www.tebe-trazim.com

Evo unazad nekoliko dana strasno padam.
Imam velike kušnje.Sve ono sto sam prije godinu i pol (kada sam dozivio obraćenje) ostavio,sada me opet "puca "preko tih stvari.
Često se pitam,pa Bože zar sam opet pogazio riječ i ponovno padam na sve one stvari koje sam odbacio jer su bile loše.
Imate li takvih iskustava?
Zar je to kriz koji ja moram istrpiti da bi se netko drugi spasio?
Nedugo prije sam imao takva lijepa iskustva i milosti tijekom molitve,sad osjećam tjeskobu (sušu) i imam osjećaj da nisam dostojan .
Kao da Bog šuti na sve moje upite.
Ispovjedio sam se danas (prvi petak), lakse mi je...
Rekao sam.Boze, ako je ovo kriz koji ja moram istrpiti,ma ja ću ga istrpiti samo zbog tebe.
Jedan svećenik mi je rekao da treba prigrliti svak svoj kriz i nositi ga s ponosom, jer Gospodin tako zeli.
Veli mi svećenik kako nekada u zivotu mora nastupiti ona duhovna suša..kad trebamo trpiti.

Ti moji padovi su se počeli dešavati kada sam počeo moliti za druge...Trpim li ja to zbog njih?
Ako je tako nek to bude Gospodinu na slavu.
Vjerujem da su i drugi trpili i molili za moje obraćenje.

To i jeste vrijednost nase vjere,kriz koji nosimo...Nije vazno dali je ntko obracen,ili od rodjenja vjeruje...Cinjenica je ...da Prihvacamo volju Bozju...Kada se potpuno predamo,i najceci kriz nije tezak da ga nosimo..
Ali kad posumnjamo,pa ipak odlucimo onako kako mi to zelimo...
pa mozda i grijesima sami doprinesemo ,onda nam je taj kriz tezak da se nosi..Ali vjera je toliko jaka koliki kriz mozemo da nosimo...
Nije sramota,i pokleknuti,posrnuti...vazno je podici se i ici dalje..
Kriz je nas u svakom slucaju onoliko tezak,koliko mi mozemo da nosimo,jer Bog nam nikada nece poslati ...onoliki koliki ne mozemo nositi..
Kad imas kriz,onda znas da imas i vjeru, i sto god je vjera jaca s otim je kriz tezi..Zato se cesto puta cudim,kad ljudi misli da cu uzivati ,kad pronadju vjeru..S nasim krizom,ublazujemo nase grijehe...mozda cak imamo i prelake..poneki put,na odnosu kakve smo zasluzili..

(Jednom su u ljutnji rekla mome muzu,netko nosi krizic,netko kriz a ja cijelu cekvu..a on ce na to...a ja katedralu?)

Da, to se redovito događa. Bog nam na početku daje veliku milost. Zapravo, rekao bih da ju daje skroz isto, a mi ju drugačije primamo. Na početku obračenja smo gladni i puno stane toga u nas. A kad jedeš finu hranu, to je divan osječaj. Što kad više ne stane u tebe? Osječaš li se gladan? Ne. Bog nam se nakon određenog vremena počinje skrivati i ''oduzima'' nam darove i milosti, kako bi nas osposobio da hodimo sami i to u vjeri. A ne u gledanju. Bog želi našu vjeru. Tvoja će te vjera spasiti.
I tako tonemo i tonemo, i kad opet padnemo, Bog nam opet ''daje'' milost.
No, sve je to sklisko kad se oslanjamo na osjećaje, a svi se oslanjamo, onda nam se događaju veliki padovi, i usponi. Jer što više padneš, više se možeš dići. No, opet se nemožemo s time boriti bez Božje milosti. Opet kažu da je vjera dar. Opet dolazimo do toga da nam Bog treba pomoći, dati dar vjere. Da upravlja našim životom kad mu se predamo. Kad mu predamo svjesno svoju slobodnu volju. Zašto to on nekad ne čini i ostavlja nas na cjedilu, same? Zašto nam se skriva? Možda kad bi bilo glatko ništa ne bi bilo sjajno? Kad bi nam bilo super, život ne bi bio zanimljiv?
Zašto nam Bog nakon silnih čudesa, silnih pomoći u odvikavanju, silnog darovanja vjere, sve to odjednom zaustavlja, a zna da bez njegove pomoći nemožemo ništa? Zašto nam Bog ne pomogne da skužimo kako on razmišlja. Zašto nemamo milost da osjetimo Božansko i djelujemo Božanski?
Ako ja Boga tražim, da nešto učini, a znam da postoji, zašto on to ne učini? Ako mu se preedam u potpunosti (slobodnu volju, život, svjesno), zašto dolaze napasti, grijesi, kad ne živim više ja, već Krist u meni?
Ah te kušnje. Kad bi barem ostavili ovaj svijet, ostavili zemaljsko, kad bi nam u srcu bilo bitno samo Božje. Kad bi istinski vjerovali u živog Boga, kad bi bila naša vjera velika, vjerujem da ih ne bi bilo. No
Pročitaj knjigu od Ivana od Križa - Tamna noć duše, i pronaći ćeš sve odgovore.

Mislim da kad kroz čovjeka krene ljubav, kad ju stane djeliti, Božanska ljubav, da se počinju događati čudesa, milosti i kreposti. I život biva veoma lakši. No, zašto nam Bog nekad ne pomogne da ju pokrenemo? Možemo li to sami? Mislim da možda postoje neki naćini...

Nakon obraćenja ,dolazi radost,veselje,zanesenost,zaljubljenost..čišćenje,milosti..slavljenje..
I traje jedno vrijeme...nakon toga nastaje mir..al iza svega triba nastat ljubav..ona iskrena..bez zanesenosti i zaljubljenosti..onda nastane suhoća..duhovna suhoća..
To je tek borba..to je raskrsnica..gdje se pada i gdje se ide dalje..
To je onaj put kad si sam..Tu se jača vjera...
Tu sebe upoznaješ..i odlučuješ..ideš nazad il guraš dalje..
Tu nastaju kušnje..I tek tada počinješ u stvari ljubit Gospodina...
Tek tada nalaziš svoj put..



Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!
Gospodine,nisan dostojna da uđeš pod krov moj,al samo reci riječ,i ozdravit će duša moja!

U zadnje vrijeme često padam..tako sam slaba..ne znam kako protiv nekih stvari, mislim da ne mogu, da su dio mene..i onda misli da nisam dostojna..da me Isus više ne želi..ne voli..borim se protiv tih misli..stalno iste greške ponavljam..do kada?..jednom sam dobila savjet da se ne pitam više zašto se sve ponavlja..samo da nastavljam dalje..ali zar čovjek ne uči na vlastitim pogreškama..pa koliko ih meni treba da već jednom naučim..?Jednom ću se izboriti protiv toga..znam..samo se trebam nastaviti dizati koliki god padovi bili..trebam jačati svoju vjeru..

Predragi,

i ja u zadnje vrijeme nekako osjećam da mi se baš i ne sviđa teret križa koji nosim... Kod mene nije problem što pomislim da me Isus više ne voli, sigurna sam da nas sve voli puuuno više nego mi i možemo zamisliti.

Budimo sigurni da je sve za naše dobro... nikad ne posumnjajmo u Njegovu ljubav...
Što se tiče grijeha i padova - tu pomaže samo ustrajnost i neprestana odluka "E stvarno više neću!! Bože, pomozi mi!"
Meni su jako puno pomogle ispovijedi (zaista bih otrčala na ispovijed čim bih sagriješila, ponekad bi to bilo i razmak od tek dva dana) - nevjerojatno je koliko sam očito tu dobila milosti jer riješila sam se jako puno grijeha i sklonosti grijehu u samo 2-3 mjeseca. Zaista mi više ne pada ni na pamet, a ni u misli učiniti neke stvari s kojima sam prije svakodnevno živjela.
Dakle, kad je u pitanju nemogućnost othrvavanja grijehu - što češće na ISPOVIJED! Jer istina je da ne primamo samo oproštenje grijeha, nego i SNAGU da ih više ne ponavljamo.
Ja neprestano ponavljam u sebi:"Sve mogu u Onome koji me jača!"
Pomaže mi i ona molitva sv. Ignacija: "Uzmi i primi, Isuse, sve darove koje si mi dao: moju pamet, moj razum, moje misli, moje osjećaje... sve to ti vraćam natrag da Ti raspolažeš time. A meni daj samo svoju ljubav i milost i ništa mi više ne treba."

No, meni je najviše pomogla ispovijed i ustrajna odluka da sam brzo išla ispovijediti svaki grijeh koji sam često ponavljala.

Moj je problem to što meni nedostaje STRPLJENJA. Ja znam da me Isus nije zaboravio, znam da ima lijepe planove sa mnom, ali ja bih htjela čim prije saznati što se krije iza ovog lošeg razdoblja... Htjela bih proniknuti u Njegove misli, a znam da je to nemoguće. Htjela bih što prije saznati što me to čeka, što mi je pripremio... Ali lagano se othrvavam toj nestrpljivosti i činim ono što mogu...

Moj je problem to što meni nedostaje STRPLJENJA. Ja znam da me Isus nije zaboravio, znam da ima lijepe planove sa mnom, ali ja bih htjela čim prije saznati što se krije iza ovog lošeg razdoblja... Htjela bih proniknuti u Njegove misli, a znam da je to nemoguće. Htjela bih što prije saznati što me to čeka, što mi je pripremio... Ali lagano se othrvavam toj nestrpljivosti i činim ono što mogu...

kod mene je isto slicno.. tu mi se stalno vrti ono pitanje sto ce biti sutra? kako cu se sutra ustati? krenuti dalje? jer puno puta se nisam mogla ustatii krenuti dalje.. i upravo zbog tih cestih ponvaljanja tih ruznih dana moj organizam nije priviknut na nesto lijepo i boji se.. upravo zbog toga sam skepticna.. imam puno nade i vjere u sebi.. jer da nemam nade ne bih ni zivjela.. nada i vjera su jedine dvije stvari koje me odrzavaju na ovom zivotu...
ali opet pitam se.. ako bog nikad ne daje preveliki kriz.. odnosno kriz koji ne mozemo nositi... zasto se ljudi ubijaju? grubo je reci za njih da su kukavice zato sto to cine sebi, ali u svakom slucaju mislim da treba zivjeti koliko god bilo tesko... no ponestane nekad i snage..
a onda se pitam
"Oče moj zasto si me ostavio?"
ta ne vidis da vapim za tobom?
pomozi, molim te.. smiluj se

NIJE TE ŽELIO SAVRŠENA
HTIO JE OSTAVITI TRAG SVOJ U TEBI
DA PLAMTI I SIJA,
DA ILUZIJA VJEČNOG IPAK OSTANE NA NEBESIMA,
DA POMISLIMO I TI I JA I TU JE I NIJE TU.
A KADA DAJE TI NE ZNAŠ,
A DAR ŽIVOTOM ZAŽIVI I MISLIŠ O BOŽE KAKO VELIK JESI,
I KAKO SAVRŠEN.
ON TE MOŽE NA TRENUTAK PREPUSTITI,
ILI BOLJE-TI MOŽEŠ SAMOVOLJOM SVOJOM OTIĆI OD NJEGA,
ALI ON TE NE ZABORAVLJA NITI OSTAVLJA NA TVOME PUTU.
ON TE MOŽE PONEKAD UDALJITI OD SEBE,
ALI NIKAD NE ZABORAVITI.
TI MOŽEŠ SAMOVOLJOM SVOJOM KRENUTI DRUGOM STAZOM,
ON ĆE TE ČEKATI.
ON JE STVORITELJ I DJELUJE PO NAHOĐENJU SVOME,
A UVIJEK ZA TEBE, ČAK I KAD MISLIŠ DA ŽIVOT NIJE NA TVOJOJ STRANI
BOG NAŠ PRIJATELJ LJUBLJENI!

Kriz ti je svaki trenutak zivota...Mozes ga prihvatiti ili odbaciti..
mozes bjezati od njega ili mu poci u susret..Isus Krist ga je prihvatio..
a ti odluci dali ces ga ti prihvatiti..i tako znas gdje ces GA naci..
Tvoja snaga nije u tome da bjezis...svaki trenutak trazi opredjeljenje,da ostvaris svoje i krenes zamnom.To je kriz ,koji ljudi tesko prepoznaju,
ljudi traze izvanredne krizeve,a kriz je ovdje....
"U PRIHVACANJU SVAGDASNJICE"
Kroz kriz koji prihvatis dobivas velike milosti i tvoja vjera raste poput
nabujaloga potoka...postaje Cvrsta i jaka vjera..!