www.tebe-trazim.com

često u bibliji postoje razni dijelovi koji govore o znakovima koji su pokazivani Božijim ljudima

da li i vi tražite znakove i da li su vam potrebni ili se možete prepustiti pa šta bude...??
da li je ok očekivati znakove???

ako pogledamo SZ..prepun je takvih situacija....
a i Isus je sam činio mnoge znakove...

da lih se mi sramimo???
ili ih ne dobivamo pa se tješimo da nismo Toma???ili smo zaista tako jaki u vjeri pa nam ne trebaju??
ili nismo uopće u vjeri???

ne bih rekla sa se sramimo..već se ih se jednostavno plašimo...teško je to reći.,istina,očekujemo znakove ali istovremeno i ne..ne znam shvaćaš li me..

U ono vrijeme kada je Isus zivio na zemlji,to je za ona vremena bilo okej,u danasnje vrijeme kada bi Isus dosao medju nas,mozda mu nebi bili takvi znakovi dovoljno.U nono vrijeme sto su ti znakovi znacili za onaj narod,danas naprimjer bi morao da se sluzi,kompjutorom,televizijom i radijom i onda upotrebiti znakove.Mislim da bi bilo dobro da netko odgovori tko malo vise zan od nas...

Ne vjerujem da bi Isusu danas trebala ikakva tehnologija. Istina, da se pojavi, bio bi u svim medijima, al Njegova slava bila bi temeljena na djelima neraspadljivim.
Znakovi Bozji su stalno prisutni, svaku sekundu dana, jer je nas Bog Ziv, On je u svemu i sve je u Njemu. Ne znam zasto bi se tko sramio znakova, ili plasio, doista...
Koliko netko dobija znakove od Boga ili ne dobija, ne bih se usudio reci, al siguran sam da se znakovi Bozji nalaze svuda. Mozda je ispravnije pitati koliko tko vidi dok gleda, a koliko ne.

Bog čini čuda svaki dan, ali je pitanje koliko ih mi želimo vidjeti. Često puta nam Bog uslišava molitvu drugačije od onoga kako mi to želimo pa sumnjamo. Bog čini čuda preko riječi drugih osoba, preko pjeva ptica, u tišini srca, a ponekad čak daje i očite znakove, ali ih mi u svojoj slaboj vjeri ne vidimo.
Prije 2 mjeseca je meni Bog učinio čudo. Završila sam s poslom i krenula kući. Bio je sunčan, topli dan, čule su se ptičice kako pjevaju. Tada sam nakon dugo vremena (ustvari, uopce se ne sjecam jesam li ikada prije) osjetila da je Bog radi mene stvario taj dan, taj pjev ptica, sunce koje me grijalo. Taj doživljaj nije dugo trajao, već samo jedan kraći trenutak, ali to je za mene bio znak da sam voljena najljepšom ljubavlju! Još danas se sjećam tog osjećaja, osjećaja Očeve ljubavi.

Koliko surađujemo s Bogom, toliko dobivamo znakova i toliko nam se događaju čuda.

Uprav tak, čuda se događaju u "malim" stvarima.

dobro ok...ja sam inače sklona tome da puno događaja u svojem životu prepoznajem kao čudo...
pa ne znam da li sam subjektivna...ali pokušat ću

ne mislim o svakodnevnim čudima ili događajima koji se mogu proglasiti takvima....
nego mislim zaista o znakovima koje nam šalje Bog....

Isus je rekao ako budemo vjerovali kao gorušičino zrno da ćemo moći brda pomicati....
a mi eto (bar ja) bojimo se svakog znaka koji nije baš u normalnim okvirima....prvo što pomislim da to nije od Boga...nego od zloga..
i nije li tu moja nevjera na djelu...ili je to mudrost da se ne dam zavesti?

i recimo ti karizmatski susreti...koliko od nas ljudi kad to vidi odmah pomisli...ma daj.. muljaju nešto
a možda zaista ljudi samo vjeruju i čuli su Riječ i to je to...
možda je zaista sve tako jednostavno i uopće nije komplicirano kako mi očekujemo da mora biti

pa evo budimo iskreni(koliko kod naginjem čudima i mislim da vjerujem) moram priznati da u slučaju da vidim da netko pred menom oživljava mrtvaca starog 4 dana...da bih se sablaznila i mislim da bih o tom čovjeku svašta mislila

Bog je stvorio svijet kakav je.
A zašto bi i htio brdo pomicati?
Kada bi netko letio, da li to ljudi inaće rade?
Sa pravom bi se zapitala da li je to od zloga.
Karizmatski susreti nisu ništa loše, samo se treba pazit tko je voditelj.
Preporučam "Tabor" u Samoboru pod vodstvom fra Zvjezdana Linića.
Kod njega je LJUBAV na prvom mjestu, čovjek je karizmatik u pravom smislu riječi. Uopće ne diže glas, tako blago govori i uvijek sa smješkom.
Tko u Taboru nije bio, neka odma ide, da ne ispadne da nigdje nije bio

Moram priznati da do sada nisam baš toliko gledala (koliko sad) na znakove. Sada kako mi se nešto događa sve gledam što bi to moglo biti, zašto baš to, a najveći znak koji Bog šalje je savijest, buđenje savijesti da tako kažem. Evo primjer što je meni danas sestrična došla i rekla da će sutra s dečkom doći na molitvu u zajednicu, a ja sam se od utorka molila za mlade da dođu na molitvu, a jučer sam ju htjela zvati da dođe kod mene i mislim ma neću doći će ona već i dođe danas! Da li je to znak od Boga? Smatram da je, jer pročitali ste, ja sve gledam kroz Njega, molim se da uvijek to činim i da uvijek bude uz mene.
A ovo za savijest što mi se dogodilo. Jučer dođem doma i mama kaže da je bila kod bratića na rođendanu i da mu je dala 50 kn, ja sam se naljutila malo tj. ljutnja se počela stvarati i tražila sam da da i meni jer neki dan sam ju pitala za bon, a ona kaže da pričekam 2 dana, i ok, ja čekala, a njemu jučer dala, no to o njemu je još duža priča, ali dobila sam 50 kn odmah no nisam se osjećala ugodno niti ja niti mama. Prespavala sam i sanjala neki san da sam dobila cipele od 1500 kn i da kad sam ih obukla jedna se počela kidati. Ujtro sam se ustala, dok sam prala zube dođe mi u glavu da mami vratim 50 kn. Uzela sam novac došla dolje i mame nema... ništa vratim ja novac u novčanik... kasnije mama se vratila doma i ja sam joj donijela 50 kn i rekla da joj vraćam. Znate li vi kako je meni bilo? Prekrasno! Nikada to prije ne bih učinila, ostavila bi si novac i koliko god mi savijest govorila da vratim ne bi vratila jer ponos je jači. Ali ja više ne želim znati za ponos, pa i kada nisam kriva doći ću i reći "Oprosti mama." Volim te Oče moj nebeski! Volim Te jer mi daješ snagu za život. Hvala Ti! Ljubim Te! Znate, ovo govorim jer Bog je i na ovom forumu Jel tako? Bvb!

divna naša jasnice...uvijek mi se srce raduje kad te čitam

tako iskrena

kako volim iskrene ljude koji jednostavno kažu...pogriješio sam...sigurna sam da te Bog puno ljubi jasnice


definitivno sam u uvjerenju da trebamo provjeravati i druge ljude a još više sebe....

no bit onoga što želim reći, da smo u ovom sadašnjem svijetu zadojeni da sve mora imati uzrok i posljedicu i da ništa ne vrijedi što nije laboratorijski dokazivo...
pa iz toga proizlazi da sve manje ostavljamo mjesta za čuda i znakove koje nam Bog daje...kako inače tako i u našem životu....

kao da smo prerasli takvo nešto ..kao da je to sramotno ili u najmanju ruku zastarjelo...

a toliko divnih čuda oko nas...samo ih trebamo prepoznati...

sve smo nekako sveli na znanost...ništa nam više nije čudo

a zar nije čudo kad (sjećam se letinog potpisa) sa ljubavlju punog srca izađemo van...i vidimo da su svi ljudi oko nas tako divni i ljubazni...kao naša ogledala..ogledala naše duše...
pa bih tako mogla još ...unedogled....

toliko je stvari veliko čudo, a mi to ne vidimo