www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 18:55

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 10 ruj 2006 22:32 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
DRUŽBA MARIJINIH SESTARA




Marijine sestre su izrasle iz Družbe Kćeri kršćanske ljubavi, koju je 1633. u Parizu, zajedno sa sv. Luizom de Marillac, osnovao sv. Vinko Paulski. Ta se Družba proširila diljem Europe. Svrha joj je njegovati bolesnike u bolnicama.
Slika
Družbu Marijinih sestara je osnovala sv. Leopoldina Brandis. Rođena je u Grazu 1815. u grofovskoj obitelji. Stupila je u Družbu sv. Vinka Paulskog-Kćeri kršćanske ljubavi (od naroda prozvane Milosrdne sestre). Milosrdne sestre pravilima su bile samo usmjerene na rad u bolnicama i drugim sličnim ustanovama. Kao klauzurne sestre nisu smjele odlaziti u privatne kuće i tamo njegovati bolesnike koji su umirali bez ičije pomoći. Ti ljudi nisu imali sredstava čime bi platili bolnicu, bili su građani "drugoga reda". Majka Leopoldina uviđa taj društveni problem i osjeća tu potrebu siromaha. Tako otvara put novoj djelatnosti. Uzima djevojke koje su bile za takav rad motivirane, duhovno ih odgaja, omogućuje im praksu u bolnici i šalje ih njegovati bolesnike po njihovim kućama. Ostajale bih uz njih i po dvadeset četiri sata. Tako 16. srpnja 1878. u Ljubljani uzima prve tri djevojke, daje im posebnu odjeću i šalje ih k siromasima. Stavlja ih pod zaštitu nebeske Majke, i želi da im Marija bude uzor i potpora. Bila je to revolucionarna novost koju su duhovni ljudi ondašnjeg vremena poprijeko gledali. Kada je Majka Leopoldina uvidjela da tu novu ustanovu prati Božji blagoslov i da ona ima budućnost piše 1882. "Životna Pravila" za te djevojke, kako bi se po njima lakše mogle ravnati i živjeti. Ljudi su te djevojke prozvali "Bolničke sestre". Pod vodstvom s. Leopoldine u svemu su bile vezane uz matičnu kuću Družbe Kćeri kršćanske ljubavi.

Konačno osamostaljenje Družbe bilo je 15. ožujka 1926. u Ljubljani. Dotadašnje "Bolničke sestre" dobivaju službeno ime "Marijine sestre od čudotvorne medaljice". Družba je i prva crkvena kongregacija koja je po crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne kuće i uz njih ostajati dan i noć. To je specifično i prvo poslanje Marijinih sestara.

Družba je povezana s ukazanjem Blažene Djevice Marije s. Katarini Laboure 1830. u Parizu. Prilikom ukazanja Blažena Djevica Marija je s. Katarini objavila uzorak medaljice i zaželjela da se osnuje Družba Bezgrešne koja će štovati i širiti medaljicu.

Marijine sestre službeno nose čudotvornu medaljicu i iskrenim pouzdanjem i vjerom se utječu zagovoru Bezgrešne moleći:"O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k tebi utječemo".

Za geslo su odabrale Marijine riječi:"Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj"(Lk. 1, 38)koje već od početka označuje duh kongregacije.

"Duh Družbe je duh poniznog služenja bližnjemu u potrebi nadnaravnom dobrohotnom ljubavlju. Time Družba želi nasljedovati Isusa i Mariju, a častiti Boga Oca. "(K. 8)Pored te dobrohotne ljubavi koja je neophodno potrebna, sestrama se preporuča da gaje kreposti koje ih podupiru u njihovu radu, a koje je preporučila Majka Leopoldina u prvim pravilima. "To su: čistoća srca i nakane, jednostavnost, poniznost, blagost i veliko poštivanje ljudskog dostojanstva. "(K. 10).

Marijine sestre žive prožete tim duhom pružajući pomoć svima u potrebi, njegujući bolesnike gdje god oni bili i kojemu god "sloju društva" pripadali.

Slika

Ideal Marijine sestre jest:- Danas biti Marija-unositi u domove Krista.
Družba Marijinih sestara je osnovana na Slovenskom tlu. Družba je 1971 godine podijeljena na dvije provincije.

Slovenska provincija sa sjedištem u Ljubljani.

Hrvatska provincija sa sjedištem u Osijeku.

Vrhovna glavarica Družbe je u Ljubljani Hrenova 10.

Na početku Družba je bila biskupskog prava, a od 1977 godine je papinskog prava.

Marijine sestre danas njeguju bolesnike po njihovim domovima, brinu za siromahe i beskućnike, rade u bolnicama kao i u staračkim domovima. Kateheziraju u školama, a uključene su i u župski apostolat (vode crkveno pjevanje, katehiziraju, organiziraju susrete za djevojke...) Sestre rade i djeluju u Hrvatskoj, BiH, Njemačkoj. Od 1988 godine sestre hrvatske provincije žive i djeluju u Africi Benin. Tamo rade u dispanzeru, u centru "Majka i dijete", pomažu i bolesnicima i onima koji nemaju baš ništa i bore se za goli život. Sestre šire svoju karizmu i apostolsko poslanje.

-U hrvatskoj provinciji ima 94 sestre od toga 79 sestara sa vječnim zavjetima i 15 sestara s privremenim zavjetima-juniorki.

-Novicijat se nalazi u Zagrebu, Durmitorska 4, za sada imaju tri novakinje.

-Postulat i kandidatura se nalaze u provincijalnoj kući u Osijeku, Strossmayerova 141 i imaju dvije postulantice i šest kandidatica .

- U Africi sestre imaju pet sestara domorotkinja, jednu novakinju i devet kandidatica.


--------------------------------------------------------------------------------

Ako želite podrobnije informacije o životu i radu sestara
obratite se na adresu:

Provincijalat Marijinih sestara
Strossmayerova 141
31000 OSIJEK
tel./faks:031/304122

Kontakt osobe:
s. Magdalena Barešić
Strossmayerova 141
31000 Osijek
tel./faks: 031/304122

s. Samuela Markanović
Vladimira Nazora 1
35410 Nova Kapela
tel. 035/3844820


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 10 ruj 2006 22:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
FRANJEVCI PROVINCIJE
SV. ĆIRILA I METODA


Slika



Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, Kaptol 9, predstavlja se nakon proslave svoga stotog rođendana. Stogodišnjicu osnutka Provincije, ili pokrajine, po svem svijetu raširenog Reda manje braće, njezino je franjevačko bratstvo odlučilo dolično proslaviti vlastitom duhovnom obnovom života i rada te vanjskim manifestacijama na vjerskom i kulturnom planu. Za bogatu povijest svoje Provincije bratstvo zahvaljuje Bogu od kojega dolazi svako dobro, braći koja su u tu povijest unijela svoj život i rad te svim dobrim ljudima koje pamti kao svoje prijatelje i dobročinitelje.

Franjevci ove današnje Provincije, osnovane prije stotinu godina, nastavljaju život i djelovanje bezbroj svojih prethodnika koji su na ovome području živjeli još od sredine 13. stoljeća, nadahnuti riječima i djelima sv. Franje Asiškoga. U jeku političkog, crkvenog i kulturnog povezivanja Hrvata u cjelinu i traženja vjerodostojnijega franjevačkog identiteta u drugoj polovici prošloga stoljeća, stvorene su prilike za obnovu franjevačkoga života i postignuti uvjeti za osnutak nove hrvatske redovničke pokrajine.

Nova Provincija, s imenima slavenskih apostola Ćirila i Metoda i s korijenjem koje vuče od vremena sv. Franje, uspostavljena je odlukom uprave Reda manje braće 3. lipnja 1900. godine. Prvi provincijal, tj. redovnik na čelu provincije, bio je o. Vendelin Vošnjak (Konovo, 13. IX. 1861. - Zagreb, 18. III. 1933.), redovnik koji se odlikovao izvanrednim krepostima i izvornim franjevačkim načinom života. Njegov glas svetosti Crkva je potvrdila naslovom "Sluga Božji", pa su mu zemni ostaci pokopani u franjevačkoj crkvi na Kaptolu gdje mu vjernici iskazuju štovanje i u svojim se potrebama utječu njegovu zagovoru.

Isprva je trebalo utrošiti dosta snage i vremena na unutrašnje učvršćivanje Provincije i na prilagodbu njezinih članova novim uvjetima. Kad je Provincija zaživjela u svojoj novoj strukturi, njezini članovi nastavljaju naslijeđene pastoralne djelatnosti. Trećem redu (današnjem Franjevačkom svjetovnom redu) daju uspješno organizacijsko ustrojstvo te ga utvrđuju u društvenoj zauzetosti i obnovi vjerskog života u duhu Katoličkog pokreta na početku 20. stoljeća. Jedan novi pastoralni pokret okuplja članove nove Provincije u "Društvo sv. Rafaela" koje postaje začetnikom organizirane pastve za hrvatske iseljenike u prekooceanskim zemljama. Članovi Provincije osobito cijene vjeroučiteljsku službu u pučkim i srednjim školama. Prisutni su u misijama i u službi Kustodije Svete zemlje. Istodobno u Domovini njeguju pučke misije i drže ih u mnogim župama. Radi svoga samostanskog načina života pastoralno djelovanje na župama prihvaćaju tek kasnije.

U razdoblju između dva rata Provincija prihvaća zadaću odgoja i obrazovanja mladeži u kolegiju i klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. U gotovo svim župskim i samostanskim crkvama pokreće osnivanje raznovrsnih društava ženske i muške mladeži u sastavu Katoličke akcije. Članovima tih društava braća svećenici drže konferencije, duhovne obnove i duhovne vježbe.

Sredinom četvrtog desetljeća svoga postojanja Provincija počinje širiti područje svojega pastoralnog djelovanja preuzimanjem župa. U njima gradi stanove za braću, samostane i pastoralne centre. Od šezdesetih godina Provincija se zauzima za dušobrižništvo među hrvatskim radnicima i iseljenicima u inozemstvu te preuzima pastoralne centre ili Hrvatske katoličke misije u Austriji, Njemačkoj i Australiji. Braća i dalje djeluju u misijskim zemljama Srednje i Južne Amerike i Afrike. U Njemačkoj sudjeluju u dušobrižništvu domaćeg življa u nekoliko župa.

Budući da su dvije trećine naših samostana u gradskim sredinama, svoje pastoralno djelovanje braća usmjeruju gradskom stanovništvu poštujući njegove specifične potrebe. Pokretanjem "Glasa Koncila" razvija se bogata izdavačka djelatnost. Provincija se tako prilagođuje zahtjevima pastoralnog služenja pojedinih župa i biskupija u kojima je prisutna, a istodobno njeguje franjevačku apostolsku karizmu koja želi uočiti nove pastoralne potrebe i odgovoriti im autentičnim pastoralnih pothvatima. Tako Provincija nastoji biti korisna ne samo mjesnim Crkvama nego cijeloj domovinskoj Crkvi.

Djelovanje franjevaca na području današnje Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda nije bilo ograničeno samo na područje vjerskih djelatnosti, nego je kroz povijest ostavilo vidljivih tragova u kulturi, umjetnosti i znanosti hrvatskoga naroda. Franjevci se nisu bavili samo pastoralnim radom nego su gradili i opremali crkve i samostane, naručivali ili sami izrađivali umjetnine - slike, kipove, zlatarske predmete. Bavili su se književnošću, izvodili i sami skladali glazbena djela i igrokaze. Također su školovali mladež, i to ne samo vlastiti pomladak. Proučavali su povijest, i to ne samo vlastitoga Reda nego i naroda koji je bio povjeren njihovoj duhovnoj brizi. Bavili su se teologijom, filozofijom i jezikoslovljem.

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda baštinik je i čuvar velikoga i znatnoga kulturnog i umjetničkog blaga koje je u upotrebi u crkvama diljem Provincije ili je pohranjeno u samostanskim riznicama, pinakotekama, arhivima i knjižnicama. Ovo kulturno blago nastoji se danas predstaviti i učiniti pristupačnim znanstvenoj i široj javnosti osobito monografijama o pojedinim samostanima i znanstvenim skupovima. Za 100. obljetnicu Provincije u jubilarnoj 2000. godini priprema se i velika izložba o prošlosti i sadašnjosti, s prikazom kulturnoga blaga te djelovanja i značenja franjevaca s područja današnje Provincije koja se proteže od Čakovca do Subotice i od Trsata do Zemuna.


--------------------------------------------------------------------------------

Središnji samostan Hrvatske franjevačke provincije nalazi se u Zagrebu: 10000 Zagreb, Kaptol 9. Osim uprave provincije u njemu su smještene i dvije odgojne ustanove u kojima se odgajaju kandidati za svećeništvo:

l. Franjevačko sjemenište za kandidate koji su završili osmogodišnju školu i pohađaju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Rektor sjemeništa je o. Ivan Miklenić (tel. 01/4814821);

2. Franjevački juniorat u kojem kandidati za svećeništvo nastavljaju svoju franjevačku redovničku formaciju i pohađaju Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u

Zagrebu. Tu borave također redovnička braća koja nisu kandidati za svećeništvo nego su se opredijelila za neku drugu službu ili neko drugo zaduženje u samostanu pa, prema svojim sposobnostima, trebaju steći tehničku, profesionalnu i znanstvenu izobrazbu koja će ih osposobiti da mogu korisno služiti životu bratstva, poslanju Crkve i potrebama ljudi.

Početni odgoj u Franjevačkom redu obuhvaća još dva stupnja: postulat i novicijat.

Postulat je vrijeme u kojemu kandidat traži da prihvati franjevački život, s nakanom da se prikladno pripremi za novicijat, a provincijsko bratstvo, pošto su se prikladno i uzajamno upoznali, odvagne svoj odgovor o njegovu pripuštanju u novicijat. Kuća postulata nalazi se u Franjevačkom samostanu u: 10430 Samobor, Langova 18, a magister kandidata u postulatu je o. Venancije Mihaljević (tel. 01/33-60-810).

Novicijat, kojim se započinje život u Redu, jest vrijeme dubljeg odgoja, a usmjereno je tome da novaci upoznaju i iskustveno dožive način života svetoga Franje te u njegovu duhu dublje oblikuju razum i srce kako bi bolje procijenili vlastito zvanje u Gospodinu i potvrdili svoju odluku i prikladnost. Kuća novicijata nalazi se u Franjevačkom samostanu na Trsatu (Rijeka).

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda danas ima 202 člana: svećenika 142, braće koja nisu svećenici 17, kandidata u junioratu 35, novaka 8, kandidata u postulatu 12, kandidata u sjemeništu 19.

Braća u svojim samostanskim zajednicama njeguju duh zajedništva, molitve i rada. Njihovo djelovanje obuhvaća župski apostolat u povjerenim im župama, a na službu su vjernicima također u samostanima u kojima im nije povjereno upravljanje župom. Predvode narod Božji u vjeri, nadi i ljubavi. Odgajaju djecu i mlade te formiraju odrasle u evanđeoskom duhu. Vjeroučitelji su u školama. Profesori su u visokoškolskim obrazovnim ustanovama u domovini i u svijetu te odgojitelji u odgojnim zavodima Provincije. Vode klasičnu gimnaziju u Slavonskom Brodu. Duhovno pomažu pokretu Franjevačke mladeži (FRAMA) i Franjevačkom svjetovnom redu. Okupljaju ministrante i povezuju ih listom FRAMIN. U kući susreta "Tabor" u Samoboru okupljaju vjernike na obnovu duha i duhovne vježbe. Izdaju knjige, časopise i župske biltene. Rade u sredstvima komunikacije, na radiju i televiziji. Dušobrižnici su hrvatskih radnika i iseljenika u Europi i Australiji. Djeluju u misijskim zemljama i u Svetoj zemlji.

Nastavljajući život i rad mnogih franjevačkih pokoljenja, franjevci ove Provincije nastoje očuvati i umnožiti baštinu dugotrajne franjevačke prisutnosti na ovome tlu i istodobno odgovoriti suvremenim zahtjevima franjevačkog ideala te pružiti doprinos sadašnjem djelovanju domovinske Crkve. Stoga su upravo i danas franjevački samostani istodobno mjesta životnih zbivanja i mjesta bogata uspomenama. To su mjesta gdje druguju duga prošlost i zahtjevna sadašnjost, gdje prošlost ne sputava nego nadahnjuje sadašnjost ispunjavajući suvremene franjevce ljubavlju prema prošlosti i odgovornošću za sadašnjost.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

HFP sv. Ćirila i Metoda
Kaptol 9
10000 Zagreb
tel. (01) 48-14-181; faks (01) 48-14-171

www.ofm.hr


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 ruj 2006 22:34 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
DRUŽBA MILOSRDNIH SESTARA SVETOGA KRIŽA

SlikaDružba Milosrdnih sestara sv. Križa nastala je u burnim vremenima društvenih i političkih previranja u Europi sredinom 19. stoljeća. U europskim industrijskim zemljama vladala je duboka socijalna bijeda koja je pogađala široke slojeve naroda. U takvim okolnostima stupa na scenu sam Gospodin Bog i zauzima se za čovjeka - po čovjeku. Budi duh mladog redovnika o. Teodozija Florentini (8108.-1865.) franjevca kapucina iz Munstera, kanton Graubunden, Švicarska. On ne može mirno gledati siromaštvo svojih sugrađana. Kršćanska škola činila mu se u taj čas najveća potreba vremena. U tu svrhu osniva Družbu sestara učiteljica u Menzigenu 1844. g. Posebnu ulogu u daljnjem razvoju ove Družbe odigrat će Ana Marija Katarina Scherer, koja se pridružila maloj zajednici početkom 1845. godine. Iste godine položila je prve zavjete i kao sestra Marija. Terezija počela raditi na školi u Galgenenu.

Aktivnosti oca Teodozija su se proširivale, jer ljubav Kristova gonila ga je na nove pothvate. Nezbrinutost bolesnika i staraca potakla ga je da preuzme rad u ubožnici u Nafelsu godine 1850. Bio je to težak početak novog apostolata. Zato za voditeljicu ubožnice i škole koja se nalazila pokraj ubožnice poziva mladu s. Mariju Tereziju. Ovo je za nju bila teška kušnja, jer je vrlo voljela rad sa djecom, a sada ga se morala odreći i još k tome zbog teških prilika raditi u civilnom odijelu. Unatoč poteškoća svom dušom posvetila se brizi za ove siromahe i ubrzo stekla ime majka siromaha.

Nakon dvije godine, 1852., neumorni o. Teodozije preuzima rad u bolnici u Churu, a vodstvo nove ustanove povjerava također s. M. Tereziji. Ovo novo polje rada zahtijeva i nove sile, te o. Teodozije godine 1856. osniva novu družbu - Milosrdne sestre sv. Križa, odredivši joj kao temeljnu svrhu i djelokrug - služenje siromasima i bolesnima. Njegova vjerna suradnica u ovom apostolatu je s. Marija Terezija. Izabrana je za prvu generalnu poglavaricu Družbe i do smrti bila majka i duša zajednice čije je sjedište bilo i danas je (Institut Ingenbohl, CH - 6440 Brunnen) u švicarskom mjestašcu Ingenbohlu, nedaleko od gradića Brunnena. Pod njezinom upravom ne umnaža se samo broj članica Družbe, nego se Kongregacija i prostorno širi. Osnivaju se nove provincije u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Slavoniji (Đakovu) i drugdje. Iznenada 15. veljače 1865. umire utemeljitelj o. Teodozije, a sva briga o mladoj Družbi, uz to i mnogi započeti pothvati i s tim u vezi nastali dugovi i obveze, padaju na leđa mladoj Časnoj Majci.

Ona velikom upornošću i mudrošću nastavlja voditi družbu. Pod njezinim vodstvom sestre su došle na glas kao najpožrtvovnije i najtraženije za rad u bolnicama, ubožištima, školama. Posebnu skrb gajila je majka M. Terezija prema djeci koja su oštećena u razvoju te za njih osnivala domove. Njezine sestre još i danas rade gdje god mogu s ovom djecom.

Iscrpljena brigama, radom, neprestanim putovanjima i teškom bolešću preminula je na glasu svetosti u kući Matici u Ingenbohlu 16. lipnj a 1888. godine s riječima "Nebo, nebo! ". Tu je u samostanskoj crkvi njezin grob, koji s poštovanjem i pobožnošću posjećuju ne samo njezine sestre sa svih strana svijeta, nego i mnogi drugi štovatelji koj i su se odmah nakon njezine smrti počeli utjecati njezinom zagovoru. Dana 29. listopada 1995. priznala je Sv. Crkva herojske kreposti majke M. Terezije i odobrila njezino štovanje proglasivši je blaženom i ubrojivši je među svece Katoličke Crkve. Blagdan joj se slavi na dan smrti, tj.16. lipnja.

Posebno mjesto štovanja Blaženice je i samostanska crkva sestara sv. Križa u Đakovu posvećena inače Presvetom Srcu Isusovu. Tu se svakog 16. u mjesecu slavi sv. misa u čast bl. Majke Terezije za potrebe svih njezinih štovatelja koji dolaze iz bliže i dalje okolice Đakova, a svoje nakane, molbe i zahvale upisuju u Knjigu preporuka koja se nalazi na ulazu u crkvu i dostupna je svakom štovatelju. Mnogi su doživjeli Božju pomoć po zagovoru bl. majke Marije Terezije i bl. s. Ulrike Nisch, blaženice iste Družbe proglašene blaženom još 1. studenog 1987. godine. Bila je to skromna, ponizna, jednostavna sestra kuharica u samostanu u Hegne-u u Njemačkoj, ali je postigla visoki stupanj savršenosti i svojim zagovorom pomaže potrebnima.


--------------------------------------------------------------------------------

Osnutak provincije u Đakovu

Na molbu biskupa J. J. Strossmayera došlo je prije 130 godina - 7. lipnja 1868. g., deset sestara sv. Križa iz Švicarske u Đakovo Tu su po biskupovoj želji, nakon što su naučile jezik, preuzele odgoj u četverorazrednoj pučkoj školi, ženskoj preparandiji i njegu bolesnika u maloj bolnici sa 20 kreveta koja je pripadala biskupskom vlastelinstvu. Sama Utemeljiteljica majka M. Terezija posjetila je četiri puta sestre u Đakovu, ohrabrila ih da nastave započeti posao, osnovala provinciju i brižno nastojala da se čuva Utemeljiteljev duh i da se djeluje pod njegovim geslom - "Potreba vremena volja je Božja".

Đakovo je tako postalo središte Hrvatske provincije Milosrdnih sestara sv. Križa. Osim u Hrvatskoj sestre ove provincije danas djeluju u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji i Zapadnoj Europi. Hrvatska je provincija po svojim sestrama bila zastupljena i u misijama. Dvije sestre su radile niz godina u Indiji te tamo čekaju i dan uskrsnuća. Obje počivaju na groblju sestara u Hazaribaghu gdje su svoj život darovale u dvorbi bolesnika i siromaha. Danas dvije sestre služe misijskom poslanju Crkve u Brazilu. Djelatnost sestara je raznolika. Sestre rade u bolnicama i staračkim domovima, u školama kao vjeroučiteljice, surađuju u župskom pastoralu vodeći crkveno pjevanje i brinući se za ljepotu liturgije i crkvenog prostora, rade u dječjim vrtićima, predaju u školama, služe u drugim crkvenim ustanovama. Spoznaja o. Teodozija "Potreba vremena volja je Božja" ostaje i danas pokretačka snaga Družbe. Ova evanđeoska prilagodljivost omogućila je sestrama djelovanje u svim državnim sistemima i među svim slojevima društva. U svakoj potrebi društva i čovjeka vođene Božjim Duhom prepoznavaju sestre volju Božju. Tako je zajednica sestara u Đakovu potaknuta novim društvenim promjenama započela i neke nove vrste apostolata, te se u okviru bolnica i staračkih domova, osim dosadašnjeg načina rada nastoji da sestre koje odlaze u mirovinu ostanu u istoj ustanovi, ali kao duhovna pomoć bolesnicima ili starcima.

Proširene su mogućnosti za rad s predškolskom djecom te je u Đakovu izgrađen vlastiti dječji vrtić, u kojem sestre rade po modelu Montessori pedagogije koja u sebi uključuje i religiozni odgoj kao i integraciju djece s poteškoćama u razvoju.

Potaknute potrebom vremena i preporukom Sv. Crkve sestre se zauzimaju za dostojanstvo žene, pa je proširen rad na tom području. Osim duhovnih vježbi koje sestre vode u Domu bl. s. Ulrike već 15 godina, sestre organiziraju po župama zajednice djevojčica i djevojaka s posebnim programima. S tim se grupama sestre sastaju jednom mjesečno tijekom školske godine, a na kraju školske godine organiziraju za njih trodnevne duhovne vježbe u Đakovu.

Izazvane problemima koje je ostavio rat na duhovnom i moralnom području Provincija je godine l993. započela rad sa ženama pružajući duhovnu pomoć majkama, udovicama, ženama, a također i drugim osobama. U tu svrhu otvoren je u Đakovu u studenom 1996. Dom duhovne pomoći. Dvije sestre su angažirane u ovom pastoralu. Njima po potrebi pomažu i druge sestre kako iz provincijalne kuće tako i sa župa.

U Družbu stupaju djevojke sa završenom osnovnom ili srednjom školom. Već prema svojim sklonostima i talentima koje im je Bog darovao usmjeruju se u budući rad i u provincijalnoj kući završavaju vrijeme formacije predviđeno vlastitim Pravilom i propisima Sv. Crkve.

Statistika:

Hrvatska provincija danas broji 468 sestara, 2 novakinje i 16 kandidatica.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Voditeljica Postulata
Samostan, pp 17
Kralja Tomislava 22
31400 Đakovo
tel. (031) 801-212; centrala: tel. (031) 801-200

samostan-djakovo@os.t-com.hr
www.sestre-sv-kriza.hr
www.kloster-hegne.de (njemački)
www.kath.ch/kloster-ingenbohl/gruenderin/default.htm
www.pcpros.net/~hcross/cross.html (engleski


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 ruj 2006 13:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
DRUŽBA SESTARA NAŠE GOSPE


Slika


Po broju ne velika (oko 90 članica), ali papinskog prava, ova Družba je jedna od sedam Kongregacija istih korijena čija nadahnuća sežu u 16. stoljeće. Svaka Kongregacija ima svoju povijest, a sve zajedno isto poslanje nadahnuto karizmom odgoja. Potreba prosvjećivanja i odgoja, a potom i osnuci ovih Kongregacija vezani su uz imena muževa i žena, koje su se Bogu posvetile i postale uzor i poticaj tisućama djevojaka, koje i danas žive istu karizmu: sv. Petar Fourer (1565.-1640.), bl. Alix le Clerc (1576.-1622.), bl. Terezija Gerhardinger (1797.-1879.), Marija Terezija Franz (1825.-1911.) i M. Roza Anuncijata Kopunović (1887.-1956.).

Zauzimanjem blagopokojnog nadbiskupa, uzoritog dr. Alojzija Stepinca i s. M. Anuncijate 1941. godine kuća Matica ove Kongregacije prenešena je iz Subotice u Zagreb gdje se nalazi i sada u Primorskoj ulici br. 20. U Zagrebu se nalazi i kuća formacije i dječji vrtić u Bukovačkoj ulici br. 316. a sestre rade i u župi sv. Blaža u Zagrebu, Deželićeva 64.

Osim u Zagrebu, živimo i radimo po Hrvatskoj: u Živogošću, Taborskom, Garešnici, Osijeku i Gunji, a izvan Hrvatske u SR Jugoslaviji (Subotica), u Njemačkoj (Holzkrichen) i Belgiji (Liege).

U ovo naše vrijeme, kao i prije, osluškujemo i čitamo potrebe vremena i nastojimo na njih odgovoriti. Dušom djevice i srcem majke svaka od nas susreće potrebite, brine o odgoju djece i mladih, napose djevojaka. Nastojimo i ženama pružiti pomoć kroz gostoprimstvo, toplu riječ, molitvu i pouku. U svim poslovima koje obavljamo kako u našim zajednicama, tako i izvan njih: u školi, na župi, knjižnici, uredu, njezi bolesnih i starih i sl. Želja nam je činiti svako moguće dobro, odgajati i promicati kulturu srca i duha.

Pjesmom, raznim, više ili manje, umjetničkim izrazima nastojimo pronositi i ukazivati na ljepotu i dobrotu Stvoritelja koji je bogat milosrđem, i velik u svojoj stvarateljskoj ljubavi. U ovoj ljubavi povjerio nas je, preko naših Utemeljitelja i obnovitelja, zaštiti nebeske majke Marije. U njezinoj školi duboke šutnje i vjere tepamo i mi prebirući sve te događaje u svom srcu.

Mnogo puta nemoćne, neki puta u okolnostima koje ne razumijemo, oslonjene na Providnost poput Marije ne gubimo nadu u mlade između kojih očekujemo nove članice, zahvalne za svoju prošlost, živeći svoj "sada" radujemo se našoj budućnosti.

Nadahnute mislima i životom naših utemeljitelja rado poniremo u te sadržaje. Na primjer:

- "Bože moje duše, ništa me ne može rastaviti od ljubavi Tvoje, ni kušnje, ni trpljenja, ni siromaštvo, glad, bolesti, pa ni sama smrt. Ništa, ni svijet, ni pakao, neće me rastaviti od ljubavi moga Otkupitelja i Boga." (sv. P. Fourer)

- "Gola istina, prostodušnost i jednostavnost lijepe su, odvažne, sigurne i ugodne Bogu i ljudima." (sv. P. Fourier)

- "Redovnica NAŠE GOSPE je majka: nikakva briga, ni muka ne smiju umoriti njezinu ljubav; ona je apostol: nijedan posao ne smije zaustaviti njezinu revnost." (sv. P. Fourier)

- "Naš se mir u ovom životu sastoji u velikoj strpljivosti: a da bismo je postigli, potrebna nam je velika Božja milost koja se ne uskraćuje onima koje je spremno znaju iskoristiti." (B1. M. Alix)

- "Molim Gospodina da vas sačuva u svojoj ljubavi. Neka Gospodin bude sva ljubav vaših srdaca". (bl. M. Alix)

- "Dobro iskoristite vrijeme koje vam je dano na zemlji. Surađujte s milošću Božjom. Upotrijebite svu svoju snagu i duše i tijela u njegovoj službi." (bl. M. Alix)

- "Milost Božja i dosljedna samodisciplina kroz cijeli život polako ostvare u redovnici pravog čovjeka, pravog kršćanina, pravu redovnicu. Ovako svojim životom svjedoči da je put prema visinama kršćanskog ideala prohodan i siguran, ako slijedimo Majku Božju i vršimo djela ljubavi." (M. Terezija Franz)

- "Primjeri su kao luč. Iz daleka svijetle, iz bliza griju!" (M. Anuncijata Kopunović)

- "Dobro ne čini buke, niti buka dobra. Uvijek naprijed, nikad nazad!" (M. Anuncijata Kopunović)

Slika



--------------------------------------------------------------------------------

Kontakt osobe:
s. M. Tarzicija Tunjić, s. M. Nada Šestak
i s. M. Martina Koprivnjak

Družba sestara Naše Gospe - Zagreb
Primorska 20
HR-10000 Zagreb
tel.: (01) 37-77-474; 37-74-694; faks (01) 37-77-474
druzba-sestara-nase-gospe@zg.t-com.hr


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 ruj 2006 13:15 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
TREĆI SAMOSTANSKI RED SV. FRANJE

Slika

Na pitanje znatiželjnika “Odakle ste…kojem redu pripadate?” sveti Franjo i njegovi prvi sljedbenici odgovarali su jednostavno: “Mi smo pokornici iz Asiza.”

Naši su korijeni povezani s tim “pokornicima iz Asiza”. Oni su bili članovi “reda pokornika”, stila života što ga je Crkva odobrila već mnogo ranije prije pojavka sv. Franje. Cilj takvog života bio je pozivati ljude na pokoru, odnosno izbjegavati grijeh kako bi se razvilo prisnije jedinstvo s Bogom. Pokornici su nosili tuniku kao znak svog opredjeljenja.

Godine 1207. Franjo je započeo život pokore noseći pokornički habit. Dvije je godine proveo kao pokornik, a taj mu je status potvrdio i asiški biskup Guido. Godine 1221. Franjo je napisao Prvo pismo vjernicima (pokornicima) u kojem je dao upute braći i sestrama od pokore koji su se željeli pridružiti njegovom načinu evanđeoskog života.

Tijekom stoljeća nicale su nezavisno jedna od druge i muške i ženske kongregacije Trećeg samostanskog reda u mnogim zemljama Europe. Papa Nikola V je 1447. godine ujedinio talijanske muške zajednice franjevačkih pokornika u jedan Red. Za sjedište Reda odabrana je 1512. godine Bazilika svetih Kuzme i Damjana u Rimu.

Danas Red ima sedam provincija, šest Viceprovincija i tri delegacije. Red ima oko devet stotina braće koja žive, mole i pastoralno djeluju u četrnaest država. Mi smo mali Red, ali jedno veliko bratstvo.

ŠTO RADIMO?

Ponajprije, molimo! Kao i sv. Franjo prvotno smo pozvani na neprestano produbljivanje jedinstva s Bogom u Kristu. Kao i prvi trećoredski pokornici nastojimo da Bog bude u središtu našeg života. Iz molitve crpimo snagu za sve drugo što život donosi.

U svom Prvom pismu vjernicima (pokornicima) sv. Franjo kaže: “Kako su blaženi i blagoslovljeni oni i one… koji donose plodove dostojne pokore”. Asiški pokornici slijedili su ovaj savjet sv. Franje i provodili ga čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Da bi to postigli neki su od prvih fratara osnivali zajednice koje su nudile hranu i smještaj hodočasnicima i brinuli se za njih kad bi oboljeli.

U našim različitim oblicima služenja fratri iskazuju aktivnu i konkretnu ljubav prema bližnjemu. Nastoje služiti siromasima i bolesnima, starima i mladima. Naši fratri rade u školama, župama i bolnicama. Naše djelovanje ilustrirat ćemo na primjerima triju zajednica našeg Reda: “Oaza” u Milanu, “Piso Hontanar” u Madridu i “Dispensario” u Ciudad de Mexicu.

Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako činim pokoru:
Dok sam bio u grijesima bilo mi je previše odurno i pogledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i počeh suosjećati s njima. Dok sam se vraćao od njih, pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše odurno. I nakon kratkog oklijevanja napustio sam svijet.


--------------------------------------------------------------------------------

HRVATSKA PROVINCIJA
FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA

Počeci Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj očituju čudesno bogatstvo nadahnuća Duha Svetoga: eremitorij kod Splita, zajednica pokornika koja se brinula za gubavce u blizini Zadra, male skupine franjevačkih pokornika koje su nicale neovisno jedna o drugoj širom Dalmacije.

Ujedinjenje tih pokorničkih skupina počelo je početkom petnaestog stoljeća. Do godine 1439. sedam redovničkih zajednica formiralo je “kongregaciju” koja se protezala obalom u dužini od gotovo 350 kilometara, od Kopra do Šibenika. Središte je bilo u Zadru, u blizini crkvice sv. Ivana. Udružene zajednice održale su svoj prvi kapitul 1492. godine na otočiću Školjiću. Do danas je sačuvan izvornik ustanova donesenih na tom kapitulu.

Tijekom slijedeća dva stoljeća, Hrvatska je bila izložena neprestanoj opasnosti od Turaka. Većina samostana u Dalmaciji i na otocima ostala je sačuvana jer su Hrvati obranili ta područja. Redovnički život u nekoliko samostana hrvatske provincije nastavlja se neprekidno već više od petsto godina.

Hrvatski franjevci trećoreci bili su promicatelji staroslavenskog jezika i glagoljice. Imali su privilegij korištenja staroslavenskog u liturgiji. Očuvanje tog staroslavenskog jezika postalo je simbol identiteta i duha hrvatskog naroda.

Hrvatski franjevački pokornici ujedinili su se s provincijama Trećeg samostanskog reda u Italiji 1602. godine. Razdoblje koje je slijedilo nakon ujedinjenja obilježeno je velikom vitalnošću; Provincija sv. Jeronima imala je tada najveći broj redovnika u svojoj povijesti.

Koncem 18. stoljeća Venecijanska republika usvaja, pod utjecajem prosvjetiteljstva, zakone prema kojima su bili zatvoreni mnogi samostani. Početkom 19. stoljeća provinciju zahvaća još jedna opasnost. Zbog odredbi Napoleonovih zakona smanjen je broj samostana, a time i broj redovnika. Međutim, nekoliko desetljeća kasnije, Provincija se uspijeva obnoviti pod vodstvom o. Josipa Dujmovića. Rapalskim pak ugovorom sklopljenim godine 1920. Zadar i nekoliko hrvatskih otoka pripojeni su talijanskom teritoriju. Došla je u pitanje budućnost samostana na tom području. Zabrinutost za budućnost Provincije ponukalo je tadašnju upravu da se odvaži i godine 1923. otvori prvu kuću u sjevernom dijelu Hrvatske, u Zagrebu.

Završetak Drugoga svjetskog rata i dolazak komunista na vlast u tadašnjoj Jugoslaviji donio je novo teško razdoblje u životu hrvatskih franjevaca trećoredaca. Vlasti su neke fratre zatvorile, neke prognale iz zemlje. Otac Petar Turkalj, poznat po svojoj zauzetosti za siromahe, umro je u zatvoru jer se nije htio odreći svoje vjere i svojih domoljubnih ideala. Zanimljivo je međutim da se tijekom tog komunističkog razdoblja povećao broj redovničkih zvanja. Šezdesetih godina došlo je do iseljavanja Hrvata u Njemačku i zemlje zapadne Europe zbog političkih i ekonomskih prilika. Provincija je poslala veći broj fratara u Njemačku da u pastoralnom radu iziđu ususret duhovnim, socijalnim i kulturnim potrebama iseljenika.



Hrvatska Provincija sv. Jeronima ima trenutno osamnaest kuća u Hrvatskoj i osamdeset i jednog redovnika od kojih šesnaest djeluje izvan Hrvatske. Braća rade u župama, u bolnicama, na teološkim fakultetima i u raznim drugim oblicima apostolata. Franjevci trećoreci u Hrvatskoj poznati su po svojoj aktivnosti u pastoralu sakramenta pomirenja.

Provincija sv. Jeronima imala je uvijek jedno svoje specifično obilježje: osjećaj vlastitog identiteta i sposobnost inkulturacije tog identiteta u nove socijalne i društvene okolnosti. Otac Srećko Badurina, šibenski biskup (1988.-1996.) opisao je život Provincije kao “život bogat duhom siromaštva i pokore, slobode, duhovne snage i apostolskog zanosa”.


--------------------------------------------------------------------------------

Za daljnje informacije obratite se na:

Provincijalat franjevaca trećoredaca
Jandrićeva 21
10000 Zagreb
Hrvatska

provincijalat.tor@zg.t-com.hr
www.franjevcitor.hr


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 ruj 2006 20:26 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 05 ruj 2006 10:56
Postovi: 6
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
velika hvala za sve ovo...:) ima li štogod o isusovcima???!?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 ruj 2006 21:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
DRUŽBA ISUSOVA - ISUSOVCI

Slika
--------------------------------------------------------------------------------

"Isusovci" - to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove "Družba Isusova". Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491-1556).

Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su redovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od početka su bili protiv toga da se zovu ignacijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: "želim da ovoga uzmeš za svoga slugu". Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: "Hoću da nam služiš." Ovaj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj redovničkoj zajednici. Prvi "isusovci" odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isusovom.

Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati svećenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni.

Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali "Prijatelji u Gaspodinu". Među njima najpoznatiji je bio Franjo Ksaverski. Oni su u kapeli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Jeruzalem i da tamo djeluju među muslimanima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj Zemlji. Tako im je plan s Jeruzalemom propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih "reformiranih svećenika" kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.

Ignacije je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.

Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao " Rimski kolegij" koji je papa Pavao VI 1556 uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583 godine nosi ime "Gregorijansko sveučilište". Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu "Collegium Germanicum" u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je odgovorna za "Radio Vatikan" a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, filmu i tisku.

U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.

U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.

U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume, Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarile.

Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, često je red zbog toga upadao u živa razračunavanja. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV. pad pritiskom burbona i janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII. ponovno je uspostavlja 1814.

Danas red u 60 zemalja vodi preko 600 kolegija i 336 visokih škola i sveučilišta. Na njima se školuje oko jedan i pol milijuna mladih, ljudi. Red je prisutan u 112 zemalja širom svijeta i isusovca ima preko 23.000. Budući da družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.

Isusovačka formacija obuhvaća dvije godine novicijata, nakon kojeg se polažu vječni zavjeti. Slijede dvije godine studija filozofije i dvije godine aktivnog rada, pa četiri godine teološkog studija.

Kako bi bili najkorisniji u službi Crkve i u radu za duše, isusovci se stavljaju na raspolaganje papi posebnim zavjetom poslušnosti. On ih tako šalje na apostolski rad onamo gdje je veća potreba u Crkvi. Geslo im je: "Sve na veću slavu Božju!"

Da razaslani po raznim stranama svijeta sačuvaju živom prijateljsku povezanost svoje družbe, zavjetuju poslušnost, jednome između sebe, koga na općoj skupštini reda izaberu da kao njihov doživotni poglavar bude veza njihova zajedništva. On ima ujedno službenu delegaciju pape da umjesto njega redovito šalje članove na apostolski rad gdje bude veća potreba za Crkvu. Svoj zadatak izvršava on uz pomoć provincijalnih i mjesni poglavara koje postavlja u tu svrhu.

Isusovci primaju u svoju zajednicu i one mladiće koji žele prema svojim mogućnostima biti od pomoći u raznim poslovima i potrebama družbe. To su časna braća koja ne osjećaju poziv na svećeništvo, nego u družbi žele dijeliti njezin način života i pomagati da družba može što više ostvariti svoje apostolsko poslanje.

Još za života sv. Ignacija isusovci dolaze među Hrvate. Bobadilla, jedan od prvih Ignacijevih drugova, boravi u Zadru i Dubrovniku. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić. Stupio je u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. Slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. Na Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662., u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i. Požegu 1698., a u Split 1722. godine. Spomenimo neke koji su važni za hrvatsku kulturu i znanost: Bartul Kašić je pisac prve hrvatske gramatike, Jakov Mikalja je autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika, Ivan Vreman poznati matematičar i astronom, a Ruđer Bošković je jedan od najvećih znanstvenika uopće. Iz novijeg vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić i, na otoku Daksi strijeljani, Petar Perica koji je spjevao pjesme "Do nebesa", I "Zdravo Djevo". Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić.

Danas u Zagrebu vode Filozofski fakultet, Teološki institut i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Ima ih u misijama, rade u izdavačkoj djelatnosti, na TV-u i radiju, na župama i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije. U hrvatskoj provinciji ima ih 165.

S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: "Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama".


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa Provincijalata:

Provincijalat DI
o. Ivan Koprek, provincijal
Palmotićeva 33, pp 699
10000 Zagreb

sjprov@zg.t-com.hr
jagor.srce.hr/isusovci/

Kuće u Provinciji:

Rezidencija Družbe Isusove - Zagreb,
Palmotićeva 33

Kolegij Družbe Isusove - Zagreb,
Jordanovac 110

Malo sjemenište i dom duh. vježbi - Zagreb,
Fratrovac 38

Rezidencija Družbe Isusove BiH - Sarajevo,
Hercegovačka 1 b

Kontakt osoba:

o. Mato Antunović
Fratrovac 38
10000 ZAGREB
tel. (01) 23-01-774


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 ruj 2006 21:52 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 05 ruj 2006 10:56
Postovi: 6
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
puuuno hvala


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 ruj 2006 05:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
SESTRE PRESVETOG
SRCA ISUSOVA



--------------------------------------------------------------------------------

U XIX. stoljeću, nastankom romantizma, nastaje jedno novo religiozno buđenje, koje čovjeka ponovo sagledava u svoj cjelovitosti satkanoj od razuma, srca, volje i fantazije. Tada se osjeća također i novo buđenje laikata u Crkvi te procvat života posvećenog Bogu. Istodobno se počela razvijati pobožnost "srca". Tada na europskom katoličkom zapadu niču nove pobožne udruge i osniva se također veliki broj muških i ženskih kongregacija posvećenih Presvetom Srcu Isusovu. Upravo iz tih mnogih udruga proizašle su neke redovničke zajednice pod istim nazivom, kao što je i Družba sestara Presvetog Srca Isusova, koja se također razvila iz katoličke udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, koju je u Trstu 1879. godine osnovao o. Arcangelo da Camerino, franjevac kapucin, u suradnji s nekoliko djevojaka, među kojima je bila i Marija Kozulić, kasnije utemeljiteljica Družbe.

Rođena je u Rijeci 20. rujna 1852. godine u dobroj kršćanskoj obitelji hrvatskog podrijetla iz Malog Lošinja.

Marija je primila dobar kršćanski odgoj i naslijedila ljubav i pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Već u ranom djetinjstvu Marija je pokazivala težnju za pobožnošću i za duhovnim životom. Bila je vrlo krhkog zdravlja, ali puna ideala za pomoć bližnjemu i proslavu Kristova Srca.

Školuje se najprije u Rijeci, a zatim u Gorici u Italiji završava studij za učiteljicu zabavišta. Poznavala je više stranih jezika, bila je učiteljica glazbe; žena široke naobrazbe i velike kulture. Godine 1879. postaje članicom spomenute udruge u Trstu. Tu ostaje deset godina i posvećuje se djeci, mladeži, osobito siromašnim i napuštenim djevojčicama, poučavajući ih u vjeri i kršćanskom moralu, šireći pobožnost Presvetog Srca Isusova.

Godine 1889. vraća se u rodni grad Rijeku gdje nastavlja karitativno-odgojni rad kao ravnateljica istoimene udruge. Iako iz plemićke obitelji, imala je posebno veliku ljubav i srce prema siromašnima. Uvidjevši tako veliku socijalnu, vjersku i moralnu bijedu u tom gradu, 1895. godine osniva Zavod Presvetog Srca Isusova za žensku mladež i dječji vrtić. To je bilo utočište za siromašne i napuštene djevojčice bez obzira na vjeru i narodnost.

Kako je njezino djelo kao zauzete vjernice, katoličke intelektualke dobivalo sve veće razmjere, piše Konstitucije pod vodstvom oca Arcangela da Camerina, koje je odobrio senjsko-modruški biskup Antun Maurović 6. srpnja 1899. godine. Time je osnovana nova redovnička zajednica posvećena Presvetom Srcu Isusovu, u Rijeci, na hrvatskom tlu.

Služenje Majke Krucifikse (to joj je redovničko ime) malenom bratu nastavlja se dalje po služenju njezinih duhovnih kćeri prema Konstitucijama Družbe kako ona sama zapisa: "Sestre će pod obvezu savjesti primati u svoj Institut najveći mogući broj djevojčica i napuštenih i onih koje su u bilo kakvim opasnostima. Skrbit će se za njihov kršćanski odgoj i obrazovanje te ih uvoditi u sve ženske poslove sve do 18. ili 20. godine života." (Konst. 1899. str. 4.)

Središte duhovnosti Sestara Presvetog Srca Isusova je čašćenje otajstva Presvetog Srca Isusova i ostalih od Crkve prihvaćenih pobožnosti, promicanje čašćenja i pobožnosti u svijetu te osobito prianjanje i osobno svakodnevno otvaranje i predanje sebe Presvetom Srcu Isusovu.

Godine 1914. sestre su otvorile prvu filijalu izvan Rijeke u Risiki na otoku Krku. Tu su se skrbile za djecu i mladež poučavajući ih u domaćinskim poslovima. Kasnije se krčki biskup Antun Mahnič zauzeo da ostanu tamo.


--------------------------------------------------------------------------------

Hrvatska grana Sestara Presvetog Srca Isusova

Nakon I. svjetskog rata počinje povijest hrvatske grane družbe. Godine 1920. Družba se dijeli na hrvatsku i talijansku granu zbog nacionalnih napetosti unutar same zajednice, kada je Rijeka potpala pod Italiju.

Iste godine, devet sestara Hrvatica odlaze na područje novoosnovane države SHS i živi najprije kratko vrijeme u Risiki i Vrbniku, a zatim providonosnim posredovanjem književnika i pjesnika Vladimira Nazora dolaze u Dječji dom u Crikvenicu, gdje je on bio ravnatelj.

Dana 29. rujna 1922. godine umire na glasu svetosti u Rijeci Majka Krucifiksa.

Godine 1927. hrvatske sestre su kupile kuću u Crikvenici. To je bila i prva kuća matica i zavod za siročad te su stoga Sestre Presvetog Srca Isusova dugo bile poznate pod nazivom "crikveničke sestre".

Godine 1934. dekretom Svete kongregacije za redovnike pobožna bratovština sestara postaje redovnička zajednica biskupskog prava.

Nakon II. svjetskog rata sestre su se našle pred novim iskušenjima, onemogućene da djeluju sukladno vlastitoj karizmi.

Međutim, sestre pronalaze nove oblike služenja, poslušne glasu Crkve preuzimaju župni apostolat na brojnim župama i crkvenim ustanovama u riječko­senjskoj nadbiskupiji, krčkoj i porečko-pulskoj biskupiji i u zagrebačkoj nadbiskupiji. Šezdesetih godina Družba je proširila svoje djelovanje i izvan granica Domovine, u Austriji i Njemačkoj, otvarajući nova polja rada u bolnicama, staračkim domovima i dječjim domovima.

U Domovini danas sestre vode dva dječja vrtića i dva staračka doma, djeluju u katehizaciji u školama i župama i rade u nekim crkvenim ustanovama.

Godine 1992. Družba je dobila papinsko odobrenje u povodu 70. obljetnice smrti svoje Utemeljiteljice. Ta godina milosna je godina za cijelu Družbu u buđenju svijesti karizmatske djelatnosti. Plod je to milosnog djelovanja Duha Svetoga koji će zasigurno uroditi obilnim plodovima u nadolazećem trećem tisućljeću.


--------------------------------------------------------------------------------

Statistika:

Statistički podaci: sestre s doživotnim zavjetima -120; sestre s privremenim zavjetima - 1; novakinje - 2; postulantice - 2; kandidatice - 4.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Kuća matica
Družba sestara Presv. Srca Isusova
Cvetkov trg 5
51000 RIJEKA


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 ruj 2006 05:08 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 vel 2006 13:38
Postovi: 1753
Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš!
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
MALA ISUSOVA BRAĆA


--------------------------------------------------------------------------------

Povijesni osvrt

Kongregacija Isusove Male Braće usko je vezana za život Charlesa de Foucaulda, iako je ona osnovana tek 1933, god, znači 17 godina poslije smrti "brata Karla", kako njegovi sljedbenici rado nazivaju Ch. de Foucaulda.

U početku su Isusova Mala Braća u El Abiodhu (Sahara) provodila monaški oblik redovničkoga života. Nakon drugog svjetskog rata pak dolazi do dalekosežnog preokreta. Osobna iskustva ratnih godina, kontakti s pokretom svećenika radnika ali iznad svega dublje razumijevanje života i spisa brata Karla dovela su god. 1947. do nastanka malih "radničkih" zajednica - bratstava - sačinjenih od po dva-tri člana.

Zajednica se proširila na sve strane svijeta i danas su bratstva nazočna u preko 40 zemalja. S vremenom se broj članova ustalio na oko 250. To je i današnje stanje.

Godine 1968. Isusova Mala Braća postaju kongregacijom "papinskog prava".

"Nazaretsko Otajstvo"
Izvor duhovnosti Ch. de Foucaulda i Isusove Male Braće

Nakon svog obraćenja Charles de Foucauld bio je doslovce obuzet otajstvom učovječenja: samom činjenicom, da je Isus iz Nazareta Bog postao čovjekom, i možda još više načinom na koji se svidjelo Bogu doći na ovaj svijet i živjeti među nama. Jednom riječju: "otajstvom Nazareta". Utjelovljena Riječ Božja, poslana od Oca da spasi svijet, provela je glavninu svoga zemaljskoga života tiho, nezamjetno, kao tesarov sin, jedan od stanovnika malo poznatog galilejskog seIa. To začuđuje, a ujedno i zadivljuje Ch. de Foucaulda, koji u svemu tome vidi Božji zahvat krcat sadržajem.

"Nazaret" je za njega prava teofanija, objava Boga, jer nam i te kako govori o Bogu i o njegovu postupku prema čovjeku. Tu se već očituje Njegova ljubav prema malenima, izgubljenima, odbačenima, njegova poniznost, njegova solidarnost s čovjekom, pošto je Isus postao "svojoj braći sličan u svemu osim u grijehu". Tu je Isus već "radio" na spasenju svijeta: priprosti nazaretski život imao je spasenjsku dimenziju i bio je desetljećima Isusovo glavno "Bogo-služje", njegov put k Bogu Ocu. Time da ga je sam živio, Isus je posvetio obični, svakidašnji život i u tome je sadržana važna poruka za sve kršćanske laike, dok su Isusova Mala Braća učinila taj život okosnicom i sadržajem svoga redovničkoga života.

"Nazaret" znači za njih najprije život u zajednici čije je središte Isus, kao što je on bio središte svete: Obitelji u Nazaretu.

"Nazaret", to je uvijek dosljednije uraštanje u uvjete života malih ljudi i prihvaćanje njihova društvenoga položaja.

"Nazaret" je bliskost onima, koje društvo zapostavlja, gura na rub ili jednostavno isključuje; solidarnost sa gladnima i žednima pravde.

"Nazaret" je skroman život gdje ljudi teže za većom jednakošću i uzajamnošću, poštujući jedni druge i primajući jedni od drugih.

"Nazaret" znači prihvaćanje blaženstava i radikalno odbacivanje svakog traženja vlasti, moći, utjecaja.

"Nazaret" znači jednostavno živjeti i poput kvasca diskretno, tiho djelovati.

"Nazaret" to je iskustvo "izgubljenih sinova", koje Otac otvorenih ruku prima u svoj zagrljaj.

Život braće

Konkretan život Isusove Male Braće organiziran je oko tri glavna "stupa": rad, zajednički život i molitva.

Rad: Isusova Mala Braća - kako braća laici tako i braća svećenici rade općenito u necrkvenim ustanovama: poduzećima, tvornicama, bolnicama, itd. Svjesno se opredjeljuju za jednostavne poslove izbjegavajući poslove i zadatke, koji bi ih izdizali iz sredine njihovih kolega radnika.

Rad ima za njih višestruko značenje: on je nasljedovanje Isusa, drvodjelje iz Nazareta; oblik solidarnosti s radničkim svijetom; diskretna nazočnost Crkve u sredinama koje su često daleko od nje; izvor sredstava za život. Gdje konkretna situacija to traži, pozvani su, da se skupa sa svojim kolegama angažiraju u obrani radničkih i ljudskih prava uopće.

Zajednički život: Sabrani istim pozivom u Isusovo ime, Isusova Mala Braća žive u malim zajednicama zvanim bratstva. Te su zajednice smještene u običnim stanovima ili kućama. Malobrojnost članova čini njihov zajednički život zahtjevnim, ali pruža i mogućnost dubljeg međusobnog upoznavanja i prihvaćanja u različitosti. Odnos prema bratu u zajednici prvo je ostvarenje ljubavi prema bližnjemu i u neku ruku kriterij njezine autentičnosti. Korijeni njihovog zajedništva leže u sjedinjenju s Isusom Kristom. Ono je dar Božji i treba ga njegovati i jačati, osobito slavljenjem sakramenta ljubavi.

Kao i u svakoj ljudskoj zajednici tako dolazi i među Malom Braćom do nesuglasica i nesporazuma. Otvorenost, dijalog i međusobno praštanje neophodni su za prevladavanje poteškoća zajedničkoga života. Što su braća svjesnija svojih osobnih slabosti, to će biti spremnija drugima opraštati njihove.

Molitva: Isusova Mala Braća kontemplativna su kongregacija. A srž kontemplacije je ljubav. Kao svaka prava ljudska ljubav i prijateljstvo tako i prijateljevanje s Bogom traži posebne momente susreta, tihe nazočnosti, slavljenja, zahvaljivanja, moljenja, itd. Zato braća svakodnevno posvećuju poduže vrijeme (1 sat) osobnoj-molitvi. Na poslu ili na ulici braća susreću Isusa u ljudima i događajima; u intimnosti svojih kapelica (i u župskoj zajednici) susreću ga u Božjoj Riječi i u euharistijskom otajstvu. U tom stalnom vraćanju k Božjoj Riječi i k sakramentu ljubavi crpe snagu za život; promatrajući Isusa, njegovu vjernost Ocu i predanost čovjeku, preispituju svoje stavove i postupke, svoj odnos prema Bogu i čovjeku.

Njihova je molitva životna, znači "obojena" osobama, događajima, problemima s kojima se susreću. S druge pak strane teže za tim, da čitav njihov život bude prožet kontemplacijom. Tako razne svoje aktivnosti objedinjuju u jednu cjelinu.

Glavni uzori njihove Kontemplacije su Isus, Marija, Josip. Živjeli su običnim životom usred svijeta ali su bili duboko ukorijenjeni u Bogu. Zato kontemplacija Isusove Male Braće nije odijeljena od svijeta nego naprotiv uronjenje u život ljudi, u njihova nastojanja, nadanja pa i razočaranja i patnje, jednom riječju u ovaj naš svijet, kojega Bog tako neizmjerno ljubi.

"Braća neće nikada pokušati mjeriti učinkovitost svoje nazočnosti među ljudima... Zadaća im je da budu vjerni djelovanju Duha u njima, u poniznosti i strpljivosti, prepuštajući Bogu brigu o plodovima zrna palog u zemlju". (Konstitucije Isusove male braće).


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Mala Isusova braća
Lička 4
10000 Zagreb


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 9 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr