www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 00:58

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9
Autor Poruka
PostPostano: 14 lip 2012 13:18 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 05 lip 2012 16:51
Postovi: 12
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Kartuzijanci (lat.): Ordo Cartusiensis (OC).
Rimokatolički crkveni red nastao reformiranjem benediktinskoga reda 1084. godine.

Osnovao ga je sveti Bruno, temeljem pravila svetoga Benedikta u Alpama.
Svrha mu je bila da se redovnici posvete kontemplaciji i duhovnome savršenstvu, povlačenjem u samoću.
Red se proraširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji.
Nastanjeni su u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici.
Članovi reda sastaju se samo na molitvi nekoliko puta na dan.
Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice.

Slika




Sveti Bruno - osnivač kartuzijanskoga reda

Sveti Bruno rodio se oko 1030. godine u Kölnu u Njemačkoj. Gotovo ništa nije poznato o njegovoj obitelji i djetinjstvu. Životopis iz 12. st. navodi kako je vrlo dobro poznavao duhovnu i vjersku literaturu. Svoju je znanstvenu izobrazbu započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u Kölnu, a potom se preselio u Reims gdje je uspješno završio studij.

Po završenom studiju Bruno je odlučio svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Vrlo brzo postao je kanonik katedrale u Reimsu, te počinje predavati tzv. artes liberales – ''slobodne vještine'', među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i teologiju. Godine 1056. preuzeo je i vodstvo biskupske škole.

Ipak, bio je nezadovoljan svojim načinom života i svjetovnim brigama, želeći se posvetiti višim stvarima. Promatrajući prilike u tadašnjoj Crkvi, priključio se papi Gruguru II. koji je nastojao uspostaviti red u crkvenim službama.

U proljeće 1084. Bruno je krenuo prema Alpama kako bi ondje potražio zgodno samotno mjesto, što mu je i pošlo za rukom u kraju imena La Grande Chartreuse. Na tome mjestu, na nadmorskoj visini od 1175 metara, sa šestoricom svojih drugova odlučio je živjeti pustinjačkim načinom života. Ondje je osnovana prva kartuzija.


Članovi klaustra i njihov život

'”Glavni cilj i želja našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga” (Pravila 4,1).
Tome jedinome cilju streme kartuzijanci kroz dva različita životna oblika:
1. kao monasi u klaustru (oci)
2. kao monasi-laici (braća).

Monasi u klaustru - svi su ili će biti svećenici - žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određene časove zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke rekreacije. Vjernost je ćeliji od presudne važnosti u kartuzijanskom životu. ”To je sveta zemlja, mjesto na kojem, kao prijatelj s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim” (Pravila 4,1).

Braća-laici ”žive samotnički život u svojem vlastitom okviru; radom potpomažu samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene. Zahvaljujući toj njihovoj pomoći monasi mogu u klaustru nesmetano prebivati u tišini ćelije” (Pravila 11,5). Braća posvećuju ručnome radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov je rad raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. Duhovna sabranost za vrijeme ručnog rada brata vodi ka kontemplaciji...


Ćelija je jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena alatom potrebnim za rad, jer patri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je pak predsoblje s imenom ”Ave Maria”, mala kupaonica te spavaća soba (cubiculum), u kojoj monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, studira, jede i spava.

Monah dobiva hranu kroz prozorčić pored ulaza, dva puta na dan - u zimsko vrijeme samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena (ukusna) i obilna. Mesa - osim ribljeg - monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju ”apstinenciju”, tj. prežive dan o kruhu i vodi. U adventu i u korizmeno vrijeme odriču se i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše prilično odricanja, ali nikako nisu štetna zdravlju. Naprotiv, kartuzijanci često dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra (učitelja) novaka. U rasporedu radnoga i studijskoga vremena, kao i duhovnih zadaća, slijede novaci i mladi profesori raspored koji određuje p. magistar. Kasnije pak monasi, u okviru liturgijskih časova, slobodno raspoređuju svoje vrijeme.


Radnim se danima u crkvi sastaju triput dnevno: noću k jutarnjoj molitvi i pohvalama, koje zajedno traju 2-3 sata, ujutro k zajedničkoj misi te popodne k večernjoj, koja za braću nije obvezna. Zajedničko je bogoslužje na latinskome jeziku i uvijek je pjevano koralno, tj. bez instrumentalne pratnje. Gregorijanski je koral od davnina trajni dio kartuzijanske baštine.

Zajednička se molitva nastavlja molitvom u samoći. Male dnevne časove (prvi, treći, šesti i deveti čas, te povečerje - zaključna molitva) obavljaju u ćeliji sami. Kada zazvoni na molitvu, svi se sjedinjuju u jednu samu kuću molitve, u jedinstveni hvalospjev Bogu.


Nedjeljom i blagdanima dolazi do izražaja u većoj mjeri bratsko zajedništvo. Nakon šestoga časa zajednički je ručak koji se blaguje u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon devetoga molitvenoga časa sastaju se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; slično imaju dvaput mjesečno i braća, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.

Jednom tjedno monasi klaustra imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak liječniku), monasi samostan nikada ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje po jedan dan.


Kartuzijanci danas

Danas u svijetu živi oko 400 kartuzijanaca i kartuzijanki u 23 kuće, od kojih je 5 ženskih; 5 kuća je u Francuskoj, 5 u Španjolskoj, 4 u Italiji, te po jedna kuća u Argentini, Velikoj Britaniji, Brazilu, Južnoj Koreji, Njemačkoj, Portugalu, Sloveniji, SAD-u i Švicarskoj. U tijeku je također osnivanje još jedne kartuzije u Južnoj Koreji.


Kartuzijanski samostan u Pleterju (Slovenija)
Slika

La Grande Chartreuse
Slika


Dnevni red - radnim danom

Nedjeljom i blagdanima dnevni je red ponešto izmijenjen.

Slika


O Božjemu pozivu i ulasku u red

Bog zove na vrlo različite načine. Pouzdan znak poziva je ako netko u srcu osjeća Božji poziv predati se samo njemu.
Mnogo njih se odluči slijediti Božji poziv u njegovu posebnu blizinu. To ne znači da ih Bog zaista poziva u kartuziju. Za kartuzijansko zvanje je potrebno da dotični osjeća čežnju za životom koji je potpuno posvećen molitvi i tišini.
Za ulazak u samostan, koji se najčešće događa bez ikakve prethodne sigurnosti osim one koju nam daje vjera, potrebna je prilična doza hrabrosti. Isus dozvoljava tu nesigurnost, jer želi da bi se odlučilo bez računa, jedino zbog njega. A jedno je sigurno: nitko se nikad nije pokajao, ako je taj korak napravio iz ljubavi prema Bogu.

Kandidat svakako mora biti vjernik, katolik s uređenim vjerskim životom i s bar osnovnom vjerskom izobrazbom. Nadalje, mora biti tjelesno i duševno zdrav, sposoban jednako za samotni kao i za život u zajednici te spreman ispunjavati sve dužnosti koje mu nalažu njegovo zvanje i njegovi poglavari. Najvažnija od osobina, koja treba resiti kandidata, je sposobnost odmjerene i trijezne prosudbe. Osobe mlađe od 20 i starije od 45 godina primaju se u samostan tek iznimno. Pored gore navedenog, za monaha u klaustru je također potrebno da ima dovoljno opće izobrazbe, potrebne za svećenički red; da ima sluh za pjevanje; te da pred ulaskom u novicijat stekne zadovoljavajuće znanje latinskoga jezika. A najvažniji uvjet je: mora ljubiti Boga više nego sebe sama.

Ako netko osjeća želju da bi se pobliže upoznao s kartuzijanskim načinom života, ima mogućnost da kroz nekoliko tjedana dijeli život s braćom ili ocima u ćeliji pod vodstvom magistra novaka. Odluči li se za ulazak u red, o njegovom prijemu odlučuju magistar novaka i prior. Par dana nakon samog ulaska u red dobiva crni postulantski plašt i kapicu, koje nosi prilikom zajedničkih bogoslužnih časova. Postulatura traje najmanje 3 mjeseca, ali ne više od godinu dana. Zatim, ako je ustrajao u svojoj odluci, postulant u kapitulu moli da ga se primi ”na provjeru u monaškoj odjeći kao najponiznijeg slugu sviju”. Tada zajednica tajnim glasanjem odlučuje o njegovu prijemu. No, konačna odluka je ipak u priorovoj nadležnosti. Zamolba i glasovanje ponavljaju se na svakome daljnjeme stupnju monaškoga odgoja.


U novicijatu, koji traje dvije godine, novak nosi bijelu monašku odjeću s kraćom kukuljicom dok kod zajedničkih časova nosi preko njih prebačen crni plašt. Iako do vječnih zavjeta zadržava u posjedu sve svoje vlasništvo, kod sebe u ćeliji nema ništa vlastitoga, kako bi tako mogao slijediti siromašnoga Krista. Koncem prve godine novicijata braća se moraju odlučiti ili za život konverza ili za život donata. Novaci-oci započinju u drugoj godini teološki studij koji se, prilagođen uvjetima, odvija unutar samostana.

Po završetku novicijata monah daje zavjete postojanosti, poslušnosti i obraćenja naravi na tri godine. Monasi u klaustru ostaju u tome periodu pod vodstvom magistra novaka, braća pak sve do vječnih zavjeta. Nakon tih triju godina zavjeti se obnavljaju za iduće dvije godine, a nakon toga monah - ako je dostojan - pristupa k vječnim zavjetima koji ga obvezuju do smrti.

Pravila kažu da osoba koja se zavjetima neopozivo obvezuje, ”neka najprije temeljito promisli, želi li se zaista zauvijek predati Bogu” (30,1). Iako se neopoziva javna obveza ostvaruje tek nakon sedam godina kušnje, dok u tijeku dvije godine novicijata novak može uvijek slobodno otići, ipak već na ulasku vrijede Isusove riječi: ”Nitko, tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Ako bi netko stupio u red samo s namjerom da pokuša, time bi promašio bit kartuzije koja je u bezuvjetnom predanju samog sebe Bogu.




Koga zanima film o kartuzijancima - iskreno ga preporučam. :b112: :b112: :b112:
120minutni dokumentarac sniman je u kartuzijanskome samostanu Grande Chartreuse u francuskim Alpama i ujedno je prvi film koji je snimljen unutar zidina utvrde u kojoj žive i djeluju kartuzijanci.

Redatelj Gröning film je zamislio još 1984., a tek je odobrenje da uđe u samostan dobio nakon 15 godina, kad mu je strogi samostanski Prior odobrio snimanje u trajanju od 4 mjeseca. Za to vrijeme redatelj je živio u samici, hranio se i radio kao i ostali redovnici. Uprava samostana nije postavila nikakve uvjete, osim da u filmu ne bude umjetne rasvjete, dodatne muzike ni komentara, što je Gröningu savršeno odgovaralo jer je davne 1984. svoj dokumentarac baš tako i zamislio.

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 13 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr