www.tebe-trazim.com

Pomatrala sam neki dan Isusovu sliku...onako sam ispraznila mozak od misli i samo ga promatrala...
U jednom trenu sam se zapitala "Da li bi bio grijeh reći. da sam zaljubljena u Isusa?" Zaljubljena u Njegov lik, u Njegovu osobnost, Njegovo Srce...

Što vi mislite?

BVB

razgovarala sam danas s prijateljicom, koja je duboko u molitvi i rekla mi je ono što ja osjećam ali nisam znala pretočiti u riječi. "imam osjećaj da sam zaljubljena u Isusa zbog svega što je učinio za mene...volim ga i nije me sramota to reći."

hej ma naravno da je lijepo voljeti Isusa biti opčinjem Njegovom ljubavlju i žrtvom koju j ez a nas napravio....To što On daje nemože dati i nadomjestiti nitko na svijetu...Ljubi ga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim....i prepoznaj ga u svemu oko sebe prepoznaj ga ponajprije u ljudima koji te okružuju, prepoznaj ga u prijateljima, prepoznaj ga u obitelji, prepoznaj ga u patnji bolesnik i napuštenosti beskućnika širi tu ljubav božju koju imaš na bližnje i pokaži kako ga voliš baš na taj način...Tada kao produkt te silne ljubavi dolazi radost i mir i to su predivni darovi koje ti Isus daje kada ga ljubiš u bližnjima oko sebe.... BTB

Zaljubljenost je osjećaj, prolazno nagnuće.

Sinko, ne vjeruj svojim trenutnim nagnućima: brzo će se promijeniti! Dokle god živiš, podložan si promjeni i mimo svoje volje. Časkom si radostan, časkom žalostan, časkom smiren, časkom smeten; sad si pobožan, sad nepobožan, sad marljiv, sad lijen, sad ozbiljan, sad lakouman. Ali ovu promjenjivost nadvisuje razborit i produhovljen čovjek. On se ne osvrće na svoje osjećaje ni na vjetar nestalnosti, s koje god strane dolazio, već se čitavim svojim duhom upinje postići pravi i najvredniji cilj. (Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista")

Ljubav je odluka, izbor, volja - usmjerenost cijeloga bića. Ljubiti Boga ne znači (samo) gajiti nježne osjećaje prema njemu. Sv. Ivan Apostol jasno kaže: "Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati." A na drugom mjestu u istoj poslanici: "Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom." Činiti ljubav je dakle puno važnije nego ju osjećati.

Za kraj evo što kaže Heribert Mühlen u izvrsnoj knjizi "Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana":

U prvim tjedima možda i mjesecima nakon obnove, mnogi su duboko ispunjeni radošću što su se ponovo predali Bogu i što su njegovu prisutnost smjeli doživjeti u svagdašnjici. To stanje se može usporediti s početkom velike i jake ljubavi između dvoje ljudi. Da li je ljubav prava i da li će ostati, pokaže se tek nakon vremena isprobavanja. Mnogi su prvo vrijeme nakon obnove skloni svjedočiti na pretjerani način o svojim osjećajima. Osjećaj sam po sebi ništa ne svjedoči, nego tek činjenica, da je Bog promijenio nas i naš život.

Što bi rekli neki členovi foruma POTPISUJEM, no ipak nebih bila ja da nešto ne nadodam.
Ljubimo djelom i istinom - DA - no ipak u onoj divnoj intimnosti razgovora s Isusom, u onom susretu s prijateljem i bratom (posebice nakon sv. Pričesti), tako često lavina divnih osjećaja krene, jer srce je okupano milošću Kristovom, da doista kliče, viče: ...jedini moj, ljubim te...nitko nije kao ti....moja si ljubav...moja si radost....ufanje moje...istina i snaga....hvala ti za ljubav kojom me ispunjaš....to su oni kratki trenuci intimnosti s Gospodinom no radovati ga stalno znači vjerovati da je Put, Istina i Život i potrebno je svjedočiti ga djelima dok god dišemo, čeznući da postanemo jedno s Njime.

Pa naravno da nije grijeh biti zaljubljen u Isusa!

Jednom sam razgovarala sa svojim prijateljem koji će uskoro postati svećenik - o tome kako bi to bilo da smo mi živjeli u vrijeme u koje je i naš Isus kročio Zemljom kao Bogočovjek...

Kako bi to bilo? Kako bismo se ponašali prema Njemu, bismo li Ga prepoznali... Bismo li mu povjerovali... Bismo li Ga zavoljeli?

Tad mi je prijatelj rekao da bi se većina nas žena u Njega sigurno zaljubila - mislio je i na onaj način kao u muškarca. Tad sam baš malo promislila o tome - pa jel baš nemoguće da bi se u Isusa (u to vrijeme - kad je bio i čovjek od krvi i mesa) zaljubila neka žena?
Jel moguće ostati ravnodušan na takvu osobnost, na najsvetiji i najljepši Duh koji ćemo ikada upoznati i sresti? Jel moguće ne zaljubiti se u Isusove oči?

Ponekad pomislim da i zbog toga Isus kao svoje učenike i apostole nije odabirao žene...

No, tako sam mislila prije nekoliko godina...
Sad sam sigurna da je Isus našu Ljubav prema Njemu stavio pod svoju zaštitu i da je sve nas koji iskreno vjerujemo u Njega i poštujemo Ga i VOLIMO - dao dar da Ga ljubimo baš onako kako treba - onako kako se ljubi svog Boga... Ne kao čovjeka, ne kao najboljeg, najsvetijeg i najljepšeg muškarca - nego baš kao svog OCA, kao duha koji jest muškog roda, ali lišen je bilo kakvih tjelesnih obilježja koja bi nas mogla navesti da se zaljubimo u Njega kao u nekog "običnog zemaljskog muškarca". Mislim da u srcu pravog vjernika ipak nema osjećaja one zaljubljenosti koja je nalik zaljujbljenosti u nekog muškarca. Isus nam nije darovao takvu ljubav, nego onu puuuno jaču LJUBAV. Koja nema veze s ovim našim zemaljskim sviđanjima. Dao nam je osjećaj da poželimo grliti Ga i ljubiti u obraz, dao nam je osjećaj da poželimo držati Ga za ruku i šetati s Njim i razgovarati... Ići svuda s Njim..Smijati se s Njim...I mislim da nam nije dao te riječi kojima bismo opisali tu Ljubav prema Njemu... Ali i bez opisa - mislim da svi mi jako dobro razumijemo tu Ljubav koju svatko od nas osjeća prema našem Isusu....

No, priznajem (i znam da to i nije dobro i da se moram doslovno spustiti na Zemlju jer ipak ne živimo još u Nebu!!) - često svakog dečka ili muškarca kojeg upozanjem - usporedim s Isusom. Jel duh tog mladića imalo nalik na duh Isusa? Jel vidim u njemu barem malo odsjaj Neba? Osjećam li u njemu barem pokušaj da me ljubi onom neizmjernom Ljubavlju kakvom nas ljubi Isus?
Osjećam li u njemu Ljubav prema Nebu? Spoznaje li on tko mu je Otac i kome mora biti zahvalan?
Vidim li u njegovim očima odsjaj Isusovih očiju?
Vidim li u njemu ono nešto što ni u jednome do sad nisam vidjela?
Zadivljuje li me svime što on jest?

Evo, nije ni čudo da sam još slobodna...
Malo je takvih mladića... A daleko sam i ja od bilo kakvog odsjaja Neba i oholo je što imam takve misli i očekivanja od divnog muškog roda!!
Možda sam tek samo dvojicu takvih sličnih upoznala. S time da jedan od njih čak nije ni siguran jel Isus - Bog..
A ipak je on za mene odsjaj Isusa...
He he he he, da me čuje!! Sigurno nikad nije dobio takav kompliment!!


Uglavnom, budimo i dalje mirni i sretni jer smo zaljubljeni u PRAVOG!!!

Divno je dok imamo duhovnu utjehu, to je jasno. Ali, ne bismo se trebali previše navikavati na nju, niti o njoj ovisiti u smislu djelovanja. Jer ona dođe i prođe... "Onaj tko se nalazi u utjehi, neka pomisli kako će mu biti kad opet nastupi suhoća i neka prikuplja nove sile za ono vrijeme." (Sv. Ignacije Loyola)

Isto kaže i C.S.Lewis u "Pismima starijeg đavla mlađem". Ciljam posebno na ovaj odlomak iz Pisma osmog:

Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako ne i stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše.

sve doživjeh..i pretjeranu radost i ushićenje i pobjedu nad svim kušnjama..i zaljubljenost silnu i snagu..sve..puno vas poznaje to vrijeme..
dođe vrijeme drugo..ne mogu reći duhovne suše..osobno mi se ne sviđa taj izraz "suša"..jer duša nije suha..a ni srce..samo mi hodamo vlastitim nogama..opredjeljujemo se slobodno kuda dalje..hoćemo li ostati uz Njega s punim povjerenjem ili klonuti..Njegova Ljubav se mora vidjeti iz naših djela i postupaka..iz našeg odnosa prema ljudima..u podnošenju kušnji i križeva..
dođe vrijeme ...za mene vrijeme pravog duhovnog mira i spoznanja..
vrijeme smirenosti u Njemu..

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zagledali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut. (Iz 53,2-3)

Suša, suhoća, pustinja, noć - sve su to slike iste duhovne stvarnosti koju opisuju doslovno svi sveci. Nemoguće ju je izbjeći i dobro da je tako. Nema veće opasnosti za vjeru od tzv. duhovne oholosti, kad počnemo sebi pripisivati snagu koju daje Gospodin...