www.tebe-trazim.com

KARMELIĆANKE
BOŽANSKOG SRCA ISUSOVA




Družba je rođena iz revnosti za spas duša jedne velike, Bogom osvojene duše, Službenice Božje Majke Marije Terezije od sv. Josipa. Pojavila se kao poslanik višeg svijeta ušavši u službu ovog svijeta, najmanje misleći na sebe, žrtvujući se za spasenje drugih ne računajući na snagu svojih riječi i svoga srca nego samo na slavu Božanskog Srca.

Družba raste i razvija se kao nova mladica isklijala iz panja starog časnog Karmela, prožeta novim duhom, duhom sv. Terezije od Isusa i mističnim naukovanjem svetoga Ivana od Križa koje Družba smatra svojim duhovnim učiteljima. Privlačna karizma Karmela učinila je snažan utjecaj na mladu Anu Mariju Tauscher van den Bosch (kasnije Majka Marija Terezija od svetog Josipa). Ona shvaća kao svoje životno poslanje kontemplativni duh Karmela staviti u izravnu službu apostolata. Tako je duhovnost Karmela prostrujila iz klauzure svijetom da po njezinim kćerima konkretnim djelima ljubavi čini dobro svima.

Družba je obilježena Terezijinim beskompromisom, korjenitošću, ljubavlju prema Kristu-Osobi, oduševljenjem i žarom ljubavi prema Crkvi. Temeljni element karmelske duhovnosti jest sjedinjenje s Bogom, uživanje u njegovoj blizini. Ovaj ideal i ova dubinska čežnja osvjetljuju sav karmelski život. Prvotna zadaća Karmela BSI jest nasljedovanje i produženje Krista koji moli. Molitva je sveopća vrednota rasta i sazrijevanja u duhu, jer je ljubav i prijateljevanje s Kristom. Svetohranište ima za nas sestre čudesnu moć, ne dopušta da se umori ljubav. Klanjanje je bitno obilježje našeg posvećenog života, tako tjedno obavljamo višesatno klanjanje kao zajednica, a kroz dan dolazimo često na tihi poklon Živome Bogu, Vječnoj Ljubavi koja je toliko zaboravljena i podrivana.

Zajednica želi pružiti egzistencijalno svjedočanstvo da je zahvaćena i privučena Božjom Slavom. Stoga se na zajedničku molitvu sakupljamo pet puta dnevno. Tu smo kao zajednica hvalospjeva moleći časoslov Crkve, kao zajednica koja kroz jednosatnu meditaciju živi nastanjena u Svetoj Tajni te zajednica koja osluškuje Riječ i hrani se kruhom Života vječnoga - slaveći svetu Euharistiju. Karmelska duša stavlja sebi zadatak da pomoću vjere i ljubavi ostvari odnos dubokog prijateljstva s Bogom.

Mi sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova posvećene smo zadaći koja izražava dvostruko ime: Majka Karmela - ZAGOVOR i Srce Isusovo ­ZADOVOLJŠTINA.

Trudimo se unositi plodove kontemplacije u apostolsko djelovanje. Iskrena povezanost s Kristom određuje naše apostolsko zalaganje. Tako brinemo za duhovno i tjelesno dobro bližnjega. Kršćanski odgoj djece i mladih koji nemaju obiteljskog doma, zatim vjeronaučnu pouku i održavanje susreta za mlade djevojke kroz trodnevne duhovne obnove. Pomažemo mladim obiteljima u odgoju njihove djece u dječjim jaslicama i vrtićima te centrima dnevnog boravka. Posebnu brigu posvećujemo starijim osobama u vlastitim domovima. Sestre im nastoje uz pružanje njege posvijestiti da starost nije ruševina života već pogodan trenutak za pripremu na gozbu Života vječnoga.

Po uzoru na Osnivateljicu nastojimo ublažiti bijedu siromaha, pružajući beskućnicima toplinu izgubljenog doma. Tako u našim zajednicama imamo domove za siromašnu i napuštenu djecu. Sestre im zamjenjuju roditeljsku skrb, majčinsku ljubav i nježnost. U djelatnosti Družbe pripada i animacija liturgije u župi. Zauzetost za čast Božju očituje se u radosnom i raspjevanom slavlju svete Euharistije, stoga nastojimo Božji narod, djecu i mlade uvoditi u liturgijski život Crkve. Nastojeći odgovoriti želji Osnivateljice da Karmel Božanskog Srca Isusova bude raširen po svem svijetu, naša hrvatska provincija osniva u nedavnoj prošlosti tri redovničke kuće na latinsko-američkom kontinentu, zauzimajući se za siromahe, osobito djecu i mlade koji su ostali bez topline roditeljskog doma prepušteni uličnom životu. Osnivateljica je željela da njezine kćeri djeluju pod geslom:

BOGA U SVIMA GLEDATI, BOGU U SVIMA SLUŽITI, BOGA U SVIMA LJUBITI.

Kćeri Karmela Božanskog Srca Isusova, zaogrnute bijelim karmelskim plaštem, bistre dušu molitvom, zaodjenute u mudrost stasaju u gorostase duhovnog života ispunjene ljubavlju u intimnom drugovanju s Bogom i prema želji Utemeljiteljice nastoje biti u svijetu vjesnice i oružje ljubavi našega Gospodina i "anđeli utjehe i mira" ljudima koji žive u boli, očaju i bezvjerju. Karmel je utjelovljen na ljubav prema Bogu, stoga ne možemo iscrpsti njegova bogatstva. On je aktualan za sva vremena i za sva područja. On ima privlačnu moć i može angažirati ponizne i nedužne isto kao i učenjake i mistike. I veliki i mali nalaze svu puninu u Karmelu. U Hrvatskoj sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova djeluju u deset zajednica.


--------------------------------------------------------------------------------

Sjedište provincije i kuća odgoja nalazi se u
Zagrebu, Vrhovec 29.

Trenutni broj članica naše provincije jest:
114 sestara i 3 novakinje.

Brazilska zajednica koja pripada našoj hrvatskoj provinciji ima:
32 sestre i 14 novakinja.

Svi koji žele dublje i više upoznati lik naše Osnivateljice Majke Marije Terezije od sv. Josipa, duhovnost i aktivno zalaganje naše družbe mogu stupiti u kontakt sa sestrama:

s. M. Kristina Pišković
s. M. Leticija Marić
Vrhovec 29
10000 Zagreb
tel./faks (01) 37-75-735

karmelbsi-pro@zg.t-com.hr
www.karmelbsi.hr

CORPUS DOMINI Crkva euharistijskog klanjanja
HR-10000 Zagreb, Trešnjevka, Mošćenička 3







Sestre Pohoda Marijina

Sestre Pohoda Marijina su redovnička zajednica koju je ustanovio sveti Franjo Saleški zajedno sa svetom Ivanom de Chantal. Dan ustanovljenja reda je 6. lipnja 1610. u gradiću Annecyju blizu Ženeve. Red je 23. travnja 1618. uspostavljen kao redovnička zajednica s trajnom klauzurom i svečanim zavjetima. U stoljeću nastanka Sestre Pohoda Marijina bile su vrlo popularne i imale su mnogo novih samostana. U redu je ponikla velika svetica i novi pokretač pobožnosti Srcu Isusovu: sveta Marija Margareta Alacoque. Red sestara Pohoda Marijina i danas je vrlo prihvaćen u svijetu: ima 161 samostan u 33 zemlje svijeta. Najviše imaju samostana u Europi: 103, u Americi 51, u Africi pet i u Aziji dva.
Karizma reda Sestra Pohoda Marijina je potpuno predanje Bogu i bližnjemu, koje se pokazuje u nasljedovanju Isusa Krista, u molitvi i radu. Život se redovnica odvija u klauzuri u kojoj nastoje izgraditi zajednicu ljubavi poput one u nazaretskoj obitelji.


Sestre Pohoda Marijina djeluju u Hrvatskoj već 57 godina. U Zagreb su došle 1. rujna 1947. godine na poziv biskupa Josipa Lacha, da preuzmu brigu za Dom Božje providnosti i za kapelu Corpus Domini. U tom domu osnovale su svoj samostan koji je potvrđen 24. svibnja 1949. godine. U samostanu koji je uz kapelu žive svoju karizmu kontemplativnim životom, kako su je zamislili utemeljitelji sveti Franjo Saleški i sveta Ivana de Chantal.
Sveti Franjo Saleški (1567-1622)

U svom stoljeću sveti Franjo Saleški pokazao se kao svestran pisac, vrstan teolog i duboki mistik. Ubraja se među klasične pisce svjetovne i religiozne literature, a po svom pastoralnom i teološkom radu Crkva ga stavlja među crkvene naučitelje; a po svom dubokom mističnom i duhovnom životu voditelj je mnogih duša svoga vremena.
Franjo potječe iz francuske plemićke obitelji De la Sales. Rodio se 1567. u dvorcu Thorens u pokrajini Savoyja. Po želji roditelja kao najstariji sin trebao je biti baštinik i nasljednik u obitelji. Studirao je u koledžima La Rochu, Annecyju, Clermont u Parizu. U Padovi na sveučilištu doktorirao je pravo. Kad se vratio kući zauzeo je mjesto pravnika u odvjetničkom senatu.
U toku svoga studija doživio je duhovno obraćenje i čuo je poziv: “Ostavi sve i slijedi me”. Roditelji su se protivili njegovoj odluci da slijedi duhovno zvanje svećenika. On je ipak svojom pobožnošću i plemenitim životom pobijedio volju roditelja. Postao je svećenik ženevske biskupije. Zatim je djelovao kao pučki misionar među kalvinima u pokrajini Chablais. Jednostavnim provijedanjem i jasnim izlaganjam katoličkog nauka priveo je mnoge kalvine u Katoličku crkvu.
U 35 godini života imenovan je za biskupa ženevske biskupije. U biskupiji je djelovao pastoralno vrlo aktivno a istovremeno je bio duhovni voditelj mnogim dušama. Prijateljevao je sa svojim suvremenikom svetim Vinkom Paulskim. U iskrenom duhovnom vodstvu Ivane Franciske de Chnatal došao je na pomisao da osnuje redovničku zajednicu sestara kojoj je dao ime Sestre Pohoda Marijina. Umro je u Lyonu 22. prosinca 1622, a ukupan je u Annecyju. Proglašen je svetim 1665. godine. Zaštitnik je novinara, duhovnih pisaca, odgojitelja i učitelja.
Napisao je vrlo poznata duhovna djela: “Uvod u pobožni život”, “Rasprava o Božjoj ljubavi”, “Vježbe u krepostima”, “Nagovori o molitvi” i dr.
Misli svetog Franje Saleškoga

* Sve za Boga.
* Poniznost je magnet Srca Božjega.
* Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa.
* Poniznost i blagost su temelji svetosti.
* U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže.
* Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi.
* Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav.
* Ljubav je među krjepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu.
* Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu.
* Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju.

Molitva svetog Franje Saleškoga

“Budi hvaljen neizmjerno, dobri i uzvišeni Stvoritelju i Spasitelju! Ti si toliko dobar prema nama, da si s nama podijelio svoju slavu. Tebi se svidjelo, svedobri Gospodine, moje korake na tvoj put privesti, da nikad od njega ne odstupim.”
Sveta Ivana Francisca de Chantal (1572-1641)

Ivana Franciska rodila se 23. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj u uglednoj plemićkoj obitelji Fremyot. Budući da joj je majka umrla na porodu mlađeg brata, odgojila ju je tetka, majčina sestra. Sa 20 godina udala se za baruna Guy de Chantal. U sretnoj obitelji rodila je šestoro djece od kojih je četvoro ostalo na životu. Muž joj tragično poginuo u lovu, pa je ostala udovica sa četvero malodobne djece. Bila je vrlo brižna majka u odgoju djece, ali isto tako je bila otvorena prema potrebama ljudi napose siromasima i bolesnima.
Prekretnica u njezinom životu dogodila se 1604. godine kad je u dižonskoj katedrali slušala korizmene propovijedi ženevskog biskupa Franje Saleškog. One su je veoma dirnule. U sebi je čula nutarnji glas: “Evo čovjeka kojeg voli Bog i ljudi, u čije ruke položi svoju savjest.” Upoznala se s uglednim biskupom Franjom , duhovno se sprijateljila i nazivala ga “štovanim gospodinom i ocem”. Biskup Franjo je u sebi nosio ideju o osnivanju nove redovničke zajednice koju je povjerio Ivani Franciski de Chantal. Dao je novoj redovničkoj zajednici ime red Sestara Pohoda Marijina, a cilj im je da žive u otvorenom samostanu i posvete se službi bolesnika, siromaha i utamničenika. Zamisao je ostvarena 6. lipnja 1610. a red je potvrđen u svojim pravilima 23. travnja 1618. Konačno je ustrojstvo prema odobrenju Svete stolice je ostalo da sestre žive u trajnoj klauzuri sa svečanim zavjetima.
Redovnička zajednica Sestra Pohoda Marijina bila je u svom vremenu vrlo prihvaćena. Za života Ivane Franciske de Chnatal imala je 87 samostana. Ona je bila prva redovnička poglavarica. Živjela je vrlo sveto. Crkva ju je proglasila svetom 6. srpnja 1767. godine.
Misli svete Ivane Franciske de Chantal

* Poniznost je ključ Božjeg blaga.
* Mir duše ne postiže se drugačije nego u borbi sa samom sobom.
* Sve ono što uznemiruje, treba dobaciti, jer dolazi iz sebeljublja.
* Jedina naša želja treba biti da se svidimo Bogu.
* Što više posjedujemo Boga u jednostavnosti duha, to ćemo biti jači.
* Bog je naše svjetlo. Ona nas vodi, ne bojmo se!
* Kad Bogu ne bismo ništa drugo rekli osim da ga volimo, bilo bi to dosta, jer Bogu ne treba mnogo riječi.
* Bog vodi one koji se u njega uzdaju.
* Neka Bog bude vaša snaga, mir i utjeha.
* Sve naše djelovanje je molitva, ako nas vodi Bogu.
* Marija je uzrok radosti na čitavoj Zemlji.
* Što se više oslobodimo onoga što nije Božje, više će nas ispuniti sam Bog; ne brinimo se za sebe, Bog će se brinuti za nas.
* Šutnja je majka molitve i čuvarica srca.


Duhovnost Reda sestara Pohoda Marijina

"U središtu duhovnosti Sestara Pohoda Marijina nalazi se kontemplacija i nasljedovanje Isusa u njegovim poniženjima i skrovitom životu. Sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska nisu imali nakanu voditi svoje kćeri do savršenstva laganim putem. Njihovo zemaljsko hodočašće ostvaruje se u zajednici a život u zajednici je vrelo i prilika za odricanje. Svaka koja ima Božji poziv donosi sa sobom svoje sposobnosti ali i svoje pogrješke. Za taj život traži se duh duboke poniznosti i blagosti prema bližnjemu. Dakle, cijelu duhovnost sestara Pohoda Marijina možemo sažeti u ove riječi Gospodinove: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,29).
Naš je Gospodin dao ovome Redu znak posebne ljubavi, kad mu je povjerio zadaću da širi pobožnost njegovome Presvetom Srcu. Poznata su ukazanja svetoj Margareti Mariji Alacoque u samostanu u Paray-le-Monialu. Još prije tih ukazanja pisala je jedna sestra Pohoda Marijina: “Naš sveti Utemeljitelj osnovao je u Crkvi red, da časti dostojno Srce Isusa Krista u njegovim najdražim krepostima, koje su ujedno temelj pravila i konstitucija reda Pohoda Marijina. Pobožnost Presvetom Srcu divno se slaže s duhovnošću sestara Pohoda Marijina.”
Sveti Franjo predložio je svome redu kontemplaciju i nasljedovanje utjelovljene Riječi, njegovih poniženja u skrivenom životu i na Kalvariji. Bio je potresen neizrecivom ljubavlju Oca i Sina. Govorio je: “Umirući Spasitelj nas je rodio kroz otvor svoga probodenog Srca.” Nije dakle čudno da je tražeći grb za red Sestara Pohoda Marijina, izabrao jedno srce, probodeno dvjema strelicama i okruženo trnovim vijencem. U njega su upisana imena Isusa i Marije.
Treba zaključiti da je sveti Franjo Saleški uveo nešto novo kad je istaknuo prvenstvo ljubavi u nastojanju oko savršenstva. U to vrijeme smatralo se savršenstvo posljedica strogoga života. Držalo se da je ta strogost svetost, a ne samo put do svetosti. Ljudi su mislili da svetost raste na uništenom tijelu. Salezijanska duhovnost odabrala je put zadovoljštine. "

S. M. Alojzija Martinčević


Podaci za kontakt:
Adresa : Mošćenička 3, 10000 Zagreb, Hrvatska
Telefon: +385 1 3695242
E-mail : samostan.pohoda@zg.t-com.hr

htjela bih samo nadodati da su franjevci bili jedini svećenici koji su za vrijeme II svj.rata hodali po selima i gradovima i ljudima navještali Riječ, tješili ih te ih okupljali u svjetovne redove
to mi je mama pričala, i stoga jako cijenim franjevce, jer životno pokazuju svoju vjeru

PAVLINI


Pavlinski samostan Majke Božje Snježne




RED SV. PAVLA
PRVOG PUSTINJAKA

Red nosi ime po sv. Pavlu Tebanskom (III./IV. st.) kojega tradicija smatra prvim pustinjakom i začetnikom kršćanskog anahoretizma. U vrijeme progona cara Decija odlazi u pustinju, gdje do kraja života živi isposnički, u samoći i kontemplaciji.


Nastanak Reda
Početkom XIII. st. na području današnje Mađarske i Hrvatske živjele su poveće skupine pustinjaka, bez zajedničkog života i pravila. Nakon vizije mnogo malih baklji koje se spajaju u veliki plamen, bl. Euzebije Ostrogonski, kanonik svetoga života, odluči uz dozvolu svoga biskupa, spojiti te pojedince i skupine u organiziranu monašku zajednicu. Zajedno sa svojim prvim sljedbenicima Benediktom i Andrijom gradi samostane sv. Križa na gori Piliš i sv. Jakova na gori Patach, te novoosnovanoj redovničkoj Obitelji daje ime Pustinjaci Sv. Križa. S vremenom, kako je Red rastao i dobio potvrdu, monasi za svoga glavnog zaštitnika izabiru sv. Pavla Tebanskog. Bl. Euzebije umire 1270., ostavljajući za sobom mnoge samostane u kojima se gajila molitva, šutnja, pokora i odricanje. Već od samih početaka pavlini iskazuju posebno štovanje Majci Božjoj, a prvo svetište Njoj posvećeno sagradili su u Remetama kraj Zagreba. Red ima vrlo burnu i zanimljivu povijest, a posebno je aktivan i raširen u Hrvatskoj.
Pavlini u Hrvatskoj
1244. pavlini dolaze u Hrvatsku Dubicu, a do carskog ukinuća 1786. izgrađuju pedesetak samostana i redovničkih kuća, podijeljenih u dvije hrvatske Provincije. Nakon razdoblja surovog monaštva, dobitkom latifundija i papinskih povlastica, pavlini započinju s radom u gimnazijama i učilištima, osnivajući između ostalog i prvo hrvatsko učilište 1503. u Lepoglavi. Od 1700. u Lepoglavi je i Generalna Uprava Reda. Pavlini šire hrvatsku političku i nacionalnu svijest i misao te kao takvi postaju trn u oku austrijskim vladarima. 1786. g. car Josip II. ukida Red, te pljačka njegove samostane. Tim činom na 200 godina zaustavlja djelovanje hrvatskih pavlina, koji su našem narodu dali tolike istaknute biskupe, umjetnike, pisce… Najpoznatiji samostani bili su u Lepoglavi, Remetama kraj Zagreba, Crikvenici, Senju, Križevcima, Kamenskom kraj Karlovca, Sveticama kod Ozlja te Sv. Petru u Šumi u Istri.



Pavlini danas
Generalna Uprava pavlina nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi, odakle je i krenula obnova hrvatskih pavlina 1972. na inicijativu pokojnog kardinala Franje Kuharića. Danas pavlini djeluju u tri hrvatska samostana te tvore Hrvatsku Quasi-provinciju.
Karizma Reda
Njegovanje kontemplacije Boga u samoći kao i ljubav prema liturgijskoj molitvi;
Marljiv i siromašan život te prakticiranje pokore;
Posebno štovanje Bl. Djevice Marije;
Vođena Duhom Svetim i osjetljiva na znakove vremena apostolska revnost u službi Crkve i bližnjih: ta se revnost posebno izražava u propovijedanju Božje Riječi, svjedočanstvu života, podjeli sv. sakramenata, napose ispovijedi.
Pavlini su također na poseban način stali u obranu nerođenih, započinjući molitvenu akciju Duhovnog posvojenja nerođene djece.
--------------------------------------------------------------------------------

Kontakt adrese
Fra Juraj Domšić (Provincijal)
ili: Fra Mario Fundak
Pavlinski samostan Majke Božje Snježne
Kamensko 53, p.p. 113
47000 Karlovac
tel./fax: (047) 641-800
e-mail: mario7@vip.hr

FRANJEVCI BOSNE SREBRENE

nekadašnji samostan u Plehanu

Franjevačka provincija (redodržava) Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekinuto djeluje u ovim prostorima od srednjeg vijeka. Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine i tu su trajno ostali. Ta se godina uzima za početak njihove nazočnosti na bosanskom tlu, premda su oni i ranije zalazili u ove krajeve, odnosno već od sredine 13. stoljeća. Tako je provincijal "provinciae Sclavoniae" (Hrvatske) u svojstvu papina izaslanika 1248. god. posjetio Bosnu. Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka "bosanskih krstjana", zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na suzbijanju istog nauka.

Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena

Radi uspješnijeg naviještenja Evanđelja i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis u suradnji s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. God. 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo postavljen je fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan i biskupom.

Prvi samostan podignut je, zahvaljujući također i zauzetosti bana Stjepana, u Milima kod Visokog, vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Samostan je podignut uz crkvu posvećenu sv. Nikoli, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara. Uskoro su po Bosni počeli nicati novi samostani, među kojima su se osobito isticali oni u Sutjesci, Olovu, Srebrenici (odatle naziv provincije Bosne Srebrene), Fojnici, Kreševu itd. Vikarija se, zahvaljujući sve intenzivnijoj djelatnosti franjevaca, pod konac 14. stoljeća prostorno proširila od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Crnoga mora. Ona je u prvoj polovici 15. stoljeća samo na tlu Bosne imala više od trideset samostana, koji su mahom osnivani u gradskim naseobinama.

U prvoj polovici 15. st. sve je više prisutna turska opasnost. Turci upadaju i pljačkaju pojedina područja prostrane Vikarije, koja je inače bila razdijeljena na kustodije kao manje upravne jedinice. Tada se neki dijelovi odvajaju i pokušavaju osamostaliti. Najprije je to učinila kustodija sv. Katarine u Apuliji (1446), a približno u to vrijeme odvojilo se i ugarsko područje te je osnovana Ugarska vikarija, a potom su to učinili šezdesetih godina 15. st. i samostani s područja Dubrovačke republike i Dalmacije. Kako su Turci, nakon osvojenja Bosne (1463), sve više zauzimali hrvatska područja, to je sve težom postajala komunikacija franjevaca pod turskom vlašću i onih u drugim dijelovima Vikarije. To je bilo razlogom da je došlo do zadnje podjele Vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (pod turskom upravom) i Bosnu-Hrvatsku (na slobodnom području). Obje vikarije su 1517. godine izdignute na rang provincija (redodržava). Nakon osvojenja Bosne od strane Turaka, franjevci i dalje nastoje djelovati prilagođavajući se novim prilikama. Na temelju ahd-name, dobivene od sultana Mehmeda II. E1 Fatiha (1463), imali su određena jamstva za vlastiti opstanak i djelovanje u Bosni. Premda taj dokument nije uvijek jednako poštivan od strane turskih lokalnih vlasti, on je ipak odigrao važnu ulogu u vrijeme četiristoljetne turske uprave.

Turska je tijekom 16. st. proširila svoju vlast na Slavoniju, Srijem, Banat i na južnu ugarsku sve do Budima. Kako se tamošnje svećenstvo povlačilo pred turskim osvajanjima, bosanski su franjevci preuzimali pastorizaciju katolika i u tim područjima. Na taj način proširivala se i provincija Bosna Srebrena.

Godine 1623. statistička slika provincije Bosne Srebrene izgledala je .ovako: 17 samostana, 73 župe, 11 kapelanija, 335 franjevaca (od toga 53 klerika), te 300.000 katolika. Godine 1675. bilo je 19 samostana i 375 franjevaca.

Velike promjene u Provinciji dogodit će se pod konac 17. stoljeća. Uzrok tomu bit će rat između Austrije i Turske. Tijekom rata velika se većina hrvatskog katoličkog pučanstva s bosanskohercegovačkog područja iselila u prekosavlje i Dalmaciju, a s njima i brojni franjevci kojima su samostani porušeni i popaljeni. Računa se da je tada više od 100.000 Hrvata katolika iselilo iz Bosne i Hercegovine, dok ih je na svojim ognjištima ostalo samo 17.000. mnogi su se samostani tada ugasili.

Provincija se početkom 18. st. protezala na teritoriju triju država. Došlo je do procvata Provincije u izvanbosanskim područjima. No došlo je do novih cijepanja Provincije. Najprije su se osamostalili dalmatinski samostani 1735. godine (današnja provincija Presvetog Otkupitelja). Do nove podjele došlo je 1757. godine kada su se odvojili prekosavski samostani Bosne Srebrene. Tada je provincija Bosna Srebrena ukinuta i na njezinu teritoriju formirana kustodija Sv. Križa u Bosni i provincija sv. Ivana Kapistrana u prekosavlju. No 1758. godine dokinuta je ova odluka i Bosni je vraćen raniji status i naziv Bosna Srebrena. Nakon te zadnje razdjelbe Provincija je svedena u granice današnje Bosne i Hercegovine. Zadnja podjela provincije Bosne Srebrene dogodila se sredinom 19. st. točnije 1847. godine kada je uspostavljen Hercegovački vikarijat, koji je 1852. godine postao kustodijom a 1892. proglašen provincijom.

Godine 1882. franjevci Bosne Srebrene objedinjuju svoje srednje školstvo (do tada su se kandidati za Red školovali u više samostana) u Kreševu, a od 1883. godine u Gučoj Gori. Od god. 1900. đaci se školuju u novoizgrađenoj zgradi Gimnazije u Visokom. Godine 1905. otvorena je ujedinjena bogoslovija u Livnu, koja je premještena u Sarajevo u samostan sv. Ante. Godine 1942. bogoslovija je preselila u novoizgrađenu zgradu na Kovačićima u Sarajevu, gdje je u školskoj godini 1944/45. otvoren Teološki fakultet hrvatskih franjevaca. Ta je zgrada 1947. godine oduzeta te je bogoslovija ponovno premještena u samostan sv. Ante na Bistriku. Godine 1968. sagrađena je nova zgrada Teologije na Nedžarićima (Sarajevo). Tu je djelovala do svibnja 1992. godine kada su je zauzeli četnici. Studenti i profesori morali su prebjeći u Hrvatsku. U Samoboru kod Zagreba nastavljen je studij do ožujka 1997. godine kada su se ponovno vratili na Nedžariće (Sarajevo) gdje i danas djeluju.

Franjevci su stoljećima bili gotovo jedini pastoralni kler u Bosni. U turskom periodu, kada je bilo najteže, živjeli su i djelovali u naglašenoj povezanosti sa svojim hrvatskim pukom. S njim su dijelili sve nevolje života. Zbog takve bliske suživljenosti, u narodu su nazvani "ujacima", kako ih i danas po pojedinim mjestima katolici često oslovljavaju.

Provincija Bosna Srebrena danas ima svoje samostane i u Hrvatskoj (Podsused kod Zagreba), u Jugoslaviji (Beograd), na Kosovu (Đakovica). Pastoralno djeluju u Hrvatskoj, Jugoslaviji, Albaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Americi, Venezueli, i Africi.

Posvećujući veliku pozornost duhovnom i vjerskom odgoju svoga puka, franjevci su bili uvjereni da pisana riječ u tome može imati odsudno značenje. Samo je to moglo potaknuti fra Matiju Divkovića da napiše i objelodani 1611. god. svoja djela "Nauk krstianski" i "Sto čedesa", a 1616. i svoje "Besiede". On je prvi pisac iz Bosne koji je objelodanio jedno djelo na narodnom (hrvatskom) jeziku i time je postao rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti. Njega su u 17. i 18. stoljeću slijedili u spisateljskom radu mnogi franjevci kao npr. Ivan Bandulović, Pavao Posilović, Stjepan Matijević, Ivan Ančić, Lovro Šitović, Filip Lastrić, Marko Dobretić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Marijan Bogdanović i mnogi drugi. Devetnaesto stoljeće dalo je takoder nekoliko zapaženih franjevačkih pisaca između kojih se izdvajaju Augustin Miletić, Marijan Šunjić, Ivan Franjo Jukić, Blaz Josić, Martin Nedić, Grga Martić i dr. Prvih desetljeća dvadesetog stoljeca po svom se istraživačkom i spisateljskom radu ističe povjesnik Julijan Jelenić. O kulturnoj i duhovnoj slici franjevačke zajednice govore i bogate knjižnice triju samostana (Fojnica, Kr. Sutjeska i Kreševo) u kojima se čuvaju djela s područja teologije, filozofije, književnosti, medicine, prirodoslovlja, povijesti... od kojih su neka tiskana ubrzo nakon Gutenbergova iznašašća tiska. Najveći broj inkunabula na tlu BiH čuva se upravo u tim samostanima.

Godine 1945. obustavljeno je izlaženje vjerskih listova i časopisa. Ipak pet godina kasnije franjevci pokreću stručnu reviju Dobri pastir (četvrt stoljeća kasnije nazvat će se Nova et Vetera) te popularni kalendar pod istim imenom. Franjevački provincijalat izdaje službeno informativno glasilo Bosna Srebrena od 1942. godine. Godine 1971. pokrenuti su revija Jukić i Bilten Franjevačke teologije. godine 1983. pokrenut je list Svjetlo riječi koji izlazi jedanput u mjesecu. Za vrijeme progonstva u Samoboru pokrenut je časopis Bosna Franciscana. Franjevci su izdali i ne mali broj knjiga, a izdavačka djelatnost postaje sve opsežnija i bogatija.

Statistika:

Broj biskupa - 1; svećenika - 302; đakona - 1; braće laika - 6; bogoslova (svečano zavjetovanih) - 13; bogoslova (privremeno zavjetovanih) - 35; novaka - 10; sjemeništaraca - 65. Danas Provincija broji 322 svečano zavjetovana člana, ili ukupno 354 člana (računajući i bogoslove s privremenim zavjetima)


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa Provincijalne Uprave:

FRANJEVAČKI PROVINCIJALAT BOSNE SREBRENE
Mustafe Busuladžića 6
BiH - 71000 SARAJEVO
tel. (+387/33) 666-346
faks (+387/33) 472-391

KĆERI BOŽJE LJUBAVI

samostan sestara KBLJ

"Već od najranijeg djetinjstva bila sam obuzeta čežnjom da svoj život posve posvetim Bogu i siromasima. Htjela sam zajedno s djevojkama koje misle jednako kao i ja ovaj ideal provesti u djelo."

Franziska Lechner i osnivanje družbe

Franziska je rođena na Novu godinu 1833. u mjestu Edling, nedaleko od Muenchena (Njemačka), u katoličkoj obitelji Lechner. Bila je osobito voljeno dijete svojih roditelja. Ljubav i toplina očinskog doma bile su izvrsna podloga za iskustvo Božje ljubavi u Franziskinom životu. U 16. godini odlazi u Muenchen da se pripremi za učiteljsku službu, koja ju je tada jako privlačila. Međutim, Gospodin joj je namijenio drugu zadaću. Bilo je to vrijeme razvitka i zamaha industrijalizacije i s njom povezanih društveno-ekonomskih previranja u Europi. Mnoge su seoske djevojke, prisiljene neimaštinom, odlazile u grad da nađu zaposlenje kao radnice ili kućne pomoćnice. Franziska je brzo uvidjela kakvim su sve opasnostima izložene te mlade i neiskusne djevojke. Po karizmi primljenoj od Boga postade joj jasno da bi to bilo ono što želi i traži, naime prihvaćati te djevojke i biti im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama. Odmah se odazove tom poticaju Milosti, ostavi svoju domovinu i krene u Beč, veliki carski grad, u kojem su obilje i bijeda zajedno obitavali.

U Beču još jače osjeti bilo svoga vremena te sagledavši bolje i dublje njegove potrebe, na blagdan Marijina prikazanja 21. studenoga 1868. osniva Družbu kćeri Božje Ljubavi. Prema Franziskinoj želji članice ove družbe trebaju biti službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi. Sve u životu Kćeri Božje Ljubavi treba doista svjedočiti o ovom djetinjem odnosu prema Bogu, o pouzdanju i ljubavi prema Njemu. Osobito u brizi i odgajanju ženskih osoba nastojat će članice Družbe služiti kao oruđe Božanske ljubavi. Za svoju novoosnovanu družbu uzima Pravilo sv. Augustina, a sama sastavlja Konstitucije.


--------------------------------------------------------------------------------

Dolazak sestara Kćeri Božje Ljubavi
u naše krajeve i njihovo djelovanje

Na poziv sarajevskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera 28. travnja 1882. sestre Kćeri Božje Ljubavi, predvođene samom Utemeljiteljicom, dolaze u Sarajevo. Ondje otvaraju prostrano polje djelovanja.

Odmah po dolasku sestre su započele s izgradnjom samostana, škola, internata... S puno ljubavi razvijale su svoje socijalno-karitativno djelovanje, skrb i zaštitu ostavljenih i zapuštenih. Služavke, najzapušteniji društveni sloj, bile su djeca njihove ljubavi, kako ističe u svom govoru nadbiskup dr. Ivan Sarić prigodom proslave 50. obljetnice Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Svoja djela ljubavi širile su sestre i po drugim mjestima Bosne i Hrvatske sve do 1949. godine. Ta ljubav ih je vodila do kraja, do prolijevanja i zadnje kapi krvi, što su posvjedočile i naše Drinske mučenice. Po uzoru na svoga Zaručnika nisu se umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice.

Poslije II. svjetskog rata sestre Kćeri Božje Ljubavi ostale su ne samo bez svojih škola, nego i bez vlastite imovine. Zahtjevi i potreba vremena u takvoj poslijeratnoj situaciji preusmjerili su djelatnosti sestara.

Veoma važno područje djelovanja postao je župski apostolat gdje su sestre, živeći sa župskom zajednicom, svojim požrtvovnim, svestranim radom u župskom pastoralu, preko kateheze, vođenjem crkvenih zborova, okupljanja djece i mladih, uređivanjem crkava, vođenjem župskog domaćinstva i drugih župskih aktivnosti puno pridonosile odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema. I u tim poratnim situacijama sestre su osnivale dječje vrtiće i na taj način pomagale obiteljima u čuvanju i odgoju njihove djece. Internat za djevojke srednjoškolskog uzrasta u Zagrebu, hvala Bogu, nije prestao postojati. To je drago mjesto okupljanja za sve djevojke koje su prošle kroz tu kuću, koje su tu stjecale svoja životna usmjerenja. Osobitu ljubav sestre posvećuju napuštenoj i nezbrinutoj djeci. Također rade sa starijim osobama po staračkim domovima te u bolnicama, iskazujući tako svoju pomoć svima potrebitima.

Dolaskom demokracije vjeronauk je ušao u škole pa sestre Kćeri Božje Ljubavi, uz župske aktivnosti, sudjeluju i u školskom vjeronauku. Godine 1994. ponovno je otvorena škola, danas Katolički školski centar u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu. Tako sestre mogu oživljavati i ovaj oblik svoje prvotne školske djelatnosti. Za sada školu pohađa oko 1.100 učenika, raznih vjera i nacionalnosti.

Držeći se preporuke svoje Utemeljiteljice: "Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo", sestre djeluju u mnogim mjestima BiH, diljem čitave Hrvatske te na Kosovu, u Makedoniji i Albaniji, ukupno u 44 zajednice i župe.


--------------------------------------------------------------------------------

Statistika:

Provincija Božje Providnosti sa sjedištem u Zagrebu ima:
275 zavjetovanih sestara, 4 novakinje u Zagrebu i 7 u Albaniji.


--------------------------------------------------------------------------------

Adrese:

Provincijalna kuća
Kćeri Božje ljubavi
Nova Ves 16
10000 ZAGREB

Duhovne vježbe sestara Kćeri Božje ljubavi:
http://www.ffdi.hr/duhovni-kutak/fdc/kblj.htm

Dragi Joakime,ovo su sve jako zanimljive stvari!HVALA ti za to.Bog te blagoslovio i podario ti sve najbolje.

joakime za sve, posebno, posebno za franjevce Bosne Srebrene, e to sam s radošću pročitala, jer je moje porijeklo od tamo, htjela bih samo nadodati da je to živa istina ta povezanost Hrvata iz Bosne Srebrene s franjevcima i ja sam ih kao mala zvala ujak, mama bi uvijek rekla... cure, ispecite kolače...doći će nam ujak.... mi smo znale da to nije ujak-mamin brat- nego naš svećenik, župnik...
I još bih nešto htjela nadodati... u svezi tog četiristotine godišnjeg turskog jarma u tim krajevima. Kao mala primijetila sam da moja baka, strina, tete sve imaju istetoviran križ na ruci.. i svoje ime ispisano na ruci.. ( Jele, Ruža, Kata)...plava boja.. prava tetovaža.
Otkrile su mi da je to stara tradicija, još iz turskog doba, a služila je kao zaštita od Turaka... koji su u to doba , posebno spahije- koji su sebi dali privilegiju obeščašastiti katoličku mladenku prije nego što dođe u kontakt sa svojim suprugom, pred Bogom vjenčanu sa svojim mužem--- strahota. Pričalo se da su se mnoge katoličke mladenke radije ubile, nego dopustile takvo obeščašćivanje. Stoga su se štitile križem, kažu da je iz toga nastala ona stara izreka -Bježi ko' nekrst od križa!

Draga Vikice ovo o me je podsjetilo da i kod nas na kosovu i danas puno, osobito starijih zena ima istetoviran kriz na ruci. I tu su kod nas Franjevci- iz centra Bosne Srebrene.
Citala sam Joakimovo pisanje, i gdje stoji
pa sam bila sva sretna. To je Biskup Hil Kabashi OFM, meni jaaako drag i neki rod moga supruga , i mislim nakon nekih 100 god prvi je biskup iz provincije Bosne Srebrene. To je tako divna osoba i iz svake njegove rjeci odise njegova ljubav prema Bogu i covjeku. Boze cuvaj ga !


Hvala ti Joakime.

Amen! Neka ga čuva, blagoslovi i ljubi!
Imam dragu prijateljicu Terezu, Janjevku s Kosova-živi sama s četvoro djece u Zagrebu u neimaštini, a oni kažu da imaju sve jer Bog je prisutan u toj obitelji, jedna kćer joj sad polazi u srednju školu i želi biti časna sestra.
eto draga moja Marte i ti si draga srca momu, neka Gospodin blagoslovi i čuva i tebe i tvoju obitelj