko nas (2006-07-28 23:23:12)


Ima još puno groznih odgovora,ali oni nisu za javnost.E moj narode,pa što nam je onda očekivati u bliskoj budućnosti od Boga,kada ga vrijeđamo gdje god stignemo?

Kad je čovjeku dođe momenat da treba nešto izbaciti iz sebe to netreba biti psovka . Ja na primjer kažem "porka mizerija" ili kada sam u autu a netko bezobrazno prelazi ili trubi " vidi kretena" Znam da to nije lijepo ali
ali u nekim situacijama pobjegne.

Čistoća srca
Isus i nama govori:

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti. Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!

Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene. A kako je s tobom?

Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce.

Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi?

Nisu li daleko od mene?

Srce je tvoje daleko od mene. Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?

Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?

Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.

A meni je važna ljubav. Ja hoću do tvoga srca.

Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.

Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.

Ja sam tebi darovao svoje 'srce.

Ljubio sam te dokraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi.

Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.

Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.

A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.
[b][/b]

Sestra blizanka psovci jest srdžba. A znamo da srditost spada u glavne grijehe. Srdžba čovjeku pomuti razum, pa nije čudno da je ovaj negativni osjećaj sa psovkom povezan pupčanom vrpcom. Sigurno ste gledali djecu ili odrasle dok igraju nogomet. Pa promaše zicera...! Strahotan je to prizor! Jedan čovjek s polovice prošlog stoljeća o tome svjedoči: Uzeo sam sat i brojio. Devetero djece igralo se 17 minuta. Kroz to vrijeme opsovala su Boga 154 puta . Gorka je činjenica da smo mi Hrvati psovački narod. Na svakom koraku vidimo kako nam Bog dobro i daje. Psovkom navlačimo prokletstvo na sebe, ali i na sve oko sebe. Svaki razuman stvor morao bi se zamisliti nad time. Kako ljudi reagiraju na psovanje oko sebe? Pa mogli bismo kazati da oni kojima je ona gnjusna reagiraju uglavnom pasivno. Neki se smiju i smatraju je nekad čak i umjetničkim, ili barem duhovitim izričajem. Nemojmo zaboravljati da je ovo i kulturološko pitanje. I te kako često ljudi psuju zbog svoje nepismenosti i siromaštva jezika. Ako netko psuje, ne može očekivati pohvalu čak ni od istomišljenika! Time pokazuje da je primitivac. Kad nekome kažeš da je grešnik zato što psuje, može se dogoditi da te ismije, ali ako mu kažeš da zbog psovke nije kulturan, barem će se malo zamisliti. Jedan je rabin prije smrti blagoslivljajući svoje učenike kazao: "Bojte se Boga kao što se bojite ljudi!". Oni upitaše: "Zar ništa više?!". A on kaza: "O, kad biste i tako činili! Ne govori li čovjek kad čini zlo – nadam se da me nitko nije vidio?!" Prije 1400 godina papa Grgur Veliki zabranio je u kršćanskim grobljima pokopavati psovače. Danas to ne bi vrijedilo, groblja bi ostala prazna.I na kraju pitanje: " Zašto smo tako obzirni prema ljudima, a prema Bogu tako bezočni?!"

ja nikako ni ukojoj situaciji ne želim psovati Boga ni bilo koga drugog...
niti podnosim čuti da to netko čini


ali....
kako sam odrasla u društvu koje je bilo bahato...psovke su bile sleng...

dakle ne Boga i svece..
i sad se ulovim da nekad upotrijebim te prostačke izraze...
ali što je najgore meni to ne ostaje u uhu da sam izrekla....pogotovo ako sam ljuta

kak se vi nosite s tim...????

jel odleti i vama...kako to ispovjedate??

kak se rješavate toga???