www.tebe-trazim.com

U djetinstvu su me naucili ne psovati Boga i to je samo na srecu moju. Dok jos nisam upoznao Boga, sjecam se da mi je tri ili cetiri puta izasla iz usta psovka na Njega. Od tada, a tome ima valjda desetak godina, psovka na Boga nije izasla iz ovih mojih usta i posebno mi je daleko od srca i jezika od kada sam poceo upoznavati Bozje poruke.
Kod mene je andjelina malo drugacije, meni 'obicna' psovka, kad je izrecem (rijetko bas), onda kad sam ljut, jako zvoni u uhu i ostaje kao rana od opekotine, koja prolazi, al isto ostavi trag.
'Zašto smo tako obzirni prema ljudima, a prema Bogu tako bezočni?'..., joakime, jedino sto zakljucujem kao odgovor je zato sto Boga ne poznamo, jer da Ga uistinu poznamo, obzirnot prema Njemu bila bi nam neupitna, jaca od icega.

Ja priznajem,strah prema mome Bogu u djetinjstvu je bio velik,tako da nisam nikada i nedaj Bože da na bilo koji način opsujem Njega ili Presvetu Djevicu!Hvala mu što me sačuvao do sada od toga.Za ove druge "male"u srditosti i nervozi,ili pak kada osjećam da nisam na "ti"sa Njime,da budem iskren zna se zalomoti,ali sada vrlo rijetko,jer jednostavno imam groznu averziju prema svakoj vrsti psovke.Primjetio sam veliku povezanost između straha i grijeha.Naime ,strah Božji je uvijek početak mudrosti(vele učeni),dok ovaj drugi strah, naravni,početak je ludosti iliti grijeha.Znači možemo zaključiti,obranimo se od straha koji vodi u grijeh i sačuvat ćemo se grijeha-psovke!... "zato sto Boga ne poznamo, jer da Ga uistinu poznamo"...tu je i pitanje za sve nas,kako ćemo Boga kojega ne vidimo bolje upoznati i spoznati,kada brata kojega svakodnevno vidimo,gledamo kroz,nepodnošljivost,nervozu,srditost,bježanje u osamu,ignoriranjem,neljubaznošću,lažima,sebeljubljem, pristupanjem s visokoga,sebičnošću i još tko zna kakovim "sjajnim biserima"?Kako?Da li je to ta velika "obzirnost"prema ljudima u snopu lažnoga sjaja dostatna?Zato dragi Leo,vjerujem da ćeš se složiti samnom,kada kažem da treba najprije dobro sebe upoznati,sebe prihvatit ovakovoga kak(v)av jesam,sebi oprostiti sve,jer tada će i Gospodin pomoći i pohitat će nam u susret da ga što bolje upoznamo,a tada nećemo imati nikada straha,tada ćemo uistinu znati ljubiti i praštati,a tko ljubi i prašta,tu nema mjesta psovci i grijehu,tada bolje upoznaje i spoznaje svoga Stvoritelja!

Opcenito je to tako kod grijeha, ne moze se primaknuti niti jedan od nas Bogu ako sebe zeli mrtva, dusom ili tijelom, ako si ne oprasta sto je ucinio. Dok god sebi ne oprostimo za grijehe koje cinimo ili smo ucinili, ujedno svo to vrijeme Boga ogranicavamo, ogranicavamo muku i smrt Isusa Krista. Jer dok sebi ne oprostimo, ne vjerujemo ni da nam je Bog oprostio, a to, opet, ogranicava Boga. Strah od Boga je najveca mudrost koju covjek moze steci na zemlji, a ta mudrost covjecja govori da Bog nije ogranicen.
Djevojka koja je pobacila dijete cijeli svoj zivot moze provesti u uvjerenju da joj Bog to nikada nece oprostiti, al samo zato sto sama sebi ne moze oprostiti. Vezavsi sebe tako, vezala je i Boga. No sotona najbolje od svih nas ljudi poznaje Boga, s Njim razgovara i trazi dopustenja za sve sto cini, po pravilima Bozjim - po svom izboru, po svojoj volji (inace, ne cudi da je pali andjeo htio biti kao Bog, on koji je mocniji od covjeka, kad i covjek ovakav zeli biti kao Bog).
Bog je pravedan i ne upada sam sebi u usta, pa kad sotona pita Boga moze li takvoj jednoj djevojci ponuditi misli da je ono sto je napravila neoprostivo i da je ona tako osudjena na oganj vjecni, zapravo je samo jedna od ponuda: druga ponuda je ono sto Bog nudi, dakle da se moze oprostiti svaki grijeh, takodjer po Bozjim pravilima (npr. ako se vjeruje da to Bog moze). Misleci da se grijeh koji nosimo ne moze oprostiti jako je sebicno prema Isus Kristu, jer bi to znacilo da je zrtva Gospodina nasega bila dostatna samo za grijehe do ovog naseg grijeha, a od naseg dalje ne. Eh, samo nije to Bog, Bog je nemjerljivo veci i od grijeha bilo kojega i od smrti bilo cije.
Oprostiti sebi jer nismo znali sto cinimo, to treba, dignuti se i poci i vise ne grjesiti tako. Ne zaboravimo kako niti jedan od Zidova nije bacio kamen na Mariju Magdalenu kad im je Isus ponudio da bace kamen na nju. Niti jedan od nas ljudi ne postoji bez grijeha, al niti jedan od nas ljudi ne moze napraviti grijeh koji se ne moze oprostiti ako se pokaje i zatrazi oprost od Boga, te se vise ne odaje tom grijehu (ne govoreci sad o grijehu protiv Duha Svetoga). A ne zaboravimo ni kako je jedan od dvojice razbojnika raspetih sa Isusom Kristom (pokazujuci tako sto moze donijeti nasa vjera da Bog moze sve oprostiti ako se pokajemo, a sto nevjera u isto to) povjerovao da su mu grijesi oprostivi, pokajao se i zamolio Isusa Krista za oprost i bi mu oprosteno (a taj cak nije ni imao vremena pokazati da vise nece grijesiti). Znamo sto mu je Spasitelj rekao i zasto je spasen: jer je povjerovao da mu se moze oprostiti. Onaj drugi je slika svakoga onoga od nas koji si svoje grijehe ne moze oprostiti. Taj drugi je povjerovao sotoni, a mogao je Bogu.

da li i vi primjećujete da ljudi koji se tako ponašaju su imali velikih problema u djetinjstvu..tj bili su nevoljeni (uglavnom) ili psihički i fizički maltretirani...pa im je takvo ponašanje obrambeni mehanizam od povrijeđivanja

zanimljivo pitanje


recimo da čovjek je iz lažnih pobuda obziran....kako to prepoznati??

da li je mjerilo samo osjećaj prema tim ljudima...i da li ako osjećamo empatiju...je i naša obzirnost prava...ili je potreban još koji kriterij???



moram reći da sam se nad ovim zamislila i tražila sebe u tvojim riječima..
ja imam veliku potrebu biti sama...a da li je to isključivo bježanje od ljudi ili uopće nije...ne znam...

znam da me vanjski svijet jako umara...ali ne čovjek kao čovjek...nego ono što vlada u svijetu

znam da smo sad otišli od teme psovanja...
al eto morala sam


da slažem se sa joakimom...psovanje je u biti vrlo primitivno i vrlo jadan način komunikacije...
voljela bih kad nikad više nebih došla u poziciju da se uopće tako iznerviram...da izleti ružna riječ...jer sama ljutnja po sebi je znak naše slabosti i izbacivanje iz osi

hmmm....ovo gore citirano u početku posta nisam ja tako izvela....samo se tak napravilo...

- Jesu li oni koji slušaju psovku, obvezni upozoriti psovača?


- Netko se poslužio statistikom i izračunao da u Hrvatskoj katolici u jednoj godini opsuju prosječno 5.200.000.000 psovki (pet milijardi i dvjesto milijuna ; to je preko pet tisuća milijuna psovki godišnje !). Samo katolici, bez nevjernika!
- U Africi, u mnogim zemljama srednje Europe - takve riječi uopće ne postoje u rječniku tih naroda… Često se upravo po psovci - u inozemstvu, među stotinama drugih, prepoznaje naš (balkanski) čovjek.
- Gospodin Isus upozorava: A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37).
- Kako, dakle, kršćanin tada treba reagirati? Prvo: poput Isusa u 'čišćenju Hrama' (Iv 2,13-22), kršćanin osjeća 'svetu srdžbu' protiv nepravde i teških stvari koje vrijeđaju Boga. Krist je došao očistiti ne samo srce ljudi, nego i sve ono što nas vodi Bogu (mjesto kulta, sve što se odnosi na naš odnos prema Bogu: religiju, kolektivni izraz vjere kontaminiran zlom, koji sprečava izraz ljubavi). Mi smo Hram Božji - ne smije ga se profanirati stavljajući u njega zlo, već ljubav, svjetlo...
-Drugo: po sebi nas obveza da reagiramo protiv teške psovke obvezuje teško. Sv. Pavao kaže: Opomeni ga /grješnika/ da se posrami! Iz okolnosti moraš naučiti kada i kako reagirati, pošto nastojiš biti mudar i razborit u opomeni, ali jasan i dosljedan. Za borbu protiv psovke (kao i za odvikavanje od droge, alkohola, seksualne slabosti...), potrebno je upotrijebiti vrhunaravna sredstva (molitvu, sakramente, buđenje vjere, ufanja i ljubavi u živoga i prisutnoga Boga) i naravna sredstva (poštenje, kulturan odgoj, osjećaj prema domovini i naciji koju ne smijem sramotiti psovkom itd.). Onome koji ima zdrav osjećaj i kršćansku ljubav prema svakom čovjeku (još više ljubav prema Bogu!), razboritost i mudrost - uz milost Božju - svjetovat će mu i kako da u konkretnoj situaciji postupi prema teškome psovaču. Katkad i sama šutnja u situaciji može biti rječitija od bujice riječi. Ali šutnja u mnogim slučajevima može biti izdaja načela i religiozno-moralnih vrijednosti. Dakle, na tešku psovku po sebi je teška dužnost reagirati, a u konkretnim okolnostima svjesni kršćanin će reagirati po dužnosti pune odgovornosti kako mu bude nalagala njegova kršćanska savjest (usp. I. Fuček, Ne izgovaraj uzalud Ime Jahve, in Obnovljeni život, 3-1988., str. 291). Možeš uvijek, kad u tramvaju ili autobusu čuješ glasnu tešku psovku, ti još glasnije uzviknuti: SLAVIM TE, GOSPODINE! Zašto bi ti bio manje hrabar da svjedočiš za to Ime od onoga koji Ga vrijeđa, zašto bi ti pokazivao sram više od onoga kojemu je zloduh oduzeo sram tamo gdje ga tebi sada želi vratiti?!
- Kada, dakle, nepravedno napadaju tebe - tada šuti. Kada nepravedno napadaju drugoga, a osobito tvoga Gospodina na Križu - tada reagiraj! Kako? Neka te po molitvi, ljubavi i 'svetoj srdžbi' Duh Sveti nadahne…
- Dakako da prisilne bogohulne misli nisu grijeh ako nema pristanka (T. Ivančić: Neka ptica leti iznad tvoje glave, ali joj ne daj da na njoj napravi gnijezdo!).

- Moj govor o Bogu treba da se pretvori u molitvu, pjesmu i zahvalnost za Njegovu ljubav i dobrotu.
- Onim jezikom, na koji primam Presveto Tijelo Isusovo - ne mogu Ga tim istim jezikom i vrijeđati!
- Molimo svaki put Isusa poslije Sv. Pričesti da očisti naš jezik kako ne bismo njime vrijeđali Gospodina i bližnje…
- O svete duše u čistilištu, osobito one kojima je Gospodin Bog oprostio psovke i koje ste još zbog kazni za psovke u čistilištu, molite za obraćenje psovača.

- Crkva od davnina moli molitve zadovoljštine za psovke. Bogu najdraža pokora je - prestati psovati. Zauvijek. I moliti i činiti pokoru za obraćenje psovača.
- Divne su Pohvale Imenu Božjem poslije euharistijskog blagoslova: BLAGOSLOVLJEN BUDI BOG! BLAGOSLOVLJENO NJEGOVO SVETO IME…

p. Ivan, MSC

ha, ha, ovo me baš nasmijalo...odnekud mi poznato...znala sam to činiti, al djeca su se strašno ljutila i opominjala me. Jednom me Josip zašokirao...kad smo se vozili dogodilo se da sam opet spominjala kretene-al dijete mi reče: pa mama, zar nije bolje blagoslovit ga-nego psovati! Posramila sam se i otad kad god hoće izletit ono... vidi kretena.... ja brzo skrenem tu misao i blagoslovim ga.... strahovito djeluje.. kao da mi se to više ne događa... mislim to uletavanje.... Bože, koliko možemo naučiti od naše djece! Blagoslovi ih Gospodine!

i ja sam puno puta od svoje kceri dozivio slicne opomene kao ti vikice, i onda se posramim, priznam da sam pogrijesio i zahvalim se svom djetetu na cistoci srca. Zamolim je da me svaki put upozori kad vidi ili cuje bezboznost iz mene.

da... slava Isusu! Zato je i rekao... pustite malene k meni... i ako ne budete kao djeca.....
hvala ti Gospodine na svoj djeci svijeta...!