www.tebe-trazim.com

Ta praznina, kad Boga nema u našem životu, ili kad se tako čini, strašna je bol. Taj osjećaj da nas je Bog napustio jest bol koja nas najviše raspinje; to je kraj nade, put u očaj, u ništavilo.
U takvim trenucima čini se besmislenim govoriti o Božjoj ljubavi prema nama. Jer to nam samo povećava bol. (živa istina, znam iz vlastitog iskustva)
Ako Bog nije prisutan ili ako osjećamo da smo odbijeni... to je strašan teret, prevelik da bi ga podnio čovjekov duh. Preostaje nam samo molitva: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22, 1). U tom je trenu molitva iz psalma bila molitva Kristova, a u njoj se govori o beznadnom doživljaju napuštenosti, što je za njega bila najveća patnja.
Kako je on koji je Bog mogao imati takav osjećaj napuštenosti i praznine, to mi ne znamo. Možemo o tome samo razmišljati u tihoj molitvi
A ako budemo pozvani da i mi proživimo to isto, i ako nam se od misli i riječi poveća bol i još više smete duh, onda ćemo svakako biti u jedinstvu s Njim. Trenutak njegove i trenutak naše najveće tame, jedna je tama.
B. Hume

Isusova kusnja...

4 Isus pun Duha Svetoga vrati se s Jordana,2 i odvede ga Duh u pustinju cetrdeset dana,gdje ga je kusao djavao.Za to vrijeme nije nista jeo te,kad ono istekne,ogladnje,3 Tada mu rece djavao:
"Ako si zaista Sin Bozji,reci ovom kamenju da postane kruh."
4Odgovori mu Isus:"Pisano je.Ne zivi covjek o samu kruhu!"
5 Zatim ga odvede visoko,pokaza mu za tren oka sva kraljestva cijelog svijeta 6 pa mu rece:"Dat cu ti svu vlast nad njima i raskos koja im pripada,jer je meni predana i dajem je kome hocu.
7 Dakle,sve ce pripasti tebi ako mi se poklonis" 8 Odgovori mu Isus:
"Stoji pisano:Gospodaru bogu svojemu,klanjaj se i njemu jedinom sluzi!"
9 Tada ga odvede u Jerulazem,postavi ga na vrh hrama te mu rece:
"Ako si zaista Sin Bozji,skoci odavde dolje,10 jer je pisano:
Naredit ce svojim andjelima za tebe da te neprestano cuvaju,11 i nosit ce na rukama da ne bi gdje nogom udario o kamen!"
12 Odgovori mu Isus : "Receno je :Ne kusaj Gospodara ,Boga svojega!"
13 Djavao ,posto je iscrpao sve moguce kusnje,udalji se od njega do pogodna casa..

Nesposobnost je našeg uma da shvati što ga nadilazi.BOG. Kad bi ga u potpunosti shvatili to više ne bi bio Bog. On nas ponekad zbunjuje. Volja Božja nam je jasna, onda je u nama tajna. Mi smo izvor progona, nepravdi, ubijanja, silovanja, a ne Bog a sablažnjuje nas Njegova šutnja o tome. Očekujemo kao naručene odgovore i kazne za sve to ali Bog ne daje odgovore na sva ta pitanja. Tu bi negdje trebala biti tajna. On ne daje odgovore ali daje Sebe kao odgovor na ta pitanja.
Prihvaćanjem kušnji, patnji .. prihvaćamo Boga a on će nas uvijek povesti gdje nam je najbolje. Ne trebamo se bojati nepoznatog što dolazi od Boga, ne trebamo se stalno zapitkivati jesmo li krivi ili ne za nevolje što su nas snašle nego prepoznati dobronamjernost i ljubav koja kroz nevolje dolazi.

Prava poboznost donosi jedne plodove,
kriva poboznost donosi druge plodove.
Prava donosi mir,ljubav,blagost,prastanje,povjerenje...
ljubav prema neprijatelju,snagu i radost...srecu..
kriva poboznost vodi u ogovaranje,seboljublje,oholost,
mrznju prema neprijateljima,prijetnje,osvetu,provociranje,vrijedjanje..

Kad bismo znali slusati glas Bozji,
kad bismo znali sve promatrati oko sebe,
sav zivot postao bi molitva.
Sav se zivot odvija pod okom Gospodinovim i sve sto covjek dozivljava
trebamu slobodno prikazati..
Ta necujna molitva u kojoj izcezava rijec,ne smije nikada izgubiti,
vezu sa zivotom...
jer je svagdanji zivot odskocna daska molitve..!

PSALAM 150

Zavrsni hvalospjev
150 Aleluja!
2 Hvalite Boga u Svetistu njegovu,
slavite ga u velicanstvu svoda nebeskog!
3 Hvalte ga zbog silnih djela njegovih
slavite ga zbog beskrajne velicine njegove!
4 Hvalite ga zvucima roga,
slavite ga harfom i citarom.!
5 Hvalite ga igrom i bubnjem
slavite ga glazbalima zvucnim.
slavite ga cimbalima gromkim!
Sve sto god dise
Jahvu neka slavi !Aleluja.!

"Zasto si tako zabrinut.?"
Prepusti svoje brige meni ,
i sve ce ici dobro,
kad se pdpuno predas meni,
sve ce se rijesiti prema mojem planu...

Nemoj moliti tako,kao da me pozurujes...
kao da me silis da ostvarim tvoje planove...
zatvori oci i reci pouzdano...

ISUSE U TEBE SE POUZDAJEM..

predivno! Hvala Isuse! Kao da mi odgovara na pitanje!

DIJETE MOJE NE SPAVAJ VISE..

Promatraj Krista kako se uspinje na Kalvariju..
prozivljavaj postaje Njegovog Kriznog puta,i nastoj sto dublje uroniti,
u Njegovu ljubav..
Ali Njegova muka nije dovrsena..Jednom ju je Krist podnio,
kad je prije dvije tisuce godina,uzao na se sve grijehe i muke civjecanstva. On ih sada nastavlja, i to ce trajati dosvrsetka svijeta..
Krist koji zivi u nama,nastavlja pred nasim ocima muke i nevolje,patnje..
Krizni put vodi kroz nase krajeve i mjesta,kroz nase bolnice i tamnice,
On vodi duz ulica bijede i muka u svim oblicima,vodi preko bojnih polja.
Morali bismo promatrati i ove postaje i moliti, da nas napaceni Krist,
ispuni snagom takve ljubavi, koja ce ravnati nasim zivotom..

Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas.
i tako u svom tijelu dopunjujem sto nedostaje Kristovim mukama,
za tijelo Njegovo koje je Crkva..(Kol 1,24)

Danas smo preplavljeni bujicama riječi i slika, gdje god se okrenemo: u svakodnevnim razgovorima, komunikacijama, elektronskim medijima, reklamama. Žamor, sve vrvi od riječi, blještavila da bi što više privuklo našu pozornost. Toliko smo zatrpani informacijama da nam počmu pritiskati naš mozak, naše misli. Sve je usmjereno da privuče našu pozornost, prvenstveno naših očiju i ušiju.
Malo toga nas od ovog svijeta potiče na mir, tišinu. Taj mir i tišina ne mora značiti i odsutnost govora jer mi možemo šutjeti a da je u našoj dubini potpun nemir i kaos a isto tako možemo govoriti a da u dubini osjećamo potpun mir i tišinu. To bih nazvao duhovnom tišinom u kojoj smo sposobni za susret s Bogom. Pokušajmo se ponekad prepustiti takvoj tišini, zaustaviti, zašutjeti, otvoriti svoje srce da čujemo pravu riječ, RIJEČ koja je izašla iz vječne šutnje, RIJEČ po kojoj je sve postalo.

Hm... Božja šutnja...
Možda sam i ja sad u tom razdoblju.

Život mi se preokrenuo preko noći, puno sam toga izgubila u zadnje vrijeme, puno je tu promjena u kojima se još ne snalazim...
Već se danima pitam: "Kako, Bože? Kako dalje? Moje srce preplavljuju razni osjećaji za koje ne znam jesu li od Tebe...nikako to ne mogu procijeniti..."

I pomalo sam tužna i umorna jer mi ne daješ ono što bih htjela, ne udovoljavaš mojoj nestrpljivosti... Tužna sam jer danas i ovih dana ne mogu prihvatiti da su Tvoji putovi kojima me trenutno vodiš puno bolji od onih kojima bih ja sama rado krenula...
Zapravo, prihvaćam ja to, ali sam - nestrpljiva. Želim da što prije prođe ovo moje tužno razdoblje i da napokon vidim zašto je bilo dobro izgubiti ovo što sam nedavno izgubila... jedva čekam da se opet smijem...ne volim tugovati, možda sad moram naučiti strpljivo podnositi tugu...

I iako se meni čini da Bog šuti, jedna misao doluta u moje misli već dva dana.. Mojim srcem prošetaju Isusove riječi:

"Evo, sve činim novo!"

Možda je to zaista Isusov odgovor, možda to nije tek redak koji je odnekud izvukla moja podsvijest...
I kad razmišljam o toj misli, uviđam da se ona zaista može odnositi upravo na moj sadašnji život: sve mi se promijenilo, sve ono za što sam se držala godinama - sada je izgubljeno...

Vjerujem da unatoč tome što mi se čini da Bog trenutno šuti i ne daje mi nikakve smjernice - sigurno mi govori preko svih događaja kojima se jako čudim i koje teško prihvaćam... Ali - prihvaćam...