www.tebe-trazim.com

.mi kršćani , često si umišljamo da je čistilište nešto gotovo kao raj
.čistilište je mijesto velikih muka, gotovo paklenih, gdje duša
.ispašta zbog svojih grijeha, i jedna od velikih muka je neizmjerna čežnja
.za Stvoriteljem, a duša još nije spremna..i zato se pročišćava..
.Gospa često silazi do čistiliša, i olakšava muke..i ona donosi radost..
..i naše molitve...jer se duše u čistilištu ..NE MOGU više moliti ZA SEBE
.to se može samo za života na zemlji..
.tako da je velika milost MOLITI SE ZA DUŠE U ČISTILIŠTU,
.jer ONE 100 % ovise o drugima i njihovim molitvama..

.tako da kad spominješ PRAG..Prelaska..nije to baš tako bajno..
.jedino što je bajno je to što se u čistilištu za razliku od pakla
.zna da će te muke proći, a to zna trajati i trajati i trajati..

[/quote]

..da možda mi se koja antilopa previše približila, foto aparatu ..
..ha,ha,ha

mir s tobom

hehehe...moja bahatost nema kraja

kad sam mislila prag....mislila sam na prag raja tj mjesta s Njim

viš ti kako oholost caruje

Evo i mene nakon kraćeg vremena da malo tipkam o temi

1. Mnoge stvari stvar su naše vjere, a ne Boga. Nije da nam Bog nešto ne želi dati, već mi imamo sumnju da nećemo to nešto moći naći ili to isto tražimo na pogrešan način. Bog objavljuje svakom pojedinom kršćaninu svoju volju za njegov život, pitanje je da li to znamo primiti.

2. A ne. Nespoznavanje cilja ne vodi ka nikakvome dobru! Bog je uvijek usmjeravao svoj narod, svoju djecu. U Izr. 30:18 piše da gdje nema objave da se narod razuzda, također u Bibliji piše da gdje nema vizije da narod propada. Nemati svoju viziju dakle vodi u propast, a ne u dobro. Mi svi ako smo obraćeni udovi smo jednoga tijela, a svaki ud u tijelu ima neku svoju funkciju. Kako bi npr ovo naravno tijelo (ne samo nadnaravno Kristovo) djelovalo da neki ud ne zna što mu je funkcija-npr. da noge otkazuju umjesto da hodaju, da oko prestane gledati misleći da je ruka, da neki centar u mozgu počne funkcionirati na drugi način... bilo bi to rastrojstvo unutar tijela. Niti jedan doktor niti laik ne bi rekao: ma nema veze, bitno je da nešto taj dio radi, nije bitno što, ako se ruka trese neka se trese nema veze i to je neka radnja... Tako je i unutar Kristova tijela, svaki ud ima neku funkciju, budući da taj ud najčešće ne radi sam od sebe treba biti u odnosu s Bogom i od Njega čuti što mu je činiti da bi Kristovo tijelo na zemlji bilo zdravo i ispravno funkcioniralo. A Kristu sigurno da je stalo da to bude sve ok pa će i reći. Ne znači da bi tijelo bilo manje tijelo ako bi neki ud bio zbunjen ili neposlušan ili da bi čovjek bio manje čovjek, ali bi svakako bio manje funkcionalan-npr. kad ti noge otkazuju ne možeš daleko stići. Tako i Kristovo tijelo - crkva - treba biti što zdravija i svaki vjernik treba zauzeti svoje mjesto unutar tijela da bi crkva imala proboje u ovom grešnom svijetu.

3. Pa je. I ići po svem svijetu i činiti ljude Njegovim učenicima, oslobađati ih, iscjeljivati i uskrisivati mrtve, činiti djela koja je činio Isus i još veća je dovoljno veliko za mene. (naravno nemaju svi punovremenu službu i nisi svi apostoli, proroco, učitelji,...)

4. To je onda problem karaktera te osobe. Ljudi padaju u grijeh čim otvore oči ujutro i nešto krivo pomisle pa to ne znači da se ne trebaju nikada probuditi.

5. Ako tako gledamo da, ali nije tako. Svatko od nas ima neku svrhu i neku službu ma kakva god ona bila. Ako je to posjetiti bolesnog susjeda ok, ako je to obratiti pola Afrike opet ok. Ako je Bog nekome dao svu službu njegova života samo da posjeti tog susjeda to što će on to učiniti biti će puno veće od npr onog koji je obratio milijun ljudi ako ga je Bog pozvao da obrati pola Afrike. U našim očima bit će ovaj drugi veći, ali Bog zna da je ovome drugom dao npr 1000 talenata od kojih je on 200 iskoristio, a ovom dao 1 i on iskoristio sve. Mi nismo veliki prema onome kakav nam je Bog dao poziv, već kako smo se na njega odazvali, koliko smo bili poslušni Bogu i koliko smo voljeli.

6. O kako da ne. Ja i te kako vjerujem da su najsvetiji ljudi i te kako bili svjesni Božje volje za njihov život. Naravno to ne znači da su sve spoznavali odmah i savršeno, ali nije da nisu znali ni tko su, ni koja im je svrha, ni što im je činiti itd. Pa recimo Pavao kad kaže u poslanicama da je npr on apostol. On je to znao. Nije rekao: ja ne znam što sam. To je bio čovjek koji je rekao da je ništa, da je prvi grešnik, najmanji od najmanjih, ali je isto tako i znao koja mu je služba: da je apostol, koji mu je poziv, gdje treba ići, gdje ga Duh vodi itd itd. Npr na jednom mjestu kaže: '' Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju'' (1Kor15:9), a na drugom: ''Smatram, eto, da ni u čemu nisam manji od nadapostola'' (2Kor11:5). Poniznost nije suprotna od razumjevanja svrhe!

7. Nema frke i neka si se raspisala Zato i jesmo ovdje da pišemo, da se međusobno izgrađujemo, da si međusobno pomažemo. Btb

1.da može biti da ja to ne znam primiti ili ne znam prepoznati

2.gle možda ne misilimo na isto prepoznavanje Njegove volje/cilja

recimo sad kad te čitam ... djeluje mi da misliš o općenitom našem poslanju
no ja kad sam pisala misila sam na svoje osobno poslanje koje je upućeno samo meni...
dakle ne ono što se podrazumijeva kad si na putu gdje pokušavaš svoju dušu približiti Bogu...pomagati,milosrđe,dobrota......
nego recimo ...mislila sam na vrstu poslanja tu o kojoj govoriš kasnije...kad je sv Pavao znao da je apostol
makar opet kad čovjek gleda u globalu...svaka duša koja spozna Isusa osjeća apostolsko poslanje...neka više ..neka manje...
ja bar tak razmišljam....
ali recimo on je znao da mora otići u određene zemlje,znao je da mora putovati, znao je što mora raditi

e recimo ja (ni u kojem slučaju se ne uspoređujući s njim) ne znam u tom smislu ni kud ni kako ni što mi je činiti
dakle ne prepoznajem svoj konkretan cilj na ovom svijetu
iako mi duša samo teži k tome da se odmori u Njegovom prisustvu,da naslonim glavu na Njegovo rame
svijet me vuče na drugu stranu, posao,računi,dijete...itd...
i osobno ono što bih željela raditi je negdje na osami razmišljati o Njemu,o životu,o Bogu..i pokušavati dušu uzdignuti do toga da Mu budem što bolja
ali eto...često ne činimo ono što bi htjeli i sad me drugi opasuju i vode kud ja neću......
i to meni osobno vrlo teško pada,a znam da moram...samo ne znam zbog čega moram
i tu ne vidim svoj identitet...u smislu ispunjenja meni namjenjenog cilja

3.
da i za mene...dovoljno veliko..u biti po meni je to svrha svih nas


4.e sad ok...
veliš da je to problem karaktera te osobe...
slažem se...ali mi snosimo odgovornost i za tuđe postupke
pogotovo ako ih potičemo u nečemu za što oni nisu spremni
(zašto to govorim:
zato što u new ageu svako malo se manipulira sa tim nekim životnim ciljevima,poslanjima,željama i sličnim navlačenjima duše da bi postala ohola...i sad se da ti budem iskrena bojim da se takve stvari ne uvlače polako i u kršćanski nauk/život
čovjek ionako lako pada pod teretom svog ega,naš ego ima milijardu lica...svaki dan nam podmeće svoje igrice i maske....i eto..meni to djeluje sklizak teren...razmišljajući o svojim nekim poslanjima možemo zaključiti da smo posebni...a nakon toga vrlo blizu stoji ohololo mišljenje da smo bolji od drugih...dalje nije potrebno govoriti
eto to bi nekako bilo ukratko zašto ne volim tražiti preko mjere svoje poslanje ili cilj)

5. e pa da to je to..ali po tome ja ne mogu znati što je meni Bog namjenio...ja samo vidim da mi daje veliki broj novih ljudi u mom životu...možda je to moja svrha da ih dotaknem...a možda i nije..možda je samo tako kako je...možda sam toliko grešna da bi mi bilo bolje da se poklopim ušima i šutim i ne razmišljam o ničemu...
eto to ne kužim

6. dobro...vjerovatno sam fulala po pitanju njih...eto tako mi se činilo dok sam pisala

7. znaš jako mi je drago s tobom dijeliti razmišljanja ...jer ne doživljavaš drugačija mišljenja kao napad na sebe i ne osjećaš se ugroženom ako se netko ne slaže s tobom...a to samo govori o tvojoj veličini

(jer u biti nekad(pogotovo u RL-U) govorim nešto što u biti i ne stojim iza toga...samo tražeći od nekoga dobar argument..a ne mogu ga dobiti ako povlađujem i slažem se sa svime...dakle moram reći svoje moguće dileme da bih dobila protuargument....pa ako mi se uklapa u moj mentalni sklop....prihvaćam...
a ako ne..nikom niš...idemo dalje
ali uvijek volim stvari sagledati iz svih meni dostupnih uglova ..pa tek onda donijeti zaključak)

Vjerujem i stojim čvrsto u tom uvjerenju da me je moj Bog-Stvoritelj,i prije negoli me je iz ljubavi stvorio poznavao do same koštane srži.I mogu kazati da baš ovakvog origigi,u tom vremenu u kojem jesam,od prapočela me je isplanirao i kazao-neka budem! Na svoju sliku stvori Bog svakoga od nas, na svoju sliku stvori Bog i mene.Znači zbog Njega ja jesam,ja sam Njegovo dijete,ja sam plod isključivo Njegove ljubavi,iako sam više neponovljiv i danas griješan više negoli ikada,ja sam Njemu itekako važan i dragocjen biser,i nije poanta u svim mojim vrlinama koje nezasluženo dobih od Njega,već jednostavno što ja postojim,ja jesam takav kakav sam,Njegov sam i najvažnije mu je ono što je odavno prije u svom promislu stavio u mene-stavio mi je dušu-dao mi je život!On je temelj moga bivstvovanja,On je izvor moga bića,On je moja realnost i budućnost,On je meni sve kao i ja Njemu,to bih ja draga Aby nazvao mojim identitetom.Stoga i moje tijelo i duša i duh,sva moja osjetila,sve to stremi ka Njemu.I znam sigurno d a On želi da jednom u punini postane moja radost, moja sreća, moje sve.Bog moj dobro zna što je za mene najbolje. Sve što se zbiva u meni i oko mene svojom providnošću čini tako da meni bude dobro i na korist.Moj Bog želi samo jedno,da to njegovo dijete-ja,jednoga dana dođe do punine Života.Želi da mu vjerujem i da u Njega imam neograničeno povjerenje.Sve mi je dao da bih mogao spoznati pravi Put,od tjelesne,duševne do intelektualne sposobnosti,mane i vrline,ograničenosti,bolesti,radosti i tuge,nadu i smisao,moj Bog je dao meni sve.I kada sada polako čitam što sam sve napisao,mogu li biti iskompleksiran želim li biti netko drugi, mogu li se ne sviđati samom sebi, smatram li se neprihvaćenim, jesam li odbačen, nevoljen, jesam li baksuz, onaj koji nema sreće u ljubavi i mogu li biti nevjeran, osjećati strah, depresiju, ljubomoru, tražiti druge vrste sreće u drogi i upadati u razne druge vrste grijeha…(usp.Aby cit.)Mogu li i smijem li to učiniti svome Bogu,mome Stvoritelju,Spasitelju i Otkupitelju?Može li se moj identitet održati u bespoštednoj i teškoj borbi na ovome putu,ka pravome Putu?Može i mora,jer ja mu vjerujem,priznajem da mi je darovao život i sve što imam i što jesam,naposljetku darovao mi je samoga Sebe!Zato sam mu neizmjerno zahvalan,On je moje svjetlo i moja sudbina,On je moja nada i moj smisao postojanja,On je moja radost i kako na koncu svega mogu ići tražiti negdje drugdje smisao i zadovoljstva,kad mi je sam rekao će mi se u potpunosti objaviti i zauvijek me privinuti jednoga dana k Sebi,ali tada ne više u ograničenosti i čežnji i nadanju,već tada u vječnoj ljubavi i zajedništvu s Njime i sa svima onima koji svoje identitete nisu mijenjali i zakopali kao talente u zemlju,već oni koji su svoj identitet uvijek tražili samo U Njemu,u Bogu svome,nadam se i vjerujem d a će mi nebo biti na pomoći da moj identitet bude uvijek u Božjem ozračju i smislu,i da kada i mnogo puta padnem u ovom grešnom životu,spoznam svu ljubav svoga tvorca i nikada se od Njega ne odijelim.Eto,draga Aby takav bih ja želio imati identitet,a koliko u tome uspijevam to opet znade samo moj Tvorac,Svesilni,Silni Bog,a ja ću ga nastojati iz dana u dan sve više otkrivati,zahvaljivati,slaviti i ljubiti,da mu ljubavlju vraćam sve što mi je u ljubavi podario!

Sto reci Joakime, do Bog te Blagoslovio!

Dragi Joakime,
a i mene moj Bog, ali molim u zajednici Oče naš, stvori kao muškarca, Hrvata, pa onda kad ga primih za osobna Spasitelja dade vlast da postanem djete-otkupljeno Božje.

Bratski pozdrav iz Paradisa i svako dobro.
Smjerno u Kristu Ćubela

Ja sam jedna cigla u zidu. Treba mi žbuka da bi čvrsto pristajala uz drugu ciglu-susjeda.
Bratski pozdrav draga Aby.

Andjelina... prije 10 godina i ja sam bio u identičnom stanju kao i ti,
potpuno dezorijentiran, bez ikakvog smisla, svrhe i cilja.... a danas,
10 godina poslije....
SPREMAN SAM ZA NJEGA PROMIJENITI CIJELI SVIJET! :-)

za one koji misle da je oholost imati velike želje i planove u životu
...........................................................................................................

Velika je zabluda kad neki kažu: Bog neće da svi budu sveti! Ne, kaže
sveti Pavao:”Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje”(1 Sol 4,3). Bog
želi da se svi posvete, svaki u svom staležu, redovnik kao redovnik, laik
kao laik, oženjen kao oženjen, trgovac kao trgovac, vojnik kao vojnik itd.


Prelijepe su misli koje o tom predmetu iznosi moja odvjetnica sveta
Terezija:”Neka budu veliki naši planovi jer otud će doći naše dobro.”
Na drugom jestu kaže:”Ne trebamo potiskivati želje, nego se pouzdati u
Boga. On će nas, uz našu suradnju i uz božansku milost, dovesti tamo
gdje su stigli mnogi sveci.” U prilog tome ona iznosi svoje iskustvo da su
odvažne osobe u kratko vrijeme napravile velike korake na putu
svetosti. “Gospodinu su naše želje mile kao da su izvršene”, piše ona
dodajući na drugome mjestu:”Bog daje velikih milosti samo onome tko
žarko želi njegovu ljubav. Bog naplaćuje svaku dobru želju u ovom životu
jer je On prijatelj velikodušnih, uz uvijet da se ne pouzdaju u sebe.”

Sveta Terezija je i sama bila obdarena tom velikodušnošću. Zato je
jednom rekla Gospodinu da joj ne bi bilo važno kada bi u raju vidjela da
drugi uživaju više od nje, ali kada bi vidjela da ga netko više ljubi nego
ona, ne zna kako bi to mogla podnijeti!

Hrabro, dakle! Bog je dobar i velikodušan prema onome tko ga traži
iskrena srca. Ne mogu nas ni počinjeni grijesi spriječiti da postanemo
sveti, ako to doista želimo. Upozorava sveta Terezija:”Đavao nas
nastoji uvjeriti da je oholost imati velikih želja i htjeti nasljedovati svece.
Ali je dobro ohrabriti se za velike stvari, pa ako osoba i nema odmah
dovoljno hrabrosti, ona će velikodušnim poletom mnogo napredovati.”

Sveti Alfonz Liguori
Kako ćemo ljubiti Isusa Krista, II izdanje
str. 71-72
Verbum, Split 2003.

...........................................................................................................