www.tebe-trazim.com

E ja moram priznat..da lako sagrijesim i glupo..(
i onda me obuzima takav neki osjecaj kao da sam Juda koji ga je poljubio pa izdao..
ono odes na ispovijed:Dragi Isuse,necu nikad vise..
ali kad me uhvati ta moja glupost i onda mi se ne da borit protiv..
i lako padnem nazad u blato..
nije lijep osjecaj

Da-cesto puta sam se osjecala kao Juda,pa i danas mi se to jos ponekad desi da se pitam "Isuse-idem li ja zaista pravim putem " ?Dali je dobro to sto radim-dali sam Ti potpuno predana ili su moji osjecaji povrsni...Imam ponekad griznju savjesti jer sve obecam Isusu,a onda opet grijesim...To su trenuci nerazboritog razmisljanja...trenuci posrtaja i ponovnog dizanja...
Trudim se...ali ???

evo ovo sam kopirao iz odlicnog timotejovog bloga (nadam se da se nas bloger nece naljutit )

Ako se ti dakle, kada padneš, uznemiriš, ražalostiš i počneš očajavati da nećeš napredovati u dobru, znak je to da se pouzdaješ u sebe, a ne u Boga. I ako su tvoje zdvajanje i žalost veliki, mnogo si se pouzdavao u sebe, a malo u Boga. Doista, onaj tko se velikim dijelom ne pouzdaje u sebe, a pouzdaje u Boga, kada posrne, ne čudi se, ne žalosti se niti tuži, znajući da mu se je to dogodilo po njegovoj slabosti i malom pouzdanju u Boga. Što se manje ufa u sebe, to se poniznije uzda u Boga te mrzeći iznad svega grijeh i neuredne strasti, uzrok posrtaja, s velikom boli zbog uvrede Bogu, ali tih i smiren, s još većom hrabrošću i odlučnošću nastavlja poduzeti pothvat i progoni svoje neprijatelje sve do smrti.

(Lorenzo Scupoli)

...hm..i meni se nekada ne da boriti....pa popustim gluposti...

Ali zadnjih dana razmišljam kako za te svoje gluposti i pogreške uvijek tražim opravdanje u slabostima...
..znam...to jesu moje slabosti...
....ali sada kao da samo tražim opravdanje..to su slabosti..i to je to...
...a da se malo više trgnem, pa da se malo više borim protiv tih slabosti...
..onda bi to možda bilo i opravdano opravdanje...

....da....
..ima situacija kada se stvarno zapitam, šta izvodim, ponavljajući
neke gluposti koje svaki put ispovijedam, idem sama sebi na živce,
.jer se ko papagaj ponavljam

...eh kad bi mogla nekak otkačit od svojih gluposti, al
onda si mislim... "pa i ovak me zezaju, šta bi tek kad bi i te gluposti izbacila?"
...kad ne poznajem baš puno ljudi s kojima bi se mogla onda družiti i biti
normalna, bez gluposti...

...ukratko, kao dea mi je postavljen uvijet, granica dokle mogu izbjeći
te pogreške, mada i male...

..krivim sebe, jer nisam dovoljno hrabra da budem totalno drukčija od drugih,
jer sam i ovako već dosta na distanci...

Ne znam zašto, ali imam osijećaj da je jaaako teško, a postaje sve teže živjeti sveto u svijetu...
...biti u svijetu, a ne biti od svijeta....
...mislim da je to čak i zaređen teško, a kamoli vani, gdje si se prisiljen
...boriti za opstanak... kako animalno zvuči..

Ah, i ja se osjećam često poput Jude..Ponekad Isusa izdam, ponekad Ga zatajim, ponekad se pravim da Ga ne čujem...

No, ipak, trudim se sve više grijeha izbjegavati i presretna sam kad vidim da primam milost da neke više ne ponavljam - neke sam gotovo u potpunosti iskorijenila...
Kod mene je ovakav slučaj: Isus zna da ja ipak svojom slobodnom voljom želim biti Njegova i da ozbiljno računam na Njegovu pomoć i pomoć cijelog Neba u tome da me sačuvaju od grijeha i približe sebi - i tako kad dođu napasti ja zavapim Isusu da me sačuva i da mi da snage - i tad odolim kušnjama i napastima i ne padnem.
No, kad ne molim Isusa za pomoć nego mislim: "O, pa šta je ovo za mene, jaka sam ja i itekako dobro znam što je dobro, a što nije - ovo mogu sama, ne trebam tu sad nešto posebno moliti da ovo dobro učinim..." E tad napast počne rasti, bujati i kad mi već dođe voda do grla - onda kažem: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se i oprosti mi što sam se tako pouzdala u sebe!!!

I pomogne ljubljeni Isus...

Ali da, tužno je to..I unatoč svim Misama na kojima smo bili, i unatoč čestom pričešćivanju - ipak smo i dalje skloni grijehu...
Hvala Bogu - vidim velike promjene nabolje, vidim da sve više otvaram srce za blagoslov Neba, ali žao mi je da će ipak u nama očito zauvijek ostati ta jedna sklonost na grijeh...Šteta...

.ti si mala Judi..

Fighterice...i u tvojim riječima prepoznajem sebe....

...a što je sa svjesnim slabostima...pogreškama...
..znam da nije dobro..ali nekad je tako primamljivo...
......trenutno uživanje....poslije shvatiš....a onda opet isto....
..kako se boriti protiv nečega što nekada želim napraviti....to je grozno..

He he he he, čak i simpatično zvuči ovo "mala Judi", ali bolje da se ne priviknem na takav nadimak..jer ime je sve..Ako i ne sve, a ono dosta toga...
Hvala Bogu što nosim ime koje nosim!!!


Htjela sam samo prokomentirati Fighteričin post o tome kako je sve teže biti u svijetu ako si Kristov...
Ja kao osoba koja 28 godina živi u svijetu, od toga tek zadnje 3-4 onako "kako Bog zapovijeda" - imam iskustvo da je ipak sve puuuno lakše kad živiš na Isusov način i s Njim...
Evo nekih primjera...
Prije je moja sreća ovisila o ljudima i raznim događajima...Ako nisam uvijek bila okružena s najdražim ljudima (obitelj, prijatelji, tadašnja simpatija ili dečko) - moje srce nije moglo biti sretno...Isto tako, neprestano se moralo nešto "spektakularno" događati - uvijek sam nešto iščekivala: neki super koncert, neku odličnu proslavu ili druženje, ljetovanje, neki posao, posjet nekom mjestu..Uvijek je u mom životu sve moralo biti popunjeno zabavnim i zanimljivim ljudima i događajima...O, kako sam ispunjavala svoj život i pokušavala ispuniti tu prazninu čiji je uzrok bio to što nema Isusa u mom životu... Ali svi ti divni prijatelji, sve te divne simpatije i svi ti lijepi i bogati događaji nisu ispunili moje srce... Ipak nisam vidjela nikakav smisao u životu..Sve je to bilo tako PREMALO...Pa čak ni udaja za voljenog dečka, ono što je većini žena cilj, nije mi izgledala kao smisao života...Sve je bilo tako nekako besmisleno, unatoč svim bogatim događajima i ljudima oko mene...Ipak sam izmicala svemu tome, ma koliko bila dio toga...
Sreće i radosti su bile kratke, brzo mi je sve dosadilo...Ni u lijepim stvarima ubrzo nisam vidjela ništa lijepo..Ljudi su mi brzo postajali nezanimljivi...Netko tko mi se sviđao je mogao reći samo jednu krivu riječ i "ispario" bi iz mog srca...Više mi se ne bi sviđao i to se nikako ne bi moglo popraviti...Ništa i nitko me nije mogao zadržati...
Da ne spominjem koliko je bilo razočaranja u neke crte ljudskih karaktera...Pitala sam se kakvi su to ljudi..Kako uopće kome vjerovati...
Neki su događaji u tom potpuno svjetovnom životu bili tako lijepi i intenzivni da sam mislila: Pa što sad uopće dalje ima smisla živjeti?? Hoću li ikad ponovno imati takav događaj, takav sjaj i ljepotu?? Hoće li ikada moje srce opet biti tako neobično sretno?? Kako sad dalje živjeti jer znam da se ovo više neće moći ponoviti..Znači, tako je to..Život ima par vrhunskih doživljaja, ostalo je nekakvo životarenje i življenje od sjećanja?? Ili čekanja novih takvih divnih trenutaka...

A onda jednog dana...Malo ozbiljnije sam pomislila na Isusa iz Nazareta... O, koliko sam slušala do tad o Njemu, a da Ga nikad nisam ozbiljno shvatila...I nekako sam osjetila da bi u Njemu mogao biti smisao i dala se u potragu za Njim..Godinama sam Ga tražila i vapila Mu da mi podari dar vjere i da Mu želim predati svoj život jer ovo me sve umorilo..I nema smisla ni u čemu..Nema smisla ni u Ljubavi prema obitleji i onoj koju oni imaju prema meni...nema smisla ni u prijateljskoj ljubavi..ni u ljubavi mog mladića...Nigdje nema smisla i sve je tako isprazno...
Da se ne shvati krivo, nisam bila razmažena mlada djevojka koja je od dosade filozofirala niti bi itko tko me zna pomislio da mi je ikad nešto bilo isprazno ili dosadno jer je uvijek na mom licu bio osmijeh i uvijek sam bila onako površinski sretana i zadoovljna...Ali u mojoj dubini ništa nije imalo smisla i onako sam sa začuđenim osmijehom prolazila kroz život i pitala se: I to je to??? I to je život?? I tako će uvijek biti? Ponekad malo bolje, ponekad malo gore..?? Hm..Hm..Pa zar stvarno nema ništa više od ovoga?

I sad, kad je moje isprazno biće spoznalo da postoji ŽIVI Isus - o, kako je sve dobilo smisla!!!!
Ma sad sam sretna kad u mom životu nema nikakvih spektakularnih događaja, sretna što Bog na moj put stavlja i one koje bih prije odmah okarakterizirala kao nezanimljive i naporne ljude..Sad sam sretna i zbog malih tuga i problemčića s kojima se susrećem..Sad sam sretna i u potpunoj tišini i samoći (tad sam zapravo i najsretnija:kad sam sama s Bogom)... Sad kad je naizgled sve nekako nesavršeno u mom životu - ja sam najmirnija i najsretnija...
Prije je neka moja tuga bila "kraj svijeta", teško sam prihvaćala neki poraz ili izdaju, a sad - sad sam sretna da mogu i ja barem malo biti kršćanka - makar korz opraštanje nečega nekome..Sad se više ni u čemu ne oslanjam na ljude..Sad moja sreća ovisi samo o jednome - o odnosu s Isusom..O, a o koliko je nevjerojatnih ljudi i okolnosti prije ovisila...

Sad je sve pod kontrolom..Srce je mirno jer je otkrilo smisao...I sretna putujem prema Tvorcu tog smisla..Prema Smislu samome.... Jedva čekam da zagrlim Stvoritelja koji nas je stvorio i koji nas tako dariva svojim blagom...Jedva čekam da svi postanemo savršeno čisti i da se nađemo u Raju...

No isto tako, uživam u svakoj sekundi ovog našeg zemaljskog putovanja i radujem se i ne mogu prestati zahvaljivati Bogu što mi je dao dar života...O, Oče, hvala Ti što si stvorio i mene!!!!! Hvala Ti što smijem tako lijepo žvijeti tu na ovoj našoj Zemlji!!!

..treba radit..i molit..
..dosta filozofije..
..ne buš djecu svoju ..vodila u vrtić..
..pa če mislit da si im baka..
..požuri..
.ovo malo zemaljskog vremena..
..nemoj potrati..na forumu..
..bezveze..
..akcion

..