www.tebe-trazim.com

ili kao podnaslov: odrasti i odrastati u vjeri...

jeste li odrastali u katolickoj obitelji, jeste li isli kao mali na misu, na vjeronauk? Sjecate li se sto vam je to tada znacilo? jeste li molili sa svojim roditeljima doma, cega se najvise sjecate?

smatram velikom srecom sto sam odrasla u katolickoj familiji, sto sam vec kao mala bila u crkvi.
sjecam se jedne stare casne koja me je jako volila, pa mi je uvijek ekstra davala neku sitnicu - bonboncic, cokoladicu, ili neku malu gipsanu figuricu koje su casne same radile.
sjecam se jako dobro i svog zupnika, on mi je doslovce utabao temelje zive vjere - a to tek sada vidim - 20 tak godina poslije.
jako je volio stari zavjet, pa je i nas djecu zarazio. bio je svecenik zaljubljen u svoga Boga, ali i dosta samozatajan, vrlo dubok u propovjedima, jednostavan i pristupacan ljudima.
umro je prije par godina, a ja jos uvijek otkrivam tragove njegovog postojanja i jos uvijek mi pomalo nedostaje...
o svemu je s nama razgovarao, davao nam je time i na vaznosti
sjecam se posebno jednog njegovog pitanja - trebali smo si izabrati najvazniji, tj. najjaci pojam izmedju: krvi, tijela, vode, rijeci, zakona, molitve itd. poslije nam je rekao kako je najvrednija od svih Rijec. trebalo mi je dugo da to razumijem… a evo me danas ovisne od zive rijeci.
zasto ovo sve pisem… zato sto su temelji koje sam dobila u djetinjstvu bili dovoljno snazni da sam se uvijek imala cemu vratiti.

kako je sa vama?
ili sa vasom djecom danas?

Evo da napisam i ja nesto,moji roditelji su bili seljaci,u jednom malom Slavonskom selu,imala sam baku i djeda od tate,a od mame su umrli nisam ih ni upoznala..U nasoj kuci bila je uvjek molitva,islo se uvjek u crkvu u zupu u grda,dok kasnije nisu preokrenuli,i napravili jos jednu blize zeupu,kojoj smo mi pripali..Moji nisu posjedovali cak ni Bibliju...
Slusalo se sve u crkvi,i prepricavalo dalje ,i unutar familije..
Jedino znam da su nam uvjek govorili da su vrlo vazni...
"Korijeni vjere i obitelji",odprilike ovako..kako god nasljedimo imanje,
kucu,novac...i sve sto netko posjeduje,tako jednog dana nasljedimo i
"Katolicku vjeru",moji su rodtelji bili Hrvati..pa to sam i ja,moji su roditelji
Katolici pa to sam i ja,i tako sam ja i moju djecu odgojila u tom smjeru,
dala sam im ono sto su moji meni dali i usadili..
"OTISLA SAM IZ SLAVONIJE,ALI NIJE SLAVONIJA IZ MENE"
"Otisla sam medju narod gdje su slabi vjernici,ali moja vjera nije oslabila"
Meni je vrlo stalo da znam tko su moji,pa sam to i mojoj djeci utrubila ,
oni su imali malo vise problema nego ja ,jer su se sreli sa skroz drugacijim mentalitetom,kulturom i zivotom.
prije sam bila ljuta i nezadovoljna na njih,ali sam danas sretna....
jer smo nasi kompromis za sve,nesto od jednih a nesto od drugih,
tako da je Festa i materijalna strana..malo po ovdje,a vjerska strana
kao u nasim "obiteljskim korijenima"Kada im pricam za rodbinu,ne mogu da vjeruju da su toliko brojni clanovi...I uvidjela sam kako stare da tako sve vise sprovode u djelo,ono prije sto sam im pricala,a i sad sam se uvjerila da smo im primjer u mnogo stosta,sto nisam mogla prije da vjerujem..Evo i moja unucad idu tim koracima...
Sretna sam i ponosna,i trudit cu se do zivota,da se nase stablo ne osusi u vjeri..Propusta,i grijeha imamo i za izvoz,ali i pokajanja ima dosta...
ali ima i stvari koje bi mogle da budu jos bolje...
Jedina i najveca boljka su moji rastavljeni roditelji,koji se nisu vise zenili..
I molim Boga da ne budu u tome nikome primjer..
Mi i danas molim i kad goste dobijemo prije jela,sto to ovdje nitko ne radi..Ali ipak nismo savrseni,imamo dosta toga za popravku...

Evo ovako da i ja nešto napišem!
Rođena sam u katoličkoj obitelji,krštena,pričešćena,krizmana,vjenčana.
Dok sam išla u školu išla sam na vjernauk i posebno sam obožavala svećenike,u mom kraju tj.u mojoj župi su bili franjevci oni su zamene bili nešto posebno.
Možda zbog njihovih haljina koje su nosili,ali neznam tako sam osjećala neku svetost u njima ,znam da sam uvjek pogotovo dok sam bila mala jedva čekala da dotaknem njihov pojas koji je bio vezan oko njihovih haljina ha ha a oni bi me od dragosti s njim malo šibnili ....ha ha
Samo kade se sjeti kakvu sam radost nosila u sebi.....
Ali s mojom udajom sve kao da je isčezlo,doduše udala sam se mlada sa 18 godina i sve je tako postalo drugačije,drugi život,muž,djeca...jednostavno život ti se okrene od djeteta postaneš žena sa obavezama.....
I tako dan po dan ,godina za godinom malo sam sve zapustila rijetko sam išla u crkvu,počela psovat mada sam uvjek bila onako osjećajna bolila bi me tuđa patnja nisam bila zla u srcu volila sam svakoga ali moja duša je bila prazna iako bi se uvik molila ali sad kad se sjetim zašto sam psovala ma to je bila navika koju sam pokupila u društvu i kad sam bila ljuta lako mi je bilo to izgovorit ,a misa to je bila moja ljenost ma išla sam ja nekad al ne često .
Koliko god su bili teški moji grijesi nikad nisam da nisam vjerovala u Boga pravo kao da to nisam bila ja i uvik sam se mrzila zbog svojih grijeha iako bi opet to radila.
Ali SLAVA ISUSU što mi je otvorio dušu i oči ,što sam uistinu spoznala svoje grijehe,i sad kad se sjeti stidim se BOGA za grijehe što sam činila .
Sada više nemogu ni čuti nekoga da psuje kosa mi se naježi a nekad sam i ja tako.
Svoju djecu učim vjeri i redovito šaljem u crkvu i tako sam sretna što hoće molit samnom.
O ISUSE SLAVA TI I HVALA NA SVEMU,
HVALA TI ZA SVU LJUBAV KOJU MI PRUŽAŠ,
HVALA TI ŠTO SI ME SPASIO,
HVALA TI ŠTO SAD ŽIVIM JER TAKO SE OSJEĆAM ŽIVOM I SRETNOM S TOBOM,HVALA,HVALA,HVALA I SLAVA TI!

Dvaput za nefalit ha ha ma bio mi se izgasio kom.pa sam mislila da nisam poslala pa sam ponovo kliknula sory

Do osnovne skole odgajala me je baka u Splitu, a ona je kao mlada bila predsjednica hrvatske katolicke mladezi. Tako sam kao dijete preko bake vazda bio u blizini Boga i Blazene Djevice Marije. Otac je do svoje cetrnaeste godine bio ministrant u sv. Duje i, opet, zaslugom molitvi njegove majke (te moje bake) i on je bio vezan uz Boga, no, rekao bih, na neki svoj nacin.
Preseljenjem u Dubrovnik kao da smo se odvojili od Boga, al ne i Bog od nas, kako se pokazalo kasnije. Baka je ostala u Splitu, a mi vise nismo isli ni na mise, niti smo molili.
Bakinom smrcu, prisjecam se sada, kao da me je Bog pozvao da Ga uistinu upoznam, a cini mi se kao da sam ja odgovarao na Njegov poziv najsporije sto je bilo moguce.
Otac od te bake takodjer je bio, kako se to rece, veliki vjernik, utjecajan covjek i katolik, takodjer i njegovi roditelji, a i roditelji njihovih roditelja. Sve tako unazad 500-tinjak godina koliko sam se do sada upoznao sa prezimenom svog plemena .
Uzgred receno, vazda je ta moja loza bila vezana za franjevce.
Sto se tice moje kceri, svaku smo nedjelju na Misi, te svaku se noc moli Oce nas, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Andjelu cuvaru.
Ona je puna pitanja o Bogu, pa me je tako zadnji put pitala je li Bog sve nas vidi i cuje isto kako i mi vidimo male barbike kad se djeca igraju. Rekao sam joj da to nije ni slicno, jer kad barbiku ostavis u kutu sobe u nekoj kutiji, ona ne uvene. Kad Bog ostavi ljude i kad oni odu od Boga, uvenu i tonu u zlocestoci i jadu. "Je, imas pravo", zakljucila je.

odrasla sam u strogoj katoličkoj obitelji......redovno smo išli na Sv. mise..molili i poštivali sve .........
otac je bio veliki alkoholičar.....ali i vjernik
od najranijeg djetinjstva pamtim ružne stvari......
majka je bila ta koja je najviše patila.....
trpjela je sve radi nas djece.......i ona je odgojena u katoličkom duhu
Isus je uzeo sebi da se odmori.....
Kroz moj život događalo se jako puno ružnih stvari i mislila sam da me Bog napustio i ostavio na milost i nemilost ovozemaljskom svijetu.....
međutim, danas znam da je stajao iza mene i štitio me......
samo ja to nisam vidjela......

VELIKA MU HVALA.

E da, i ja ću početi s tim da sam odrasla u katoličkoj obitelji, nažalost ta katolička obitelj se samo primječivala izvana no ne i iznutra.

Išli smo redovito svake nedjelje u crkvu, nedjelje su mi bile svete od malena, tako da mi je kasnije u srednjoj školi bilo nezamislivo nedjeljom ići van na piće, nisam mogla jer mi je to bio sveti dan.

zašto kažem da se nije primječivala iznutra, e pa ja sam se u kući nagledala puno ružnih stvari, svaki tjedan svađe između roditelja, vrijeđanja i psovke, proklinjanja... ma grozno.
Jednom sam kao dijete (mislim da sam imala negdje oko 9 ili 10 godina) i za nešto malo novaca što sam imala u đepu sam donjela doma natpis U ovoj kući se ne psuje bilo je i još nešto napisano ali meni je ovo bilo najvažnije i donjela sam to kući u nadi da će moji roditelji to poštivati. Pokazali su mi veselje zbog mojeg truda no opet su zakazali u djelima, natpis su objesili na zidu i nisu ga poštivali. Jednom prilikom su se jako svađali i naravno ja sam bila prisutna i govorili su toliko ružne i teške riječi, svaka riječ je meni parala srce i u jednom trenutku su prolazili pored tog natpisa i vrijeđali se i psovali, ta slika mi je uništila više manje sve ono što je bilo sveto u meni. Natpis su ubrzo i skinuli jer im je smetao (eh da je bila neka lijepa slika sigurno bi ga zadržali) ovako im je samo "skupljao prašinu"...

Na vjeronauk sam išla i imala sam jednu divnu časnu zbog koje sam i ja sama htjela biti časna sestra no kada sam to rekla svojima doma, samo su mahnuli rukom i rekli "da,da, moš mislit..." i tada sam to zadnji put spomenula i utuvila si u glavu da ja nisam došla iz obitelji kakva bi trebala biti pred Bogom i da nisam dostojna razmišljati o takvom svetom životu... znate kao dijete svakakve si slike stvorite u glavi.

Kako je vrijeme prolazilo ja sam i dalje išla u crkvu ali sam bila jako ljuta na Boga jer mi je dao takve roditelje koji se "ne vole", i jer je dopusti da živim u takvoj okolini i da noćima ne spavam i da budem nesigurna među ljudima s kojima bi trebala imati najveću sigurnost, jer nikada nisam znala što donosi sutra i kada će se opet posvađati i do kojeg će to stupnja opet ići... zapravo je najveći krivac bio moj otac jer mama je kolko tolko barem molila i išla u Međugorje i po duhovnim seminarima... da je samo on bio drugačiji sve bi bilo puno lakše.

Kasnije sam upala u loše društvo i putem izgubila Boga, nije me bilo briga ni za šta, živila sam od danas do sutra i bilo mi je svejedno što će biti sa mnom, tada se moja mama malo više angažirala oko mene ali očito ne dovoljno jer mi nije baš bilo puno važno (to je bio period od nekih 2-3 godine, pred kraj srednje škole) no uspjela me odvući od tih ljudi i ukazati mi da to nije dobro i hvala joj na tome.

Moja baka me naučila moliti neke molitve a onda i krunicu bez koje nisam mogla, svaku večer bi molila i zaspala u ruci s krunicom.

Moj život sada ima većeg smisla, moj muž i ja živimo zbilja u ljubavi (posvađamo se ponekad ali ne ko moji roditelji i izbjegavam svađu pred djecom), molimo sa svojom djecom svakodnevno prije spavanja što recimo ja nisam imala sa svojim roditeljima.
Recimo da pokušavamo živjeti svoju vjeru.

Nije oduvijek bilo tako... i ja sam psovala i bila sam grozna (mislim nije za puno bilo ni očekivati iz kakve sam obitelji izašla) no napokon sam shvatila, napokon sam shvatila da me to opterećuje, da to nije život kakav sam sanjala, uvijek sam kao dijete sanjala svoga princa i da će me odvesti daleko od mojih roditelja i da ćemo živjeti zauvijek i sretni sa puno djece koju ću voljeti.... e pa baš i nisam daleko otišla, živim u drugoj ulici od svojih roditelja i viđam ih svaki dan... no ja sam im oprostila sve što sam imala, odvojila sam svoj duh iz njihovog "zatvora" jer zbilja sam osjećala kao da sam zarobljna među njihovim problemima...
sada s njima mogu popričati o svemu samo izbjegavam temu o njima i njihovom braku.

Molim se za njih, blagoslivljam ih svaki dan i vide se promjene, nisu više onakvi kakvi su bili, ne svađaju se više toliko (evo zbilja posvađaju se dvaput godišnje a prije su svaki tjedan bili posvađani), svađe nisu toliko teške no još uvijek su psovači i ima još posla na njima.


Ja sam odlučila svoju djecu usmjeravati da žive kršćanskim životom a ne da samo posjeduju sve sakramente.
Kada će biti vrijeme za to razgovarat ću o svemu s njima od izlazaka, seksa, pravila ponašanja.... moji su meni samo govorili "pamet u glavu" i zapravo su mislili da je to dovoljno, bilo bi mi draže da su me odgojili da nema seksa prije braka i obrazložili mi zašto, ja ću svojima sigurno ići na takvu vrstu razgovora, naravno neću im braniti ali ću izložiti svoje argumente i zbilja s njima ozbiljno o tome porazgovarati.

Eto ne znam više šta bi rekla, ovo pišem već sat vremena jer sam se opet po ne znam koji put prisjetila svog djetinjstva u kojem se ne sjećam baš puno lijepih stvari ali zato su ostali svi oni ružni i crni trenutci...
Ja sam sada kao u nekom balonu i plivam među tom crnilu a u mom balonu je svjetlost i zbilja sam sretna radi toga.
Sretna sam jer imam divnog čovjeka pored sebe, sretna sam jer imam divnu djecu a zbilja sam sretna jer uz moju vjeru moji roditelkji (koji su negdje izgubili i ono malo vjere što su imali) sada polaku idu naprijed.

Isuse slava ti, želim da budeš uvijek uz nas.... VOLIM TE ISUSE!!!!
Ti si moj spasitelj, spasio si me iz paklenog djetinjstva i izlječio sve rane u meni, hvala ti Isuse, oprosti mi što sam ti ponekad okretala leđa... oprosti mi molim te, kajem se radi toga ali ti znaš da sam čvrsto odlučila da ti nikada više neću okrenuti leđa, da ću te uvijek držati za ruku i neću te nikada puštati...

Hvala ti moj predragi Isuse!!!!

nesto sam jos htjela dotaknuti ovom temom: medju nama, sigurna sam, ima onih koji su bili bez vjerskog odgoja kao mali. meni jos uvijek kada cujem rijec "obracenik" zvoni na nekoga tko je u kasnijoj dobi, tzv zreloj dobi voljno i svjesno krenuo za Isusom.
kako se i sama neprestano obracam, i vjerujem da smo svi cijeli zivot pozvani na obracanje, ali evo uzela sam taj termin da bih lakse uoblicila pitanje: je li njima, "obracenicima" lakse, ljepse, potpunije. ponekad mi se cini da je tako, da jace zive svoju vjeru. mozda zato sto nisu optereceni teretom toga da vec nesto kao znaju, mozda im je zato lakse zauzeti ispravan stav? ili im je tesko jer sve moraju sami ispocetka?
koliko je dakle taj odgoj u vjeri vazan, koliko olaksava ili otezava stvari? znam da je sve to vrlo individualno, zato me i zanima.