www.tebe-trazim.com

Bozji blagoslov i tebi Vikice.
Da na Kosovu je bila velika zajednica Janjevaca. To su uistinu jako vjerni katolici. Sa mnogima sam u rodu i imam dosta prijatelja. Ja sam pak Albanka.
Sada neka moderatori ova nasa dva zadnja posta prebace u "zachatale smo temu" da nebi smo Joakimovo pisanje ometale.


Sve vas voli Marte

može, slažem se, joakime znam da se nećeš ljutiti
marte, mislila sam da si Janjevka.- jer tako dobro govoriš -pišeš hrvatski
al ne mijenja na stvari... i ti i Tereza ste Bogu mile i hvala Mu što nam vas je podario!

Nikada,a pogovoto na vas dvije!

ne gubi se tema ako vas dvije procakulate usput : ). A Joakim se i tako ne moze naljutiti na vas dvije : ), stoga ovo dodje kao mali 'time out' od glavne teme.

DRUŽBA KĆERI MILOSRĐA

O nama


Na toplim obalama juga Lijepe naše, među skromne korčulanske ribare i težake, svidjelo se Gospodinu darovati svojoj Crkvi i svijetu domaću redovničku družbu Kćeri Milosrđa sv. Franje. Nadahnuo je za svoj naum iskusnog dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića i potaknuo ga da odabere i strpljivo duhovno pripremi mladu Blaćanku Mariju Petković kojoj je Gospodin od djetinjstva stavio u srce ljubav i samilost za bijedne i trpeće, osobito za siromašnu i zapuštenu djecu (Marija Propetoga, Utemeljiteljica - Bilješke za autobiografiju).


Učinio je da osjeti njegov poziv te se odazove (isto) i sa svojih prvih pet suradnica osnuje, uza sve zapreke svojih (Kratka Povijest Družbe), redovničku zajednicu u danima velike bijede i nevolje naroda (isto) kao providnosni odgovor na plač sirota i djece (isto) neposredno po svršetku I. svj. rata. Tako je u Blatu nikla ova Isusova biljčica 4.10.1920. na slavu trojedinoga Boga (Utemeljiteljica, Pisma 18.2.1957.) da odgaja i spašava siromašnu žensku mladež (Pisma, 13.11.1942.).



Matični samostan postaje upravno središte Družbe, kuća redovničke formacije, odgojna ustanova s dječjim obdaništem, vrtićem i sirotištem i za suradnju u župnom pastoralu: pouka u vjeri, crkveno sviranje i pjevanje, čistoća bogomolje, vođenje katoličkih društava, nedjeljni molitveni susreti i nagovori odraslima, promicanje katoličkog tiska i pomoć bolesnim osobama.
Prva polja vjerskog, odgojnog, obrazovnog i samaritanskog rada, bila su dječji vrtići, sirotišta i bolnice, te stručni tečajevi iz domaćinstva i higijene, zdravstvena prosvjeta i usluge bolesnicima po kućama i u ambulantama. Svoje svjedočenje Boga milosrđa iz kuće matice u Blatu, sestre su brzo proširile daleko u Vojvodinu u Suboticu, u obližnju Smokvicu, u srednju Srbiju (Kragujevac) i Makedoniju (Veles), u južnu Hrvatsku (Opuzen, Preko, Zemunik, Ugljan, Split) i u srce Hrvatske grad Zagreb – Prekrižje (sirotište), Bauerov zavod za djevojke, Odra, Vinagora, Taborgrad, Šestine, Ivanić Grad.

Od svoje mlade Družbe Utemeljiteljica je odvojila dvadeset i tri sestre od g. 1936. do. 1940. i uputila ih u misije južnoameričkoj sirotinji, za vjerski odgoj djece i pouku odraslih, njegu bolesnika i vojnika u Argentini, Paragvaju i Čileu, a g.1953. i u Perù (Lima). Sestre su tamo g. 1963. prihvatile i dječje sirotište Puente Piedra (Lima) za odgoj i izobrazbu najsiromašnijih i zapuštenih djevojčica koje i danas djeluje.

U Argentini je već g. 1940. uspostavila kuću redovničke formacije i u Čileu g. 1951. Družba je brzo postala višenacionalna obogaćena sa stotinjak američkih djevojaka koje je privukao franjevački duh i karizma milosrđa jedne europske družbe iz maloga naroda Hrvata.

Majka Utemeljiteljica ustanovila je središnju upravu Družbe u Rimu g.1952., i u njegovu predgrađu u Tor Lupari osnovala dječje sirotište a poslije i osnovnu školu te rad u gerijatrijskome centru. U sjevernoj Italiji (Piemonte) radile su sestre u vrtiću i u Domu za starije osobe te u psihijatrijskoj ustanovi u Tivolli (Rim), a privremeno i u Španjolskoj i Urugvaju.

vremenom su otvorene nove kuće milosrđa za odgoj u vjeri i vjersku pouku djece i mladeži, zdravstvene usluge i njegu starijih osoba u domovini Hrvatskoj, Vojvodini, BiH, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, SAD, Kanadi, u J. Americi i obogaćeno župno suradništvo. Neke su od zajednica kasnije dokinute a zaživjele su nove u skladu s Družbinom karizmom i mogućnostima sestara.

Upornim zalaganjem Marija od Propetog svoju je Družbu čvrsto pravno vezala s Isusovom Crkvom. G. 1928. Družba je dobila biskupijsko pravo i iste godine pripojena I. franjevačkom redu, g. 1944. postigla je privremeni crkveni Dekret pohvale i g. 1956. od Sv. Stolice papinsko priznanje Družbe i Konstitucija.

Slijedeći sveti primjer svoje mudre i iskusne Majke, njezine duhovnih kćeri i nasljednice na europskom i američkom kontinentu nastavljaju svjedočiti svojim životom i djelom maksimu sv. Ivana «Tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata» (1Iv 4,21), vjerne poticajima svoje Utemeljiteljice: «Sve za Isusa na slavu nebeskog Oca» i «Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji».

U neprekidnom predanju Trojstvenoj Ljubavi, otvorene nasljeđenim i novim oblicima siromaštva otuđena čovjeka, Kćeri Milosrđa ostvaruju svoje milosrdno poslanje u mjesnoj i misijskoj Crkvi kao glasonoše dobra i mira u suvremenom društvu potrošačkog mentaliteta i ravnodušnosti.

Sestre Hrvatske provincije Krista Kralja služe u slobodnoj domovini Hrvatskoj koristeći nove mogućnosti navješćivanja i kateheze u državnim školama i ustanovama, u Vojvodini, BiH, Sloveniji, Njemačkoj i Kanadi. Družba ima svoje provincije u Italiji (s Rumunjskom), Argentini, Paragvaju i Čileu (s delegaturom u Perùu).

Kuća matica Družbe je u Blatu, središnjica s vrhovnom upravom u Rimu, a u Zagrebu je sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja te u Šestinama kuća početne redovničke formacije (novicijat) i u Dubrovniku prednovicijat.



Duhovnost


Naša se duhovnost u prvom redu temelji na duhovnoj baštini franjevačkog reda i nasljeđu naše Majke, Časne službenice Božje i prvih sestara.

Glavna je naša potreba razmatranje božanskih istina i stalno sjedinjenje s Bogom u molitvi (usp. Kanon 663/1). Po vjeri, nadi i ljubavi molitva nas uzdiže k Bogu, sjedinjuje s njime, s općom Crkvom i sa svim stvorenjima. Majka nas poziva: »Hvalite i slavite Presveto Trojstvo – trojstvenu ljubav« (Pisma, 26. 6. 1943), jer Bog je htio da se naša Družba ustanovi za suradnju s njime, sa Sinom i Duhom Svetim u djelima ljubavi na spasenje duša (Pisma 16. 6. 1962.).

Dnevnim slavljenjem Euharistije kojom sudjelujemo u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi, prikazujemo sebe, naša odricanja i nade, te težnje i patnje naše braće, po Kristu, našem posredniku, slavimo i zahvaljujemo Ocu što nas je učinio svojom djecom i baštinicima svoga kraljevstva.

Svakodnevnim blagovanjem euharistije, koja sadrži samoga Krista, naš vazam i živi kruh, raste naše jedinstvo s njime i produbljuje duhovno i crkveno zajedništvo. Iz euharistije rađa se apostolski žar za djelatnu ljubav i karitativnost.

Redovitim sakramentalnim i liturgijskim životom, sve u zahvalnosti (usp. Fil 4, 6), i u dnevnom susretu s Božjom Riječi, otkrivamo Božje očinstvo u sebi i oko sebe Božje kraljevstvo milosrdne ljubavi u malenosti srca i životnim optimizmom. Hvalidbenom molitvom i prošnjom radosno priznajemo svoju ovisnost o Očevoj dobroti i suobličujemo svoj svakidašnji život i rad, kušnje i teškoće, životu Krista milosrdnoga i raspeta kao dragovoljne žrtve ljubavi na slavu Vječnog Oca.

Slavljenjem Časoslova naroda Božjega sudjelujemo u javnoj molitvi Crkve koja bez prestanka hvali Gospodina i posreduje za spasenje svega svijeta, (SC 98, 83).

Redovničko posvećenje neprestani je odgovor na poziv Božje ljubavi. Da bismo ga vjerno obnavljale, nastojimo se povući u samoću za vrijeme mjesečne duhovne obnove i godišnjih duhovnih vježba i pojačanom molitvom i razmatranjem upoznati vlastito stanje, otkriti znakove volje Božje i poticaje njegove milosti.

Ljubav prema Vječnom Ocu glavna je pobožnost Družbe koja nas potiče na zajedništvo molitve i apostolata da bi po nama svi ljudi upoznali ljubav i milosrđe nebeskog Oca .

Posebnu pobožnost gajimo prema Isusu, raspetoj Ljubavi. Slijedimo ga vjerno noseći strpljivo križ životnih teškoća prema pouci sv. Pavla: Daleko od mene da se ičim uznosim osim križa Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni raspet svijet i ja svijetu (Gal 6,14).

Otvorene preobraziteljskoj snazi Duha Svetoga – Duha ljubavi i istine i Oca ubogih (Pouka 24-5-1931.), molimo da nas svojim darovima učini dostojnim svojim prebivalištem da bismo išle stazama kreposti, ljubeći i slaveći Oca nebeskoga i njegovu utjelovljenu Riječ, raspetu Ljubav (Pouka 21.5.1961.).Sve se povjeravamo kćerinskim pouzdanjem Djevici Mariji, Isusovoj i našoj Majci, uzoru svetosti. Od nje, Majke Božje milosti i Bezgrešnog Začeća, molimo pomoć za savršeno jedinstvo s Bogom i s bližnjima kao Marije, majke milosrđa trpećem čovječanstvu (Pismo 19.4.1937.).

Slavimo Boga s našim nebeskim zaštitnicima nastojeći nasljedovati njihove kreposti: sv. Josipom, sv. Franjom Asiškim, slijedeći njegovo siromaštvo, malenost, pokoru, jednostavnost, ljubav za sve stvoreno i životni optimizam te pokornički život sv. Klare Asiške i «duhovno djetinjstvo» sv. Terezije od Djeteta Isusa. Njihove blagdane svetkujemo kao povlašteno vrijeme Božje milosti.

Svoj posvećeni poziv Božjih suradnica u djelima milosrđa ostvarujemo u životu sestrinstva, kao zajedništvu ljubavi i raspoloživosti za služenje, mjestu osobnoga i zajedničkog rasta i dozrijevanja, u izmjeni vlastitih dobara i darova, u povjerenju i uzajamnom praštanju, kao znak buduće stvarnosti.

Budite velike u ljubavi
Budite jake žene sa srcem majke

Karizma


Sadržaj karizme izrečen je u imenu Družbe da bi se povijesno oživljavalo poslanje koje sestre vrše u Crkvi i u svijetu na izgradnji Kraljevstva.

Kćeri Milosrđa znači da smo rođene iz milosrđa Očeva i poslane u svijet nastaviti njegovo djelo milosrđa i bratske ljubavi prema trpećim ljudima (Pouka 13. 12. 1942).

Sestre moraju biti prava slika milosrđa nebeskoga Oca (Pouka 13. 12. 1942) i kao baštinice njegove milosrdne naravi pružati našoj braći, napose najmanjima i najpotrebitijima, dokaze i plodove dobrote i ljubavi kojom nas Otac ljubi. Svaka je Kći Milosrđa pozvana svjedočiti milosrdnu ljubav Očevu, slijedeći raspetoga Krista po uzoru sv. Franje Asiškoga i naše prve duhovne Majke, tako da i same postanemo živo evanđelje u Crkvi.

Milosrđe uključuje uslužnost, gostoljublje, prihvaćanje bližnjega i spremnost na praštanje, kao i priznanje vlastitih ograničenja da bi se u nama očitovala snaga Božje ljubavi.

Djelatnosti

Naše apostolsko služenje u Crkvi u službi je Kraljevstva i čvrsto ukorijenjeno u stvaralačkoj ljubavi Očevoj koja se spasiteljski širi kroz povijest i prostor. To ižarivanje božanske ljubavi (agape) prožima cjelovitost našega posvećenja. Zato želimo biti živi znak neiscrpiva Božjega milosrđa koje nebeski Otac ima za sve ljude ljubeći ih i žrtvujući se za sve bez razlike, jer svi su naša braća u Kristu (Okružnica 1947.)

Duh naše djelatne nazočnosti u Crkvi sjedinjuje molitvu s apostolatom kao uzajamna sredstva kojima se traži Bog iznad svega. Posvećujemo se kršćanskom odgoju i izobrazbi djece i mladeži, napose siromašne i siročadi, župnom pastoralu, vjeronaučnoj pouci u župama i školama , njezi ostarjelih osoba i karitativnoj skrbi za potrebite, promičući svagdje dostojanstvo ljudske osobe i ekumensko zbližavanje.


U odgojno-obrazovnim djelatnostima, mlade usmjerujemo:

1. prema kršćanskoj vjeri i uljudbi i vrijednostima obitelji, poštovanju ljudske osobe i otvorenosti za potrebe svijeta i solidarnost s ugroženima

2. prema duhovnim vrednotama, s osobitim obzirom na franjevačku duhovnost i humanizam, ljubav za prirodu, karizmu naše Družbe, njezin duh i apostolske djelatnosti

3. prema stručnoj spremi da bi se korisno i lakše uključili u društvo i prema društvenosti da bi se olakšala njihova afektivna stabilnost

4. prema evangelizaciji okružja u kojemu žive i založenosti u suradnji sa župnom zajednicom


Dječje jaslice i vrtići


U odgoju najmlađih slijedimo kršćansku i pedagošku baštinu naše Majke Utemeljiteljice. Njegujte u svom srcu ljubav i brigu za djecu (Pisma 12. 8. 1944.) za koju sam spremna dati i svoj život i želim da ih i vi tako ljubite (Pisma 4. 2. 1945.).

Odgojno-obrazovnu djelatnost vršimo u svojim dječjim vrtićima klasičnom i suvremenom Montessori metodom (Subotica). Osobitu pažnju posvećujemo siromašnijoj djeci i siročadi nastojeći im pružiti toplinu obiteljskog ozračja i doma, a ponekad im zamjenjujemo i roditelje.



Župni apostolat


Djeci i mladima dajemo pouku u vjeri i ljudskim vrednotama, a prikladnom katehizacijom pomažemo i odraslima da postanu osobe kršćanske vjere i ljubavi i da svojom blagošću pobuđuju svakoga na mir, dobrotu i slogu (Konstitucije 128).

Svojom duhovnom i stručnom spremom sudjelujemo u pastoralnim potrebama i pothvatima župne zajednice. Uz vjeroučiteljsku dužnost, vršimo i dužnosti crkvenih orguljašica i zborovođa, te sakristansku službu, ures i ređenje bogomolje. Prema potrebi vodimo i Treći svjetovni franjevački red i prigodna udruženja djece, mladih i odraslih vjernika, kao liturgijske, molitvene i druge grupe.

Prihvaćamo i vodstvo župnih obdaništa i suradnju sa župnim Caritasom. Kao posvećene osobe i franjevke, slijedeći crkveno učiteljstvo, nastojimo svojim radom i primjerom promicati mir i pravdu i braniti dostojanstvo ljudske osobe, gledajući u ljudima koji su žrtve nepravde Isusa, siromašna i ponižena kojemu je potrebna naša skromna pomoć.

Apostolat milosrđa


Po djelotvornoj ljubavi svima želimo pokazati put spasenja. Meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće (Mt 25, 40).

U bolesnima i potrebitima služimo i ljubimo Isusa koji nastavlja trpjeti u svojim udovima. U susretu s ljudskom patnjom nastojimo im istaknuti nadnaravnu vrijednost trpljenja, kao povlašteno sredstvo koje zbližava s Isusom patnikom. Potičemo ih da dragovoljno prime kršćanske sakramente, kao izvor jakosti i sudioništvo u spasenjskoj žrtvi Gospodinovoj.




S dužnim poštovanjem hrabrimo bolesnika i njegovu rodbinu da s vjerom prihvate iskušenja bolesti i starosti, a nerijetko i osamljenosti. Kao vjerne kćeri sv. Franje koji je bio tako osjetljiv na potrebe bližnjih, smatramo svojom dužnošću posjećivanje i pomaganje starijih i bolesnih osoba u njihovim domovima. Molitvom ispraćamo svoje štićenice, dobročinitelje i znance na odlasku s ovoga svijeta.

Za vrijeme Domovinskoga rata prihvatile smo mnoge izbjeglice i prognane u naše kuće, a sestre su ostale s našim narodom i u vrijeme neprijateljske okupacije (Cavtat), i okruženja (Dubrovnik), pomažući im i hrabreći vjerom. Iskazujemo gostoprimstvo siromašnijim osobama, koje trebaju privremenu liječničku ili drugu pomoć.

Također odvajamo godišnje od vlastitih dobara za najpotrebitiju braću i sestre. Za sve ljude, napose za svoje štićenike i naše suradnike u milosrdnom služenju, molimo mir i dobro.
Hrvatska provincija Krista Kralja
Provincijsko sjedište
10000 Zagreb, Mallinova 4
Tel. 01/46-77-609; Faks 01/ 46-77-986
E-mail: kceri.milosrdja@zg.t-com.hr

FRANJEVAČKA PROVINCIJA PRESVETOG OTKUPITELJA - SPLIT



Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu, nastala 1735., diobom od Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Djelomično je nasljednica bogate duhovne franjevačke baštine koja je, na području na kojem danas Provincija djeluje, nastala već u razvijenom srednjem vijeku sa samostanima koje su obdarivali hrvatski velmože Šubići i Nelipići (Splitska kustodija, Slavenske franjevačke provincije, 1239.).

S tog se područja, naime, još prije osnivanja Provincije, istaklo više redovnika koji su iznikli iz naroda i živjeli za Boga i narod, od kojih svakako treba spomenuti jeruzalemskog mučenika sv. Nikolu Tavelića. U obrani domovine i kršćanske vjere franjevci su često stradali, a njihove nastambe i crkve u kojima su obnavljali svete obrede više su puta kroz mučnu povijest sve do domovinskog rata pretvarane u ruševine i zgarišta. No, upravo je na tom području iz te religiozne baštine, niknula najstarija, izvorna, do danas očuvana hrvatska ženska redovnička udruga osnovana u Šibeniku 1673, kojoj su franjevci provincije Presvetog Otkupitelja bili duhovni vođe.

Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na tom su području niknula i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699,1714) i Makarskoj (1708,1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u Franjevačkom redu. Preustrojstvom školstva od njih je 1936. nastala Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. Franjevci su osnovali i prvu javnu gimnaziju s nastavnim hrvatskim jezikom na hrvatskom jugu (ujedinjena u Sinju 1854).

Prožeti ljubavlju prema Bogu i ljudima, vjeri, crkvi, domovini i znanosti, franjevci provincije Presvetog Otkupitelja trsili su se da bi svoj život založili na Božju čast i korist bližnjemu. Među njima su se istakli nacionalni i duhovni preporoditelji i pisci: Grabovac, Knežević i Kačić; pokretač ideje o hrvatskom ujedinjenju fra Andrija Dorotić; biskup Milinović; otac starohrvatske arheologije fra Lujo Marun; teolog fra Karko Balić i mistik fra Ante Antić. Uz njih su djelovali mnogi manje poznati ali vrijedni redovnici: molitelji, propovjednici, mučenici, znanstvenici, profesori, skupljači narodnog blaga, i nadasve brojni župnici, vjerovjesnici i vjeroučitelji po župama u manjim gradovima kao što su Drniš, Sinj, Knin, Imotski, Makarska, Metković, ali i u većim gradovima Splitu, Šibeniku i Zagrebu, te u misijama i među Hrvatima u svijetu. Posebnu pozornost zaslužuju najnepoznatiji koji su svoj život utrošili među siromašnim svijetom po selima, živeći skromnim bogoljubnim i čovjekoljubnim životom, njegujući religioznu svijest vjernika i opće vrednote koje su ljudima među kojima su djelovali davali snagu izdržljivosti.

Statistika:

1. Braća sa svečanim zavjetima:
a) Svećenici: 263, b) Braća klerici: 10, c) Braća laici: 7
Ukupno braće sa svečanim zavjetima: 280

2. Braća s privremenim zavjetima:
a) Braća klerici: 17, b) Braća laici: 3
Ukupno braće s privremenim zavjetima: 20

3. Braća novaci: 5

Ukupno sve braće: 305

Postulanti: 9


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Franjevački provincijalat
Trg Gaje Bulata 3
21000 SPLIT
(021) 356-731; (021) 347-822
provincijalat-franjevaca@st.t-com.hr

SESTRE KLANJATELJICE
KRVI KRISTOVE

--------------------------------------------------------------------------------

Adoratrices Sanguinis Christi - ASC

Utemeljiteljica družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove je sveta Marija De Mattias. Rođena je 4. veljače 1805. u Vallecorsi (Italija) u tadašnjoj Papinskoj državi. Djetinjstvo i mladost je proživjela u burnim vremenima napoleonskog i post-napoleonskog doba obilježenog osvajačkim ratovima i prolijevanjem krvi.

Početkom 19 stoljeća u Rimu se rađa pokret Krvi Kristove čiji članovi štujući "cijenu našeg spasenja" žele dati zadovoljštinu za mnogu nevino prolivenu krv i doprinijeti pomirenju. Zahvaćen ovom duhovnošću, rimski svećenik, sv. Gašpar del Bufalo (1786-1837) uz poseban poticaj i dozvolu pape Pia VII. utemeljio je 1815. godine družbu Misionara Predragocjene Krvi. Misionari su krenuli sa sveobuhvatnim planom obnove naroda, pozivajući na obraćenje i pomirenje propovijedajući neizmjernu Božju ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu. Gašpar i njegovi sljedbenici su preko pučkih misija dolazili do svih slojeva društva. Širili su na poseban način štovanje Krvi Kristove i isticali vrijednost svake ljudske osobe i svake duše jer je plaćena najvišom cijenom: Krvlju Isusa, Sina Božjega.


Susret s Misionarima obilježio je i budući život Marije De Mattias. Duh Sveti je u njenom srcu probudio želju da mu se posveti i čini dobro. Dok je tražila gdje ju Bog želi u njeno su rodno mjesto došli Misionari. Potaknuta primjerom i žarom Gašpara del Bufalo i ona je poželjela postati misionarka.

Nakon savjetovanja s misionarima, molitve i nekoliko godina pripreme, Marija De Mattias prihvaća poziv biskupa i otvara školu za siromašne djevojčice u malom mjestu Acutu, nedaleko Rima i tamo 4. ožujka 1834. utemeljuje Družbu Klanjateljica Krvi Kristove. Cilj zajednice bio je trajno se u životu i radu klanjati raspetom i uskrslom Kristu i na taj način sudjelovati u Njegovom djelu otkupljenja.

Kao sredstva za postizanje ovog cilja izabrala je Marija De Mattias evangelizaciju i promicanje dostojanstva ljudske osobe na poseban način siromaha.

Bilo je to nastojanje da se poučavanjem u školama koje su tada bile osobito potrebne i drugim apostolskim djelima pomogne svima da upoznaju ljubav radi koje je Isus prolio svoju Presvetu Krv. Marija De Mattias je govorila da "škola nije svrha nego samo sredstvo koje pomaže doći do duša". U Krvi Kristovoj, prolivenoj iz ljubavi, nalazila je nadahnuće za rad s djevojčicama, djevojkama i ženama, te po tome sudjelovala u "obnovi svijeta".

Ubrzo su joj se pridružile i druge djevojke koje su s njom dijelile život i rad. Družba se već za života Utemeljiteljice proširila izvan Italije, a kasnije i po cijelom svijetu.

Marija De Mattias je umrla u Rimu 20. kolovoza 1866. Papa Pio XII proglasio ju je blaženom 1. listopada 1950., a Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 18. svibnja 2003.


--------------------------------------------------------------------------------

Prve Klanjateljice Krvi Kristove došle su u naše krajeve iz Austrije 7. listopada 1879. na poziv trapista Franza Pfanera, priora samostanu "Marija Zvijezda". One su u blizini Banja Luke počele razvijati svoju prosvjetnu i karitativnu djelatnost.

Pored prvog samostana koji su nazvale "Nazaret", gdje je bilo sirotište i škola, otvorile su ubrzo i druge škole u Banja Luci i okolici: Bos. Aleksandrovac, Nova Topola, Bos. Gradiška te u drugim mjestima po Bosni: Zenica, Bihać, Jajce. Prvu su zajednicu u Zagrebu Klanjateljice otvorile 1933. godine. Svršetak II svjetskog rata donio je velike promjene: oduzete su i zatvorene sve škole kao i većina sestarskih kuća.

Apostolsko djelovanje provincije, koje je u prvih 65 godina imalo gotovo isključivo pedagoško obilježje, poprimilo je novi oblik. Sestre počinju raditi u župama, bolnicama, staračkim domovima, vrtićima.

Otvaranje manjih zajednica dovodi sestre sve više u kontakt s ljudima te počinju organizirati i voditi razne susrete, duhovne obnove i duhovne vježbe. Nove su zajednice otvorene u raznim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a nekoliko zajednica i u Njemačkoj. 1963. godine jedna grupa sestra odlazi u Australiju gdje se posebno posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, te se s vremenom sve više uključuje u djelovanje lokalne Crkve. Danas tamo djeluje 13 Klanjateljica u tri zajednice: Sydney, Adelaide i Canberra.

Od samog su početka Klanjateljice osim škole u svom apostolatu posvećivale veliku pažnju djevojkama i udanim ženama. Preko njih su dolazile do obitelji i tako davale svoj doprinos u obnovi društva.

Danas su sestre uključene u mnoga djela pastoralne, prosvjetne i karitativne naravi, a po izvornom nadahnuću nastoje se uvijek iznova usmjeravati na one pothvate koji danas pomažu istinskoj duhovnoj obnovi društva.

Na razini Družbe nakon II vatikanskog koncila sve veći naglasak se stavlja na misionarsko djelovanje; pomalo se napuštaju tradicionalna djela apostolata (velike škole i razni instituti) a nastoji se dati prednost djelovanju među siromasima i onima do kojih još uvijek nije stigao navještaj Evanđelja. Gotovo su sve provincije preko svojih članica prisutne u misijskim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike gdje na poseban način uz navještenje Evanđelja rade na promicanju dostojanstva žene, zaštiti djece i siromaha svake vrste.

Družba sestara Klanjateljica Krvi Kristove danas broji oko 2000 članica, prisutna je na svim kontinentima, a podijeljena je u 11 provincija (4 provincije u Italiji, 3 u SAD, 1 u Brazilu, l. u Poljskoj, 1 u Liechtensteinu 1 u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) zatim misije u Aziji (Indija, Filipini, Koreja, Sibir), Južnoj Americi (Argentina i Bolivija) i Africi (Tanzanija i Guinea Bissau).


--------------------------------------------------------------------------------

Statistike

Brojno stanje sestara u družbi:
Sestre s doživotnim zavjetima - 1775; sestre s privremenim zavjetima - 85; broj novakinja - 22; broj postulantica 31; zajednica - 359 (+ generalna kuća).

Brojno stanje u našoj provinciji (Zagreb)
Sestre s doživotnim zavjetima - 197; sestre s privremenim zavjetima - 7; broj novakinja - 4; broj postulantica - 0; zajednica - 40.


--------------------------------------------------------------------------------

Adrese:

Generalna kuća
Via Beata Maria De Mattias 10
00183 ROMA - Italia
tel. 0039-06-7008816, faks 77208884
segrgenasc@pcn.net
www.asc.pcn.net

Provincijalna kuća
Tuškanac 56
HR-10000 ZAGREB
tel. 01 / 4834-283 ili 4834-284; faks 01 / 4834-281
asc-zg@zg.t-com.hr
www.klanjateljice.hr

s. Bernarda Krištić, provincijalna poglavarica

FRANJEVAČKA PROVINCIJA SV. JERONIMA

DALMACIJA - ISTRA - ZADAR

--------------------------------------------------------------------------------

Naša pokrajinska zajednica (provincija), pod zaštitom sv. Jeronima, proteže se na području Dalmacije i Istre, sa svojim samostanima na priobalju i otocima, od Rovinja do Kotora. Njezini članovi djeluju apostolski u 10 biskupija.

1. Povijest Provincije

Provincija je nastala u okviru stare franjevačke "protoprovincije" zvane nekada "Skalovnije" ili "Sv. Serafina", koje je subaštinica. Provincija se već u 13 stoljeću organizirala u četiri manje upravne jedinice, zvane kustodije: istarska, rapska, zadarsko-splitska te dubrovačka, koje su zajedno brojile 25 samostana. Ime Sv. Jeronima usvojila je god. 1393. Pod uplivom poznatog obnoviteljskog pokreta, koji je bio u 14. i 15. stoljeću zahvatio mnoge crkvene Redove, i Franjevački Red i naša prostrana dalmatinsko-istarska provincija počela se razlikovati na svoj tzv. "konventualski" i na "opservantski" dio. Franjevci-opservanti oblikovali su tijekom 15. st. svoje dvije vikarije - zadarsku i dubrovačku, koje su god. 1517. proglašene "provincijama", sa sjedištima u Zadru i Dubrovniku. Konačno pak, god. 1889., te dvije naše priobalne provincije bile su sjedinjene u današnju jedinstvenu "Provinciju sv. Jeronima".

Kroz 20 stoljeća, poglavito uslijed dva svjetska rata, Provincija je doživjela više raznih promjena u osoblju, broju samostana i svojim unutrašnjim ustanovama (središta školstva i odgoja itd.). Na početku stoljeća brojila je 29 samostana, od kojih je poslije prvog svjetskog rata izgubila 4; od tih je 3 dobila natrag poslije drugoga svjetskog rata i k tome je dobila tri od mletačke provincije (na području Istre i otoka). Braća koja su već od oko god. 1930. djelovala među Hrvatima u Argentini, poslije drugog svjetskog rata organizirana su u "Kustodiju Prečistog Srca Marijina". God. 1995. podređena je Provinciji i "Misija Pohođenja Blažene Djevice Marije u Crnoj Gori".

2. Apostolat

U duhu i po nakanama svog svetog Osnivača redovnici ove Provincije vrše višestruki apostolat: propovjednički, vjerovjesnički, odgojno-obrazovni, kulturni itd., i to ne samo u granicama svoje pokrajine. Naročitu apostolsku djelatnost Provincija razvija u tzv. pučkim misijama, te pomoću raznih "pučkih" pobožnosti i vođenjem "Franjevačkog Svjetovnog Reda". Usred i pomoću tako različite djelatnosti više se braće pred Bogom i crkvom prodičilo svojim svetim životom, već od prvih desetljeća našega opstanka među Hrvatima.

Imasmo i više braće koja su djelovala i na raznim područjima ljudskih znanosti, umijeća i kulture: karitativni djelatnici i ljekarnici (mislimo na daleko čuvenu Ljekarnu Male Braće u Dubrovniku), kao prosvjetitelji i čuvari kulturnog, književnog i muzejskog blaga naše povijesti i naših odgovarajućih proizvoda: mislimo napose na naše knjižnice, koje obiluju naslagama rukopisa i tiskanih svezaka, od brojnih prvotisaka (inkunabula, kojih imamo nekoliko stotina) do novijih nizova hrvatskih književnika. Među našim knjižnicama ističu se i brojem I kakvoćom sačuvanih knjiga dubrovačka, hvarska, poljudska, zadarska, košljunska i rovinjska.

Danas provincija broji, što u domovini što u raznim vanjskim područjima svoga djelovanja, 35 kuća. Sjedište joj je u Zadru, a mladi se odgajaju na Košljunu, na Poljudu i u Zadru. Ukupno broji oko 100 zavjetovanih redovnika, većinom svećenika.

Novije apostolsko djelovanje braće odvija se na dvadesetak župa, u redovitom propovijedanju i katehizaciji. U vođenju bratstva Franjevačkog Svjetovnog Reda i raznovrsnih duhovnih skupova. U nekim samostanima (Pazin, Košljun, Kraj-Pašman) braća se u novije vrijeme posvećuju više podržavanju, produbljivanju i širenju vjersko-duhovne kulture (samostani kao "žarišta").



Današnja statistika Provincije:

74 svećenika, 4 bogoslova , 4 brata, 2 novaka, 2 postulanta


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa Provincijalne kuće:

Franjevački Provincijalat
Trg sv. Frane 1
23000 ZADAR

Kontakt osoba:

fra Šime Škibola
Trg sv. Frane 1
23000 Zadar

Za ovad lijepi cvijet u Božjem vrtu sam posebno vezana!

DRUŽBA SESTARA SLUŽAVKI MALOGA ISUSA
--------------------------------------------------------------------------------

Družba sestara služavki Malog Isusa (SMI), koja svjedoči svojim služenjem u Crkvi već 108 godina, nikla je na našem domaćem ispaćenom i krvlju natopljenom tlu u srcu Bosne - u Sarajevu.

Utemeljio ju je prvi vrhbosanski nadbiskup i metropolit dr. Josip Stadler 24. listopada 1890. godine.

Naše postojanje temelji se na mukotrpnom životnom putu našeg oca Utemeljitelja koji je svoj život gradio na Isusu Kristu. Kao dijete od deset godina ostao je siroče bez oca i majke, starije sestre i najmlađeg brata, da bi jednoga dana Bosna s tim siročetom postala obogaćena na duhovnom, materijalnom, kulturnom, karitativnom i raznim drugim područjima.

Božji planovi nekada su nama čudni i neshvatljivi, ali uvijek smišljeni i nepogrešivi. I tako malog Josipa Božji plan dovede do oltara 1868. godine.

Godine 1881. postaje prvi vrhbosanski nadbiskup i metropolit. U svoju nadbiskupiju poziva sestre raznih družbi da mu pomognu u ostvarenju planova u narodu koje mu je Bog povjerio. I dolazile su, otvarale škole i bolnice. Ali, to nije bilo dovoljno.

Proživljeno djetinjstvo ostavilo je pečat u pleme­nitom i otvorenom srcu za svakoga, posebno za najsiromašnije, te otvara kuću u kojoj dijeli siromasima hranu i tako postavlja temelje za osnivanje Družbe SMI, koja će se u prvom redu posvetiti odgoju siromašne i napuštene djece. Tu brigu na početku povjerava dobrim djevojkama koje su željele dobrotvorno raditi. Novu okupljenu zajednicu stavlja pod zaštitu Djeteta Isusa i prozva ih Služavkama Malog Isusa.

Danas nas ima 430 članica Družbe, njenih mladica nakalemljenih na sebedarnim i mučeničkim životima prvih sestara koje su zajedno sa svojim Utemeljiteljem radile i gradile: kuću u ulici Mjedenici, zatim kuću "Betlehem", "Egipat", kuću na Hankupaniji, Dolorozi, a potom i preko granica Nadbiskupije gdje je bilo potrebno vidati rane bolesnicima, pružati utjehu, hraniti gladne i ostavljene izvršujući karizmu - svrhu svoga utemeljenja, a to je "sudjelovati u životu Crkve brigom za Isusovu najmanju braću nejaku siročad, zapuštenu djecu, iznemogle i zapuštene starce i bolesnike" (Konst. čl. 5). Naša karizma, dar Duha po kojoj smo se angažirale u jedan poseban stil i oblik života, crpi snagu iz molitvenog života, našeg zajedništva i vjernosti svetim zavjetima. U nejakoj i zapuštenoj djeci sestre gledaju Malog Isusa koji je trpio i bio malen. Primjer u tom služenju im je Blažena Djevica Marija (Usp. Konst čl. 2). Da bi nasljedovale ljubav i poniznost Isusa Krista, sestre zavjetom čistoće, siromaštva i poslušnosti, u iskrenoj jednostavnosti djece Božje, svoje pouzdanje stavljaju u providnost i ljubav nebeskog Oca. Sestre sve svoje sposobnosti posvećuju rastu i širenju kraljevstva Božjega. Zato je njihov cjelokupni život prožet apostolskim duhom i djelovanjem (Usp. Konst. čl. 3 i 4).

Živimo karizmu nadbiskupa Stadlera koji je bljesnuo kao meteor na obzorju vrhbosanske Crkve, obasjao ju, pokrenuo naprijed i preporodio. Stoga nije čudno da ga zovu drugim apostolom Bosne, a narod Bosne nadjenu mu najljepše ime: "OTAC I MAJKA SIROTINJE".

Svoj životni put temeljio je na geslu:

"Imaj prema sebi srce sudačko,

prema bližnjemu srce materinje,

prema Bogu srce djetinje."


--------------------------------------------------------------------------------

Sreća koja ga je u životu pratila bila je sreća koju nebo svojim miljenicima poklanja, a to je trpljenje. Tu sreću ostavi i nama u baštinu kao trajni spomen i sigurni znak ispravnog puta.

Za života Utemeljitelja Družba se širi izvan granica Bosne. Najprije u Perast - 1904., zatim u Split - 1905., Metković -1910., Omiš -1917. Godine 1917., na poziv zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera, sestre dolaze u Zagreb i u Maksimiru osnivaju samostan "Antunovac" i preuzimaju brigu oko nezbrinute djece ­ratne siročadi. Družba je uz pomoć Božju stalno napredovala i širila svoju djelatnost. Godine 1923. sestre odlaze u Vinkovce i otvaraju zavod "MARIJIN DOM" - sirotište za djecu te Dom za starce i starice.

Kao i drugi redovi i kongregacije, i mi smo osjetili težinu strašnog rata i njegove posljedice. Kobne 1949. godine sestre su protjerane iz Bosne. Izgubile su svoje najvažnije samostane, ustanove i posjede; ali u srcu je ostala Utemeljiteljeva uzrečica "Bog će providjeti!". Nisu klonule duhom.

U samostan "Antunovac" prelazi iz Sarajeva sjedište Vrhovne uprave, gdje uprava ostaje do 1962. godine kada su zbog gradnje Dinamova stadiona sestre morale napustiti samostan u Maksimiru i preseliti se jednim dijelom na Kraljevac, gdje je kuća novicijata, a jednim dijelom u ulicu Nova Ves 55, gdje je bila smještena Vrhovna uprava Družbe, u stari župni dvor crkve sv. Ivana. Niklo je tada i mnogo novih filijala. Osnovano je i nekoliko novih kuća.

Sestre odlaze i u inozemstvo: u Belgiju (1956.), u Njemačku ( 1960.), u Francusku ( 1963.), u Italiju ( 1967.) i u Austriju (1972.).

Godine 1979. sestre odlaze u Kanadu i djeluju kao pastoralne suradnice u radu za naše iseljenike u Torontu i Mississaugi.

Od godine 1979. sjedište Vrhovne uprave nalazi se u Zagrebu na adresi Naumovac 12.

Godine 1988. otvorile smo misijsku postaju na afričkom tlu, u Ruandi.

Gubitkom sirotišta i ubožnica sestrama je bilo onemogućeno djelovanje radi kojeg je Družba osnovana, pa su preuzimale druge djelatnosti koje su tada bile najpotrebnije.

Danas svoje djelovanje usmjerujemo prema današnjim potrebama i mogućnostima, imajući na umu glavnu svrhu Družbe. Po državnim staračkim domovima, u domovini i inozemstvu, preuzimamo njegu bolesnih i nemoćnih. Neke naše veće samostanske zajednice njeguju bolesne i nemoćne starice, a pojedine retardiranu djecu.

Današnje vrijeme nametnulo je i novi apostolat ­zbrinjavanje male djece čiji su roditelji u radnom odnosu. Osim te prvotne svrhe; preuzimamo, koliko je moguće, rad u župskom apostolatu.

Na izvanrednom Generalnom kapitulu 1969. godine, radi lakšeg upravljanja, Družba je podijeljena na tri provincije: Provincija Presvetog Srca Isusova i Marijina (Zagreb), Provincija sv. Josipa (Split) i Provincija Bezgrešnog začeća (Sarajevo).


--------------------------------------------------------------------------------

Družba je u svojoj, 108 godina dugoj, povijesti prolazila kroz teška iskušenja: I. svjetski rat, smrt oca Utemeljitelja; II. svjetski rat, izgon sestara iz Bosne, odlazak dijela sestara koje su osnovale novu zajednicu Služavke Kristove.

I tek što se Družba donekle podigla na noge, nakon razaranja i progonstva u II. svjetskom ratu, počeo je novi, još gori, okrutniji, bezumniji rat, agresija Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, a zatim na Bosnu i Herce­govinu. Razrušeni su mnogi samostani i prognane mnoge sestre. Najviše je nastradala sarajevska provincija. I sjedište provincijalne uprave privremeno je izmješteno u Zagreb. Samo je nekoliko sestara stalno ostalo na tlu Bosne. Ostale su prognane iz svojih samostana i sa svojih radnih mjesta. Sličan rat zadesio je i naše sestre u misijama u Ruandi. I njihovo je misijsko djelovanje prekinuto te sada djeluju u domovini.

U proživljenim teškim danima ne gubimo nade. Utemeljitelj nas je poučio: "Bog je davao, daje i davat će." U Božje ruke stavljamo svoje živote i svoje planove. Dižemo se ponovo iz pepela, zahvalne Bogu što smo ostale žive.

Treba slijediti Maloga Isusa; ta njegov dom bijaše siromaštvo Betlehema, a životni put - progonstvo u Egipat. Providjet će ON kao i uvijek, samo da u nama ne klone duh i ne oslabi ljubav za potrebite, siromašne i nemoćne.

I Gospodin pohodi u osobi Svetoga Oca, APOSTOLA MIRA I LJUBAVI, 12. i 13. travnja 1997. godine naše razrušeno Sarajevo. Sam hrli da nas osnaži, ojača i obodri. Za nas to osta poseban, neizbrisiv dan upisan u povijest naše družbe, kada smo mi sestre preuzele ulogu Marte i Marije za vrijeme boravka Svetoga Oca u Sarajevu. Naše patnje bile su nagrađene kada smo promatrale Hodočasnika mira gdje kleči i moli na grobu našeg Utemeljitelja i čule iz njegovih usta: "Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvog nadbiskupa obnovljenoga starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem Sarajevu, i utemeljitelja Družbe služavki Maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Herce­govini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragom kraju!"

Trsimo se i nastojimo u svakoj iznemogloj starici, malom djetetu i svakom potrebitom prepoznati betlehemsko Dijete, kome je bio potreban drugi, a taj drugi danas želimo biti MI. Osobito smo sretne i zahvalne Bogu što smo to posvjedočile i blagopokojnom sluzi Božjem, našem novom blaženiku, kardinalu Alojziju Stepincu, kojega smo njegovale u krašićkom zatočeništvu i bile svjedoci blažene smrti.

Zahvalne smo Bogu koji je prije 155 godina obdario svijet osobom Josipa Stadlera, koji je po sarajevskim i bosanskim ulicama i sirotištima činio čudesna djela Božje ljubavi. Dana 8. prosinca 1918. godine proplakala su mnoga bosanska srca, koje on nahrani i za čiji se odgoj pobrinu.

Godina 1998. osamdeseta poslije smrti, proglašena je Stadlerovom godinom. Bila je to godina u kojoj smo oživljavale spomen na Oca sirotinje, dolazile k njemu tražiti zagovor i pomoć u svim potrebama i nevoljama. U sarajevskoj katedrali, a i mnogim samostanima i župama, svakog osmog u mjesecu slavi se sveta misa za njega i njemu na spomen. Mnoge sestre, mladi i djeca hodočaste na njegov grob moleći blagoslov za Družbu i za sve malene, siromašne i napuštene kojima su Služavke Maloga Isusa po pozivu i pripadnosti ovoj družbi poslane.


--------------------------------------------------------------------------------

Ako želiš upoznati život i rad sestara Služavki Maloga Isusa javi se na ove adrese:

Vrhovna uprava Družbe sestara služavki Maloga Isusa
Naumovac 12
10000 Zagreb

Provincija presvetog Srca Isusova i Marijina
Nova Ves 55
10000 Zagreb

Provincija sv. Josipa
Prilaz nadbiskupa Stadlera 1A
21311 Stobreć Šine - Split

Provincija Bezgrešnog Začeća
Bjelave 54
71000 Sarajevo
BiH

Evo još par rijeći o osnivatelju redaJosip Stadler
Rođen je u Slavonskom Brodu 24. januara 1843. u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije, rođene Balošić. U jedanaestoj godini je ostao bez oca i majke te je za nj skrb preuzela i prihvatila ga dobra brodska obitelj Oršić. Školovanje počinje u rodnome gradu, nastavlja ga u nadbiskupskom sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje je polazio gimnaziju, i u Rimu, gdje je na Papinskome sveučilištu Gregorijani postao prvo doktor filozofije, a potom i doktor teologije. Za svećenika je zaređen 1868. u Rimu, nakon čega se vratio u Zagreb, gdje je postao gimnazijski profesor u Sjemeništu, a kasnije i sveučilišni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. vrhbosanskim nadbiskupom obnovljenog biskupijskog sjedišta u Sarajevu. Apostolskim žarom u Bosni razvija vrlo živu djelatnost na vjerskome, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom polju. U Sarajevu je sagradio vrhbosansku prvostolnicu, bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor. U Travniku je podigao sjemenište i gimnaziju. Istodobno diljem nadbiskupije dao je sagraditi više crkava i ženskih samostana. O njemu se s pravom može reći da je preporoditelj i duhovni obnovitelj Bosne. Utemeljio je Družbu sestara Služavki Maloga Isusa sa svrhom da vodi skrb za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i za siromahe uopće. Istaknuo se dobrotvornim radom u okviru kojega je u Sarajevu osnovao sirotišta "Betlehem" i "Egipat" za djecu i ubožnicu za starice. Za narod je bio "otac sirotinje". Živio je sveto i isticao se brojnim krepostima. Bio je iskreno pobožan i revno je molio. Posebno je štovao Presveto Srce Isusovo, kojemu je posvetio i svoju nadbiskupiju. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa. Umro je u Sarajevu u 75. godini života na svetkovinu Bezgrešnog Začeća 8. decembra 1918. Tijelo mu počiva u sarajevskoj katedrali, u grobu na kojemu je 12. aprila 1997. molio i papa Ivan Pavao II. Crkveni postupak za njegovo proglašenje svetim počeo je u Sarajevu 20. juna 2003. godine.