www.tebe-trazim.com

Sjetila sam se da bi mogli otvoriti temu gdje bi mogli pisati o tome kako nam je Bog pomogao preko ljudi koje nam je stavio na naš životni put. Da napišemo svoja svjedočanstva o tome.
Molila bih administratora, ako misli da tema nije prikladna za forum ili nije dobar naziv teme da je obriše ili promijeni naziv.

Evo mojega:
Bilo je to prije nekoliko godina. Bila sam na prvoj godini faksa. Jedan predmet mi je dosta teško išao i o njemu mi je ovisio upis u višu godinu studija. Trebala mi je pomoć, a nisam poznavala nikoga tko bi mi mogao pomoći. Situacija je izgledala bezizlazno.A onda-dragi Bog se umiješao i poslao svojeg službenika. Kad se sad u mislima vratim natrag znam da je to bila pomoć Božanske Providnosti!
Tatina sestra upoznala me sa jednim dobrim čovjekom (ime mu je Vlado), tatinim prijateljem koji je bio toliko dobar da mi je pomogao u tom predmetu i to ne tražeći ama baš ništa zauzvrat. Svoje vrijeme posvetio je tome da mi pomogne, a trebao je u to vrijeme učiti za svoje ispite (on je uz rad i studirao). O, s kolikom voljom i strpljenjem mi je sve objašnjavao! I kad je već bilo kasno i bio je umoran još se trudio. I tako dugo dok nismo prošli sve zadatke. Kao da nije bio čovjek, nego andjeo! To se ne može zaboraviti, takva dobrota se usjekne u srce i dušu i ostane u njima. O, koliko je naš Bog dobar i kako su čudnovati Njegovi putevi!
Hvala ti Bože! Hvala ti na tom dragom čovjeku! Nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti!
Uvijek ga se sjetim u svojim molitvama i preporučujem ga dragom Bogu, neka ga čuva i prati na svim njegovim putevima, ma gdje god bio.

I ja velim da među ljudima ima živih anđela
Ove cijele godine sam u kontaktu s osobama s mentalnom retardacijom, koliko su takvi ljudi posebni, otvoreni i topli to je čudo.
Ima tu i forumaša koji su Bogom dani… samo neću ih previše hvaliti i imenovati da se ne umisle

Evo da i ja nesto osobno napisem,iako ne znam dali je ovdje mjesto..Otisli smo kuci jos u petak, a nekada davno islo se na
Dane Duhova u Sl.Pozegu u Crkvu,bila mi je zelja da to ponovim..
Medjutim rodjaka pjeva u koru u nasoj zupi,i pozvala nas da dodjemo poslusati,nove pjesme koje su vjezbali za koncert.I to bi vrlo lako prihvatila,ali moj muz cuo na radio,da u Davor dolazi "Folklorne grupe"
pa da idemo tamo...hm...a nismo znali u koje vrijeme dolaze.I iz toga svega zdogovorismo se da idemo u susjednu zupu na Sv.Misu...
(on ne voli jer je jako puno rodbine i prijetelja,u nasoj zupi pa kada nekoga ne prepoznas,kazu pravi se vazan)Tako smo bili u susjednoj zupi,i
na samoj Sv.Misi ,za mene malo neobicno,kada je Svecenik zavrsio s Pricesti,pristupila je jedna grupa ljudi,mozda odprilike negdje oko 50 ljudi,kao ceta...ubrzanim hodom,i strogo svecano odjeveni,kao vojnici
pristupili su Sv.Pricesti..Svi su poslje izisli van a oni su ostali i dalje.
Pitala sam tko su ti ljudi,kazu neka sekta(kako to da nasa Crkva to tako lako tolerira,sta kaze Svecenik na to?)Odmah poslje Sv.Mise otisli smo ,u Davor,jer je nedaleko od nas,upravo je zavrsila Sv.Misa...a pred Crkvom prave binu,jer tek uvecer pocinje Folklor..Moj muz nasao parkiraliste bas pred kladionicom,i nasa rodjaka i on hocu uporno da idu unutra,
a ja sam alergicna na sve to,uopce na granu kocke..Nisam im nista rekla,samo sam pomislila,Pa Isuse neces valda na Duhove idu u kockarnicu..i rekla da idem u Crkvu,a oni su poceli ..sta ces sada opet sad si bila.Kad sam dosla Crkva je bila prazna samo je casna ,spremala
poslje sV.Mise.Zagledala sam se u Oltar,a ono nekakav moderni,zamjenjen onaj stari predivni..prvo sto sam pomislila,al sam ja staromodna.Pa to sigurno ima razlog zasto je promjenjen.
Dodje casna i pita,dali vam mogu pomoci,i ona mi objsni da su skoro renoviralo i da je bilo nuzno.Pitam dali imaju kakve knjige ili novine,kaze odite samnom u zupni ured,i nisu imali nista osim Glas Koncila,i Kane
a velika Knjiznica,ali samo za iznamljivanje..Zamolim da nemaju slucajno jednu,od Ivancica,kad sam vec tu jednu za uspomenu..i pronadju jednu bez stembilja,a i casna mi jednu pokloni..nista neobicno..
Kad sam se vratila kod mojih,nisu isli u kladionicu ,sjedili su u parku...
jer muskarci koji si izisli iz Crkve,skoro svi odose unutra u kladionicu..???
Ona mije uzela jednu knjigu da procita,i odmah mi javila...da u toj knjizi
nalazi odgovore,koji su joj sada najpotrebniji,zeli mjenjati sebe..
Takodjer i ja sam u mojoj knjizi pronasla jednu vrlo vaznu stvar,
koju ja zelim prihvatiti,a u sta sam sumnjala...danas znam da ne trebam sumnjati,"ljubi i cini sta hoces",znaci sve je dozvoljenoa tvoju odgovornost.Tada sam shvatila,da neke stvari su nuzne da se mjenjaju,
i da je uvjek dobro slusati sta nam Govori Gospodin.
On mi svako dan preko ljudi,Evandjelja i Propovjedi,preko knjiga i medija
govori,i odgovara.....i ujedno tako i pomaze...
Rodjaka se posebno zahvalila jer je vekika korist bila za nju,a ja sam se svima zahvalila,jer je bas Gospodin Isus tako htio da bude...Hvala mu..

Nek si se ti nama vratila Rebeka

mozes li jos malo vise pisati o ovome?

I ja sam upoznala jako puno osoba s mentalnom retardacijom, blažim i težim oblicima...

Prvi put kada sam se susrela s njima mislila sam kako je teško njihovim roditeljima, jer te osobe imaju razum malog djeteta... Bila sam šokirana...

Kada sam upoznala neke od roditelja, kroz razgovore s njima sam shvatila koliku radost oni proživljavaju s tom djecom!
Toliko su spontana, iskrena, puna ljubavi, suosjećajnosti...

Jedan primjer: kada je dijete vidjelo mamu kako je zamišljeno gledala u jednu točku, ona ju je pitalo zašto je tužna i da ne bude tužna, da želi da joj se mama smije i bude vesela, jer ako je mama tužna i ona će biti...
Djevojčica je imala oko 6. godina...

Upoznala sam nekoliko odraslih osoba s blagom mentalnom retardacijom, s kojima je za razgovor bilo potrebno malo strpljenja i malo razumjevanja, ali su tako drage i nevjerojatno inteligentne s obzirom na sve

Kod njih je jako izražena emotivnost i jaka želja da svi budu sretni, da bi i oni sami mogli biti sretni
Pravi su anđeli

Moglo bi se o njima puno pisati, ali ih treba upoznati da bi se sve to moglo razumjeti...

Ma ja velim prva je Gospa, onda su ONI.

Moram «službeno» biti s njima dva sata na tjedan cijele ak.godine, pa sam ih imala priliku bolje upoznati.
Nama studentima je često nakon prakse došlo da sami sebe spljuskamo, jer nas muči ovaj ispit, pa ovo pa ono.
A Oni? Ma njima je dosta da se imaju s kim porazgovarati taj dan… jedan od njih, ima već 37 godina i najviše uživa kad doma gleda svoje knjige… drugo mu ne treba. Najljepše je kad veli da je sretan čovjek

U biti je najteže i najgore onima koji su na granici, znači koji imaju najlakši oblik mentalne retardacije.. jer su svjesni da su DRUGAČIJI i znaju da ne mogu sve što i drugi… a htjeli bi…
Tako jedan dečko, mlad je i sam je, mama mu umrla na Uskrs (ujedno i na njegov rođendan). Kad smo prvo došli u tu ustanovu nismo znali jel to neki volonter ili ne, na njemu se ne vidi da ima poteškoća…
Sav je u tome da pronađe curu i želi da je ona «normalna», želi obitelj i djecu… Pita dal će njegova djeca biti normalna ako ih bude imao…

Kaj je najgore ne možeš mu konkretno pomoći. Ne možeš mu dati IQ kojeg nema, vratit mu mamu nazad i naći mu curu.
Ne može Boga shvatit na razini kao mi «normalni», nema sposobnost da razumije, da čita Bibliju i da ga ona utješi… Ali da osjeća patnju i bol, e tu sposobnost ima
To je jedan od tužnijih priča i mislim da bi i najvjerniji vjernici, kad bi to gledali iz tjedna u tjedan, lako zapali u redovite svađe s Bogom

ma oni su blagoslov! cisti Bozji blagoslov svakome tko ih ima, svakome tko ih samo susrece!
po njima nas Bog privlaci k sebi! nekim obiteljima su se morali dogoditi da progledaju! nekim studentima su nuzni susreti s njima da prvi put vide jasno!

ne mora mu se dati IQ, vec ga se treba prihvatiti takvim kakav je: dragocjen i neprocjenjiv. tako ga odgajati, tako mu pristupati, nista ne glumatati.
ne treba mu vratiti mamu , vec mu dopustiti da se s boli gubitka nosi jednako kao i svi drugi - i na taj nacin ga se uvazava.
ne treba mu naci curu, vec ga od malena integrirati u drustvo na svim mogucima razinama, pa ce si ju sam naci.
sve to skupa odovornost je ne samo roditelja, skrbnika, ili ucitelja, vec svih nas, cijelog drustva. i mi smo svi pozvani!

moze itekako Boga shvatiti na razini puno "jacoj" ili "ciscoj" nego mi tzv. normalni. u to sam duboko uvjerena.
ima sposobnost da razumije vec time sto ima srce. i ne mora znati citati bibliju da bi dopro do Boga, ali mu je svakako moze bliznji njegov citati. svaki od nas moze biti taj bliznji i preko svakog od nas Bog djeluje.
ono sto mozda razumski nece pojmiti, razumjet ce srcem volju, trud, i vrijeme utroseno na njega... dozivjet ce ljubav svoga bliznjega. a sto je ono Bog drugo nego ljubav.. eto tako ce upoznati Boga. a i mi cemo ga tako upoznati - ukoliko svi budemo imali srece kao ti draga Patientia da nam ulete u zivot.

Moja sestra je smještena u dom za psihički bolesne odrasle osobe.
Rođena je bolesna-invalid je prve kategorije, nesposobna za samostalan život. Fizički je potpuno zdrava.
Njezin problem je što ne razumije što joj ljudi govore, a i nju se teško razumije jer nepovezano izgovara rečenice. Riječi joj nisu dobro oblikovane. Kako sam rasla uz nju, naš odnos i naše razumijevanje je potpuno. Sve je razumijem, a i ona mene. Malo se služim rukama, a malo izgovorom riječi. To se nauči kroz vrijeme. Mama ju je rodila u vrlo teškim okolnostima. O tome sam nešto malo napisala, a ne želim to ovdje spominjati. Cijeli svoj život je uložila u nju. Odgajala je i pazila 24 sata na dan. Ona je potpuno bezazlena i predobra. Kad je već bila djevojka mama je radila po njivama teške fizičke poslove, pa je i nju vodila sa sobom. Radila je i ona cijeli život skupa s njom. Kad je mama umrla prije 6 godina ona je ostala na milost i nemilost ljudima oko sebe, ocu i meni.
Više nije bilo majčine zaštite i pomoći, brige i svega što joj treba. A imala je normalan život. Nemožete ni zamisliti njezinu tugu i patnju zbog smrti majke. Otac alkoholičar......nije ju trpio. Majka je rekla meni tjedan dana prije smrti, ako joj se što dogodi da ju dam u dom. Rekla sam da ću ja brinuti o njoj i da ne dolazi u obzir da ide u dom. Ona kaže na to...ne ...ne..samo ti nju daj...nećeš ti to moći...to sam samo ja mogla...
i tako bijaše...
Dvije godine sam brinula o njoj i ocu...kuhala...išla......ali otac ju je jako maltretirao....čak i tukao....to sam već negdje pisala....
i morala sam je dati.....moju tugu i žalost zbog toga niko ne može znati....ko nije imao nešto slično.......
Četiri su godine kako idem k njoj otprilike svakih 15-20 dana, dovodim je kući 5-6 puta godišnje...ostane kući po 15 dana. Trudim se koliko mogu.....ona me oplemenjuje, daje snagu.......
za čega se ja imam žaliti....njoj je dovoljno malo kave, šećera, malo voća i soka i moj posjet i ona je sretna.......a ja.......a mi svi.....ona je osoba koju je Bog dragi ostavio meni za prosvjetljenje............u njoj je sva ljubav prema meni
ima ljudi u domu koji nikad ne idu kući......koje niko ne posjećuje.....a imaju obitelj...ja na ovo zadnje nemam komentar.....

BOG nek te blagosovi i dati snage ,zahvaljivam MU što je stvorio ovako jedno divno stvorenje koje ima ovako predobro srce koje unatoč svim životnim nedaćama nikad nije posustalo!
Tvoja sestra tvoj anđeo je jako sretna što te ima a BOG ZNA DA SI TI NJEGOVO STVORENJE S KOJIM JE PONOSAN ZA JEDAN PRIMJER KAKVI SVI MORAMO BITI!!!!
BTB!