www.tebe-trazim.com

SLUŽBENICE MILOSRĐA


--------------------------------------------------------------------------------

ANĆELE


Sv. Marija Krucifiksa di Rosa, čiji blagdan slavimo 15. prosinca, rođena je 1813. godine u Bresci na sjeveru Italije. Po svojim sposobnostima i bogatom plemićkom rodu mogla je biti "sve" što poželi. Ipak, nije ju privuklo varljivo blago ovozemaljskih dobara, nego izabire život u skromnosti i jednostavnosti redovništva. Ljubila je neizmjerno Boga preko čovjeka koji je bio potrebit ljubavi, pažnje, milosrđa. Iako je živjela samo 42 godine, ostavila je iza sebe djelo koje i danas živi i u kojem ona djeluje preko svojih sestara. Danas službenice milosrđa djeluju širom Italije, Hrvatske, Švicarske, Njemačke, Brazila, Ekvadora i Ruande.

Kada se 1836. godine u Bresci pojavila teška zarazna bolest kolera, Paula (kako se djevojački zvala) moli od oca dopuštenje da dvori oboljele, na što joj otac odgovara dopuštenjem i blagoslovom. Kad je zaraza prestala, neumorna u ljubavi za druge Marija Krucifiksa otkrila je novo područje svog djelovanja: preuzima zavod za napuštenu žensku mladež, organizira duhovne vježbe za mlade, otvara oratorij za mlade, pomaže župniku u organiziranju misija. Njezinom zaslugom otvara se škola za gluhonijeme. Uz sav posao ne zaboravlja bolesnike.



Kako dobri primjeri privlače, tako je i dobar primjer mlade Paule privukao mnoge djevojke koje su se željele posvetiti dobrim djelima.

Još za života svetice, prve službenice milosrđa stižu na Hrvatsko tlo. Iz skromnih početaka razvio se kasnije bogat rad sa ženskom mladeži u raznim školama i odgojnim aktivnostima. Nakon II. svjetskog rata oduzete su im zgrade i zabranjen rad u školama, ali ostale su volja, ljubav i domišljatost.

Sv. Marija Krucifiksa crpila je snagu za život i djelovanje hraneći se s euharistijskog stola i klanjajući se svakodnevno pred Svetohraništem.

Po njezinoj želji i tradiciji Družbe, svakog je dana izlagano Sveto Otajstvo na klanjanje, gdje do nogu Spasiteljevih želimo da nam ne izmakne "bolji dio".

Djelo koje je Gospodin započeo preko sv. Marije Krucifikse želimo nastaviti i neka svaki naš korak bude na slavu Božju, kako nam je sveta Utemeljiteljica preporučivala:

Hrabro! Isplati se težiti za velikim stvarima.


--------------------------------------------------------------------------------

Danas naša zajednica u Hrvatskoj broji 158 zavjeto­vanih sestara.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Provincijalat Službenice milosrđa
Ćiril-Metodova 14
21000 Split

Kontakt osoba:

s. Florijana Ruža Penava, provincijalna poglavarica
Ćiril-Metodova 14
21000 Split
ruza.penava@st.t-com.hr

Djelatnosti:

Centar za rehabilitaciju Samaritanac
Ćiril-Metodova 14a
21000 Split
samaritanac@st.t-com.hr
www.samaritanac.org

Dječji vrtić Dobri
www.djecji-vrtic-dobri.hr/sluzbem.htm

MISIJSKA DRUŽBA - LAZARISTI


--------------------------------------------------------------------------------

Osnovao ju je sv. Vinko Paulski, rođen 1581. godine u mjestu Pouy u Francuskoj. Već kao dijete, živio je među siromasima i poznavao njihove uvjete života. God. 1600. postao je svećenik. Najprije se želio riješiti siromašnih prilika u kojima je rođen. Najvjerojatnije je računao na kakvu unosnu svećeničku službu, da bi se onda mogao povući u mirovinu i vratiti k svojima, koji su se toliko za nj žrtvovali. Međutim, kad je mislio da je već nešto postigao, upravo je tada uvidio, da to nije to.

Pod vodstvom učitelja duhovnog života, obuzela ga je misao, da mora nastojati oko stjecanja što većeg savršenstva. I Božja providnost ga je po raznim događajima i kušnjama opet dovela k siromasima, te im je posvetio sav svoj život. Izbliza je upoznao svijet i njegovu bijedu, ratove, progone, zločine, grijeh i neznanje, bilo među siromašnima, bilo među bogatima i među svećenstvom.

Vršeći svećeničku službu u siječnju 1617. kod seoceta Gannes, kad su ga pozvali jednom uglednom čovjeku koji je ležao na samrti, te 25. siječnja iste godine u Folleville-u, shvatio je, da je nužno naviještati evanđelje siromasima. Tako je dan Obraćenja sv. Pavla, kako je i sam tvrdio, bio početak njegovog poziva i Misijske družbe.

Kolovoza, iste godine, u mjestu Chatillon-les-Dombes, ustanovio je bratovštinu kršćanske ljubavi za pomoć bolesnicima, koji su bili bez ičije pomoći. Postalo mu je jasno, da naviještanje evanđelja i pomaganje siromaha idu zajedno. Njegovo je duhovno iskustvo dozrijevalo, kada je u osobi siromaha gledao Krista i služio mu. Štoviše, misao na Krista, koga je Otac poslao naviještati Radosnu vijest siromasima, postala je središtem njegovog života i apostolskog rada.

Prve je suradnike, god. 1625. oko sebe sabrao, da bi s njima evangelizirao seoski puk. Slijedeće su se godine obvezali, da će živjeti zajedno radi istog cilja. Uvidjeli su da se plodovi pučkih misija neće moći sačuvati, ako se ne pobrinu za odgoj svećenika. S tim su djelom započeli god. 1628. u mjestu Beauvais, držeći duhovne vježbe za ređenike, na želju biskupa.

Pariška Crkva, videći dobro, tko je Vinko i što sa svojom zajednicom čini za duhovnu obnovu naroda preko misija, duhovnih vježbi zaređenike i ljude svih društvenih slojeva, dodijelila je Misijskoj družbi priorat sv. Lazara u Parizu. Tu je smjestio svoje. Iz tog središta ili kuće matice odlazili su misionari u razne dijelove Francuske, u druge države Europe i na Madagaskar. Po tom su središtu misionari dobili još i ime “lazaristi”. Članove Misijske družbe u zemljama gdje se govori španjolski nazivaju “paules”, a u anglosaksonskim “vincentian fathers”. U Hrvatskoj je u uporabi naziv “lazaristi”.

Vinko je nastojao pridobiti što više suradnika, bogatih i siromašnih, da bi mogao pomagati u raznovrsnim potrebama. Upotrebljavao je sva sredstva, pa tako i letke za vrijeme rata, da obavijesti Parižane što se događa u provinciji i da probudi u njima sućut za bijedne. Posredno i neposredno ih je poticao, da pomognu siromasima. U gorljivosti za siromahe usavršio se, kada je godine 1648. Poslao svoje misionare među pogane na Madagaskar.

Kako je Družba rasla, polako si je zacrtala svoj poziv, uređenje i zajednički život. Brižno je branila svoju osobitost - da je svjetovna ustanova, iako su njezini članovi utvrđivali svoju postojanost zavjetom siromaštva, čistoće i poslušnosti. Članovi mogu biti svećenici ili braća. Nisu redovnici. Misijska družba je družba apostolskog života, to znači, da njeni članovi žive u zajednici zato, da bi se što više predali i posvetili misionarskom apostolatu, bilo među nekršćanskim zemljama, bilo među raskršćanjenim slojevima i područjima zemalja, koje se smatraju pokrštenima.

Vinkovi misionari osjećaju da ih je Bog pozvao evangelizirati siromahe. Njihovo je geslo “Poslao me navijestiti Radosnu vijest siromasima”. Tu osobitu pažnju za najzapostavljenije i najodbačenije Vinkovi misionari dijele sa drugim družbama i udrugama, nastalim iz njegovog duha (Kćeri kršćanske ljubavi, Sestre milosrdnice, Marijine sestre, Vinkove konferencije itd.), koje tvore veliku vinkovsku obitelj.

Misionari sv. Vinka su u Hrvatsku došli god. 1958. iz Slovenije i nastanili se u Vrapču. Tu u Zagrebu, školovali su se njihovi đaci iz Slovenije, Hrvatske i ostalih dijelova bivše Jugoslavije. Danas zajednica lazarista u Hrvatskoj ima samo jednu kuću i to u Vrapču sa deset članova (6 svećenika, 2 brata laika i 2 bogoslova). Djelatnost je u najvećoj mjeri usredotočena na tri župe. Jedna od njih je u okviru psihijatrijske bolnice - Vrapče. Vinko je imao posebnu ljubav prema duševnim bolesnicima. Jednom je prilikom izjavio, da bi mu bilo najteže, kad bi morao otići iz sv. Lazara i ostaviti te siromahe.


--------------------------------------------------------------------------------

Uprava Družbe

Curia Generalizia
Via dei Capasso, 31
I - 00164 ROMA
Italia

Provicijalat M. D.

Maistrova 2
SLO - 1000 Ljubljana
Slovenija

Kontakt - osoba

o. Dario Grbac
A. T. Mimare 67
HR-10090 Zagreb-Susedgrad

Kod kuće imam jednu prekrasnu knjigu pod nazivom "Zavjet krvlju potpisan" koja govori o drinskim mučenicama, sestrama Kćeri Božje ljubavi. Autorica knjige je S.M.Slavica Buljan! Ako gdje imate prilike ju naći, pročitajte ju!

______________________________


Bog vas ljubi!!!

SALEZIJANCI

DON BOSCOVA DUHOVNA OBITELJ

Sveti Ivan Bosco, općenito zvan "don Bosko", svetac je i utemeljitelj. Živio je u Torinu od 1815 do 1888. god. Uklopio se u zbivanja svoga vremena snagom sveca i djelima utemeljitelja.

Papa ga je proglasio službeno ocem i učiteljem mladeži, jer su mladi bili psihološki, duhovni i organizacijski motiv njegova života i rada. Vjernički ga osjećaj zaziva za zaštitnika na mnogim područjima svakidašnjeg života.

Iz njegove svetosti nikla je u crkvi brojna duhovna obitelj, koja danas širom svijeta ima veliki broj grana koje se nadahnjuju na njegovu duhu i šire njegovu duhovnost. To su u prvom redu salezijanci, kojima je don Bosco dao svoje najbolje snage i nadahnuća. Nastali su od dječaka i mladića, što ih je don Bosco okupljao i zbrinjavao sve od godine 1841. u svom oratoriju sv. Franje Saleškoga u Valdoccu u Torinu. S njima je 1859 godine započeo organizirano djelo ljubavi prema mladima, osobito najzapuštenijima. 1862. torinski nadbiskup odobrava Udruženje, a nakon brojnih nedaća, nerazumijevanja pa i osporavanja godine 1874. sv. Otac Pio IX. proglašava konačni tekst Konstitucija Družbe sv. Franje Saleškoga. Naglo širenje Družbe po Italiji, a i širom svijeta govori o snazi Duha koji prati don Boscovo djelo. On sam uvijek ga opisuje kao Marijino djelo za dobro mladih i jednostavnoga puka.

Od drugih grana zgodno je navesti sljedeće: Sestre salezijanke pod nazivom kćeri Marije Pomoćnice, muškarce i žene u svijetu iz svih mogućnih zvanja okupljene u salezijance - suradnike; one koji su po salezijanskim ustanovama primili temelje odgoja a zatim organizirani u don Boscove bivše učenike, djevojke i mladiće sa zavjetima u svijetu okupljene u svjetovnom institutu kao don Boscove dobrovoljke ili kao dobrovoljce s don Boscom i mnoge druge. Svi oni širom svijeta rade za spasenje mladih. Svima im je zajednički don Boscov preventivni sustav, življen na način odgojne metode, pastoralne metodologije i duhovnih sadržaja.

Od don Boscove svetosti ostaje nam znakovito svjedočanstvo svetaca koji su je znali pretvoriti u svoj vlastiti put: među njima ima svetih svećenika i svetih laika, svetaca mladenačke i odrasle dobi, svetaca posvećenog života ali i u svijetu: oni su osobiti milosni dar Gospodnjeg Duha.

Mnoga djela u korist mladih plod su don Boscova utemeljiteljskog srca: škole, oratoriji, omladinski centri, zanatske škole, odgojni domovi, domovi za djecu i mlade s odgojnim teškoćama, župe, misijska djela, izdavačke kuće i druga djela s područja sredstava društvenog priopćavanja. Po svim ovim crkvenim i društvenim inicijativama želio je da se osigura mogućnost odgoja dobrih kršćana i poštenih građana.

Da bi sva ova djela u korist mladih i puka mogla što bolje ispuniti svoju svrhu osnovao je za njihovo poznavanje, širenje i materijalno podržavanje već davne 1877. godine glasilo koje danas izlazi na mnogim jezicima i u mnogim narodima: Salezijanski vjesnik (kod nas poznat pod imenom: Don Bosco danas).

Don Bosco se osobito zauzimao na području društvenog priopćavanja. Osobno je bio pisac, publicist i izdavač.

SALEZIJANCI U HRVATSKOJ

Don Boscu su još za života pristizale molbe hrvatskih biskupa da salezijanci dođu i započnu svoje blagotvorno djelovanje među mladima. Ipak tek su njegovi nasljednici mogli ostvariti te želje. U Hrvatsku salezijanci dolaze preko Istre, tj. Rovinja godine 1912 u sklopu Austrougarske monarhije i u Zagreb iz Ljubljane godine 1922. Ipak kao svoju kolijevku salezijanci osjećaju crkvu Marije Pomoćnice kršćana i omladinski dom u Zagrebu na Knežiji, gdje se salezijansko djelovanje moglo ostvariti prema izvornoj utemeljiteljevoj širini. Djela u korist mladih počela su nicati i hvatati maha: Rijeka, Split, Donji Miholjac, Podsused i Marijin dvor u Diošu. Na crkvu u Hrvata pa tako i na salezijanska djela u povojima pao je mraz komunističkog jednoumlja i stjerao sveukupno djelovanje u "sakristiju".

S obzirom da je Duha Svetoga nemoguće sputati on je po novim i brojnim zvanjima počeo jačati crkvu za moguće poslanje u tim olovnim vremenima, ali i spremajući je za nova vremena o kojima je bilo teško i sanjati a kamoli im se nadati. Tako su i salezijanci rasli brojem i mogućnostima. Godine 1972. djele se od tadašnje jugoslavenske salezijanske provincije Ćirila i Metoda i dobivaju vlastitu Hrvatsku salezijansku provinciju sv. Ivana Bosca. Rad se odvija većinom na župama.- Nabrajam one u kojima još i danas djeluju: u Zagrebu (marija Pomoćnica - Knežija; sv. Ivan Bosco - Podsused; sv. Ana - Rudeš i Duh Sveti u Jarunu), Rijeci (Marija Pomoćnica, sv. Josip i sv. Ante), Splitu ( Pomoćnica kršćana - Kman), Zadru (Gospa Loretska - Arbanasi), Badljevini, Ivanovu selu, Siraču, Donjoj Obriježi, Belom Manastiru, Prvić Luci i u Šepurinama, Končanici i Novoj Mokošici. Još za vrijeme komunizma osnovan je 1975 godine Katehetski salezijanski centar i djelovao je u Rijeci i Križevcima Srednja vjerska škola za spremanje svećenika. Ljetni rad s ministrantima na otoku Prviću te različiti oblici druženja mladih bili su inicijative koje su spremale salezijance za osobno djelovanje nakon 1990. godine u oslobođenoj Domovini, novoutemeljenoj državi Republici Hrvatskoj.

Osnivanje Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci te Opće gimnazije za sportaše, zatim katoličkog školskog centra - Don Bosco u Žepču, s osobitim naglaskom na radničku mladež po znatnoj školi, zatim osnivanje Centra za mladež - "Ivan Pavao II" u Splitu nove su inicijative u kojima salezijanci nastoje iskazati svoju cjelovitu odgojnu brigu za dobro mladih. Tu su zatim i inicijative rada među studentima u zagrebačkim studentskim domovima, katehetski i odgojni rad u sklopu Policijske akademije u Zgrebu, škola animatora pod geslom "mladi za mlade", oratorijski rad u Rijeci, Zagrebu, Splitu i Novoj Mokošici. Svetištae "Sveta Mati Slobode" nova je inicijativa koja na zahvalnom sjećanju prema palima za slobodu tijekom cijele hrvatske povijesti, a osobito nedavnog domovinskog rata, želi nuditi djeci i mladima različite organizirane odgojne oblike i inicijative u otkrivanju i rastu njihove istinske slobode života i rada.

Sve se to odvija i danas na dva kolosijeka: osobnim životom posvećenim Bogu, ostvarivanjem pluta vlastite svetosti kao i poslanjem među mladima i jednostavnim pukom na zajedničkom putu rasta po odgoju.

Svaki mladić ili djevojka koji žele svoj život darovati Bogu živeći i radeći za mlade mogu to i danas ostvariti u različitim granama salezijanske obitelji. Don Boscove riječi vrijede i danas: "Svakome tko mi se želi pridružiti mogu obećati: komadić kruha, puno rada i mjesto u raju."

Statistika:

Družba sv. Franje Saleškoga na svjetskoj razini 1998. godine imala je:
89 provincija i delegatura, 1792 redovničke kuće, 274 ustanova, 97 kardinala i biskupa, 11.146 svećenika, 16 stalnih đakona, 3.129 klerika-studenata, 2.470 braće laika, 604 novaka. Sveukupno Salezijanska družba ima 17.460 članova.

U Hrvatskoj i Bosni Hercegovini Salezijanska družba 1998. godine imala je:
11 regularnih kuća, 18 župa i 1 kapelaniju, 82 svećenika, 5 braće laika, 12 klerika - studenata. Sveukupno salezijanaca ima 99.

Adrese:

HRVATSKI SALEZIJANSKI PROVINCIJALAT
Omiška 8
10000 ZAGREB
tel. (01) 36-88-130
faks (01) 36-88-131

SALEZIJANCI
Omiška 8
10000 Zagreb
tel. (01) 38-36-648
faks (01) 38-36-647

salezijanci.hr@zg.t-com.hr
www.donbosco.hr

Petra

ŠKOLSKE SESTRE FRANJEVKE
KRISTA KRALJA


--------------------------------------------------------------------------------

Provincija Presvetog Srca Isusova

Školske sestre franjevke dolaze iz Maribora u Split 1904. godine. Pozvao ih je splitski biskup Filip Franjo Nakić, čuvši da dotične redovnice čine mnogo dobra, da se bave odgojem djevojaka. Sestre se nastanjuju u samostanu franjevki trećoretkinja uz crkvicu sv. Ciprijana u staroj jezgri grada. Bio je to drevni samostan, koji je svojoj kćeri Klari oporučno ostavila bosanska kneginja Stanica Radić iz Jajca krajem XV. stoljeća. Samostanski život trećoretkinja kod Sv. Ciprijana je izumirao. Bila je to malobrojna zajednica bez pravnog ustroja, koja je živjela u teškim materijalnim uvjetima. Prema biskupovoj želji oživljavanja toga samostana, trećoretkinje su se uključile u Družbu školskih sestara.

Godine 1914., uz goleme poteškoće, ali s nepokolebljivim pouzdanjem u Božju providnost, sestre se nastanjuju u novosagrađenom samostanu na Lovretu.

Splitska provincija osnovana je 1922. godine. Iste te godine ustanovljen je i novicijat splitske provincije. Godine 1974. prve sestre započinju apostolatom u misijama u Zairu, današnjem Demokratskom Kongu.

Stanje: u Hrvatskoj sestara s doživotnim zavjetima ima 215, s privremenim zavjetima 8, u Kongu 5.


--------------------------------------------------------------------------------

Karizma

Svoju karizmu - život po Evanđelju u redovničkoj zajednici u duhu pokore, veselja i jednostavnosti sv. Franje Asiškoga - sestre su pozvane oživotvoriti poslanjem odgoja mladeži te drugih djela u službi Crkve, prema trenutnim prilikama i potrebama. Odgoj mladeži sestre osjećaju glavnim svojim poslanjem. Međutim, složene životne prilike već od početaka uvjetovale su prihvaćanje raznolikih djelatnosti.

Apostolsko djelovanje

Odgoj mladeži

Domaćinska škola za poučavanje ženske mladeži otvorena je 1914. godine. Bila je to prva domaćinska škola takve vrste u Dalmaciji. Škola i zavod, s unutrašnjim i vanjskim učenicama, djelovala je sa zapaženim uspjehom do zabrane škole i nacionalizacije dijela zgrade 1945. godine.

Od samog početka misijskog djelovanja u Zairu (Kongu) sestre su osnovale domaćinsku školu. U program je uključeno opismenjavanje i rad sa ženama u smislu razvoja kršćanske i društvene samosvijesti.

Zakloništa-sirotišta i dječji vrtići - sestre prihvaćaju skrb i odgoj djece u tim ustanovama u svim prigodama, mirnodopskim i ratnim, u prilikama kada je to bio jedini način izravnog odgojnog djelovanja. Trenutno sestre djeluju u dva vlastita dječja vrtića.

Katehizacija u župama i vjeronauk u školi, u Domovini, u iseljeništvu te u misijama najobuhvatnije je područje vjerskog odgoja djece i mladih sestara ove provincije.

Prigodice se pastoralni rad odvija i s roditeljima vjeroučenika.

Duhovne obnove za mlade sestre predvode u našim kućama i po župama, u domovini i inozemstvu. U tom smislu pastorala sestre zauzeto djeluju i među afričkim djevojkama.

Ostale djelatnosti

Izrada crkvenog ruha do danas se njeguje u Provinciji kao svojevrsni dio povijesne baštine. Zdravstveno­njegovateljskom službom u bolnicama i staračkim domovima sestre započinju 1930. godine u bolnici u Kninu, a uskoro je proširuju i po drugim mjestima u domovini te u Kongu (bivši Zair). Sestrinska skrb proteže se i na nemoćne i zapuštene starije osobe u društvenim ustanovama u inozemstvu. Vođenje crkvenog pjevanja djelatnost je kojoj se sestre od početka posvećuju. Vođenje domaćinskih poslova postaje najdostupnijom djelatnošću sestara nakon zabrane djelovanja u školama.

Sakristanskoj službi i uređivanju crkava sestre se predano posvećuju u Franjinom duhu brige za dostojno održavanje svetih prostora, ruha i posuđa. Socijalni i karitativni rad u domovini i među našim iseljenicima odgovor je sestara na potrebe suvremenih potrebnika različitih profila.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Školske sestre franjevke Krista Kralja
Lovretska 9
21000 Split
(021) 319-660; (021) 319-358

skolske-sestre-franjevke@st.t-com.hr

DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE


--------------------------------------------------------------------------------

Družbu Misionara Krvi Kristove (CPPS) osnovao je rimski svećenik sv. Gašpar del Bufalo (1786-1837) na poticaj pape Pia VII. Glavni cilj ovog djela bio je i jest:

1) Obnova Crkve putem evangelizacijskih misija u domovini i izvan nje,
2) Duhovna pomoć naročito biskupijskim svećenicima,
3) Suradnja s laikatom u okviru i preko katoličkog duhovnog pokreta - "Zajednica Krvi Kristove".

Osamdesetih godina 20. stoljeća Misionari dolaze u naše krajeve (Bosna i Hercegovina, Hrvatska), a jedna od prvih njihovih kuća (Nova Topola kod Banja Luke) biva uništena u ovom ratu. Godine 1998. Misionari se ponovno nastanjuju za stalno u Zagreb.

I. Duhovnost

Kad govorimo o "Krvi Kristovoj" uvijek imamo na umu Krista Spasitelja koji je oslobodio svijet od ropstva grijeha, ne "srebrom ili zlatom" (usp. 1 Pt l, 18-19) nego polaganjem vlastitog života. Naročitu aktualnost naše duhovnosti vidimo u tome što je suvremenom svijetu, zaraženom konzumizmom i hedonizmom, potreban duh kršćanske požrtvovnosti. Nema slobode bez ljubavi, a prave ljubavi nema bez požrtvovnosti. Pobožnost Krvi Kristovoj, koja u svjetlu Evanđelja vodi k Pashalnom otajstvu, uvodi vjernike u samo središte vjere.

U praksi tu duhovnost nastojimo ostvariti putem nekih molitava i pobožnosti, ali najviše putem življenja Božje Riječi. Tko svjesno uzima k srcu odlomak Evanđelja proživljava u nekom smislu u svome životu i sredini Kristovu smrt i Kristovo uskrsnuće. Primjećujući i klanjajući se Krvi Kristovoj koja se prolijeva kroz fizičke, društvene i duhovne rane današnjeg čovjeka, naš zajedničarski i misijski život biva nastavkom Spasiteljeva djela neprestanom Euharistijom.

II. Život u zajednici

Od samog početka našeg Djela nastojali smo živjeti i djelovati kao zajednica i to ne samo između svećenika i časne braće (unutar Družbe Misionara Krvi Kristove), nego i kroz suradnju Misionara i časnih sestara, te duhovnih osoba i laika; svi zajedno kao "Djelo Krvi Kristove" sačinjavamo jednu duhovnu obitelju.

Suradnja između braće i sestara je aktualna ne samo u zajedničkoj brizi za one koji individualno ili kao skupine dolaze na duhovne obnove ili vježbe: duhovno očinstvo i majčinstvo međusobno se nadopunjavaju i u svakodnevnom životu zajednice.

U tzv. "Obiteljskom vijeću" odgovorna braća i sestre zajedno planiraju sve ono što se odnosi na život i djelovanje duhovne obitelji.

III. Apostolat

Posebni "instrumenti" našeg načina evangelizacije su:

a) Misijska kuća, u kojoj ne žive samo Misionari, koja služi kao dom kršćanske formacije (duhovne vježbe, duhovne obnove, ljudi s osobnim problemima koji izvjesno vrijeme borave u kućnoj zajednici, a koji se na taj način liječe i sudjeluju u formaciji).

b) Zajednica Krvi Kristove koju vode Misionari (duhovne vježbe, duhovne obnove, literatura, posjeti, i sl.) izvor je duhovnosti po različitim župama. U okviru te zajednice dušobrižnici nalaze raspoložive i pripremljene ljude za suradnju i u karitativnim potrebama.

c) Misije i duhovne vježbe po župama. Na poziv župnika te u okviru vlastitih mogućnosti Misionari održavaju pučke misije i duhovne vježbe po župama.

d) Literatura. Za produbljivanje evangelizacije u svjetlu Pashalnog otajstva Misionari izdaju odgovarajuću literaturu, ne samo za članove svoga Djela nego i za sav Božji narod.


--------------------------------------------------------------------------------

Sve informacije možete dobiti na adresi:

Družba Misionara Krvi Kristove
Razgled 3
10000 Zagreb
tel. (01) 46-74-295

cpps.zagreb@post.t-com.hr
www.cpps.hr

Joakime malo sam ti pomogla, nadam se da nećeš zamjeriti...

__________________________

Kad bi znali koliko vas ljubim, plakali biste od radosti!

Ma draga Petra moja,hvala ti od srca,dapače svaka pomoć dobro dođe a pogotovo kada je na korist svima nama!

Redovnice Svete Klare
kloštra zagrebačkog

Sveta Klara iz Asiza osnovala je 1212. godine ženski ogranak franjevačkog reda, klarise. Godine 1646. klarise su iz Požuna (Bratislave) pridošle u Zagreb i tu - na Gradecu osnovale svoj samostan. Gradski magistrat poklonio im je zemljište uz Popov toranj, gdje je podignuta građevina složenih prostornih sklopova, koja prati srednjovjekovne obrambene zidove, a sa zapadne strane oblikuje novu ulicu, kasnije - njima u čast - prozvanu Opatičkom vulicom. Uz veliku pomoć hrvatskoga plemstva, posebice grofa Gašpara Draškovića, uselile su u novi samostan već u srpnju 1650. godine. U samostan su pretežito pristupale kćeri hrvatskih velikaša od Zrinskih, Draškovića, Patačića, Keglevića do Oršića i drugih, donoseći stanoviti miraz, uglavnom novac, tako da je samostan ubrzo stekao brojna imanja i gotovinu. Gospe opatice su čak posuđivale Zagrepčanima novac i živjele od nemalih kamata. Prema strogim pravilima redovničkog života, klarise nisu smjele izlaziti iz samostana; inače, živjele su skromno, siromašno i kontemplativno. Redovnice su osnovale i privatnu žensku školu, u kojoj su uz ostalo podučavale pjevanje i glazbu. Njegovale su hrvatski jezik; gotovo sve isprave i pisma redovnica pisani su hrvatskim jezikom. Bogati duhovni život i opstojnost samostana na zagrebačkom slobodnom i kraljevskom gradu prekinut je uredbom cara Josipa II, kojom je 28. veljače 1782. godine ukinuo red Sv. Klare.