www.tebe-trazim.com

Dakle, ono što me zanima je kako spoznati vlastitu grešnost. Možda pitanje zvuči blesavo, pogotovo ljudima koji se ovuda kreću, ali to me zbilja zanima. Uostalom, vjerojatno i neće zvučati toliko blesavo. Koliko god netko bio vjernik, i vrlo svjestan svoje grešnosti, sigurno oko sebe imate ljudi koji pojma nemaju što je to grijeh. Dakako, ne mislim tu na ono 'ne ubijam' i 'ne kradem', čega su ljudi svjesni, ali čak i tu nisu svjesni da je to grijeh već prije to shvaćaju kao nešto društveno neprihvatljivo.

Kako se meni čini, ta spoznaja vlastite grešnosti je ključni preduvjet obraćenja. Zapravo to je dio obraćenja. I to manje više pišu svi kršćanski pisci na koje sam naišla. Upravo čitam neku knjigu duhovnih vježbi p. Slavka Pavina, i on o tome priča, sjećam se da sam na to naišla i kod C.S.Lewisa itd. Međutim, ono što ne razumijem je kako to 'ugledati'. Svi kao taktike pretežno preporučuju 'zagledaj se u sebe', 'osjetit ćeš kako te Božje svjetlo prosvjetljuje' i sl. Obzirom da to kod mene i ne upali baš, zanima me što vi imate reći na tu temu.

Kod mene je to išlo, i naravno još ide postupno. Prvo sam vidio "najteže" grijehe na početku obraćenja, pa što sam se više "približavao" Bogu i druge stvari su postajale očite...
Gospodin to otkriva polako, jer da nam sve odjednom pokaže mislim da bi se "raspali".

Dok sam bila samo katolik na papiru vidjela sam svoje grijehe al nisam previše pozornosti posvećivala kajanju...nekako se moram reći nisam previše kajala, nisam uvidjala koliko Boga vrijeđam time, mada sam se koliko toliko redovito ispovijedala.
spoznati svoje grijehe u mom slučaju znači duboko se u srcu za njih pokajati i žaliti zbog uvreda nanesenih Bogu.
ne događa se takvo što odjednom, potrebno je moliti, postiti, činiti djela milosrđa i onda će Bog pronaći način da nam podari da svaki svoj postupak ili misao preispitujemo, pitajući se jesmo li ga uvrijedili...u slučaju liječenja moje duše Gospodin je polako djelovao i nježno me pripremao za svoje milosti.
i doista je jedna od najljepših milosti spoznati svoje grijehe i duboko se u srcu za njih pokajati zbog uvreda koje smo nanijeli našem Gospodinu.

Da, upravo o tome pričam. O samoj biti grijeha. Jer svatko može uzeti knjižicu s detaljnim pitanjima za propitivanje savjesti i na ona pitanja odgovoriti s ‘jesam’ ili ‘nisam’. Ali to je samo konstatiranje činjenica. Bitan je taj ‘osjećaj’ da griješimo. Spoznaja, ne samo da činimo nešto što u knjižici koju dijele po crkvama piše da ne valja, nego nešto što zbilja ne valja. Uopće spoznaja da postoji nešto što ‘ne bismo trebali’ činiti unatoč našoj volji, i zašto to ne bismo trebali.

jest Berno u pravu si..kako dan po dan odmiče sve više smo svjesni svega..svake sitnice...onog malog truna koje smeta...

berno, IvanaMo i Marija-Nado

Evo da i ja još malo nadopunim
Ne znam kako to najkraće reći, pa ću malo slikovito....
Grijeh je kao zatrovano, živo blato kojim smo zaprljani, ali to sami nismo u stanju primjetiti, jer smo se zaprljali kad smo sjeli na klupicu na koju nismo smjeli sjesti, pa je ostala mrlja na leđima i stražnjem dijelu, koji ne možemo vidjeti, a ogledalo nemamo

Da smo prljavi izvana, to nas Netko opominje i kaže da obratimo pozornost na fleku da nam se drugi ne bi smijali (crni)...
Mi odemo i očistimo izvana tu fleku, ali još su ostale neke "čestice" koje ne vidimo, koje što duže stoje više se ukorjenjuju....zastarjevaju...

Kad malo "proučimo" o čem se radi i shvatimo da ima još ostataka koji se prostim okom ne vide, ili zanemarimo, ili idemo bolje očistiti s boljim sredstvom.......

Slično je i sa grijehom...
Mi postajemo svjesni da "ima nešto" što nas udaljava od Gospodina, a crni nam se za to cereka.....To nas čini nesavršenim i nedostojnim u našim očima za Njega, ali On nas i takve ljubi, ali mi to nemožemo u prljavom stanju shvatiti....
Tek kad spoznamo taj grijeh kojim smo zaprljani, tek tada se možemo početi čistiti, a kad se počnemo čistiti, uviđamo da ima toga još, ali onih sitnijih čestica na koje ne obraćamo pozornost....
Da bi se i od toga očistili, trebamo jače sredstvo, jaču molitvu, pokoru.... odlučnost...

Sam "odskok" i odvraćanje pogleda samo sa mrlje na one sitnije čestice, nije lak, ali kome je dani, spoznat će kad-tad, a na njemu je koliko će temeljito i kvalitetno čistiti....

Nadam se da nisam zakomplicirala...
BVB

Ja sam molila devetnicu Duhu Svetom za milost pokajanja... Nakon toga moji grijesi su pljuštali sa svih strana iako sam prije mislila da sam solidan katolik i razmišljala šta bih mogla reći fratru na ispovijedi...
Kad je pokajanje sjelo u moje srce onda sam ih jasno vidjela ... pogotovo one ozbiljnije... Suze su tekle danima, nastupilo je veliko pospremanje duše, olakšanje, mir i radost...

Nijedan čovjek nije toliko pogođen grijehom kao Bog.
Nijedna čovječja usta nisu izgovorila toliko neizmjerne utjehe,samilosti,prema grešnom čovjeku kao Božja usta.
Kao odgovor na takvo milostivo ophođenje Božje i nas grešnika,očekuje On s pravom da budemo milosrdni prema našim bližnjima.
Zato vježbaj milost prema svom bližnjem koji te žalosti,da se Bog ne bi gnjevio na tebe.
Gospodin kaže:
"Moje srce ne želi gnjeviti,moja samilost je golema"
Takvo je srce našeg Boga.
Kako ću naći pristup tom srcu?
Samo pravedni se odupire,suprostavlja sa visokima,mudrima,ponosnima.
Ali njegovo srce se daleko otvara poniznim,pokajničkim grešnicima.
Nad njih izlijeva izobilnu svoju milostivu ljubav.
Otac te poziva na taj put,da bi ti otkrio svoje srce i da bi okusio kako je dobar Gospodin.

Uh, budući da se u ovom što sam podebljala prilično prepoznajem , bi li mi mogla reći kako izgleda ta devetnica.

Pa čak se prepoznajem donekle u tom mišljenju da sam solidan katolik. Na izvjestan način. Jer dovoljno sam i dugo i mnogo čitala svjedočanstava obraćenika i životopisa svetaca, da znam da tu ima jedna posve druga dimenzija koju ja ne vidim. Tako da sam razumom prilično uvjerena da ja nisam dobar katolik, samo što to ne spoznajem. Mislim, nemoguće je da sam toliko bezgrešna da nemam što ispovjediti. To ako je vjerovati nauku crkve i iskustvima mnogih svetaca i obraćenika. Ali to nije istinska spoznaja. To je kao da kužiš da ti zadatak mora biti kriv jer ga je profesor iskrižao, ali uopće ne kužiš zašto je kriv i u čemu griješiš. A još sam onda uvjerena da sam bila vrijedan tražitelj, pa mi to opet dođe na isto, zar ne? Ja prava, on kriv. Ali zbilja ne mogu reći da jest ono što mislim da nije. To uostalom nema nikakvog smisla. Tako da bih zbilja voljela spoznati da sam u krivu (ako jesam, hehe) i na koji način griješim.

Ukratko, da se pretvori u .

Eh, da mi je to shvatiti… Kako ono piše u Ivanovu evanđelju:

No kažem vam istinu:
bolje je za vas da ja odem:
jer ako ne odem,
Branitelj neće doći k vama;
ako pak odem,
poslat ću ga k vama.
A kad on dođe,
pokazat će svijetu
što je grijeh,
što li pravednost,
a što osuda:
grijeh je
što ne vjeruju u mene;
pravednost -
što odlazim k Ocu
i više me ne vidite;
a osuda -
što je knez ovoga svijeta osuđen.
Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.
No kada dođe on - Duh Istine -
upućivat će vas u svu istinu; (Iv 16,7-13)

To počne onako fino, kao djetetu ti je jasno grijeh je grijeh, a pravednost pravednost. Grijeh je ako ukradeš Ani čokoladu, a pravednost ako podijeliš svoju s njom. Onda se ti potrudiš da dijeliš svoju čokoladu s drugima i sl. Čak i dobro uspiješ u tome. I tako... Onda dođeš u situaciju da se misliš što bi rekao fratru na ispovijedi kako je to rekla Agapi. Onda počneš malo čitat, proučavat i shvatiš da ti ništa više nije jasno. U biti skužiš da nemaš pojma ni što je Bog, ni što je dobro, ni što je zlo, ni zašto bi ti slušao tog Boga, ni ništa zapravo. I zaključiš da je za razumijevanje svega toga potrebna ‘živa vjera’, zapravo Duh Sveti. Nekako mi se čini da i apostoli nisu puno toga kužili do Duhova. Može se to nazrijeti tu i tamo, pa piše da jedan kaže ‘ne znamo kamo ideš, pa kako ćemo put znati’, pa piše ‘nisu razumjeli, ali se bojahu pitati’ i sl. A nakon Duhova su odjednom sve skužili da su se učeni ljudi čudili odakle to neukim ribarima. Eh, ali onda pročitaš i ‘Duh puše gdje hoće i kad hoće’...


Ovo mi je baš zazvonilo znakovito za jednu situaciju u stvarnom životu, posve nevezanu s temom.


Ne može čovjek biti pokajnički grešnik dok ne spozna vlastiti grijeh. C.S. Lewis je fantastično to opisao kad priča kako je u antičkom svijetu bilo općeprihvaćeno da su ljudi grešni, a da se danas taj osjećaj izgubio. I onda piše:

A recovery of the old sense of sin is essential to Christianity. Christ takes it for granted that men are bad. Until we really feel this assumption of His to be true, though we are part of the world He came to save, we are not part of the audience to whom His words are addressed. We lack the first condition for understanding what He is talking about. And when men attempt to be Christians without this preliminary consciousness of sin, the result is almost bound to be a certain resentment against God as to one always inexplicably angry.

Oživljavanje starog osjećaja grijeha je ključno za kršćanstvo. Krist uzima zdravo za gotovo da su ljudi zli. Dok uistinu ne spoznamo da je ta njegova pretpostavka istinita, iako smo dio svijeta kojeg je došao spasiti, nismo dio slušateljstva kojem su njegove riječi upućene. Nedostaje nam temeljni preduvjet za razumijevanje onog što govori. I kad ljudi pokušaju biti kršćani bez te početne svijesti o grijehu, rezultat će skoro sigurno biti ogorčenje na Boga kao na nekoga tko je stalno neobjašnjivo ljut.

Mislim, stvar je prilično jednostavna. To je sve povezano – i svijest o grešnosti, i shvaćanje Božje ljubavi itd. Ako ne kužiš jedno, ne kužiš ništa. Kako ćeš skužiti Božju ljubav koja se očitovala time što je predao svog sina na križ za tvoje grijehe, ako ne kužiš stvarnost grijeha.


Jel ovo općenito, ili je upućeno meni? Ako je meni, onda moram napomenuti da sam žensko. Inače, thanks, nadam se da je tako i da će se uskoro to i ostvariti.