www.tebe-trazim.com

Na Zlatkov upit otvaram temu o ispravnom služenju nabožnim predmetima...meni je moja draga baka uvijek znala reći,blagoslovljene stvari ne bacaju se u smeće!nNaime što se tiče blagoslovina(sakrament alije)kao što su maslinove grančice, poderane svete slike,vata kojom se služi kod krštenja, i drugo, treba u vatri spaliti,a nikako bacati u smeće!što se pak tiče škapulara,blagoslovljenih medaljica,moći,oni kao takvi ne spadaju u navedene sakramentalije,ali nekako je "neprimjer eno" baciti ih u smeće,jer oni su ipak blagoslovljeni,pa je bolje "pobožno"spaljivanje.

U biti radi same predostrožnosti, da naše svetinje ne bi dospjele u ruke koje bi na bilo koji način mogle koristiti takove stvari u nedolične nečasne radnje,te na takav način ih obeščastiti,preporuča se spaljivanje kao najbolji način.no,da ne budemo samo formalist i u svemu tome,Bog, koji je ipak gospodar i pronicatelj naših srdaca i naših misli,znade da naši čini koje smo prisiljen i raditi iz opravdanih razloga, sigurno da ni jedan način ne uzima za propust ili grijeh nama,jer On znade zašto ih činimo i s kojim načinom i razlogom to radimo.



evo i jednog dijaloga koji dosta toga rasvjetljuje...

Zašto spaljujemo sličice svetaca?


Na našim raznim pobožnostima, bilo kod kuće bilo u crkvi, posebno na hodočašćima palimo svijeće. A te su svijeće vrlo često okićene - radi komercija le - svetim sličicama i križićima, koje upravo želimo častiti. I dok te iste slike koja nam na zidu vise na počasnom mjestu čuvamo, one na svijećama - palimo. S jedne strane, ruke skupljamo na molitvu; s druge tim istim rukama spaljujem o svete sličice. Što nam se to događa? Komu se mi to onda utječemo, i nismo li čuli da nabožni predmeti govore, plaču, poneki čak krvavim suzama. Ne navodi li nas na to đavao, koji se posvuda spominje, jer sve to činimo bez grižnje savjesti?

J. N., Lički Osik


Ako ispravno tumačimo crkveni nauk o bilo kojoj vrsti nabožnih predmeta za molitvu, onda znamo da se vjernik ne klanja predmetu, sličici ili liku koji oni prikazuju, nego onome koga prikazuju . Iz Biblije Staroga zavjeta znamo da je Božji nalog sadržavao zabranu praviti si bilo kakav rukotvore ni Božji lik. Ipak je Bog, "već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovlj enoj Riječi" kao što su mjedena zmija, kovčeg Saveza i kerubi (usp. KKC 2130).

Opći crkveni sabor u Niceji iz 787. godine, opravdao je čašćenje ikonâ: ikonâ Kristovih, "ali i Bogorodic e, anđelâ i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu 'ekonomiju' slika"pa zato crkveni nauk ističe da "kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, 'čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan', i 'tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana'. Čast iskazana svetim slikama jest 'čašćenje puno poštovanja', a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu. Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici, ukoliko je slika, ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavl ja"(KKC 2132).

U tom smislu valja razmišljati i o problemu koji postavljate: kada vjernici pale svijeće, a s njima sagorijevaju "svete sličice" to ne znači da "sagorijevaju" likovi koji su na njima prikazani .Vjernici se ne utječu "sličici" da im pomogne - jer bi to bilo idolopoklonstvo - već onome koga ta sličica prikazuje, a svijeće pale kao znak pobožnosti, a ne zato da bi - kao u obredima magije - "spalili" nekoga sveca.

Evo još jedan poučan članak....

Nabožni predmeti

U ovom članku želimo progovori ti o ispravnom služenju nabožnim predmetim a (devocionalijama), kao što su krunica, medaljica, križić.

Naime, u posljednje vrijeme imamo prilike doživjeti, vidjeti i čuti kako velik broj ljudi poseže za mnogim nabožnim predmetim a. Mnogi od njih "nabavljaj u" nabožne predmete za produblje nje svoje vjere, te svoga odnosa prema Gospodinu, njegovoj Majci Mariji i pojedinim svecima. Određeni broj ljudi, koji se nužno ne izjašnjavaju kao katolici ili kršćani služe se nabožnim predmetim a uglavnom ne iz istinskih vjerskih uvjerenja . Često smatraju da bi im medaljice, križići, krunice u automobil ima trebali osigurati i priskrbit i zaštitu od zlih sila, tuđih vračanja, te svakog drugog negativno g utjecaja. Koliko je to zamjetno, pokazuje se u samom odnosu prema tim predmetim a.

Tako se čudotvorna medaljica Bezgrešne počinje nazivati magičnom, čudnovatom, čarobnom…!? Pred krunicom kao simbolom odanosti i molitve prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je obješena za retrovizo rsko staklo, uredno se psuje, čine se prometni prekršaji. Lijepo je isprsiti se i pokazati ukrašen križ/križić oko vrata, a ružno je svojim ponašanjem i riječima zasjeniti svjetlo koje je on donio u naš svijet. Na koncu ispada da posezanje za nabožnim predmetim a nije za takve i slične ljude plod vjere ili sredstvo za dublji ulazak u duhovno, već sredstvo svjetovno g isticanja nečega što s Kristom nema nikakve povezanos ti. Mnogi deklarativni katolici takvim načinom "pobožnosti" stvaraju privid magijskog štovanja i korištenja samim predmetim a, iako ni sami možda nisu toga svjesni.

Nabožni predmeti ili devocionalije predmeti su koji se odnose na određenu vrst pobožnosti. To su predmeti, koji potiču pobožnost osobe koja se njima služi ili imaju svrhu podsjetnika na neke religiozne misterije . U našem narodu to su najvećim dijelom krunice, križevi i medaljice, privjesci i sličice.

Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izražaj u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakrament alni život Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, krunica, medaljice i dr.

Devocionalije moramo u svakom slučaju odvajati i razlikova ti od amajlija ili talismana od kojih se očekuje magijsko djelovanj e. Svi nabožni predmeti uvijek su blagoslov ljeni od crkvenih službenika biskupa, svećenika i đakona. Isto tako važno je napomenut i da se jedan te isti predmet može koristiti kao nabožni ili kao amajlija. Sve ovisi o nakani koju pojedinac ima dok nosi npr. medaljicu ili se koristi njome.

Amajlije i talismani imaju zadatak "čuvati" onoga tko ih nosi ili pak da su podmetnut i i trebaju napakosti ti nekome. S druge pak strane, ne manje opasno je shvaćanje, da nabožni predmet shvaćeni samo kao zaštitnik od nečega zlog bez ideje o produblji vanju vjere zapadaju u problemat ično područje praznovje rja - od kojeg se i sami kao katolici želimo udaljiti. Dok pučka pobožnost blagoslov ljene ili posvećene predmete doživljava kao zaštitu, liturgija na njih gleda kao na izrazite znakove, koji onima koji se njima služe izmolijev a jačanje njihova povjerenj a u Svemogućega Boga i u zagovornu snagu Crkve posebno njezinih proslavlj enih udova, svetaca.

Medaljice, križevi i ostali predmeti su produžetak liturgijs kog života Crkve, ali ga ne nadomještaju. Sveti Otac Ivan Pavao II. u apostolsk oj pobudnici Catechesi tradendae, 54 napominje da je potreban pastirski razbor u podržavanju i promicanj u pučke religiozn osti i po potrebi, u pročišćavanju i ispravlja nju religiozn og osjećaja, koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredova lo u spoznaji Kristova otajstva.

Stoga je kršćanska mudrost za narod načelo razlučivanja, evanđeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evanđelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadržaj ispražnjen i zagušen drugim interesim a.

Zakonik crkvenog prava govori da se s posvećenim stvarima postupa s poštovanjem i neka se ne upotreblj avaju u svjetovne svrhe, inače ne posjeduju obilježje kao posvećene stvari.

Nabožni predmeti posjeduju stalni pastoraln i karakter u konkretiz aciju vjere u svakodnev nici, sve dok navještaj vodi k njihovom ispravnom služenju.

Kao zaključak upamtimo nekoliko stvari za ispravno shvaćanje i odnos prema nabožnim predmetim a.

Nabožni predmet se ne smiju shvaćati kao amajlije, bez obzira što su blagoslov ljeni. Dobra nakana i pozadina jedne krunice, medaljice, križića treba biti u skladu s životom i djelovanj em onoga koji ih nosi inače bi se mogao stvoriti krivi dojam i izazvati sablazan. Oni predmeti, koje posjeduje mo ili nosimo uz sebe nisu krajnje jamstvo za dobivanje milosti ili uslišanja, već pomoćnik i poticaj u stvaranju duhovnog ozračja dok molimo. Vjernik katolik kada god upućuje svoju molitvu po zagovoru nekog sveca ili Božjeg ugodnika, te Blažene Djevice Marije treba biti svjestan da molitvu upućuje Nebeskom Ocu, po Isusu Kristu u Duhu Svetom, jer bi svako drugačije shvaćanje molitve bilo bi oprečno prvoj Božjoj zapovijed i koja izričito govori …nemaj drugih Bogova uz mene.


Tomislav Glavnik