www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 09:36

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 26 ruj 2008 15:58 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
1. VJERNIK S BOGOM ILI BEZ BOGA

Tijek meditacije

Sjedni opušteno, mirno, sabrano i, umjesto da razmišljaš, pokušaj slušati svoje srce, pusti neka tvoja intuicija prodre dalje od razuma, neka tvoji osjećaji svojim ticalima prodru u srce stvari i svemira. Neka progovore i tvoje čežnje. Neka tvoje etičko biće govori.
Pitaj svoje srce: Jesi li slučajno na Zemlji? Je li svemir hladan? Je li prostor oko tebe prazan? Ima li još neko toplo srce izvan čovjeka? Tko to sudi tvoju savjest? Koga se bojiš? Na koga se želiš čitav osloniti? Postoji li Netko na koga se možeš u svemu pozvati? Kraj koga je naprosto život i bez koga je naprosto smrt? Ide li se nekamo nakon smrti? Tko te je uveo u život?
Zaustavi se na svakom pitanju i mirno ga kušaj umom, srcem, duhom i osjećajima. Prodri u srž svakog pitanja. Mirno, opušteno, lagano. Ako treba čini to i više dana. Dođi do kraja pitanja. To je za te odlučujuće.

Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega. On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način. Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega Nitko ne raspolaže Bogom. Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati. Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i ,,zaplivati" - ili ne skočiti. Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života. Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga. Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.
Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.

2. PRIRODA GOVORI O BOGU

Tijek meditacije

Važno je da se potpuno smiriš. Sjedni i duboko udahni, te lagano izdišući uvjeri se da si opušten. Tako ćeš lakše zapažati sve oko sebe.
Stavi pred sebe cvijet i zagledaj se u njega. Dugo ga promatraj i slušaj što ti intuicija govor. Pođi na rijeku i promatraj je. Približi se izvoru i gledaj ga. Idi na obalu mora i dugo motri nebo, horizont i more. Zagledaj se u dijete u igri. Pogledaj sve što su stvorile ljudske ruke. Je li priroda, još savršenija, mogla slučajno nastati? Gledaj voće, gledaj svoje oči. Popni se na brdo i gledaj ... Motri zalaz sunca... Naslućuješ li Nekoga?

Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojom kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na zakone prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?
Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premlada da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjeka nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego ...? Razum. Koji? ...

3. KOME SAM TO ODGOVORAN?

Tijek meditacije

Opušten i miran uputi se Onome koji govori preko savjesti. Savjest je sveto i izvorno središte tvoje osobnosti. Neka ispred tebe ,,promarširaju" sva tvoja djela iz dosadašnjeg života. Kako se u njima osjećaš pred savješću? Nemoj se opravdavati, neka savjest sama iskreno govori.
Pogledaj Bogu u "oči" i opredijeli se za onu bolju polovicu.

Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?

Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.

Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu, ljudi daju živote. Savjest nas prenosi u onostranost, transcendentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?

Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je njegov boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa drugo do kruha i ruha.

Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i priznavao Boga.

4. NE SAMO TIJELO NEGO I DUH

Tijek meditacije

Sjedni, smiri se i usredotoči na svoje tijelo. Tvoje su ruke žive i mogu se pomicati i svrhovito raditi, jer ih tvoja duša oživljuje. Tvoje su oči žive i iz njih zrači tvoj duh. Tvoje uši čuju i preko glasa prenose tvome duhu nove spoznaje. Tvoje noge hodaju, jer su oživljene tvojom dušom.
Tvoje je tijelo tvoje, ali ti nisi tijelo. Ti nisi ni samo duša. Ti nisi niti skup svega, nisi rezultat svih dijelova tijela i duše, nego si onaj koji ima dušu i tijelo, ti stojiš iznad svih svojih "dijelova" i opet si nekako svi oni. Ne posjeduju oni tebe, nego ti njih. Ti si vječan. Ti si neizreciv. Ti nisi nikako iz materije, nego si poslan od Boga i oživljavaš materiju. U tebi je Božji dah ... Sav uroni u svoju dušu ...

Čovjek je "raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnaža se, ali nije životinja. Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće, shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog.
Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznavati materiju, ali duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom.
U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno, ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mijenja (tako da jedva prepoznajemo kao istu osobu čovjeka kad mu je godina dana i kad mu je šezdeset godina). Ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi "ja". Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.
Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.

5. KOMUNICIRATI S BOGOM

Tijek meditacije

Pronađi mjesto gdje te sljedećih dvadesetak minuta nitko i ništa neće smetati. Sjedni ili klekni, duboko jednom udahni zrak i polagano ga izdiši. Neka je sve na tebi opušteno, smireno.
Iza toga pođi k onima s kojima živiš u zategnutim odnosima i pomiri se s njima, zasada barem u mašti. Oprosti i moli za oproštenje.

Zatim si posvijesti da je Bog tu, pred tobom. i da ga ti duhom možeš čuti i njemu govoriti. Govori: "Ti si tu, Bože. Evo i mene. Želim s tobom razgovarati." Ostani tako u miru i neka tvoje srce bude u iščekivanju i želji da se s Bogom sretneš.
Moli Boga neka te osposobi za razgovor s njim. Ustraj svaki dan u molitvi. Susrest ćeš Boga.

Bog je apsolutni, savršeni Duh. On je kod stvaranja čovjeku udahnuo dah svoga Duha. Kršćanin u sakramentima prima nove snage Božjega Duha. To znači da čovjek može komunicirati s Bogom preko svoga duha pomognuta Duhom Božjim. Kao što preko rukovanja, gledanja, slušanja komuniciramo s ljudima, razgovaramo s njima, tako možemo i preko duha razgovarati s Bogom.

Da bismo mogli stupiti u dijalog s Bogom, potrebno je sabrati se. Dok je materijalno komuniciranje neposredno, izvanjsko i zato čovjeku zapaženije, dotle je duhovno komuniciranje finije, delikatnije. Duhovno komuniciranje traži mir, senzibilnost, opuštenost, čisto srce. Traži da se čovjek otvori iznutra, da se sav pretvori u slušanje. To je slično kao kad čovjek razmišlja ili kao kada traži inspiraciju za umjetničko stvaranje. To je dubinsko slušanje. Tako je moguće Bogu govoriti. No važnije je Boga slušati. Čista savjest uvjet je nutarnjeg mira, a sabranost izvanjskoga.
Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

6. IZVOR ZLA I PATNJE: GRIJEH

Tijek meditacije

Smiri se u sebi i pogledaj: što te najviše u tvome životu žulja, smeta, uznemiruje, odvodi od cilja i zadovoljstva? Otkrij to!
Zatim promotri sve oko sebe: ima li netko tko te može osloboditi od tih tvojih muka? Jesi li to ti sam? Možeš li promijeniti svijet?

Nakon toga promisli: gdje je izvor rijeke tvoga života? Može li Bog izmijeniti tvoje stanje? Zašto se to već nije dogodilo? Imaš li ti povjerenja u Boga? - Želiš li se sada opredijeliti za Svemogućega i za Ljubav?

U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspijevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspijevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspijevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja.
Patnje je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka. Smrt visi nad svakim, krivnja izgriza svakog stanovnika Zemlje. Trpljenje, bolesti,
krivnje, razbojstva, smrt - sve to ima izvor u grijehu.

Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. To je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. To je kao da se dijete odvoji od roditelja da živi samo. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova i lutanje vlastitima. To je rezanje jedine niti koja nas je držala u zraku, na visini života.

Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj.

Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj jest grijeh. Ne čovjek, ne Bog, ne priroda, nego samo grijeh. lli: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promijeniti srce, ponovo uspostaviti vezu s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.

7. GDJE SU ODGOVORI?

Tijek meditacije

Udobno sjedni, tako da ti nijedan od udova nije napet. Intuicijom se zagledaj u svoje rođenje i u svoju smrt, zatim u tijek svoga života. Gledaj zatim sebe među ljudima kako prolaziš Zemljom. Kao da te nevidljiva ruka vodi u svijet i iz njega izvodi. Otkrij tu ruku, tog režisera, nevidljivog, a ipak tako snažno prisutnog.
Gledaj: što osjećaš kad se opredijeliš za slučajnost života?
A što osjećaš kad se opredijeliš za razumnog Začetnika svega što postoji? Osluškuj svoje dubine! One ne lažu. Ili...?
Pođi u mašti od čovjeka do čovjeka i pitaj ga, tko smo i zašto tu "deveramo". Pođi zatim od znanosti do znanosti i pitaj ih znaju li tko smo mi i kamo se krećemo? Pođi religijama i filozofima, da li oni što o tome znaju?
Ima li Netko tko zna odgovor? Kome ćeš poći? Slušaj srce...
A što misliš o Isusu iz Nazareta?

Zemlja izgleda kao samotan otok usred neprohodnog svemira. Ne znamo kakve tajne krije svemir. Ali ne znamo ni tko je "usadio" Zemlju i na nju ljude. Odakle na njoj život i odvijanje sudbina pojedinaca i ljudske povijesti? Ne znamo odakle dolaze ljudi na Zemlju, a ne znamo ni kamo odlaze s nje. Ne znamo zašto su ljudi baš takvi, tko se odlučio za takvu varijantu Zemlje, prirode i čovjeka. Ne znamo odakle patnja, krivnja, nemoć i mržnja među ljudima. Zašto se živi, kome je sve to trebalo, zašto moramo živjeti? Tko stoji iza svega ? Što će biti sa zlima, nepravednima i neodgovornima? A što će biti s onima koji su se trsili da budu pravedni, pošteni, dobri? S onima koji su umirali za slobodu, iz ljubavi? Zašto uopće nešto postoji? Grijeh je potamnio čovjeku razum.
Bezbroj temeljnih nepoznanica. Kako onda treba živjeti?
Tko ima pravo na Zemlji? Ima li Bog? Ima li budućnosti unatoč smrti? Može li se živjeti zatvorenih očiju? Bez pitanja i odgovora? Zašto baš nitko ne zna odgovore na ta pitanja? Ili, ako netko odgovara, zašto su tako različiti i nesigurni ti odgovori? Zna li itko sigurne odgovore?

8. KOME DA POĐEM...?

Tijek meditacije

Sjedni, opusti se, ostavi brige ispred praga svoje svijesti, pa pođi od jednog do drugog velikana povijesti i gledaj možeš li ga s uvjerenjem slijediti: Buda, Muhamed, Lao-Ce, filozofi, profesori, učenjaci, ideolozi, generali...Koji je put siguran i koji donosi mir unatoč smrti? Kome ti vjeruješ? Ideš li pravim putem? Čiji ti život živiš? Na koga se oslanjaš? Što će od tebe biti sutra?
Stani zatim pred Isusa Krista. Podsjeti se na njegove riječi. Sjeti se što je činio. On je sada pred tobom. Možeš li se opredijeliti za njegov put? Reci mu sve što misliš...

Savjest je jasna u osnovnom principu: moraš činiti dobro i izbjegavati zlo. No što je dobro a što zlo u konkretnom, pojedinačnom slučaju? Tu se ljudi razilaze. Jedni smatraju rat opravdanim, drugi kažu da se ne smije uzimati oružje u ruke. Jedni rastavljaju brak, drugi uviđaju da je to nepravda zbog djece. Jedni smatraju da su predbračni odnosi normalan slijed ljubavi, drugi kažu da su oni egoizam u dvoje i zato neljudski. Jedni se drže morala islama, drugi hinduizma, treći budizma, četvrti zdravog "razuma", peti kršćanskog morala. Tko ima pravo?
Taj pluralizam mišljenja i propisa pokazuje da ljudi svojom logikom ne mogu vidjeti što je u pojedinom slučaju ispravno. To znači da ljudi nužno i lutaju. Tako nažalost i jest. Zato toliko zla među nama. Kad bi nam netko pokazao što je uvijek dobro, Zemlja bi procvjetala pravdom i mirom. Još kad bismo to mogli i vršiti...!
Dosad se samo jedan čovjek u povijesti čovječanstva usudio reći da ima i znanje morala i snagu za njegovo vršenje: Isus iz Nazareta. Rekao je da je on Istina. I da onaj tko ide za njim neće lutati u tami .Rekao je da je ne samo Istina nego i Put. I još više: da je sam Život. Bilo bi to lakoumno od njega da nije sve i životom dokazao. Umro je za te tvrdnje. Činio je čudesa, liječio, opraštao, dao božansku silu svijetu, nadvladao smrt. Milijarda ljudi ide danas za njim. On je Sin Božji.

9. ISUS KRIST - MOGUĆNOST SVESTRANE SLOBODE

Tijek meditacije

Duboko se saberi i opredijeli potpuno za komuniciranje s Isusom. Oslobodi se svih briga, grijeha, rastresenosti. Smiri se, opusti i lagano izgovaraj: ISUSE, ŽELIM TE UPOZNATI.
Isus ima tijelo, ali ono ima kvalitete duha, ono je uskrsno. Zato duhom možeš razgovarati s Isusom. Ali moli ga da ti dade svoga Duha, da ozdravi i oslobodi tvoj duh, da možeš Isusa čuti i zavoljeti ga.
Budi svjestan: Isus te voli, želi biti s tobom, on je tu sav za tebe. Prepusti se toj istini i iskusit ćeš Isusovu blizinu i slobodu.

Isus Krist jedinstvena je osoba ljudske povijesti. Činio je bezbrojna čudesna djela, ozdravljivao svakoga, liječio psihički bolesne, tjerao zle duhove iz ljudi, oživljavao mrtvace, mijenjao prirodu i činio je poslušnom čovjeku, mijenjao je srca ljudi, govorio kako nitko nije govorio, prošao svijetom čineći samo dobro, uzeo na sebe krivnju svih ljudi, uskrsnuo od mrtvih i dalje živi, uzašao na nebo, stvorio najveću organizaciju u svijetu - Crkvu, govorio je da je od Boga došao, da je Božji Sin.
Povijest čovječanstva ne pozna nikoga sličnoga na Zemlji. Osnivači religija bili su samo ljudi, ovozemni, ograničeni. Oni su stvorili samo neke religijske metode ili organizaciju koja prenosi njihov nauk. Filozofi ne mogu mijenjati svijet, jer nije dosta samo znanje. Generali, političari, znanstvenici, profesori, bogataši, nemoćni su pred zlom svijeta.
Svi su ljudi odozdo. Isus dolazi odozgo. Svi su ljudi zatvoreni u začarani krug grijeha i zemaljskog života. Samo je Isus slobodan, izvan toga kruga, svemoćan.
Isus je, dakle, jedinstvena osoba svijeta. Nije li onaj za kojim u svojoj dubini svi čeznemo? Povijest je registrirala njegov dolazak i njegove riječi i djela među nama. On je jedan od velikana naroda Izraela. Crkva i kršćanstvo grade na njemu svoju egzistenciju. Mnoštvo ljudi koji su mu povjerovali činili su djela kao on. Treba, dakle, upoznati toga Isusa. Početi temeljito čitati Novi Zavjet.

10. BITI U ISUSOVOJ CRKVI

Tijek meditacije

Uzdignuta pogleda prema nebu saberi se i prepusti istini da si član Crkve, koja je Tijelo Isusa Krista. Ili - da bi to želio biti.
Pusti neka te prožme činjenica da u tebi teku Kristovi božanski "sokovi".
Prepusti se Isusu da te čisti i sve čvršće veže uz sebe. Neka te natopi njegov Duh.
Mirno dišući, misleći na divnu stvarnost svoje pripadnosti Tijelu Kristovu, probudi ljubav za svakog čovjeka na svijetu. Zagledaj se Isusu u lice i pusti neka te preporađa i čini sličnim sebi.
Zahvali Isusu što si krštenjem pripojen Crkvi.

Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. Svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove prelijevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinaca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u čitav svijet. Ona je sva za druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.

11. PRED SVETOHRANIŠTEM

Tijek meditacije

Pođi u crkvu ili kapelicu gdje je svetohranište sa Presvetim Sakramentom. Sjedni ili klekni u klupu ili sjedni na stolicu. Zagledaj se u "vječno svjetlo". Neka ti ono pomogne da si posvijestiš da je Isus tu i da te čeka. Mirno, lagano dišući, gledaj u pravcu svetohraništa. Dopusti neka te preplavi tišina i tajnovita prisutnost. Ostani tako neko vrijeme bez riječi.
Nakon toga prijateljski pozdravi Isusa. On razumije tvoj jezik. Nakloni mu se. Pitaj ga; reci mu da si tu i zašto si došao. Budi potpuno jednostavan, bez nekog pobožnog "bontona", budi Isusu prisutan, neposredan.

Daruj Isusu najprije svoje grijehe. Onda i svoje rane, strahove, boli, želje. Možeš li mu čitav život dati na raspolaganje?
Najvažnije je da se ne zaustaviš na svjetlu, oltaru i hostiji, nego da se probiješ do živog Isusa. Zaista je to on osobno. Gledaj ga očima duše. Neka te drži samo vjera u njegove riječi da je tu. Uskoro ćeš to i iskusiti, što će ti omogućiti njegov Duh. Slušaj Isusa kako ti govori. Ostani dokle god to Isus želi...

Euharistijska prisutnost Isusa Krista osobito je privilegirano mjesto meditacije. Isus je Bog, ali i čovjek. Radi se, dakle, ne samo o njegovoj božanskoj nego i ljudskoj prisutnosti i to na osobit, nekako zgusnut način. Onaj isti Isus, čovjek iz Nazareta, sa svojim ljudskim tijelom - iako uskrslim - prisutan je tu. Čitavo njegovo djelo spasavanja čovječanstva tu je u akciji.

Svetohranište je produžetak sv. Mise. Čitava je Crkva vidljivo ili nevidljivo tu prisutna. Euharistija je središte Crkve i njezin izvor. Tu Isus čeka, čezne za čovjekom da ga otkupi, oslobodi i vjernika osposobi da ga svjedoči i naviješta. Tu je Isus, koji razumije naš jezik, zna naše prilike, poznaje tebe po imenu. Isus, koji želi da se njime hranimo i postajemo njegovo Tijelo. Otajstvo u kojem se njegova Krv prelijeva u našu, njegovo Tijelo postaje našim. Euharistija je bogatstvo pred koje treba stati i upijati ga. Tko se odluči za meditacije pred euharistijskim Isusom Kristom, svaki će se dan vraćati kući preporođen. Bit će bremenit i bogat Isusom.

12. U DRUŠTVU S MARIJOM

Tijek meditacije

Ako imaš Marijinu sliku, sjedeći ili stojeći zagledaj se u nju. Tek toliko da si posvijestiš da je Blažena Djevica Marija zaista tu. Jer, osoba s duhovnim kvalitetama tijela jest svugdje. Posebno ondje gdje je tvoja ljubav prema Mariji i njezina prema tebi. Ostani u toj snažnoj Marijinoj prisutnosti.
Tiho srcem izgovaraj: ZDRAVO, MARIJO, zdravo,majko! Sve dok te ne zahvati istina Marijine nazočnosti.
Osluškuj njezin govor u svom srcu, u svojim osjećajima, u svome duhu. Slušaj, ali se zato duboko smiri i opusti.
Govori Mariji kao prijateljici i majci. Razgovaraj s njome. Pusti neka te nosi jednostavna vjera. Možeš i zapjevati Isusovoj i svojoj Majci.

Isusova majka, Blažena Djevica Marija, doživjela je već uskrsnuće tijela. Nama će se to dogoditi tek na Sudnji dan. Kao Isus tako je i Marija s nama ne samo dušom (kao sveci) nego i tijelom koje ima uskrsne, duhovne kvalitete. Zato je ona nekako drukčije, neposrednije i punije od svetaca prisutna među nama. Ona je, napokon, zbog svog bezgrešnog začeća, zbog bogomajčinstva, djevičanstva i suotkupiteljske brige za nas daleko eminentnije prisutna među nama. Predana nam je da nam bude majka, pa je i stoga ostvarena njezina posebna majčinska prisutnost.

To svjedoče njoj posvećena hodočasnička mjesta širom Crkve.
Marija ima silnu moć, koju joj je dao Bog po njezinu Sinu Isusu. Ona nas beskrajno ljubi, shvaća, suosjeća s nama, čezne za nama, brine se za nas. Čudesna je to stvarnost, čudesna mogućnost doticaja onozemaljskog. Mnogi sveci svjedoče kako im se Marija ukazivala i razgovarala s njima. Hodočasnička mjesta odišu tom njezinom "opipljivom" prisutnošću. Ona nas zove k sebi da bi nas kao majka, za ruku povela Isusu. A on nas preporađa, ozdravlja, puni svojim Duhom.

13. KROZ MOLITVU KRUNICE

Tijek meditacije

Najprije se duboko saberi, udahni duboko i polagano izdahni zrak. Odmah se usredotoči na prisutnost Isusa Krista pred tobom i na Duha Svetoga u tebi. Nakon toga povjeruj da stojiš u Marijinoj prisutnosti. Neka to traje pet minuta, dok ne osjetiš da te sabire njezina prisutnost. Iza toga moli Zdravomarije, ali tako da slušaš sve postaje Isusova života iz Marijinih usta. Neka ti ona priča kako je to proživljavala.
Prije toga pogledaj vjeruješ li ti u Isusa Krista i lagano izmoli Apostolsko vjerovanje. Meditaciju možeš završiti pjesmom ili sabranom šutnjom...

Krunica je izvanredno raširena molitva u Katoličkoj crkvi. Moleći je, kršćanin se uživljava u sva otajstva Kristova otkupljenja: utjelovljenje, smrt i uskrsnuće.
Moleći krunicu, vjernik se prepušta Mariji, Majci Božjoj, da ga vodi od jedne do druge postaje Isusova otkupiteljskog života na zemlji. Dobro je zato tu molitvu moliti dubinom svog bića. Povjerovati da je Blažena Djevica Marija uz nas. Jer, nju je Isus dao nama za majku. Početi od dana navještenja, pa s Marijom poći k Elizabeti u Judejsko gorje, onda sjesti do jasala u Betlehemu i promatrati tajnu Božjeg dolaska u ljudskom liku. Nakon toga poći u hram u Jeruzalemu i prvi dio krunice završiti s dvanaestogodišnjim Isusom na putu iz hrama u Nazaret.

U drugom dijelu krunice čvrsto se privinuti uz Mariju i sabrano ići od Getsemanija, do Pilatova dvora, odande križnim putem do Kalvarije i sve do smrti Isusove. U trećem dijelu krunice uputiti se Isusovom praznom grobu i vjerovati da je tu s nama uskrsli Krist. Onda poći do Betanije gdje je uzašao i vratiti se u dvoranu Posljednje večere i tu moliti s Marijom da na nas i čitavu Crkvu siđe ona ista silina Duha Svetoga koja je sišla na Mariju, apostole i stotinjak ljudi prisutnih s njima u molitvi. Okrenuti se zatim Mariji i čestitati joj što je već uskrsla, i napokon joj darovati sebe, da bude ne samo Kraljica neba i zemlje nego i naše slobode. Uzeti je odgovorno i svjesno za majku.

14. KOJI JE SMISAO SVIJETA I MENE?

Tijek meditacije

Opusti se, sjedi mirno i promisli: kuda ide tvoj život? Ima li barem netko u tvojoj blizini kome nešto značiš, u koga i ne znajući ulijevaš hrabrost za življenje? U svakom slučaju tu je On, Bog, IZVOR, OTAC.
Pođi u prirodu, na proplanak, na more i pitaj sve oko sebe znaju li zašto smo tu. Slušaj kako oko tebe bruji život i zove te da vjeruješ u sutra. Uvijek te Netko čeka i treba. Prepusti se SMISLU...

Smisao je cilj prema kojemu teži neko kretanje ili radi kojega se nešto radi. Besmisleno je ono što nema razumske mete, što je samo nagonsko, što nije osmišljeno, ne vodi cilju, ništa ne rješava, ne spašava i ne podržava život. To je frustriranost i besmislenost.
Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kad ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno. Naprotiv, sve vodi nekom cilju. Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je smisao. Smisao je kad pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega.

A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, ljubi, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.

15. POSLAO TE U SVIJET DA...

Tijek meditacije

Sjedni mirno ili pođi u crkvu pred svetohranište kao da ideš ozbiljno porazgovarati s Bogom. Saberi se, gledaj u Boga nekoliko minuta, doklegod ne osjetiš da ti je Božja prisutnost na dohvat ruke, a onda tiho govori: KOJE JE MOJE MJESTO NA ZEMLJI? BOŽE STVORITELJU. OTKRIJ MI MOJE ZVANJE, moje talente, moje darove! Izgovaraj to polagano, otežući, u dubokom tihom osluškivanju.

Nakon desetak minuta promatraj svoje tijelo, svoje sposobnosti, dosadašnji život, svoje čežnje, ono što voliš. Izgovaraj to tiho pred Bogom doklegod u sebi ne osjetiš mir. Onda zahvaljuj Bogu za svoje zvanje i darove Duha.
Sljedećih desetak minuta živo u mašti gledaj sebe u onome što osjećaš da je tvoje zvanje. Predoči si svaki detalj. Važno je da je to zvanje izvučeno iz tvoje dubine, a ne iz površnih želja. Tako gledajući svoje zvanje moli Duha Svetoga da s tobom ostvaruje tvoj poziv...

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamijeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.

Važno je otkriti što voliš raditi i što trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On ja dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocjen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 28 ruj 2008 18:00 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 25 tra 2007 18:26
Postovi: 2994
Podijelio: 149 zahvala
Zahvaljeno je: 118 zahvala
Molila sam se Gospodinu na ovaj način...i to činim vrlo često...kad god sam u mogućnosti od obaveza...
Predivni su ti osjećaji i ispunjenje...
Preporučila bih svima...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 01 lis 2008 07:14 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 23 srp 2008 14:46
Postovi: 410
Lokacija: Sl.Brod-Đakovo
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
e da T.Ivančić je jako dobar..sto se tiče duhovnih pitanja i meditacija
imao sam Hvala Bogu mogućnost prije par godina u Zg ići na njegove vjernauke i u zajednicu MIR
ali stvarno o meditacijama sve najbolje..
pater T.I. tako samopouzdano i vjerno govori;u stanju te je izvesti iz teske tjeskobe u radost duha....
recimo kada ti je posebno loš dan ovakve meditacije čovjeka rađaju trenutno u bolje stanje
neka si to stavila Visnja,moze biti svakome od pomoći
BVB


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 20 stu 2008 16:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Za sve one koji su slomljeni,u tjeskobi,u žalosti,velikim nevoljama života iz kojih ne vide izlaz.

Stani, smiri se i čuj što ti Isus govori;
Zašto si tako zabrinut? Prepusti sve brige meni i sve će biti dobro. Kad se potpuno predaš meni sve će se riješit prema mome planu. Nemoj moliti tako kao da me požuruješ, kao da me siliš da ostvarim tvoje planove.Zatvori oči i reci
pouzdano: "Isuse u tebe se pouzdajem." Izbjegavaj sve one misli koje u tebi potiču želju razumjeti sve što se oko tebe događa. Ne brkaj moje planove, ne nameći mi svoje ideje, pusti da budem tvoj Bog i da slobodno djelujem u tvojem životu. Sve mi povjeri i svoju budućnost stavi u moje ruke.

Reci često:
"Isuse pouzdajem se u te". Ono što ti najviše šteti jest to što razmišljaš na svoj način i pokušavaš riješiti probleme na svoj način. Kad mi kažeš: "Isuse pouzdajem se u tebe", nemoj biti kao onaj nestrpljivi čovjek koji ide liječniku i kaže mu "Izliječi me", ali mu odmah i "savjetuje" kako to učiniti.
Pusti da te ozdravim, ne boj se, jer ja te ljubim. Ako vidiš da stvari postaju teže usprkos tome što se moliš, pouzdaj se u mene i ponavljaj često:
"Isuse ja se pouzdajem u te". Ja moram imati slobodne ruke da te blagoslovim. Nemoj sputavati moje ruke svojim besmislenim brigama. Sotona te želi vidjeti razočaranog, žalosnog i nemirnog. Ja činim čudesa prema stupnju tvog predanja i mjeri tvoje vjere. Ne brini se, prepusti meni sve svoje brige, budi miran i uvijek ponavljaj: "Isuse, pouzdajem se u tebe" i vidjet ćeš velika čudesa. Ja ti to obećavam svim srcem.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 26 stu 2008 08:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Teorijski temelji hagioterapije

Hagioterapija istražuje one prostore čovjekove duše kojima se bave filozofija i teologija a to znači da istražuje ontološku razinu čovjeka. Ona ima svoj autonomni predmet istraživanja i svoje autonomno područje čovjekove duše. Specifično područje istraživanja i terapije u hagioterapiji je «bol duhovne naravi», kaže papa Ivan Pavao II. (1)

Prethodna istraživanja čovjekova duha

Znanstveno istraživanje čovjekova duha predstavlja danas središnji interes u gotovo svim znanstvenim područjima. Već je početkom dvadesetog stoljeća o duhovnoj dimenziji čovjeka raspravljao njemački filozof Max Scheler. (2) Njemački su filozofi izdali prvi od tri planirana sveska o čovjekovoj svijesti kao rezultat posljednjih godina istraživanja čovjekove duhovne dimenzije. (3)
Kako filozofija tako i teologija su svestrano tražene kao partner u istraživanju prirodnih, medicinskih, socioloških i biokemijskih znanstvenih područja. Preko dvadeset centara u svijetu osnovano je kako bi se ostvarila suradnja prirodnih i teoloških znanosti. Što je deterministički kaos, što su crne rupe u svemiru, što je energija, sve su to pitanja koja treba temeljito istraživati, kako bi se otkrilo što je duh, što materija i s njom povezana energija, što je život, što je smisao života, tko je čovjek, odakle je došao, kamo odlazi sa smrću, tko je vlasnik prirode i ljudske povijesti. Kraj vrhunsko razvijene znanosti ne znamo odgovore na temeljna pitanja svijeta, čovjeka i postojanja. Zato nam izmiču i odgovori na pitanja bolesti i zdravlja. Brojni kongresi i simpoziji se održavaju na temu odnosa religije i zdravlja, vjere i zdravlja. Postoje instituti gdje se istražuju relacije između psihosomatske medicine i teološko-filozofske antropologije.
Doktor teologije i medicine, dr. M. Beck, istražujući odnos psihosomatskih bolesti i teološke antropologije, dolazi do zaključka da se somatske bolesti ne mogu ni cjelovito ni ispravno dijagnosticirati i liječiti bez uključivanja duhovne dimenzije u medicinsku djelatnost. On kaže, da je svaka stanica čovjekove duše oživljena duhom ili duhovnom dušom te je stoga poznavanje čovjekove duhovne dimenzije od presudne važnosti za dijagnozu i terapiju. U svojoj knjizi «Rak i duša – gen, duh, mozak, Bog», zaključuje da je došlo do promjena paradigmi u fizici, biologiji i medicini, da se ne proučava samo «gen – stanica – organizam» nego «gen – duh – mozak – sloboda». On analizira odnos: duša – tijelo i duh – mozak. Tijelo je izraz duše. Postoji informacija: duša – gen, koja nije samo informiranje, nego i formiranje. a to formiranje ovisi o dobroti, nadi, istini, ljubavi, povjerenju i ljepoti. Čovjek je pozvan na posljednji smisao. On može odbiti taj životni temeljni poziv i izokrenuti slobodu na ograničeno, zlo, egoistično, te se naći umjesto u bitku, samo u vlastitom stanju nesigurnog postojanja, koje je izabrao. M. Beck postavlja kao moguće uzroke malignih oboljenja u više područja: rak kao krivi rast, dezintegracija umjesto integracija, rak i komunikacija, rak i spoznaja, rak i samospoznaja, rak i vlastito stanje zla, rak i potisnuti nagoni, konflikti, rak i slika Boga, rak i vječnost, rak i vjera, ufanje i ljubav, rak i supatnja zbog zla u svijetu, te terapija koja se događa u: spoznaji, obraćenju i novoj životnoj orijentaciji. Na kraju važno je uočiti da je čovjek više od svojih gena. Geni mogu biti aktivirani, ako je niz faktora aktivan: okruženje, međuljudski odnosi, unutarnji čovjekov život s mislima i osjećajima, kao i egzistencijalni temeljni stavovi. Informacija i «anima forma corporis» sudjeluju u tom aktiviranju. Geni imaju zajedno sa duhovno-religioznim nutarnjim životom u čovjeku svoju aktivnost. U genima se događa direktni odnos duha i materije. A to znači da bolest raka ne stoji u ovisnosti samo o genima, okruženju, psihološkim problemima i pitanjima smisla, nego i o čovjekovu odnosu s Bogom. (4)
Njemački medicinski antropolog A. Jores kaže da se na psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest kada čovjek ne može ispuniti zahtjeve svoje savjesti te doći do smisla. To je prvenstveno duhovna bolest koja se onda može somatizirati. On iznosi podatak da gotovo 70% somatskih bolesti ima uzrok u duši, te ih naziva specifično ljudskim bolestima. Tek 30% njih je uzrokovano virusima, bakterijama, parazitima, oslabljenim imunitetom, genetski i kanceroznim tvarima. (5) Američki neurolog i psihijatar D. G. Amen istražujući čovjekov mozak naglašava da zdrava duša poboljšava rad mozga a zdrav mozak je bitno važan za zdravu dušu. On dolazi do zaključka da je čovjekov mozak «hardware» duše i da ga treba liječiti i duhovnim putem. Svaka dobra i zdrava riječ ozdravljuje mozak, a bolesna misao ili riječ razara stanice mozga. (6) Čovjek je bitno duhovno biće. Stoga i njegove bolesti imaju pečat duhovnih zakonitosti. Bolest nije nešto na ili u čovjeku, nego je to čovjek bolestan. Neurobiolozi M. Persinger i V.S. Ramachandran u svojim istraživanjima dolaze do zaključka da u mozgu postoji funkcija koju nazivaju «božanska komponenta» i «božanska točka», a D. Amen ju naziva «modul Bog» i «točka Bog»što bi trebalo značiti da je Bog bitan za čovjekov život i liječenje bolesti. (7)
H. Urs von Balthasar i K. Rahner kažu da su pojave somatske bolesti materijalne slike onoga što se događa u duhu. Bolest je vanjsko pomanjkanje i izraz za nutarnji manjak bitka. To pomanjkanje nastupa na području transcendentalija: unum, bonum, verum, pulchrum, kao manjak jedinstva, istine, dobrote i ljepote. Tako se pomanjkanje istine može pojaviti najprije na somatskoj, a onda i psihičkoj razini. Duhovna terapija bi se sastojala u procesu približavanja istinitom. U dijalogu s Bogom i ljudima, kažu ovi teolozi, nalazi se istina. Približavajući se njoj i dobroti bolesnik izlazi iz nutarnje razdijeljenosti. Oni također kažu da je čovjekov duh izravno usmjeren na Boga. Usmjeri li se on protiv Boga, nastaje protuprirodno usmjerenje, koje se očituje kao unutarnji nesklad, kao nered i dezorijentiranost koji se može somatizirati. Lijek je u ispravljanju tog nereda. Zato će obraćenje i molitva dovesti često do čudesnog ozdravljenja, što zapravo nije čudo nego otklanjanje uzroka somatskih simptoma na duhovnom području. Duh tada ispravno informira materiju tijela sa staničnom strukturom i promijeni ju. Također krive slike o Bogu donose bolesti, te je terapija u preuzimanju prave slike Boga. Pravi Bog ljubi, daje slobodu, otkupljuje od strahova i ovisnosti i čovjeku pomaže do svog identiteta. Ti teolozi također kažu da je samo prirodoznanstvena interpretacija bolesti nedovoljna, jer se zadržava na površinskoj razini simptoma i ne vidi da iza njih stoje dublji uzroci. Ni psihološka razina nije posljednja interpretacijska instanca, jer je samo međurazina. Tek ontološko promatranje je sveobuhvatno i pokazuje pravu dijagnozu i smjer terapije. (8)
Autori duhovne inteligencije D. Zohar i I. Marshall smatraju da duhovna duša može biti bolesna, kad je čovjek u nemoći uspostaviti vezu s dubokim središtem u sebi. Osoba može biti odsječena od napajajućih korijena osobnosti u temelju osobe i postojanja (9) C. G. Jung kaže da kod duhovnih ili egzistencijalnih bolesti treba shvatiti da se radi o duši, koja nije našla svoj smisao. (10) Bol duše je u korijenu mnogih fizičkih oboljenja. Utemeljitelj logoterapije V. Frankl smatra da suicidalne misli dolaze tamo gdje ljudi imaju od čega živjeti ali nemaju zašto živjeti. Gubitak smisla je u dnu mnoštva psihičkih i somatskih bolesti. (11) Duhovne bolesti kao očaj, zlo i opsjednutost su uzrokovane manjkom duhovne inteligencije, kažu D. Zohar i I. Marshall. Odvojenost od sebe, drugih i Boga stvara osjećaj nemoći da se stupi u dodir s integrativnim središtem u sebi i uzrokuje šizofreniju, kažu oni. To je egzistencijalni vakuum, kako ga naziva Frankl. Psihijatrijska istraživanja s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća dolaze do zaključka da 60-70 % stanovništva u razvijenim zemljama pati od nekog oblika šizofrene dezorijentacije. Ljudi to izražavaju kao depresiju, umor, anoreksiju, stres i ovisnost, što su bolesti smisla, otkinutost od duhovnog središta, odijeljenost od vrednota, svrhe, smisla, korijena i razloga čovještva. (12)
D. Goleman naglašava da postoji nesvjesna spoznaja i da njome čovjek ne samo spoznaje moralne vrednote nego se za njih nesvjesno i odlučuje. (13) To znači da je duhovna spoznaja iznad racionalne i da je kategorija «podsvijest» i «nesvjesno» samo psihička a ne i duhovna.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 26 stu 2008 08:30 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Što je duh

Temeljno je stoga pitanje, što je čovjekov duh. Filozofija i teologija govore o čovjekovoj duhovnoj duši, jer čovjek nije čisti duh poput anđela nego otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo. Kad govorimo o čovjekovoj duhovnoj dimenziji tada se treba čuvati da ju ne pomiješamo s njegovom religioznošću. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovnosti, dok je duhovnost čitav čovjek.
Duh i dah idu zajedno. Ruah (hebr.) znači povjetarac i vihor, pneuma (grč.) je životni dah, spiritus (lat.) disanje koje održava život. Duh je nematerijalan, očima tijela nevidljiv. Grci upotrebljavaju izraz nous (nus) koji označava misaonu djelatnost u opreci prema osjetnoj aktivnosti čovjeka. Duh u lat. osim spiritus naziva se animus i mens.
Čovjek je jedinstvo, osoba sastavljena od duše i tijela, od dva principa, materijalnog i duhovnog. Prema biblijskom izvještaju čovjek se odijelio od životinja kada mu je Stvoritelj načinio tijelo od praha zemaljskoga a nakon toga mu udahnuo svoj životni dah (Post 2,7). Duh se ne spoznaje kao objekt, nego je on uvjet spoznaje, kao svjetlost u kojoj se sve spoznaje. No duša je objekt spoznaje i princip života. U duši se prepoznaje duh. Spoznajući objekte tematski, izravno, čovjek neizravno spoznaje duha.
Duh je sloboda od prostora i vremena i transcendencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji. On omogućuje da čovjek razmišlja i da razjedinjeno dovede u logičku cjelinu. On može iz razjedinjene materije stvarati nove oblike, koji su materijalno isti a formalno različiti. Forma je duh. Čovjek je čitav čovjek, jer ga takvim čini duh koji Bog nije stvorio, nego udahnuo. Djelovanje duha u čovjeku jest duševni proces duha u duhovnoj duši. Iskustvo duha je iskustvo duhovnih procesa u duši. (14)
Čovjekov duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest. Lijekovi neće izliječiti tijelo, ako je duh potpuno zakočen. Ili je moguće da ono što liječnik proglasi neizlječivim, čovjek izliječi duhovnom snagom vjere.
Duh je pokretački i životvorni princip koji fizičkom organizmu udahnjuje život. Dokaz duha u čovjeku jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalan pitanja, tražiti smisao i vrijednost svega što radi i zašto živi. Duhom čovjek sagledava sve u širem smislenom kontekstu, on se može duhom distancirati od događaja i sačuvati mir i trijeznost. Životinje su zadane instinktom, čovjek slobodan. Čovjek može mijenjati pravila, izmijeniti situacije, biti kreativan, sanjati, težiti, projektirati, izdići se iz moralnog blata. Duh prethodi kulturama i vrijednostima, napaja se u središtu svega postojanja, u Bogu. Duh daje smisao životnoj borbi, ujedinjuje sve i preobražava, on je srž savjesti. Njime čovjek nadrasta male uske horizonte, svoj mali ego i ulazi u vizije istine, dobrote i ljepote, čime prelazi granice svog ja. Duh pomaže u borbi dobra i zla, života i smrti, patnje i očaja. Duh naše male probleme smješta u dublje cjeline i sveobuhvatne perspektive. Bez njega i iskustva njegova djelovanja naše vizije ostaju zamagljene, život prazan a svrha života ograničena. Manjak duha nas čini frustriranima, bolesnima, bez smisla i snage za borbu, malaksalima, malodušnima, te počinjemo biti duhovno tupi tražeći smisao u izopačenim stvarima, materijalnim dobrima, promiskuitetnom seksu, besmislenoj pobuni, nasilju, drogi, okultizmu New Age-a. (15)


Struktura duhovne duše

Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati. Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život. Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, one ne misle, ne govore, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari.
Aktivnost te strukture, tog duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost. Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo, slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine, ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog. (16)
Kao posjednik života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak i izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac, hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.
Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka. Transcendentalne oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol, krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. (17) Čineći zlo, čovjek doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio. Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno. Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje, ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko, samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja, što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete. (18)
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga.
Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše. Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za».»Sloboda od» je odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje. «Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina. Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira. Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj nastaje besmisao, frustracija, suicid. (19) Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić, nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv, pun projekata, dostojanstven, kreativan i human.
Kulturna i znanstvena kreativnost je struktura čovjekove duše koja pokazuje da su čovjek i priroda nedovršeni projekti. Čovjek je biće u projektu. U kulturi, umjetnosti, znanosti duh čini materijalnu stvarnost sposobnom za neizmjerno mnogo oblika postojanja.
Vrhunska struktura duhovne duše je religioznost. To je sposobnost čovjeka doseći izvor svega, smisao postojanja, susresti božanski «ti», svrhu i cilj svega, smiriti se u onom koji je bitak i apsolutna sloboda. Religioznost je čovjekova sposobnost da u sebi komunicira sa Stvoriteljem i da se ne osjeća osamljen, napušten i frustriran. Dok je ta sposobnost usmjerena na Stvoritelja, ona ozdravlja čovjeka, no ako se umjesto na Boga usmjerava na bogove onda uništava čovjeka i samu sebe.
U strukturu duhovne duše spada i spolnost, odnosno podijeljenost čovjeka na rod, da postoji kao muško i žensko. Ona je odraz Božje slike u čovjeku, po njoj je čovjek bitno društveno biće, u sebi trojstven, ostvaren kao muško i žensko s mogućnošću stvaranja trećeg čovjeka. Ona se ne smije poistovjetiti sa seksualnošću i erotikom, nego pripada duhovnom redu čovjekova postojanja.
U strukturu duhovne duše mogli bismo ubrojiti i vjeru, nadu i ljubav. Vjera je spoznaja da nas netko voli i simpatizira, da od njega možemo očekivati samo dobro i da kraj njega možemo projektirati svoje djelovanje i svoj život u nedogled. Nada je sigurnost da nikada ne možemo ispasti iz postojanja jer Bog je ljubav. Ljubav je pak iskustvo da je onaj tko nas voli naša sudbina te da stoga i njega treba voljeti jer je on čežnja našeg bića i postojanja.
Vidimo da je čovjek sasvim različit od biljaka i životinja, on je gospodar svega, kruna stvaranja. Sve što ga od njih razlikuje jest duh. Duh je temeljna stvarnost iz koje je sve drugo izvedeno. Bitak je duh, život je duh, etičko-moralne vrednote su duh, misao je duhovna, Bog je duh. Sve prirodne zakone i energije, sve biološke zakone, svu čovjekovu kreativnost drži u funkciji duh.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 26 stu 2008 08:31 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Terapija duhovnih bolesti


Kao što može oboljeti psihički dio čovjekove duše tako i duhovni, kako strukture čovjekove psihe tako i strukture čovjekove duhovne duše. Tri su razine duhovnih bolesti: kognitivne, aksiološke i antropološke.
Kognitivne nastaju ako čovjek ne poznaje zakonitosti fizikalnog i biološkog svijeta, društva i svoje osobnosti, svoje savjesti, ako ne poznaje zakonitosti prirodnog morala i etike, ako ne vidi smisao svog života i djelovanja, ako se suprotstavlja zakonima svoje duhovne strukture, ili ako nosi u sebi krivu sliku o sebi, svijetu, o moralu i etici te o Bogu. Terapija se sastoji u ispravljanju krivih slika na duhovnoj razini čovjeka, krivih životnih stavova i u pouci o zakonitostima života i čovjeka.
Aksiološke duhovne bolesti se javljaju kada se čovjek suprotstavlja zakonitosti svoje savjesti, dostojanstva, smisla, karaktera, slobode, intelekta, kreativnosti i religioznosti. Drugim riječima one razaraju čovjekov duhovni organizam kaka čovjek čini zlo ili kada griješi svjesno ili nesvjesno. Svjesno pristajanje uz zlo rađa još i iskustvom krivice, koja vodi depresiji i suicidalnim pokušajima, kako bi se izbjeglo boli duhovne duše. Bol se javlja najprije u savjesti, koja je glas bitka, a onda kroz egzistencijalni strah koji upozorava da je čovjekov život ugrožen u temelju postojanja, jer je zlo pomanjkanje ne samo dobra nego i bitka a to znači postojanja. Budući da je savjest organ smisla, kako kaže V. Frankl, čineći zlo čovjek gubi smisao, on osjeća da nikuda ne ide, da nema kamo poći, da je izgubljen i kriv. To je samoubojstvo duhovne duše. Terapija se sastoji u pouci o uzrocima čovjekove patnje a onda u hodu prema obratu pacijentovog krivog stava i djelovanja. To je put odluke za dobro i humano, za duhovno zdravlje, te u praksi pomirenja, odnosno opraštanja i kajanja. Stručni naziv za te terapije je eirene terapija i dinamis terapija.
Antropološke duhovne bolesti nastaju iz čovjekove nemoći da potpuno raspolaže sobom, iz gubitka temeljnog povjerenja i iz uvreda koje se dožive u međuljudskim odnosima. Čovjek je biće od drugog, nema sudbinu u svojim rukama. Stoga je povjerenje u onoga tko je nositelj njegove sudbine za čovjeka od bitne i životne važnosti. Terapija se sastoji u obnovi ili uspostavljanju povjerenja u onoga tko je izvor i čuvar čovjekove egzistencije. Bazična sigurnost ili temeljno povjerenje može biti oštećeno ili gotovo izgubljeno ako pacijent nije u ranom djetinjstvu imao okruženje nježnosti, ljubavi i vrednovanja. Gubitak tog povjerenja uzrokuje najteže traume, bolesti i patnje. Jedni pacijenti imaju osjećaj da fizički venu, drugi će trpjeti od teških psihičkih trauma, a jedni opet postati agresivni. Kod svih se pojavi osjećaj krivice, strahova, depresija sve do suicidalnih pokušaja. Terapija se sastoji u obnovi i liječenju bazične sigurnosti tzv. agape terapijom i pistis terapijom. Uvrede koje nam nanose drugi vode do agresivnosti ili autoagresivnosti, do boli i patnje, osjećaja manje vrijednosti, osjećaja krivice i besmisla. Terapija se sastoji u povezivanju pacijenta s bezuvjetnom ljubavlju, s izvorom njegova života, s onim koji je izvor svakog povjerenja jer je ljubav, a ne samo netko tko ljubi, pa može i prestati ljubiti. Osobita terapija je opraštanje, koje treba razlikovati od pomirenja. Opraštanje oslobađa zla koje povrijeđeni pacijent osjeća, oslobađa ga agresivnosti, donosi mu osjećaj vrijednosti i dostojanstva, koje su mu uvrede razorile, te bezuvjetno prijateljstvo onoga tko stoji na početku pacijentova postojanja. Agape terapija liječi bol zbog nanesene uvrede, a pistis terapija nosi mir duše i uspostavu dostojanstva i povjerenja u ljude i u sebe. Napokon pneumo-terapija uspostavlja vrline i kreposti kao zdrave sposobnosti i snage za život i stvaralaštvo.
Hagioterapija dakle otkriva da su uzroci duhovnih bolesti, odnosno boli duše, u prekonceptualnom, bazičnom, egzistencijskom i aktualnom području čovjekova postojanja. Prekonceptualno područje predstavlja genetske sklonosti pacijenta na duhovnoj razini njegova bića. Bazično znači da se u djetetu od začeća do treće godine života nije uspjelo razviti temeljno povjerenje, »basic security», te takva djeca fizički venu ili imaju kronične bolesti ili su agresivna. Egzistencijsko područje je ono u kojem je čovjek u strahu za svoj opstanak zbog krivice, nemoći da raspolaže životom, zbog zla u svijetu i neznanja kako da stupi u prijateljski odnos s Bogom. Aktualno područje jesu uvrede koje život donosi sobom zbog zla, bolesti i patnje svijeta.
Kako bismo još detaljnije specificirali duhovne bolesti istražujemo ih na svakoj strukturi duhovne duše posebice. Osobnost može zadobiti specifične traume, savjest boli na svoj način, «srce» je depresivno, intelekt ne pristaje na laž i prijevare, on traži kritičnost i intelektualno poštenje, sloboda ima svoje granice, a to su zakonitosti morala i etike, karakter čovjeka baca na tlo, ako pristaje na nemoral i pokazuje da se spustio ispod razine humanosti, znanstvena i kulturna kreativnost zahtijevaju akribiju, religioznost traži iskrenost. Tom aspektu proučavanja duhovnih bolesti možemo još dodati i njihovo istraživanje pod vidom poroka, patnji, devijantnih stavova, suicidalnih misli, kao mediumpsihozu, ovisnosti i simptomatska oboljenja. Kad one konvertiraju u somatske ili psihičke bolesti tada se mogu uzročno liječiti samo na duhovnom području. Zato nam pacijenti dolaze i sa somatskim i psihičkim oboljenjima kako bi se ustanovilo da li je uzrok njihovih tegoba n duhovnom području čovjeka.
U hagioterapiji se posreduje slika Boga koji nije čovjekov neprijatelj i konkurent nego prijatelj koji čovjeku razvija život, vodi ga k sebi i pomaže mu pronaći unutarnje središte, identitet i svoju izvornost. Bog je temeljna dimenzija čovjeka i on nije čovjekova opasnost nego njegov prolaz u život, on nije manje nego više života, ne smrt nego uskrsnuće, ne ograničeni nego vječni život, ne gubitak, nego povećanje slobode, ne mržnja nego ljubav.
Istraživanja pokazuju kako je duhovna dimenzija čovjeka veoma utjecajna i važna u oslobađanju od svih bolesti. Tako čak šezdeset puta brže zacjeljuju rane kod bračnih parova ako su u slozi nego ako su u konfliktu. Trostruko brže se izliječe oni za koje se moli. Veoma se utječe na zdravlje ako se izražava vjera u Boga ili ako se Boga shvati kao liječnika. Osobito je važno liječiti čovjeka najprije na njegovoj duhovnoj razini, jer ona je odgovorna čak za 70% simptomatskih somatskih i psihičkih bolesti. Čovjek međutim duhovno ozdravlja kada mu se vrati dostojanstvo osobe, kad se zaštiti i osmisli njegov život, pokajanjem rastereti savjest, kad čovjek prestane negativno i zlo misliti i govoriti, kad se odlučuje za dobro, moralno i etičko, kad vjeruje u dobro i istinu, kad je kritičan, kad ljubi ljepotu, poštuje Boga, sluša savjest.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr