|
Evo copy-paste iz Glasa Koncila, što je naš blagopokojni papa govorio o tome kako trebamo gledati druge vjere, nacije, rase- tko su sve oni Njegovi najmanji-
moj duh i moja nutrina se u potpunosti slažu s tim, a ovdje i odgovor Aby-da to se odnosi na one pogane- ovdje sve one koji u svom Zakonu ne poznaju Krista- da, poglavar naše Katol. crkve i mi katolici a i ja s njima smatramo da u Duhu svetom u svakom čovjeku trebamo gledati Sina Božjega te da je milost Duha Svetoga ponuđena svakom čovjeku bez obzira zna li on već izričito za Duha Svetoga ili još ne zna.
Bog je ljubav - i ljubav je od Boga. Ona nije od svijeta. Nije ni od čovjeka. Ona je od samoga Boga. Bez te ljubavi svijet ne može postojati. Ni čovjek bez te ljubavi ne može postojati; čovjek koji sve više biva svjestan svoje ugroženosti od sila ovoga svijeta što ih je sam oslobodio, i od civilizacije koju je on sam izgradio - ako ta civilizacija ne postane ujedno 'civilizacija ljubavi'«, poručio je Ivan Pavao II. prilikom kanonizacije sv. Leopolda Mandića.
»Za nas kršćane odgovornost postaje naročito očigledna kad se podsjetimo - a treba se stalno na to podsjećati - prizora Posljednjega suda prema Kristovim riječima kako su zabilježene u Matejevu evanđelju (usp. Mt 25, 31-46). Taj eshatološki prizor treba stalno 'primjenjivati' na povijest čovjeka. On uvijek mora biti 'mjerilo' ljudskih čina, poput osnovnog nacrta za ispit savjesti svakome od nas« (Redemptor hominis, br. 16).
Sam izraz civilizacija ljubavi prvi je na Božić 1975. upotrijebio papa Pavao VI, a zatim je taj izraz ušao u crkveno naučavanje - kako piše papa Ivan Pavao II. u svome Pismu obiteljima (1994, br. 13) - »i s njime smo se već srodili«, pa je »danas teško zamisliti crkveno zauzimanje ili zauzimanje u Crkvi koje bi mimoišlo vezu s civilizacijom ljubavi«. Papino pismo o nedjelji Dies Domini (1998) završava također pozivom na »izgradnju civilizacije ljubavi«.
Sve rečeno je više ili manje shvatljivo našem razumu. Međutim, nauk pape Ivana Pavla II. traži od nas korak dalje. Njegova misao da je ljubav od Boga, da je ona božanska stvarnost i da nije od čovjeka, i njegovo predviđanje da će ova civilizacija propasti ako ne postane ujedno civilizacija ljubavi, sili nas na ozbiljno traženje nekoga osobitog puta k izgradnji civilizacije ljubavi.
Papa se prilikom posjeta Riju de Janeiru 1991. sâm osvjedočio o bijedi ljudi iz siromašnih četvrti (tzv. favelas)
Opis sudnjega dana: Činiti dobro svima
Za razvitak svijesti civilizacije ljubavi u posljednje se vrijeme sve više ističe Isusov opis sudnjega dana u Matejevu evanđelju: »Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni'. Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste'. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni« (Mt 25, 31-46).
Taj je tekst nama vjernicima najbolje polazište za izgradnju civilizacije ljubavi. Potrebno je samo da svi vjernici postanu svjesni te Isusove poruke da on samoga sebe poistovjećuje sa svakim čovjekom koji je na bilo koji način potreban pomoći, dapače sa svakim čovjekom naprosto, jer je svaki čovjek potreban drugoga čovjeka.
Taj tekst daje najsnažniju motivaciju za vjerničko srce da svoj život tako usmjeri da uvijek i stalno živi za druge, da postane čovjek za drugoga, da ostvaruje ljubav kao afirmaciju života i smisla drugoga čovjeka. Jer kako se vladaš prema drugome čovjeku, tako se vladaš prema samome Sinu Božjemu, dakle, prema samom Bogu!
U Matejevu tekstu izrečene su samo neke situacije u kojima se može čovjek naći, ali je očito da su u Isusovoj nakani bile sve situacije, kad on ide čak do onih koji su u zatvoru, dakle izbačeni iz normalnog i redovitog života u ljudskom društvu.
Bitno je pitanje samo na koga se misli pod izrazom »moja najmanja braća«. Jesu li to samo kršćani ili svi ljudi?
Drugi vatikanski koncil u svome dekretu Apostolicam actuositatem izričito naglašava univerzalističko shvaćanje, tako da treba reći da se ne radi samo o dobročinstvima učinjenima nekom kršćaninu, nego baš svakom čovjeku, bez obzira na njegovu religijsku ili kakvu drugu pripadnost.
To dosta jasno slijedi već iz samoga teksta, jer je rečeno da i oni koji su nagrađeni pitaju kada su to oni nešto dobra učinili Kristu kad ga nisu vidjeli. Ako bi neko dobro bili učinili kršćaninu zato što je kršćanin, onda bi očito znali da su to u stvari učinili Kristu, ali ih Krist hvali što su dobro učinili čovjeku kao čovjeku. Činiti dobro čovjeku baš kao čovjeku znači činiti dobro Kristu.
Takvo shvaćanje proizlazi i iz riječi Ivana Pavla II. koji u enciklici Redemptor hominis (Otkupitelj čovjeka) aludira na opis sudnjega dana: »Za nas kršćane takva odgovornost postaje naročito očigledna kad se podsjetimo - a treba se stalno na to podsjećati - prizora posljednjega suda prema Kristovim riječima kako su zabilježene u Matejevu evanđelju (usp. Mt 25, 31-46). Taj eshatološki prizor treba stalno 'primjenjivati' na povijest čovjeka. On uvijek mora biti 'mjerilo' ljudskih čina, poput osnovnog nacrta za ispit savjesti svakome od nas« (br. 16).
Papa Ivan Pavao II. je od svoje prve enciklike Redemptor hominis, u skladu s naukom Drugoga vatikanskog koncila, naučavao da je put Crkve konkretan čovjek i da je Isus Krist povezan sa svakim čovjekom od samoga časa kad se taj čovjek začne pod srcem svoje majke. Ivan Pavao II. ide čak dotle da uči kako je svaka majka (ne samo kršćanka!), kad rađa i odgaja dijete, sudionica na bogomajčinstvu Marijinu u odnosu na Isusa (Redemptor hominis, 13).
Civilizacija ljubavi, oslonjena na vjeru da u svakome čovjeku moramo vidjeti Isusa Krista, uključuje prije svega prihvaćanje drugoga čovjeka kao drugoga, želju da mu pomognem, ali najprije da ga čujem, što vjeruje, što ima, što misli, da mu priznam ono što pronađem dobrim, pa da mu ponudim svoja viđenja i vjerovanja, dakle: dijalog. To s obzirom na kognitivnu (spoznajnu) razinu. Ona uključuje i suradnju u svemu što može roditi njegovim i mojim dobrom, naročito općim dobrom. Dakle: zajedništvo.
Zajedništvo - model uređenja društva
Ivan Pavao II. insistira da je zajedništvo temeljni model za uređenje ljudskog društva. Zajedništvo je glavna i središnja stvarnost u samoj Crkvi, a Crkva je vjernički i milosni odraz trojstvenog zajedništva Oca i Sina u Duhu Svetome. Crkva takvo zajedništvo mora najprije jasno i prepoznatljivo za sav svijet izgrađivati u samoj sebi. Osnovno polazište za to izgrađivanje je u tome da u Duhu Svetome u svakome čovjeku vidimo Sina Božjega, to jest u poruci koju imamo zacrtanu u Mt 25, 31-46.Mogli bismo pomisliti da Papa, kad govori o trojstvenom zajedništvu kao modelu odnošenja među ljudima, govori samo o nekom nedostižnom uzoru o kojem vrijedi razmišljati, ali koji u čovječanstvu kao takvom nije ostvariv, nego je ostvariv samo u specifičnom obliku ljudskog društva koji se zove Crkva, jer je takvo zajedništvo ostvarivo samo pomoću Duha Svetoga, božanskom milošću.
Takvo je shvaćanje prevladavalo u crkvenoj teologiji dosada, a bilo je oličeno u tvrdnji: »Extra Ecclesiam nulla salus« (Izvan Crkve nema spasenja).
Ivan Pavao II. ne niječe da ta tradicionalna teza izriče vjersku istinu, ali vjeruje i uči zajedno s Drugim vatikanskim koncilom da Duh Sveti djeluje i preko granica vidljive Crkve, u svakoj iskrenoj ljudskoj savjesti koja traži istinu.
U istom je smislu Papa u govoru na kanonizaciji sv. Leopolda Bogdana Mandića istaknuo da je ljubav božanska, da je od Boga, a ne od čovjeka. On misli da čovjek sam po sebi, bez Božje milosti, ne bi mogao imati puninu ljubavi koja ide do smrti za drugoga čovjeka, pa i neprijatelja. Ali čovjek je otkupljen smrću i uskrsnućem Kristovim, pa je milost Duha Svetoga ponuđena svakom čovjeku bez obzira zna li on već izričito za Duha Svetoga ili još ne zna.
Papa je često izražavao poštovanje prema djelu Majke Terezije, koja se brinula za »najmanju braću« bez obzira na njihovu vjersku pripadnost
Apstraktan govor o civilizaciji ljubavi, prema Ivanu Pavlu II, ne bi mogao biti djelotvoran za ostvarenje ljubavi. Samo ljubav prema osobi Isusa Krista može roditi ljubav prema svima drugim osobama, nikakvo golo govorenje o ljubavi i solidarnosti, ma kako mudro ono bilo.
U izgradnji civilizacije ljubavi prvotna je stvarnost ljubavi, djelo ljubavi, pristup drugome s ljubavlju, a ne govorenje o ljubavi. Realno svjedočenje da smo ljudi za drugoga osnovno je za čovječansku budućnost. Kada se to dogodi tako da sav svijet, pa i pripadnici drugih religija, to vide, onda dolazi samo od sebe da će ljudi htjeti čuti zašto smo takvi, što nas to nosi, što nas motivira za takve postupke. Najbitnije je to da Ivan Pavao II. poručuje da Crkva, kada dođe k drugome čovjeku i drugoj religiji, najprije želi saznati što drugi ima i što vjeruje, tj. Crkva nudi dijalog. Papa je već pokrenuo dijalog s drugim religijama, a živa mu je želja bila da se takav međureligijski dijalog u najvišem stupnju ostvari u godinama prijelaza u treće tisućljeće.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
