www.tebe-trazim.com

Što biste učinili u ovom slučaju.....maternica trudne žene zahvaćena je zloćudnim tumorom.Dijete još uvijek nije kadro preživjeti izvan maternice kako bi se eventualno pristupilo carskom rezu.Nastavak trudnoće znači smrt jednoga i drugoga.znači,život majke moguće je spasiti jedino vađenjem tumora zahvaćene maternice što neminovno dovodi do smrti djeteta.Što bi vi,da ste u mogućnosti tada učiniti?

jeli ta žena možda sv. Ivanka B. Molla
sjećam se da je kod nje bila slična situacija

Strašno mi je i čitati stvari o abortusu, kamo li pomisliti na njega..One slike sam jedva pogledala, ali film nisam mogla.Nisam mogla začeti puno vremena iako smo žarko željeli dijete..I često sam pomišljala..Gospodine moj, pošalji dijete koje treba biti abortirano u moju utrobu, ja ću ga roditi i neizmjerno ljubiti..Koliko sam samo željela našu bebu..I kada se začela i postojala je opasnost da ode, doktori su govorili..nema veze, glavno da znate da ipak možete zatrudniti.Ali to je meni zvučalo strašno.Ja hoću svoju bebu.Molila sam kao i puno ljudi sa nama da beba ipak opstane uza sve probleme i ogromnu cistu koja se pojavila.Bilo je to dugih deset dana u kojima sam žarko molila Isusa da mi ostavi moju bebicu..Smilovao mi se.Danas imamo prekrasnu djevojčicu.Blagoslov naše obitelji.I ne mogu pomisliti da se mnoga djeca ne uspiju ni roditi, da ih vlastita majka uništi.Molimo za njih..To je sve što možemo učiniti.

Nisam uzeo primjer ove velike svetice,ali znadem d a je ona žrtvovala svoj život za svoje dijete na porodu...

Naime ovim primjerom sam želio samo kazati kako u moralnim dvojbama se postupa....

Jedan od najtragičnijih i najdramat ičnijih situacija u životu uopće,jest ova situacija koju sam postavio,kada se treba birati između života majke i djeteta i hvala Bogu da je takovih situacija prema modernim znanstvenicima sve rjeđa,ali ipak ih ima.U ovakovoj situaciji,samo ću pokušati kratko reći,kako moralna teologija gleda na to...vjerujem da su neki od vas čuli za načelo-čina s dvostrukim djelovanjem,to znači,kada je moralno dopušteno poduzeti određenu radnju koja ima dva učinka,od kojih je jedan dobar-a drugi zao.Velika većina moralnih teologa to ovako objašnjava.......u ovom slučaju oni bi kazali ovo,odnosno vrlo rigorozno poštivanje ovih elemenata:

1.čin u sebi mora biti dobar ili indeferentan,u ovom slučaju odstranjenje po život opasnog bolesnog dijela tijela

2.nakana djelatnika(svih koji su uključeni u operaciju) mora biti dobra,znači spasiti život majke,dok se negativni učinak samo dopušta(ovo je važno)-on se ne namjerava niti želi(smrt fetusa)

3.neposredni učinak mora biti dobar-spašavanje majčina života,a zao učinak-smrt djeteta,ne smije ni u kojem slučaju biti sredstvom za postizavanje dobrog učinka po onoj staroj maximi da cilj opravdava sredstva

4.mora postojati prikladna proporcionalnost između dobrog i lošeg učinka-to znači,da željeno i postignuto dobro mora prevagnut i nad toleriranim,neželjenim,ali predvidivim zlom ili biti barem na istoj vrijednos noj razini.


Eto tako se po ovom načelu rješava ova teška i mučna situacija ...znači,moralno je dopustivo,jer nikako ne postoji drugi način d a se spase oboje ili barem jedan život,poduzeti operaciju trudne žene koja boluje od raka maternice,iako će u konačnici neželjeni učinak biti smrt djeteta.Svaki pametan razabire vjerujem ovdje, da cilj operacije nije ubojstvo djeteta,nego spašavanje života majke.nekada se taj tip abortusa zvao "indirektnim abortusom" koji u sebi nema zloću i svu onu težinu koji u sebi nosi direktni ili hotimični abortus.. .

Iako sve ovo napisano bi na neki način umirilo savjest,ipak nikako se ne mogu oteti dojmu a ne dati veliku hvalu i čast mnogim majkama,koje su bile i jesu, spremno žrtovale,bez trunke razmišljanja, svoj vlastiti život da bi spasile život svoga djeteta.Jedna od tih je i gore spomenuta od Marijete sv. Ivanka B. Molla,a i mnoge one anonimne, koje nikada ne će biti uzdignute na oltar ovdje na zemlji,ali vjerujem da hoće biti na onom vječnom oltaru,kod našega Gospodina!

shvaćam što želiš reći...ako moja beba mora otići, ja bi radije otišla s njom....

jedan primjer: već su imali djece...žena je ostala trudna "u godinama". mužu nije ništa govorila. bilo ju je sram. malo misto. velika sramota. par prijateljica joj je reklo "nek se riješi toga". dogovorila je abortus. večer prije samog čina sanjala je dijete kako plače i govori "mama nemoj me ubiti"...pokajala se i umisto bolnice otišla na ispovijed. rodila je. da stvar bude "veća". taj sin joj je veliki blagoslov.jedini se on brine za nju bolesnu.

Vjerojatno je razabirala u sebi kao i Sara...
6Sara reče: "Dade mi Bog da se nasmijem, i tko god to čuje nasmijat će mi se." 7Još doda: "Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Ipak sina mu rodih u starosti"(Post 21,6-7).

A njen suprug možda bi bio sličan Abrahamu u ono vrijeme..."Abraham pade ničice pa se nasmija i reče u sebi: "Onome komu je stotinu godina, zar se može roditi dijete? Zar će Sara u devedesetoj rod rađati!"...

No,sva pitanja i nedoumice,strepnje subjektivne i date objektivne okolnosti, nisu i ne mogu biti razlog da se stvari ne "odigraju" prema velebnoj božanskoj zamisli i Njegovoj Providnosti...Iskreno s e radujem ovom životnom primjeru koji si navela...

Draga mama!

Nikad Te nisam vidio, nikad čuo… Ja sam te samo vruće želio, ali Ti to nisi htjela. Ti ne možeš zamisliti kako se moje tek nastalo srce zgrčilo, kad sam čuo da ću biti ubijen od ruke svoje rođene mame. Ti to ne možeš znati, jer je Tvoja mama bila tako dobra, pa Te iako u teškim ratnim danima, nosila iz skloništa u sklonište, brinući se za život svog malo čeda, Tebe mama… Ne, ona nije ni pomišljala na ono što si Ti učinila.
Ja nikad nisam vidio svjetlo dana, nisam primio ničiji osmijeh, ničiji pogled. Sve što sam vidio bilo je tako kratko, svega mjesec dana, i onda ona strašna osuda… To nije bilo baš tako davno, ali moji se vršnjaci sad raduju, pjevaju, igraju… A ja? Ja nikad nisam i nikad neću doživljavati ono što oni sada doživljavaju, jer sam bio Tvoj teret. Zar sam u svom prvom mjesecu života, u sebi nosio toliko zlo, da si Ti mama, bila prisiljena učiniti najgore…?
Jasno mi je: Bio sam začet u grijehu, ali ja sam se ipak radovao svijetu, suncu koje će grijati moje tjelešce, vjetru koji će svojim laganim dahom pirkati kroz moju kosicu, da ću kao beba biti omiljen među djecom, da će se gurkati tko će me voziti, nosati, šetati… Sve sam to sanjario u Tvojoj utrobi, iščekujući to svjetlo dana i radost života, i ne sluteći tu strašnu jezivu rečenicu: „Moram ga ubiti…! Ali mama, ne!!! Ne diži ruku na mene, koji sam Ti se toliko radovao, misleći: vidjet ću blago lice svoje majčice, koja me toliko voli. Molio sam Te i preklinjao, vikao sam iz utrobe Tvoje, moleći za dar života, ali me Ti nisi htjela čuti. Ah, kad bi samo znala kolika je gorčina obuzela moje srce…? Nisi mi pružila život. Nisi htjela da očima gledam, da trčim, da skačem, da se veselim, Ti si mi to uskratila…, ja sam drhtao, grozno sam s tresao od boli, od samoće, od smrti…Ti me nisi htjela… Nisam to mogao ni zamisliti u radosti za životom i Tobom. Od onog prvog dana mog života, mog začeća, postala si mi toliko draga, toliko sam Te uzljubio, ali… U tom trenutku pomislio sam da nitko na ovom svijetu ne trpi kao ja. Ustvari, ljudsku bol nisam ni poznavao, mislio sam da jedini trpim i bilo mi je još teže. Sa sudbinom sam se morao pomiriti.
I kad sam već bio ubijen, pogledom uprtim u zemlju, još uvijek sam se bojao misleći da sam sam. Ali nije bilo tako. U nekom mračnom prostoru, vidio sam puno dječaka i djevojčica, poput mene. Prolazili su pokraj mene, nekom bezcilju, šuteći, pozivajući me svojim mrtvim pogledom da ih slijedim u jamu smrti. Pošao sam. Oh, koliko je samo bilo mama bez ljubavi, mama poput Tebe. Tada sam imao društvo, ali oni su bili toliko tužni, svi su bili uplakani, kao ja. Koliko sam tek tada plakao…? I svi smo bili tužni, oplakivajući istu sudbinu, i svakog trena pridruživao sam se netko novi. Bilo nas je beskonačno mnogo, bez osmijeha, bez riječi, bez daha, bez igre, bez ičeg i ikog, u nekom čudnovatom strahu s istom mišlju: UBIJEN SAM OD RUKE ROĐENE MAME…

Pismo majci nerođenog djeteta

"Draga mama, ti me ne poznaješ, jer dok sam još bio u tvojoj utrobi, odlučila si prekinuti moj život pobačajem. Ali, kada sam bio odbačen od ljudi Dobri Bog koji je rekao: "Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravil a, tebe ja zaboravit i neću" (Iz 49,15) - on me je prihvatio .

Bog koji je ljubav, po zaslugama Isusa Krista, molitvama Crkve i svetaca, doveo me je u raj. Umro sam kao mali, još u nemogućnosti da učinim nešto dobro ili zlo, nisam bio podvrgnut sudu, kao što će se dogoditi tebi, draga mama, u času smrti.

Mama, znadem da si bila prevarena lažnom idejom: uvjerili su te da se radi samo o "običnom prekidu trudnoće", ali je bio prekinut jedan život, moj život! Sada znaj, mama, da je neprekidn a molitva djece koja su abortiran a neprestan o prikaziva na za njihove majke. Grižnja savjesti koju osjećaš, kao što su osjećale i sve druge majke koje su abortiral e, jest milost za tebe, majko. Prihvati tu milost, sa zahvalom i neprestan im žaljenjem za svoj grijeh koji je velik. Nemoj odbaciti tu milost, mama. Upravo jer te volim, mama, ne bih želio da završiš u paklu. Zato te molim: traži oprost od Boga, da bi smo se jednoga dana mogli susresti i da bi me konačno mogla primiti u svoj naručaj. …

stvarno mi je mučno...pomislit samo kako je tom malenom biću...