ela bredi napisao:
Draga naša - dobro nam došla!!
Ja uvijek kažem: "Na muci se vide junaci!"
I sretna sam što i u ovako teškim okolnostima postoje ljudi koji reagiraju kršćanski poput tebe, pa i tvog muža.
Ja sam sigurna da će, uza sve divne lijekove od Boga koje oboje uzimate, sve opet biti u redu. Sve će Bog kod vas preobraziti u Dobro jer ste se uistinu, kako vidim, oslonili na Njega i molite Ga za pomoć, za pomoć da sačuvate ovaj sveti sakrament koji vas veže.
Draga ela hvala na predivnom i podugačkom postu.
I neznam...nema tu junaka...ne osjećam se jako niti hrabro. Samo se očajnički držim Kristovih skuta.
ela bredi napisao:
U mojoj jako bliskoj okolini je bračni par kod kojih se dogodio preljub. Prije skoro 20 godina. Nažalost, ta strana koja je bila prevarena još uvijek nije oprostila, iako se ova druga strana odavno pokajala i iskupila za grijeh, u međuvremenu je postala i pravi vjernik. I dandanas osoba koja nije oprostila skoro u svakoj svađi ovu drugu podsjeća na njen najveći grijeh, na ono čega se neizmjerno srami i što je odavno trebalo biti oprošteno... Kad sam vidjela koliku patnju i jednoj i drugoj osobi stvara to neprestano podsjećanje na taj prastari grijeh...Na tom sam primjeru rano uvidjela da je NUŽNO potpuno oprostiti...
..Oprostiti tako da se ni ne sjećamo da smo imali nešto za oprostiti..(znam, znam da zvuči gotovo nemoguće...ali Bogu je sve moguće...)
..Treba oprostiti tako da u toj osobi koja nas je u jednom trenutku izdala nikad više ne gledamo tu osobu koja nas je izdala...
Velike su posljedice neoprosta kod takvih situacija. U ovoj situaciji koju znam - prevarena osoba pati od nesanica otad, nema baš povjerenja u ljude i nikako da se približi Bogu.
Druga je sav svoj život predala Bogu i strpljivo podnosi ta neprestana podsjećanja i okrivljavanja, iako u noj više nema ni traga te osobe od prije 20 godina koja je prevarila.
Ovo je jako zanimljiv primjer. Hvala ti! Svjesna sam koliko je praštanje bitno i znam i osjećam da mi samo pravo, iskonsko i potpuno praštanje može donjeti toliko željeni mir.
Ove dvije rečenice koje sam podebljala su me se posebno dojmile. To su moje najveće nade trenutno. Neznam koju bih prije stavila na prvo mjesto! Druga misao mi je baš onako teška. Upravo iz razloga koje sam prije spominjala. On me toliko razočarao samim time što nikad ne bih pomislila da je kadar se staviti na kocku, zbog čega? Prazne partije seksa.
A onda opet pomislim koliko puta sam ja tako razočarala Isusa??? Uf, ne smijem se ni sjetiti, pa opet on na me ne gleda tako. Bog gleda što je u srcu. Eto molim Gospodina da mi pokaže put ka tome. Da i ja mognem tako gledati i ljubiti
ela bredi napisao:
Isto tako, mislim da je loše ako se neprestano o tome razgovara, pogotvo se ne bi smjelo ni o kakvim detaljima jer vidim da to stvara još gore rane.
Vidiš kod mene osobno je baš obrnuto. Lakše mi je bilo kad mi je sve ispričao kako je bilo, gdje koliko i zašto; puno puno lakše. I koliko god teško bilo i bolilo istina je istina, i sigurno manje boli od laži. Sada nekako ipak te detalje polako ostavljam iza sebe, a da ih nisam nikad saznala, tko zna vjerojatno bi me još proganjalo razmišljajući o tome kako je bilo i pretpostavljajući neku svoju priču koja možda ne bi ni blizu bila pravoj priči.
ela bredi napisao:
Isto tako, nekoliko meni posebno dragih svećenika ima stav da - ako ikad prevarimo svog bračnog druga - nemojmo mu to priznati (ako ne može saznati). Oni kažu neka mi svojim životom i Ljubavlju prema prevarenom bračnom partneru nekako nadoknadimo tu Ljubav koju smo oskvrnuli grijehom i nekom vlastitom pokorom okajemo taj težak grijeh. Neka mu budemo osobito dobri i požrtvovni do kraja života.
U početku mi se učinilo čudnim da svećenik daje takav savjet - nije li to laž...
No, danas se slažem s time i mislim da je dobro da svog bračnog druga sačuvamo od te boli i da sami okajemo svoj veliki grijeh, ukoliko smo sigurni da naš bračni drug to neće saznati na drugi način.
U ovo zadnje nikad ne možeš biti siguran. Eto moj muž je gotovo savršeno skrivao svoju drugu stranu; ja sam čak u jednom trenutku prije kojih 3 mjeseca kad sam krajičkom mozga pomislila "on ima drugu" osjetila takvu grižnju savjest što sam to uopće pomislila da bih ga za tako nešto mogla optužiti. A onda opet s vremenom sam znala sve više i više da moj muž zapravo nije moj muž. Pa sam otkrila sama.
Da nisam tko zna što bi s nama bilo. On se možda ikad ne bi trgnuo, jer nije nikad ni bio svjestan težine situacije dok ja nisam otkrila istinu i dok nije otvorio oči i shvatio što mu/nam se dešava.
I da me sada pitate da li bih radije da nisam nikad saznala rekla bih NE. Drago mi je da je ovako. Jer ovako će se sigurno nešto promijeniti, a onako bi tapkali u mraku tko zna dokle.
Marija-nada HVALA ti što si se javila. Nitko ne može ni zamisliti ovu bol dok kroz nju ne prođe. Lomila sam ruke i noge, glavu, rađala ali ništa ama baš ništa nije u usporedbi s ovim. Ovo razara dušu i srce, trga utrobu, otvara tlo pod nogama i proždire.
Javit ću ti se na pp sigurno!
I svima koji ste mi slali podršku na pp odgovoriti ću ponaosob sigurno. Obećajem! Ali trenutno još nemam tu opciju.