www.tebe-trazim.com

Ela, po tebi ispada da je sačuvati čistoću najlakša stvar na svijetu.
A pogledaj što piše Sv. Josemaria Escriva u poglavlju "Sveta čistoća" svoje čuvene knjižice"Put":

143 Da bi obranio svoju čistoću, sveti se Franjo valjao po snijegu, sveti Benedikt bacao u trnje, sveti Bernard skočio u ledeni ribnjak. - Što ti činiš?

138 Jadan li sam ja čovjek, tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnog? Tako vapije sveti Pavao. Digni glavu! I on se morao boriti.

Radije zahvali Bogu na neproblematičnoj naravi koju ti je dao (ni krivoj ni dužnoj), a na ovakvim temama šuti. Ili, ako već ne možeš šutjeti, barem nemoj iritirati druge svojim "lako ćemo" pristupom.

Ja bih to rekao ovako: lako je sacuvati cistocu kad ti je Bog bliz, ali pokusaj je sacuvat kad se malko skrije i prepustiti te tvojim kusnjama da se boris...

Upravo to.

Ima jedan zgodan odlomak u "Pismima starijeg đavla mlađem" C.S.Lewisa, u kojem "stric" Screwtape odlično objašnjava zašto nas Bog s vremena na vrijeme prepušta nama samima:

I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumiješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako ne i stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to bolje. On čovjeka ne može toliko vući k vrlini, kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodanjem stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojega mu se čini da je isčezao i poslijednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.

Da odgovorim na Timotejevo pitanje....Kako se ja borim na tom području...
....Lako ćemo...

Hvala Bogu na Njegovoj milosti prema meni na području bludnosti. Zahvaljujući tome ne moram se bacati ni po snijegu niti po trnju - dovoljno je da molim i da se svim srcem i tijelom u svemu držim Njegovih zapovijedi. Dovoljno je da se pokajem čim primijetim da su mi misli na nekoliko sekundi skrenule u krivom smjeru. Dovoljno je da po mogućnosti isti dan odem na ispovijed i ispovijedim svoje neprimjerene misli...I nema više napasti.

Moja je slabost i moje su napasti na drugim područjima.

Vjerujem da se mnogi uspješno bore protiv bludnosti. Štoviše, vjerujem da velikoj većini nisu potrebni ni trnje ni snijeg.

Svatko ima neke svoje posebne napasti i kušnje, zna Sotona gdje smo najslabiji i tamo nas čeka. Meni se rijetko kad približi na tom području jer zna da ne bi baš imao uspjeha. Ponekad me maltretira kroz snove, ali i to je postalo iznimno rijetko i sad već i u snu znam što smijem, a što ne smijem i u većini sam slučajeva i u snu svjesna Boga. Često se u tim groznim snovima obratim Blaženoj Djevici Mariji za pomoć i tad napast nestaje.

Znam da će Timoteja vjerojatno iziritirati ove moje riječi i da će u njima vidjeti moju oholost i nepoznavanje ljudske naravi... SVATKO može živjeti čisto ukoliko to čvrsto odluči iz Ljubavi prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu. SVE mogu u Onome koji me jača!

Pisat ću i dalje na ovoj temi..Ma koliko tebe možda iritirala..Preskači moje postove, to barem nije teško učiniti...
Pisat ću jer želim da što više ljudi povjeruje da je itekako moguće oduprijeti se zloduhu bluda...
Ako živiš sakramentalno - to bi stvarno u mnogim slučajevima trebalo biti "Lako ćemo!" ... Lako ću se odreći toga što je loše i grešno Isusu za Ljubav!

Da...Vjerujem da ne mogu shvatiti kako je to kad te Sotona osobito napastuje baš na tom području..Vjerujem da je to teška borba...Pogotovo ako si osoba naglašenije seksualnosti (ne znam kako se ljepše izraziti!) ..Ali i sama dobro znam što znači osjetiti "ludu" privlačnost prema nekome, znam što znači kad osjetiš tu "kemiju"..Ali čim ne dopustiš da te ta rijeka ponese - naći ćeš nešto za što ćeš se uhvatiti....Gotovo uvijek je to Isusova ruka i blag osmijeh.... I nećeš morati dugo odolijevati bujici rijeke... Isus će brzo doći...

Naravno da nisu. To je bilo potrebno samo najgorima i najslabijima među nama kršćanima: Sv. Franji, Sv. Benediktu, Sv. Bernardu, Sv. Antunu pustinjaku itd.


Sv. Pavao iz Tarza, "najmanji" Apostol Gospodina našeg Isusa Krista:

Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.
Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? (Rim 7,21-24)

I rest my case.

O voljeni Oče, molim te po Tvome preljubljenome Sinu Isusu Kristu i po zagovoru Blažene Djevice Marije, svih anđela i svih svetih - udijeli Timoteju najobilniji blagoslov i sačuvaj ga od bilo kakvih iritacija koje mu ja mogu izazvati!

I oprosti mi, Oče, ako moje riječi o čistoći zvuče bahato...Ne hvalim ja sebe, nego zahvaljujem na Tvojoj milosti i naravno da ne poričem svetost divnih svetaca koje je Timotej nabrojao....
Vjerujem da mi i oni pomažu svojim zagovorom upravo na tom području!

Zelena si ti još. Ali bez brige, svaki iskreni kršćanin prije ili kasnije iskusi potpunu napuštenost, mračnu noć osjetila i duha...

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka. (Ps 22, 2-3)

Nadam se da ću uspjeti sačuvati barem djelić ove Radosti i vjere za dane kad nastupi suša!
Evo novog poticaja za molitvu - hvala ti!
Krećem s pripremama za te dane koji će vjerojatno neminovno doći!

Ja mislim da životno i duhovno iskustvo nije za sve isto . Može se biti načitan i pročitati i prostudirati puno knjiga i imati uvijek spreman nečiji citat ali ja ne moram imati isto iskustvo nekog pisca ili nekih svetaca. Naprimjer jedna Sv.Terezija Malog Isusa i jedan sveti Augustin su različiti. Više vrijedi jedno duhovno iskustvo neko puno knjiga koje o tome raspravljaju. Više vrijedi jedna molitva otvorenog srca nego čitati knjige koje raspravljaju o molitvi. Zato u Božjem vrtu raste razno cvijeće. Nismo svi isti a ružno je nekoga prozivati zbog toga.

Joj, joj, jadna djeca (osnovci/srednješkolci) kad ih se ti jednog dana dočepaš!

Ali u pravu si:

Onaj tko se nalazi u utjehi, neka pomisli kako će mu biti kad opet nastupi suhoća i neka prikuplja nove sile za ono vrijeme. (Sv. Ignacije Loyola)

Problem je s tobom što ti po svemu sudeći pojma nemaš koliko teška može biti ta "noć"... Pa se, shodno tome, ne možeš za nju posebno dobro pripremiti. Evo ti jedan odlomak iz Ratzingerovog "Uvoda u kršćanstvo", iz kojeg možeš barem nazrijeti o čemu pričam:

"Terezija iz Lisieuxa, ta ljubazna i prividno tako naivna svetica, svetica bez problema, uzrasla je religiozno potpuno zaštićena. Njezin je život od početka do kraja bio savršeno i do u tančine prožet vjerom Crkve, tako da je svijet nevidljivih stvari bio dio njezine svakidašnjice, još više, nevidljivi je svijet postao sama njezina svakidašnjica, gotovo opipljiv, nešto bez čega nije mogla biti. »Religija« je bila prirođena njezinu svakidašnjem životu, s time se ona ophodila kao što se ljudi ophode sa stvarima koje su im na dohvat ruke. Ali upravo nam je ta žena, prividno zaštićena neugroženom sigurnošću, ostavila iz posljednjih tjedana svog trpljenja priznanja, koja su njezine sestre, preplašene, ublažile, a koja tek danas dolaze na vidjelo kad raspolažemo doslovnim izdanjima njezine literarne ostavštine. Tako, na primjer: »Naviru mi misli najgorih materijalista.« Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi »u koži grešnika«. To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno kompaktno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja — sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje, o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled."